Četiri debate o Heideggerovom nacizmu

Prije desetak dana zakuhao sam diskusiju o Heideggerovom nacizmu na svojim profilima na društvenim mrežama. Stajališta koja su se u tim diskusijama javljala u osnovnim su crtama odgovarala pozicijama u korist kojih se već sedamdesetak godina argumentira u diskusijama o ovom filozofu. Međutim, primijetio sam da na našem jeziku nedostaje pregled tih diskusija. Ovaj blog post je nastao da bi ta praznina bar donekle bila popunjena.

Kontroverza Heidegger postoji već tri četvrt stoljeća, iako se u nas tematizira tek marginalno. U odlomcima koji slijede skicirao sam četiri kruga diskusije o Heideggerovom nacističkom nasljeđu, najviše sa ciljem da čitateljstvu koje nije upoznato s temom dublje od sadržaja enciklopedijske/wikipedijske natuknice mapiram neku relevantnu literaturu za prvu ruku samostalnog čitanja. Sva literatura koju sam u ovom blogu referirao dostupna je online - ako referenca ne sadrži link, onda je adresa na kojoj treba tražiti ona Library Genesisa.

Sintetizirajući prije tridesetak godina slučaj Heidegger, Slobodan Žunjić zapisao je da su se od završetka Drugog svjetskog rata do stogodišnjice rođenja marburškog teologa 1989. godine vodile tri velike debate o pristajanju Martina Heideggera uz nacionalsocijalizam, manifestiranog najočitije u preuzimanju rektorata Univerziteta u Freiburgu 1933/34. Žunjićeva knjiga Martin Hajdeger i nacionalsocijalizam (Novi Sad: Književna zajednica Novog Sada, 1992) sastoji se od autorove sintetske studije »Filozof na univerzitetu Trećeg rajha« te cjelina »Hajdegerovi govori i odbrana« i »Svedočanstva, reagovanja, preispitivanja«. Kompozicijom i sadržajem - koji se donekle i preklapa - Žunjićeva knjiga srodna je godinu dana ranije objavljenom zborniku The Heidegger Controversy. A Critical Reader urednika Richarda Wolina,1 koja također donosi ključne Heideggerove tekstove iz razdoblja rektorata - na prvom mjestu rektorski govor pod naslovom »Selbstbehauptung der deutschen Universität«, zatim tekstove u kojima se Heidegger u poraću branio od optužbi za nacizam, ali i tekstove koji daju kontekst vremena, kao i prosudbe Heideggera iznesene od strane njegovih učenika i kolega.

Žunjić početkom devedesetih nije mogao predvidjeti da će četvrt stoljeća kasnije, povodom objavljivanja Crnih sveski,2 rasprava o Heideggerovom nacizmu doživjeti i četvrti val. No prije nego pređemo na to, pobrojimo prve tri diskusije.3

Tri debate o slučaju Heidegger

Prvu debatu o Heideggeru otvorio je njegov učenik Karl Löwith objavivši 1946. godine tekst »Političke implikacije Heideggerovog egzistencijalizma«, u kojemu je postavio tezu o intrinzičnoj povezanosti Heideggerovih pozicija iz Bitka i vremena (1927) i njegovog pristajanja uz nacizam šest godina kasnije.

Druga debata o Heideggeru, prema Žunjićevoj periodizaciji, nastala je nakon objavljivanja knjiga Theodora Adorna Žargon autentičnosti, Guida Schneebergera Pabirci uz čitanje Heideggera te Paula Hinerfelda Sporni Heidegger.

Naposljetku, treću debatu pokrenuo je Viktor Farias svojom knjigom Heidegger i nacizam 1987. godine (Pariz: Editions Verdier, 1987).4 Fariasovo istraživanje zaoštrilo je argumentacijsku liniju koju je inicirao Löwith koristeći se dokumentima na čije je postojanje ukazao Schneeberger. Teza koju je postavio u sažetom obliku je sljedeća: Heideggerova odluka da pristane uz nacizam posljedica je njegovog intelektualnog razvoja koji polazi od konzervativizma i antisemitizma austrijskog kršćanskog socijalizma i regije Messkircha i Konstanza gdje je započeo svoje studije, a koje je produbio svojim prvim spisima o Abrahamu a Sancta Clara te razvojem u smjeru autoritarizma i ultranacionalizma; naposljetku to je pristajanje uz nacionalizam povezano s njegovim pisanjem u Bitku i vremenu, napose o povijesnosti, autentičnom bitku-u-zajednici, heroju i borbi.5 Fariasovo arhivsko istraživanje iznijelo je na vidjelo činjenicu da je Heidegger plaćao članarinu NSDAP-u do kraja rata. Izdvojio bih još dva Fariasova uvida koja smatram važnima. Heideggerovo odstupanje sa rektorske dužnosti on povezuje sa padom Röhma i SA, uz koje se Heidegger politički vezao nasuprot biologističkoj liniji nacizma Rosenberga i Kriecka. Drugo je da temeljem analize arhivskih dokumenata te politčkog konteksta, Farias dolazi do ocjene da se Heideggerovo pristajanje uz nacizam ne može smatrati taktičkom odlukom ili oportunizmom, nego najdubljim uvjerenjem.

Kao najradikalnija, Fariasova kritika Heideggera izazvala je i najviše reakcija. Na sve strane pisani su i objavljivani odgovori na ovu studiju, e ne bi li lik i djelo Heideggera bili spašeni od denuncijacije. U Zagrebu, Hrvatsko filozofsko društvo objavilo je knjigu Optuženik Heidegger. Esej o opasnosti filozofije (1991), djelo Željka Loparića - Hrvata s brazilskom adresom. Loparić je, u skladu s duhom vremena, Fariasu odgovorio nabrajanjem zločina počinjenih, kako je tvrdio, u ime Marxove filozofije. Skupljačima trivije zanimljiv može biti podatak može biti da je Loparićevu knjigu s portugalskog izvornika prevela Kolinda Grabar.

Krajem istog desetljeća, kao zakašnjelu reakciju na Fariasovu studiju dobili smo, u izdanju Matice hrvatske i prijevodu Dunje Melčić izdanje Rektorski govor, koje objedinjuje Heideggerov rektorski govor, naknadno napisani spis »Rektorat 1933/34. Činjenice i misli« te filozofsko-filološki komentar prevoditeljice. Melčić, o čemu sam već pisao en bloc odbacuje kritike Heideggera proglašavajući ih ideološki motiviranima. Isto kao i kod Loparića, najjednostavnijim načinom obrane nacističkog filozofa ispostavlja se proglašavanje njegovih kritičara komunjarama.

Iako nije izravno povezana ni sa jednom od navedenih diskusija, u kontekstu domaćih apologetskih recepcija Heideggera ne smije se izostaviti Vanja Sutlić koji je u dodatku knjizi Kako čitati Heideggera njegov rektorat proglasio padom ispod razine mišljenja, i time ga kao irelevantnog isključio iz diskusije o Heideggerovoj filozofiji.

Crne sveske: hajdegerofetišizam na putu antisemitizma

Međutim, koliko god je do kraja prošlog stoljeća, a i nešto nakon toga, bilo moguće Heideggera opravdavati na različite načine, uključujući i denuncijacije, objavom Crnih sveski to postaje nemoguće. Naime do njihovog objavljivanja Heideggerovo se nasljeđe moglo braniti razgraničenjem između filozofskog i političkog u Heideggerovu djelu. Kao kod posljednjenavedenog Sutlića, ili revizionističkog historičara Ernsta Noltea, pristajanje ovog filozofa uz nacistički poredak u prvoj godini diktature moglo se pravdati zabludama i vjerom da se novi poredak mogao iskoristiti za postizanje akademskih ciljeva - u smislu ojačanja pozicije filozofije na njemačkom univerzitetu. Kako je rekao Nolte jednom prilikom - tko duboko misli, taj duboko i griješi. Pritom se moglo braniti i Heideggerove propagandne istupe u korist nacizma kao pragmatični čin, koncesiju danu zarad višeg cilja - nipošto integralni privatni, intimni ili politički stav.

Međutim, Crne sveske upravo su privatne bilješke kojima nije bilo namijenjeno da do objavljivanja kompletnog javnog Heideggerovog djela budu objavljene. One su istraživačke bilješke, dnevni komentari, nerafinirani koncepti. Fred Dallmayr uspoređuje ih sa onime što u suvremenosti funkcionalno predstavljaju blogovi i novinski komentari,6 čemu bih još dodao i postove na društvenim mrežama. Međutim, kaže Dallmayr, bilo bi pogrešno sveske svesti na blog, jer da one predstavljaju i nešto poput intelektualnog i duhovnog dnevnika u turbulentnim vremenima. Dallmayr u Heideggerovu obranu nalazi da se ovaj nije priklonio biologističkom shvaćanju rase koje je prevladalo u nacističkom pokretu - pa, po ekstenziji, bilo provedeno u pseudozakonodavstvima okupirane Evrope. Stoga odlučuje ostati pri tome da i sveske sadržavaju dijelove koji imaju paidetički7 potencijal i vrijedni su daljnjeg filozofiranja.

Nasuprot tome stoji interpretacija sveski kao konačne potvrde Heideggerove ambicije »den Führer führen« (voditi Vođu), koju su još prije [više od] pola stoljeća artikulirali Jaspers i Pöggeler. Gregory Fried piše da se u sveskama pokazuje »intenzitet Heideggerovih ambicija za nacističku revoluciju na način koji pokazuje i njegovu gordost, čak i megalomaniju«.8 On razlaže Heideggerovo smatranje da njemački Volk ima navlastitu moć da povede zapadnu civilizaciju prema njezinom novom početku. Ta obnova, smatrao je Heidegger, potrebna je da bi se izašlo iz sveopće dekadencije i ponovo stavilo bitak u središte egzistencije. Dekadenciju je, prema njemu, proizvela tradicija zapadne filozofije kao »zaborav bitka«, a u povijesnom smislu instrumentalna racionalnost kao princip »svjetskog Židovstva« (Weltjudentum). Kako navodi Goran Gretić u prvoj problemskoj recepciji Crnih bilježnica u nas, Heidegger je židovsko-kršćanski monoteizam vidio kao izvor modernih revolucija, prosvjetiteljstva i liberalizma, amerikanizma i boljševizma - odnosno osebujnih oblika razaranja zapadne civilizacije koje će nacistička revolucija prevazići i omogućiti duhovnu obnovu Zapada.9

Kako sam Heidegger kaže u četrnaestoj od svojih sveski: »Pitanje uloge svjetskog Židovstva nije rasno, no je metafizičko pitanje.«10 Ili, dvije bilježnice ranije:

Rasno mišljenje pretvara ‘život’ u oblik uzgoja, što je neka vrsta proračunatosti. Svojom naglašenom darovitošću za proračunatost, Židovi su najdulje ‘živjeli’ u skladu s principom rase, što je i razlog zašto nude najvehementniji otpor neobuzdanoj primjeni principa rase.11

Razvijajući analizu povezanosti upisa o Židovima i židovstvu sa drugim sadržajima sveski i cjelinom Heideggerove pisane zaostavštine Borislav Mikulić dolazi do zaključka da je:

posebna, ‘židovska’ narav tehnike izvor njezine kasnije opće kritike kod Heideggera: sâmo židovstvo nije, naime, tek opći, svjetski fenomen, ono je bît same metafizičke bîti marksizma, komunizma i amerikanizma

nasuprot »‘izvorno grčkoj bîti’ téchne i epistéme koja će pripasti odredbi ‘njemaštva’ (Deutschtum)«12 i koja se ima obnoviti nacističkom revolucijom.13

Zaključak

Odmaknimo se na trenutak od Heideggera i sveski i pogledajmo u svijet oko nas. U svijet make America great again Trumpa, QAnona, teorija zavjere oko cjepiva protiv COVID-19. Kako bi se u taj svijet i u taj sklop svijesti uklopio filozof koji uviđa da postoji jedna esencijalizirana skupina ljudi koja svojim povijesnim bivstvovanjem proizvodi raspad i dekadenciju naše civilizacije? Kako bi se u svijet oko nas uklopio filozof koji bi zagovarao potpuno napuštanje tekovina modernog društva i povratak u ono što percipira kao doba izvornosti? Netko tko bi zagovarao temeljni raskid s modernošću u korist istinitih i iskonskih vrijednosti naše civilizacije - tko bi pozivao da se istrijebe aberacije tog iskona?

Utoliko ukoliko je odgovor na prethodna pitanja pozitivan, Heideggerovo nasljeđe je danas filozofski relevantno. Prema tome kakav stav zauzimamo prema opisanim stremljenjima, odabrat ćemo kako se prema tom nasljeđu ophoditi - da li ga konceptualno razvijati ili destruirati. Pritom će, fihteovski, svatko odabrati pristup ovisno o tome kakav je tko čovjek. Razlika je, otkako su objavljene Crne sveske u tome da oni koji odaberu Heideggerovu misao konceptualno razvijati i njegove metode slijediti više ne mogu reći da to rade iz čisto filozofskih pobuda i ograđivati se od Heideggerovog nacizma i antisemitizma pod izlikom da je to od te filozofije odijeljeno. Svaka apologija Heideggera danas ne može nego nositi pečat antimodernizma i reakcionarnosti.

Bilješke


  1. Ovdje na tu knjigu referiram prema njezinom trećem izdanju, Cambridge, MA/London: MIT Press, 1998. Godinu dana prije objavljivanja prvog izdanja zbornika o kontroverzi Heidegger, Wolin je objavio i knjigu The Politics of Being: The Political Thought of Martin Heidegger (New York/Oxford: Columbia University Press, 1990). 

  2. Crne sveske ili Schwarze Hefte je kolokvijalni naziv za sveske 94-101 Heideggerovih sabranih djela (GA - Gesamtsausgabe) koji sadrže oko 1000 stranica transkripata njegovih svakodnevnih bilješki rukom pisanih od 1931 do 1959 u bilježnice crnih korica - otud kolokvijalni naziv. Vidi Wiki. Njemačko izdanje objavljeno je u Frankfurtu kod Klostermanna, izdavača Heideggerovih sabranih djela (Gesamtsausgabe). Ovdje referiram na engleski prijevod: Martin Heidegger, Ponderings II-VI. Black Notebooks 1931-1938 (Bloomington & Indianapolis: Indiana University Press, 2016); Martin Heidegger, Ponderings VII-XI. Black Notebooks 1938-1939 (Bloomington & Indianapolis: Indiana University Press, 2016); Martin Heidegger, Ponderings XII-XV. Black Notebooks 1939-1941 (Bloomington & Indianapolis: Indiana University Press, 2016). Za opis sveski vidi: Vesna Batovanja, »Crne bilježnice Martina Heideggera«, Studia lexicographica vol 9.(2015) no. 1(16), str. 161-182. (dostupno ovdje

  3. Vidi str. 7-13 Žunjićeve knjige. 

  4. Izvorno je knjiga objavljena pod naslovom Heidegger et le nazisme, ovdje navodim po engleskom prijevodu Heidegger and Nazism (Philadelphia: Temple University Press, 1989). 

  5. Vidi Farias, 1989, str 4. 

  6. Fred Dallmayr, »Heidegger’s Notebooks: A Smoking Gun?« u: Ingo Farin, Jeff Malpas (eds.), Reading Heidegger's Black Notebooks 1931-1941 (Cambridge, MA/London: The MIT Press, 2016). Dallmayr piše: »The collected notes are sometimes written in an assertive or declamatory style—where I would have wanted to add some question marks. In a way, the entries—and their numbers are huge—can be compared to what we now call blogs or op-eds. Anybody who uses the Internet nowadays is quickly overwhelmed by an avalanche of such blogs. However, the Internet offers a remedy: we can always hit the ‘delete’ button. Perhaps it would have been desirable if Heidegger had more frequently hit that button or else had used Occam’s razor.« 

  7. Paideia je antički grčki koncept odgoja i obrazovanja. 

  8. Gregory Fried, »The King is Dead: Martin Heidegger after the Black Notebooks« u: Reading Heidegger's Black Notebooks 1931-1941: »The Notebooks demonstrate the intensity of Heidegger’s ambitions for the Nazi revolution in a way that also makes clear his own hubris, even megalomania: the revolution will succeed only if the German Volk, the youth, the university, even the Nazi Party itself, understand what is at stake on his terms, as a decision about the crossing-over from the first to an other inception of Western history as an ongoing question about what it means to be.« 

  9. Goran Gretić, »Heideggerova kritika boljševizma i liberalizma«, Anali Hrvatskog politološkog društva vol. 13 (2016), no. 1, str. 37-51. (dostupno ovdje

  10. Ponderings XII-XV, str. 191. 

  11. Ponderings XII-XV, str. 44. 

  12. Borislav Mikulić, Čovjek, ali najbolji. Tri studije o antihumanizmu i jedan postskriptum (Zagreb: FF Press, 2021), str. 73. Crnim sveskama Mikulić je posvetio drugu od svojih triju studija, koju je naslovio »Eichmannov sindrom filozofije. Još jednom o Heideggerovoj ‘kritici nacionalsocijalizma’«. Knjiga je dostupna ovdje

  13. Dobar pregled Heideggerovog oduševljenja nacističkim prevratom i korijena njegovog antisemitizma donosi već spominjani Richard Wolin u svojoj recepciji Crnih sveski, u članku »National Socialism, World Jewry, and the History of Being: Heidegger’s Black Notebooks« za Jewish Review of Books dostupnom ovdje

Društveni smisao novije grobarske estetike

Dok se čeka koga će BIA zaposliti na mjesto vođe Partizanovih navijača na južnoj tribini, kako se ovih dana zafrkava Njuz.net, bočne tribine stadiona u Humskoj najglasniji su opozicioni forumi u Srbiji. Toliko glasni da Arena sport TV utišava zvuk sa stadiona kako se u izravnom prijenosu ne bi čulo skandiranje protiv Predsjednika, a Uprava FK Partizan izdaje saopćenja kojima se ograđuje od vlastitih navijača. Što je to u grobarskom biću, da ga vodi mržnji ka Vučiću?

Bio je 13. maja 2017. godine, mjesec i pol nakon što sam se doselio u Beograd, otišao sam na Stadion JNA da pogledam Partizanovu utakmicu. Utakmica protiv Voždovca nije bila obična. U slučaju pobjede, Partizan bi stekao teško nadoknadivu prednost u borbi za titulu koja je mjesecima prije završetka sezone bila upisana Zvezdi. Budući da je Partizan to kolo bio kažnjen suspenzijom stadiona, publika se okupila na platou između zapadne i sjeverne tribine, na događaju najavljenom kao Najveća pank žurka na Balkanu: Neka grmi van tribine naše, ne vide nas a ipak nas se plaše.

Pet godina ranije, 2012. godine dogodile su se dvije bitne stvari. Tomislav Nikolić, političar Srpske napredne stranke, pobijedio je dotadašnjeg predsjednika Borisa Tadića, a njegova koalicija Pokrenimo Srbiju osvojila je relativnu većinu na parlamentarnim izborima te formirala vlast u postizbornoj koaliciji sa socijalistima Ivice Dačića i URS-om jagodinskog seksualnog manijaka Dragana Markovića Palme. Potpredsjednik vlade postao je Aleksandar Vučić, glavni operativac ušminkanih radikala. Program je, u oblasti sporta, najsažetije te pobjedničke 2012. godine formulirao Nebojša Čović rekavši da će se u Srbiji lakše živjeti kad Zvezda bude šampion. Najveću pobjedu u toj oblasti režim je doživio 2016. godine, kada je trofejni trener i ikona Partizana - istovremeno i trener seniorske košarkaške ekipe i predsjednik Jugoslovenskog sportskog društva - prisiljen da napusti klub. Rezultati su uslijedili - Zvezda je prvak svega u svemu, a Srbija je, kako je Vučić nedavno primijetio, ekonomski tigar Balkana. U paralelnom univerzumu, Ivan Lovrić je načrčkao profil žene ispod kojeg je parodirao Byronove stihove u: She walks in beauty, like the night / a ja živim za Partizan i fajt i time začeo avangardni navijačko-umjetnički pravac grobarski trash romantizam (GTR). Pobjeda Nikolića i koalicije oko post-šešeljevih radikala stvorila je preduvjete da glavni operativac te stranke nerealiziranih ratnih zločinaca, kroz godine koje su uslijedile, akumulira sve više i više političke moći u Srbiji. Lovrićeva parodija Byrona omogućila je da se posije sjeme propasti Vučićevog režima.

Antidemokratska Vučićeva politička agenda jasna je od devedesetih, kad je bio propagandist i operativac Šešeljevih radikala na zadatku podstrekivanja ratnih sukoba u Bosni i Hrvatskoj. Kasnije se potvrdio kao dobar autoritarac krajem devedesetih, kao ministar informisanja u jednoj od vlada Miloševićevog režima. Nakon desetljeća u opoziciji, Vučićev uspon od relativne moći do apsolutne vlasti u Srbiji obilježen je širenjem njegovog utjecaja u svim sferama javnog života. U oblasti medija to se očitovalo tako da su se njemu lojalni mediji širili dok nisu potpuno zagušili medijski prostor. U oblasti parlamentarne politike to je proveo kooptiranjem dijela anti-miloševićevske opozicije u lojalnu opoziciju režimu - primjerice Nenada Čanka, Čede Jovanovića ili Gordane Čomić - dok je ostatak opozicije izgurao iz parlamentarnog života. I dok za medijsku i političku ofenzivu koje je poduzeo nije teško naći razloge, sportska ofenziva Vučićevog režima teško je objašnjiva osim totalitarnim tendencijama. Pritom, kad kažem totalitarne tendencije ne mislim to u suvremenom smislu liberaškog diskursa o totalitarizmu, nego u izvornom smislu Mussolinijeve doktrine o stato totalitario: »Sve u okviru države, ništa izvan države, ništa protiv države.«

Jedno brdo - dva simulakruma: alternativne stvarnosti

Vučićev režim počiva na proizvodnji simulakruma. To se najbolje vidi tamo gdje se prepleću mediji i politika. Sve televizije sa nacionalnom frekvencijom sklone su režimu i emitiraju režimsku propagandu. Prema režimu je godinama kritična samo televizija N1, ali ona je kablovski program čiji je doseg, pa time i gledanost, vrlo ograničen. Dodatno, kooptiranjem niza antirežimskih političara iz Miloševićevog razdoblja, Vučićev režim stvorio je simulakrum demokratske opozicije. Tako se u talk showovima na Vučiću sklonim televizijama sukobljavaju rivali iz devedesetih, primjerice nekadašnji antiratni prodemokratski vojvođanski političar Nenad Čanak te ratni zločinac Vojislav Šešelj.

Kao što je Vučić proizveo svoj simulakrum - tako i GTR proizvodi svoj. Ili, kako idejni začetnik GTR-a Ivan Lovrić svjedoči o onoj prvoj fotomontaži s parodijom Byrona:

Taj veliki prasak napravio je ceo jedan GTR univerzum u kome je jedina podela na svetu na Grobare i cigane, pa su u GTR kosmosu svi ljudi, strip i filmski junaci, pisci, pesnici, političari, duhovnici podeljeni na Grobare i cigane.«1

Univerzum GTR-a ne nastaje ni iz čega, on nasljeduje - čemu svjedoči i Lovrić u svojem autorskom uvodu u Almanah - bogatu grobarsku fanzinašku tradiciju.2 Povrh toga, GTR dograđuje na prethodno postojeću partizansku ideologiju. Upravo pojam ideologije, i to crno-bele, Lovrić i njegov suradnik Filip Jerinić izvukli su u naslov knjige razgovora s Partizanovcima, knjige kojoj su namijenili da »bude vanvremenska knjiga koja će imati smisla i podsticati na neprihvatanje (lakšeg izbora) i 2086. godine.«3

(Pret)historija partizanske ideologije

Po tome što ima vlastitu mitologiju, Partizan se ne razlikuje od drugih klubova i sportskih društava. Međutim, ta mitologija se ne svodi na sam klub, klupsku ikonografiju te globalno i lokalno gotovo obavezne mačističke i ultranacionalističke simbole.4 Ono čime Partizan odskače od svih jugoslovenskih sportskih kolektiva - izuzev možda sarajevskog Željezničara5 - je to da su njegovu mitologiju i poetiku oblikovali umjetnici, medijski radnici i intelektualci u najširem smislu.

Prvi među njima je Duško Radović, dugogodišnji urednik Partizanovog vesnika.6 Čika Duškove pjesme, priče i aforizmi posvećeni Partizanu, zaglavni su kamen partizanske ideologije, njezine etike i estetike. On pred Partizanovce postavlja vječiti zadatak: širiti dobrotu, ljepotu i ljubav prema Partizanu. Navijačkoj strasti nameće zadatak da bude primjer (»Deco, vodite računa kako se ponašate na Jugu. Niste u školi.«), a navijače iz pasivnih promatrača pretvara u aktivne učesnike sportskih događaja (»U tome je snaga Partizana, igrači i navijači pobeđuju zajedno.«). U skladu s potonjim, on, parafrazirajući partizanku Mitru Mitrović, veže Partizanovce uz Partizan bez obzira na rezultatske trendove (»Nije uvek lako, ali je uvek lepo navijati za Partizan«). Naposljetku, objašnjavajući da je odlazak na utakmicu za svakog pravog navijača plemenita nadogradnja na njegov emocionalni život, on (»Partizan je dobar, toliko dobar da ne moramo mrzeti druge.«) zajedno sa Partizanovim asom iz šezdesetih, Milanom Galićem8 (»Mi ćemo biti prvaci, a ostali neka se poređaju kako ih volja.«) utemeljuje partizanocentrični univerzum partizanske ideologije.

Nije stoga čudno, kada su GTR i Deroks krenuli u oslikavanje Beograda muralima poznatih Grobara, da je prvi mural bio posvećen upravo Dušku Radoviću. Na njega su se onda nadovezali murali pjesnika i glumaca koji su za života imali maltene inventarni broj na Stadionu JNA - Brane Petrovića, Slobodana Aligrudića, Bore Todorovića. Pa uz njih reggae muzičar Eddy Grant, Bogdan Diklić i pokojni Zoran Radmilović. Svi su oni, na svoj način doprinosili proširenju, kako kaže Lalatović, mreže značenja i interpretacija odanosti Partizanu.

U posljednjem desetljeću, ključni utječaj na partizansku ideologiju izvršio je Duško Vujošević. Njegov utjecaj širok je s obzirom na različita svojstva u kojem je tih godina prisutan u partizanskom univerzumu. Kao uspješni i trofejni trener košarkaške sekcije, Vujošević je odredio kakav odnos igrač Partizana mora imati prema igri i prema timu u kojemu igra, kao i očekivanja koja će publika imati od igrača. Kao predsjednik Jugoslovenskog sportskog društva Partizan, oblikovao je razumijevanje identiteta JSDP-a sa svim njegovim sekcijama. Naposljetku, nakon što je 2016. godine otjeran iz košarkaškog kluba i sportskog društva, kao disident oblikovao je stav partizanske ideologije prema režimu.

Jedna od važnijih Vujoševićevih lekcija ona je da se može pogriješiti kakav je tko igrač, ali da se ne smije pogriješiti u procjeni kakav je tko čovjek. U tako selektiranom timu svaki igrač baca se na glavu da bi ispravio pogrešku svojeg suigrača, a tada se - kako je rekao Dule - »pali mašina« (video). Sportsku potvrdu njegov je trenerski pristup dobio u godinama dominacije jugoslavenskom, i relevantnosti u evropskoj košarci. Možda najpoznatije pedagoško priznanje Vujoševićevog pristupa pismo je koje je suigračima, klubu i navijačima prilikom odlaska uputio Joffrey Lauvergne. Ono pismo u kojem Žopri - kako je prvog Partizanovog stranca kapetana zvao Miša Tumbas - piše: »Hvala vam što ste verovali u mene, radili sa mnom, nadgradili ono što sam doneo iz svoje kuće i iz Francuske, na ličnom i profesionalnom nivou, što ste mi pokazali šta su ljubav, strast i posvećenost i napravili od mene čoveka za kojeg verujem da jesam.«7

Revolt duha, kontraživot srca

U partizanskoj ideologiji nema koncepta stranca, u njoj ne postoji Drugi. Razlog je jednostavan - tu poziciju zauzimaju Partizan i Partizanovci. Novija partizanština je samorazumijevanje vječitog autsajdera, konstantnog života u okruženju. Govoreći o tome, nezaobilazan je kanonski tekst Marka Lovrića »Hoćemo šarene stolice«9 i GTR spin-off, Krcunija pokojnog Nebojše Marčete.10

Marčeta je bio, priznaje Ivan Lovrić u predgovoru Almanaha, najpolitičniji lik GTR univerzuma. Krcunija je ironija zvezdasrbije, strukture kojoj je temeljna ideologija četnikovanje, a utemeljitelj joj je čovjek koji je uhapsio Dražu Mihajlovića - Slobodan Penezić Krcun. Marčetinoj ironiji nije uspjela izbjeći ni činjenica da ta zvezdasrbija živi od Kosovskog mita, a opljačkala je Kosovo; da se kune u svetosavlje, a društvenu moć osigurava trovanjem i zaglupljivanjem javnosti, Informerom i Pinkom. Koristeći Zvezdu kao metonimiju režima, Marčeta je za par godina trajanja svojega projekta uspio fotomontažama, kolažima i parodijama oslikati blok na vlasti - koaliciju ratnih huškača, ratnih profitera, običnih razbojnika i pljačkaša, nacionalnih ideologa i estradnih umetnika/ca - koji konvergira u Ulicu Ljutice Bogdana.

Nasuprot njima, pretjerano autoironiziran, stoji zagrebački, ustaški, tuđmanovski klub iz Humske - maltene NK Hrvatski Dragovoljac koji domaće utakmice igra na Stadionu Zbora narodne garde. Istini za volju, nije ta vrsta aproprijacije Marčetina inovacija, već je riječ o tradicionalnoj grobarskoj strategiji. Ime Grobari nastalo je kao ureda pa je privaćeno kao ime navijačke grupe. Drugi primjer je pokušaj uvredljivog grafita »Partizan je za devojčice« - nakon čega GTR u sklopu obilježavanja 73. rođendana JSDP-a organizira all female tribinu »Partizan je za devojčice«, a za kompilaciju Apsolutno trash romantično snima se numera »Ja idem na taj stadion« - prva navijačka pjesma u kojoj je lirski subjekt žena.11

»Svi ste vi tumbasi«, rekao je netko s druge strane brda. »Jesmo!«, odgovorio je grobarski univerzum. Miroslav Gajić, kako je bilo svjetovno ime Miše Tumbasa, odnosno »Čovek sa lepim plavim očima« bio je hodajuća esencija posvećenosti i odanosti. Kako mu je napisao Marko Lovrić, čovjek koji nije na Partizanovim utakmicama imao svoje mjesto, nego svoje stadione, hale i ledene dvorane. Bio je otjelotvorenje najviših vrijednosti novije grobarske estetike trash romantizma - čovjek istovremeno sa margine društva i središta partizanštine.Čovjek od kojeg se skandalizirana malograđanština sklanjala, a koji je u svojoj nesavršenosti bio »snažan, prirodan i sa sjajem u očima.«12

Prihvaćanje otpisanih, šikaniranje od strane vlasti i permanenentna borba iza neprijateljskih linija. Partizanska ideologija više od čega cijeni časnu i unaprijed izgbljenu borbu, suprotstavljanje autoritarnosti i isključivosti. Ta je ideologija sačuvala grb i ime Partizana, pred onima koji su ga htjeli mijenjati posljednjih godina i desetljeća - sačuvala šest buktinja i pridjev jugoslovensko u imenu sportskog društva. Zato, kada Marko Lovrić piše da Stadion JNA

ima tužnu SA tribinu, ali ima i istočnu i zapadnu, i na njima ljude koji još obožavaju našeg Slovenca Srećka Kataneca (ili Džonija Novaka); našeg Hrvata Stjepana Bobeka (ili Zlatka Čajkovskog); našeg Muslimana Bajra Župića (ili Jusufa Hatunića); našeg Albanca Fadilja Vokrija (ili Dževada Prekazija).

to nije patetika i želja za boljom sadašnjošću. To je društvena činjenica, to je rijedak džep otpora nacionalističkom ludilu, kampanjama mržnje, laži i trovanja. Bočne tribine fudbalskog Hrama u Humskoj ulici rijedak su svjetionik najrevolucionarnijeg osjećanja koje postoji - svjetionik nade koja je u poluvremenu one utakmice s Voždovcem, dok su gosti na JNA vodili 0:1, na poluvremenu povela pjesmu:

Šta Grobari rade kada ne ide? Pevaju još jače sve do pobede!

I sve pare sveta da mi ponude, ja nikad ne bi prestao da volim te.

A poruka za Vučića i cigane, da mogu samo kurac da nam popuše.

Bilješke


  1. Ivan Lovrić, »Reč autora« u: Гробарски Треш Романтизам против форме невероватног зла (Beograd: Ivan Lovrić [samizdat], ?). Ovo izdanje, popularno poznato kao GTR almanah je zapravo zbornik koji uz Lovrićev autorski uvod donosi preštampanih svih 12 brojeva GTR fanzina, iz broja u broj podnaslovljenog »časopis za umetnost i filozofiju«. Kao takvo, ovo je izdanje od neprocijenjive arhivske vrijednosti jer omogućuje praćenje GTR-a iz godine u godinu kroz čitavu jednu deceniju. 

  2. O historiji grobarskog fanzinaštva najuputnije je vidjeti: Vojkan Kostić, Dušan Mihajilović, Mirko Vuković, Sloboda ili ništa (Pregled nezavisnih štampanih izdanja inspirisanih Partizanom) (Beograd: Mirko Vuković [samizdat], 2016). 

  3. »Reč autora - Ivan Lovrić«, u: Ivan Lovrić i Filip Jerinić, Crno-bela ideologija. Razgovori sa Partizanovcima (Beograd: Filip Jerinić [samizdat], 2018). Ova knjiga obuhvaća, redom, razgovore sa: Dževadom Prekazijem, Janom Maričić, Sergejem Trifunovićem, Duškom Vujoševićem, Markom Trnčićem Krsmom, Sinanom Gudževićem, Gorčinom Stojanovićem, Muharemom Bazduljem, Dejanom Mijačem, Božom Koprivicom, Milanom Milosavljevićem Deroksom, Novicom Veličkovićem i Leom Westermannom. 

  4. Izvrsnu, ne samo po tome što je bezmalo jedina, analizu poetike grobarskog treš romantizma dala je Jelena Lalatović, »ГРОБАРСКИ ТРЕШ РОМАНТИЗАМ: ПОЕТИКА РАЊИВОСТИ И РЕВОЛТА«, ПОЉА 526, год. LXV, новембар-децембар 2020, str. 80-83. Članak je dostupan i online

  5. Želju spominjem zbog angažiranosti protagonista novoprimitivizma među Manijacima osamdesetih godina prošlog stoljeća, što je rezultiralo jednom od najsimpatičnijih navijačkih pjesama ovih prostora u izvedbi Bombaj Štampe. Reminiscenciju tog vremena nudi i - tad već odavna zagrebačko - Zabranjeno pušenje u pjesmi Nije to (čuva Bog Želju svog) sa albuma Muzej revolucije iz 2009. godine. 

  6. Punim imenom Dušan Radović (Niš 1922 - Beograd 1984), ili jednostavno Čika Duško, bio je književnik za djecu i novinar. Njegov smisao i značaj, ipak, ne stane ni u enciklopedijsku natuknicu ni u jednu fusnotu. Rođeni Nišlija, Čika Duško je ključan za oblikovanje beogradske ideologije druge polovice prošlog stoljeća, putem aforizama koje je izgovarao u radijskoj emisiji Beograde, dobro jutro, a koji su potom odštampani u seriji istoimenih knjiga. Partizansku ideologiju oblikovao je pišući i uređujući Partizanov vesnik, kao i knjigom Parni valjak, koja je uvod u partizanštinu za najmlađe. O partizanštini Duška Radovića lijepo je pisao Sinan Gudžević u svojemu tekstu »Ćirilični partizan«, objavljenom u zagrebačkim Novostima

  7. Lauvergneovo pismo može se naći ovdje

  8. Milan Galić (1938-2014) je, za stariju generaciju, epitom Partizana. Ratno siroče odraslo u zbjegovima i domovima za ratnu siročad. Kasnije jedan od najtalentiranijih igrača Jugoslavije. O Galićevom životnom putu i loptačkom umijeću najljepše je pisao Božo Koprivica u nekrologu »Bajka o krpenjači« u Vremenu i jednom poglavlju svoje knjige Samo bogovi mogu obećati. Oba teksta mogu se pročitati ovdje

  9. Tekst je dostupan ovdje

  10. Nekrolog »Nebojša Marčeta (1970-2017): Krcunijo, laku noć« objavljen je na blogu Crno-bela nostalgija

  11. Tekst Ive Parađanin o Partizanu i devojčicama pod naslovom »Zašto je super što u Srbiji imamo ovu navijačku pesmu« je dostupan ovdje, a pjesma ovdje

  12. Tako stoji pred kraj teksta »Čovek sa lepim plavim očima« na trećoj stranici petog broja GTR-a - časopisa za umetnost i filozofiju, br. 5, godina II, novembra 2013. godine. 

Adorno o važnosti pamćenja. Uz Heideggerov nacizam i Lorencijevog Eichmanna u Jeruzalemu

Pred odlazak u ZeKaeM da pogledamo predstavu Eichmann u Jeruzalemu Jerneja Lorencija, razmišljao sam - baveći se već dulje vrijeme i problematikom Heideggerova nacizma i srodnim temama - o tome koliko su ograničeni apstrakcijom metonimijski postupci suočavanja s prošlošću. Zašto metonimijski? Hannah Arendt, čijom istoimenom knjigom je inspirirana Lorencijeva predstava uzela je suđenje Eichmannu kako bi izvela neke teorijske zaključke o naravi nacizma. U taj red spada njezin najpoznatiji sud iz te knjige, koji se uostalom nalazi i u podnaslovu - banalnost zla. Eichmann je tu metonimija, pars pro toto, nacističkog režima koji je u logorima smrti i na druge načine ubio šest miliona Židova u sklopu tzv. konačnog rješenja židovskog pitanja.

Zločin, metonimija, kontekst

Prva razina metonimičnosti je u tome da je suočavanje sa zločinima protiv čovječnosti nacističkog režima sprovedeno putem suđenja generalnom sekretaru konferencije u Wannseeu, na kojoj je konačno rješenje uobličeno u strukturirani - današnjim rječnikom - policy Trećeg Reicha. Druga razina metonimičnosti ta je da se sa policyjem istrebljenja Trećeg Reicha i njegovih satelitskih režima obračunava suočavanjem s politikom istrebljenja Židova iako to nije jedini nacistički projekt istrebljenja - jer isti su postojali i za Rome i Sintije, komuniste, homoseksualce, psihički bolesne osobe i druge.

Povrh toga, i zemlja u kojoj živimo i njezino bliže okruženje imaju svoju vlastitu historiju genocida, etničkog čišćenja i političkih progona. Ne zaboravimo da je na samo stotinjak kilometara od ZeKaeMa od ljeta '41. do proljeća '45. radio logor smrti u kojemu je ubijeno 83.145 žrtava kojima znamo ime. Ima naša zemlja i svoju ružnu sadašnjost - sistemsku diskriminaciju Roma, zamrznuti društveni konfllikt hrvatske većine i srpske manjine, policijsko nasilje nad izbjeglicama i tražiteljima azila na granicama.

Razmišljao sam stoga, u satima koji su prethodili predstavi, ne bi li od Eichmanna u Jeruzalemu našem kontekstu - i historijskom i sadašnjem - možda bolje odgovarao Artuković u Zagrebu. [Za one koji ne znaju, Andrija Artuković bio je, da se vrlo slobodno izrazim, prvi policajac tzv. NDH koji je nakon rata pobjegao u SAD-odakle je izručen sredinom osamdesetih te mu je suđeno u Zagrebu. Osuđen je na smrt, ali smrtna kazna nikad nije izvršena jer je bio teško narušenog zdravlja pa je umro u zatvorskoj bolnici.] Nemalo sam bio iznenađen, i vrlo zadovoljan, kada sam shvatio da se drugi čin predstave središti upravo oko zagrebačkog suđenja Artukoviću. I važno je, što u dovoljnoj mjeri Lorencijeva predstava i uspijeva, govoriti i o lokalnim žrtvama. Dakle ne samo o broju Židova koji su iz Hrvatske deportirani u Auschwitz, nego i o konkretnim sudbinama Srba koji su internirani u Jasenovac. [Predstava ima i svoje manjkavosti i propuste, ali o tome drugom prigodom.]

Adorno i važnost pamćenja

Prije pedeset godina - 20 dana gore-dole - Theodor Adorno jedno je od svojih predavanja iz Uvoda u filozofiju1 posvetio cedulji sa prigovorom koju mu je uputio netko od slušatelja kolegija. Prigovor se odnosi na način polemike protiv Heideggera, koju je Adorno poduzeo u ranijim predavanjima, ali i u nekim objavljenim spisima.2

U horizontu koji otvara Lorencijev Eichmannom u Jeruzalemu iz tog predavanja naveo bih jedan dulji i jedan kraći Adornov citat. Najprije Adorno kaže:

Dopustite mi još da dodam ovo: poslije onoga što se događalo i ο čemu mladi među vama mogu imati samo blijede predstave, koje su, zahvaljujući svim mogućim uticajima, vjerovatno još paralizovane i prigušene, poslije svega što se događalo, nema, više ničeg bezopasnog i neutralnog. Nakon toga što su milioni nedužnih ljudi ubijeni, kao filozof pona­šati se kao da ima nečeg što nije opasno, ο čemu se, kako se to kazivalo, može diskutovati, a ne filozofira­ti, tako da čovjek ne mora pri tom da se stidi pred ubijenima, to bi mi se, svakako, činilo prekršajem protiv one uspomene, protiv one mnemosyne, koju je već Platon smatrao nervom filozofije. Iz toga ja, svakako, izvlačim konsekvenciju — i u tome, vjeru­jem, da mi nije strana tradicija filozofije, već da se priključujem upravo onoj tradiciji filozofske gra­đanske hrabrosti, koja, recimo, doseže od Fichtea do Nitzschea, da čovjek dalje misli i tamo gdje boli, pa i ako to njemu samom pričinjava bol. (nav. dj., str. 152)

Zatim postavlja modernu filozofiju u tradiciju teodiceje počevši od Leibniza, naglašavajući Hegelovu transformaciju teodiceje iz opravdanja boga u opravdanje patnje [u svjetskoj povijesti, vrhovnoj strukturi smisla, koju Hegel prepoznaje kao klaonicu]. Adorno predavanje zaključuje pledirajući za promjenu kursa pa kaže:

Ja mislim, ako hoćete da se oslobodite tih lažnih predstava dubine u filozofiji, onda je, među veoma važnim uslovima, oslobađanje od ovog davanja ta­kozvanog smisla patnji. (nav. dj., str 158)

Zadaća koju Adorno pred filozofiju postavlja je ta da preispita vlastiti kategorijalni i konceptualni aparat, ne bi li na taj način ustanovila kako je bilo moguće da se dogodi da filozofske premise dovedu do nacističkih zaključaka. Time ne inovira mnogo. Naime, kada on drži ova predavanja već je puno desetljeće prošlo od objavljivanja Supekovog Egzistencijalizma i dekadencije (1952), a nešto kraće od Lukacseve studije Razaranje uma. Put iracionalizma od Schellinga do Hitlera (1954), obiju knjiga vrlo sličnog tematskog sklopa.

I Supek i Lukacs, kao i Adorno, svaki na svoj način obračunavaju se s temeljnim kategorijama i pojmovima Heideggerove filozofije. No bilo bi pogrešno misliti da je ta vrsta kritike bila rezervirana za marksističke mislioce - kao što apologeti Heideggera često insinuiraju.3 Naime, jedan od prvih takvih, ali i najdalekosežnijih poduhvata poduzeo je Heideggerov predratni učenik Karl Löwith u sklopu svoje studije o nihilizmu u evropi, a pod naslovom »Politički horizont Heideggerove egzistencijalne ontologije«4 objavio kod Sartrea u Les Temps Modernes neposredno nakon završetka drugog svjetskog rata.

Lažna predstava dubine o kojoj Adorno govori ima, pokazuju Lukacseva i Supekova analiza, dva vida. Prvo, to je agregat mudrih misli egzistencijalističke filozofije koji naglašavaju individualnost, slobodu i navlastitu izgradnju odnosa sa svijetom ili bogom, onkraj disciplinarnih pravila koja mišljenju osiguravaju koherentnost i suvislost. Drugi je vid teško prohodni mistificirani jezik, na čemu i Adorno inzistira u Žargonu autentičnosti. Od misticizma kasnog Schellinga, preko aforističnosti Nietzschea, do neobičnih Heideggerovih neologizama i nekonvencionalne upotrebe leksema vernakulara - egzistencijalisti su svoju iracionalističku misao tradicionalno izražavali jezičnim kodom koji je hermetičan i teško prohodan pa time i podložan korištenju u svrhe manipulacije, pogotovo utoliko što ukazuje na neki viši smisao pojedinačnog ljudskog postojanja.

Adorno će zato reći da iz odgovornosti prema milionima nedužnih žrtava, odgovornost filozofa leži u kritici takvih oblika mišljenja. U prihvaćanju te odgovornosti leži razlog za povratak Heideggeru.

Eichmann u Jeruzalemu, Artuković u Zagrebu, a Heidegger na pijedestalu

Marijan Cipra u svakako najduhovitijem filozofskom obračunu s Heideggerom napisanom na našem jeziku šali se:

Pokojni profesor [Vladimir] Filipović pričao mi je kako mu je ostarjeli Heidegger u trenutku iskrenog razgovora povjerio svoju brigu za sudbinu vlastitog djela poslije njegove smrti. Na što je Filipović svojim poznatim humorom odgovorio: Poštovani kolega, budite bez brige, u Zagrebu ćete uvijek važiti za velikog mislioca (!).5

Cipra je još jedan od Heideggerovih kritičara, koje ni pod kojim uvjetima ne možemo svrstati u marksiste, ili vođene »različitim ideološko-političkim interesima«, kako to svim kritičarima pripisuje Dunja Melčić. On je, nasuprot tome, kritiku Heideggera u navedenom članku temeljio u unutarnjim kontradikcijama Heideggera i heideggerijanstva te sa pozicije konkurentske interpretacije antičke grčke filozofije te ponudio sud da Heidegger dovodi do najdublje točke silazak filozofije s uma u razdoblju nakon Hegela, te njegovu filozofiju naziva »mrkla crna noć, u kojoj nisu čak ni sve ‘krave crne’, jer uopće niti krava, niti zvijezda, niti prirode, niti svijeta, niti čovjeka, niti boga, niti bitka, niti bića, niti ničega uopće više nema, nego noć sama svojim teškim i tamnim sjajem vlada i gospodari svime.« (Cipra, nav. dj., str. 527)

Ciprinoj i Löwithovoj kritici Heideggera, kao niti marksističkim kritikama poput Adornove, Lukacseve ili Supekove, u pravilu nema mjesta u suvremenim reprodukcijama Heideggerove filozofije. Naši kurikulumi studija filozofije, kao ni izdanja posvećena Heideggeru [čega je izdanje Rektorskog govora dobar, iako ne jedini primjer] Heideggerov eksplicitini pristanak uz nacizam [Heidegger je plaćao članarinu NSDAP-u do posljednjeg mjeseca rata] ili preskaču, ili opravdavaju »razumijevanjem Heideggerovih životnih odabira u svojemu vremenu« (Melčić).

U svakom slučaju, nacizam »najznačajnijeg filozofa 20. stoljeća« smatra se kod nas potpuno filozofski irelevantnim. Zanemarimo li čak u potpunosti filozofski program kritike Heideggera i suočavanja s prošlošću, filozofiji koja gaji takav pristup ne ostaje ništa osim da bude jednostrana i jednodimenzionalna. Takva se zatvara u svoj bubble i postaje irelevantna za vođenje ikakve relevantne diskusije.

Bilješke


  1. Riječ je o 14. predavanju, koje je u nas objavljeno u knjizi Theodor Adorno, Filozofska terminologija. Uvod u filozofiju (Sarajevo: Svjetlost, 1986), str. 146-158. 

  2. Eksplicitno navodi »Metakritiku teorije spoznaje« objavljenu u sklopu svoje zbirke Tri studije o Hegelu

  3. Dunja Melčić, prevoditeljica Heideggerova rektorskog govora na hrvatski u studiji uz prijevod rektorskog govora (»Samopotvrđivanje njemačkog univerziteta«) i spisa »Rektorat 1933/1934. Činjenice i misli« navodi da su svi napadi na Heideggera ideološko-politički interesno motivirani: »Dok je obrana Heideggera nepolitička i neideološka - osim u jednom prominentnom slučaju kontroverznog historičara Ernsta Noltea, koji obranu Heideggera povezuje sa svojim tumačenjem epohe ‘građanskog rata’ u Europi, u kojemu se nacizam tumači kao odgovor na Sovjetsku revoluciju - oni koji Heideggera napadaju vođeni su različitim ideološko-političkim interesima i slijede različite strategije argumentacije, o čemu će još posebno biti riječi.«, Dunja Melčić, »Heidegger u svojem dobu« u: Martin Heidegger, Rektorski govor (Zagreb: Matica hrvatska, 1999), str. 107-178, na str. 111. 

  4. Löwithov tekst može se na engleskom naći u: Richard Wolin (ed.), The Heidegger Controversy: A Critical Reader (Cambridge / London: MIT Press, 1998). 

  5. Marijan Cipra, »Kao da nas samo još jedan Heidegger može spasiti?«, Filozofska istraživanja god. 6, sv. 2. (1986), str. 523-528, na str. 524. [download

Gornjodravska obala: sukobljeni interesi i zaboravljene urbanističke vizije

Posljednjih tjedana u osječkoj javnosti aktualna je tema izgradnje poliklinike i hotela investitora Žito d.o.o. na atraktivnoj parceli Bijele lađe, stotinjak metara od glavnog gradskog trga. U trenutku kad se sukobljavaju interesi investitora i stanovnika centra Osijeka, gradska uprava pere ruke od odgovornosti za nastalu situaciju. U članku ću analizirati spor oko gradnje te pokušati ponuditi rješenje. Pritom ću se osloniti na urbanističku viziju Osijeka koju je artikulirao Radovan Miščević, autor mjerodavnih urbanističkih planova od kasnih pedesetih pa do sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je Osijek zadobio današnju urbanu strukturu. Povratak na Miščevićevu, međunarodno priznatu, viziju koristit ću kao uporište za odgovor na pitanje kako (gornjo)gradski centar Osijeka može biti oblikovan u najboljem javnom interesu.

Što kažu činjenice?

U ponedjeljak 28. 12. od 11 do nešto iza 13 sati, održano je izlaganje prijedloga izmjena i dopuna Urbanističkog plana uređenja (UPU) središta Osijeka. Kako se kaže u Obrazloženju, razlog izmjena je inicijativa tvrtke Žito d.o.o. da se na dvjema katastarskim česticama u njezinom vlasništvu (k.č.br.1366/2 i 1366/5 k.o. Osijek u Osijeku, Gornjodravska obala) dozvoli izgradnja „višenamjenske zgrade poslovne namjene (poliklinika i hotel) ukupnog broja etaža: podrum i pet (5) nadzemnih etaža”. Cilj izmjena i dopuna plana je „stvaranje planskih pretpostavki za aktiviranje prostora bivše 'Bijele lađe' na desnoj obali rijeke Drave omogućavanjem izgradnje moderne multifunkcionalne poslovne zgrade, zdanja koje bi u svakom smislu (oblikovno-arhitektonskom i sadržajnom) dodalo kvalitetu urbanom prostoru središta grada”. Nadalje, cilj je izmjena i dopuna „stvaranje prostornih i planskih pretpostavki za održivi urbani razvitak grada i svrhovito gospodarenje prostorom, uz uvažavanje vlasničkih interesa i prava svih korisnika prostora, na način da time nije ugrožen javni interes”. Na javnoj raspravi održanoj preko videokonferencijske platfoorme čuli su se prigovori stanara i odgovori izrađivača izmjena i dopuna UPU-a te pročelnika gradskog ureda za urbanizam. O tome su izvijestili Radio Osijek i Glas Slavonije. Sukus prigovora stanara u tome je da će ova izgradnja na različite načine ugroziti kvalitetu života u neposrednom susjedstvu. Sukus odgovora izrađivača projekta izmjena i dopuna te gradskog Ureda za urbanizam je da predmet rasprave nije kvaliteta života nego povećanje dopuštene katnosti na predmetnoj katastarskoj čestici sa četiri na pet nadzemnih etaža. Da situacija bude kompliciranija, obje strane su u pravu - stanari stvarno, a grad formalno. Grad je u pravu utoliko što trenutno stanje parcele Bijele lađe, kao i ostatka zelenog pojasa koji se na Gornjodravskoj obali proteže petstotinjak metara od ulaza u Zimsku luku do vodovodne stanice, nije privedeno urbanističkoj svrsi. Naime, trenutna livada koja se proteže cijelom tom dužinom Generalnim urbanističkim planom iz 2018. godine zonirana je kao zona mješovite namjene. Prema Odredbama za provedbu GUP-a to znači da se u toj zoni mogu graditi stambene i višenamjenske zgrade javne, gospodarske i drugih namjena. Tek je livada na kojoj je dječje igralište - omeđena sa sjevera i zapada cestama, a s istoka i juga zgradama - zonirana kao Z1-javni park i kao takva uređena. U Urbanističkom planu uređenja (UPU) - specifičnom planu nižeg reda koji detaljnije planira manje regije koje su u GUP-u samo okvirno isplanirane, situacija je nešto drugačija. Naime, u UPU-ima središta Osijeka dostupnima na gradskim web stranicama od 2000. do 2012. godine predviđa se zeleni pojas od Zimske luke do Vodovodne stanice. Izmjenama UPU-a 2012. godine, parcela Bijele lađe - par godina nakon što je izvorni objekt Bijele lađe srušen - pretvorena je u zonu mješovite namjene, dok je ostatak zelenog pojasa ostao u različitim varijantama zelenih prostora. No da izmjene UPU-a 2012. godine nisu Z pretvorile u M, danas se ne bi moglo govoriti o izgradnji nove zgrade na ovoj parceli. Izmjene UPU-a iz 2012. godine sporne su zbog načina na koji je do njih došlo. Naime, 2009. godine gradonačelnik Đapić u ime je Grada potpisao s vlasnikom - društvom Osijek-Koteks - sporazum kojim se definira da će Osijek-Koteks srušiti postojeći dotrajali objekt Bijele lađe. Istim sporazumom, Grad se obvezuje da će u roku od tri godine parcelu Bijele lađe prenamijeniti tako da omogući gradnju, ili će preuzeti parcelu u vlasništvo po tržišnoj cijeni, tada nešto manjoj od 2 milijuna eura. Osijek-Koteks je svoj dio pogodbe odmah ispoštovao i neposredno po potpisivanju sporazuma srušio objekt Bijele lađe. Grad Osijek svoj je dio ispoštovao po isteku trogodišnjeg roka i izmjenama UPU središta grada iz ožujka 2012. godine predmetnu parcelu zonirao u M - zonu mješovite namjene.

Što je spor?

Kao što smo mogli vidjeti na javnoj raspravi, jasno su artikulirana dva suprotstavljena interesa. Primaran je onaj investitora, tvrtke Žito d.o.o. koja je naknadno postala vlasnicom predmetne parcele. Investitor želi iskoristiti parcelu, sukladno namjeni koja joj je pripisana u važećim urbanističkim planovima te je u tu svrhu raspisao pozivni natječaj, na kojemu je odabrao projekt arhitektonskog studija 3LHD iz Zagreba. Prema onome što smo dosad imali prilike vidjeti, nova građevina trebala bi se i gabaritima i stilski uklopiti u okruženje. To je konzekventno dosadašnjim praksama investitora. Naime, tvrtka Žito, kao i njezin predsjednik uprave Marko Pipunić, poznati su kao promišljeni investitori skloni ulaganju u izgradnju nekretnina koje će nositi dodatnu estetsku vrijednost. Vjerojatno najbolji primjer za to je Villa Π autora Olivera Grigića na Žitovom ranču Terra Negra kod Čepina. Utoliko, kad govorimo o izmjenama UPU-a središta Osijeka koje idu na ruku investitora, ne možemo govoriti o tome kao o „investitorskom urbanizmu” na isti način kao u slučajevima Centra Cvjetni u Zagrebu ili Beograda na vodi.

Sekundaran, odnosno reaktivni, interes onaj je stanara Gornjodravske obale, okupljenih oko Građanske inicijative Bijela lađa. Stanari se protive izgradnji na parceli Bijele lađe smatrajući da ona treba ostati zelena površina iz više razloga. Među njima se ističe želja za zadržavanjem zelene površine i bojazan od pada kvalitete života, budući da bi nova građevina trebala niknuti između njihovih zgrada i Drave. Stanari naglašavaju i to da njihove zgrade trpe štetu od propadanja u pjeskovito tlo, te izražavaju bojazan da bi gradnja na susjednoj parceli mogla ubrzati taj proces. Naposljetku, iznose i estetski prigovor predimenzioniranosti projektirane zgrade, koja bi po 3LHD-ovom projektu i UPU-u, ako budu usvojene izmjene i dopune, trebala imati pet nadzemnih etaža i biti izgrađena na 100% površine čestice. Nasuprot tome, nekad postojeći objekt Bijele lađe imao je svega dvije nadzemne etaže. Daljnji prigovori u javnoj raspravi odnosili su se na namjenu nove građevine, odnosno hibridni model poliklinike s hotelom / hotela s poliklinikom. Nadalje, s obzirom na pretpostavljenu 100% izgradnju brutto površine parcele, postavlja se pitanje gdje će biti osiguran parking za korisnike hotela/poliklinike. Također, postavlja se i pitanje kako osigurati novom objektu svu potrebnu komunalnu infrastrukturu.

Odgovor izrađivača izmjena i dopuna plana te gradskog Ureda za urbanizam - kako sam naznačio uvodno - bio je da je predstavljanje projekta izmjena i dopuna UPU-a pogrešan format za adresiranje većine ovih pitanja. Obje adrese bile su stava da bi dotična pitanja trebalo raspravljati, odnosno da su trebala biti raspravljena, prilikom posljednjih izmjena GUP-a. Također, da ako bi stanari Gornjodravske obale bili zainteresirani da umjesto izgradnje - koju je, sukladno važećem GUP-u, izmjenama UPU-a moguće odobriti na cijelom potezu od Zimske luke do vodovodne stanice - kodificiraju zeleni pojas u svome naselju, onda moraju tražiti izmjene GUP-a. Druga strategija izbjegavanja koja je primijenjena bilo je pozivanje na odluke Gradskog vijeća Grada Osijeka koje je, kako kažu i izrađivač i pročelnik Ureda za urbanizam, izglasalo upute njima da tehnički provedu ove izmjene te koje je nadležno za urbanističko planiranje.

Javni interesi i demokratske procedure - makaršta

Drugim riječima, Gradsko je vijeće Grada Osijeka odlukom od 19. ožujka 2012. godine, prihvaćajući projekt izmjena i dopuna "UPU središta grada" koji je izradio Zavod za urbanizam i izgradnju, artikulirao javni interes kao dopuštanje gradnje zgrade mješovite namjene na parceli Bijele lađe. Ako stanari Gornjodravske obale, ili bilo koji drugi stanovnik Osijeka smatraju da na parceli Bijele lađe ne bi trebalo graditi već bi ona trebala ostati zelenom površinom, to su trebali artikulirati tada, a nikako u ovoj javnoj raspravi gdje je pitanje isključivo treba li ta zgrada mješovite namjene imati četiri ili pet nadzemnih etaža te treba li biti izgrađena na 100% ili manje površine. parcele. Dakle, artikulacija javnog interesa ovdje se shvaća između „tko se protivi neka progovori sad ili neka zauvijek šuti” i „prošla baba s kolačima”. Pritom se potpuno zanemaruje činjenica da je do izmjena UPU-a koje omogućuju gradnju na parceli Bijele lađe Bijele lađe došlo zbog nepovoljnih odredbi ugovora koji je s Osijek-Koteksom potpisao gradonačelnik Đapić. To jest, da grad nije izmijenio UPU središta grada 2012. godine, po slovu sporazuma bio bi dužan isplatiti gotovo dva milijuna eura. Teško je osporavati da je takav alternativni scenarij bitno utjecao na odluku Gradskog vijeća, i da bi vrlo teško bilo kroz bilo koju proceduru participacije javnosti uvjeriti Grad da mu je u većem interesu isplatiti iznos u vrijednosti oko 3% proračuna (ukupni proračun bio je nešto manji od 500 milijuna kuna), nego dopustiti gradnju na ovoj lokaciji.

Zanemarivanje javnog interesa i demokratskih procedura uslijed vanjskih pritisaka različitih vrsta nije endemska pojava u slučaju UPU središta grada, već se radi o relativno čestoj pojavi. O tome svjedoče primjerice i procedure prilikom planiranja sanacije neplanske gradnje u Gradskom vrtu te odobravanja izgradnje novog stadiona NK Osijek i teniskog centra Donna Tennis Team u zoni zaštitnog zelenila na Pampasu, što je opsežno dokumentirano i analizirano. Važan moment koji je u prethodno navedenoj analizi iznio Ivan Cingel odnosi se na to da je kod premještanja stadiona NK Osijek iz Gradskog vrta na Pampas neuvažavanje „višegeneracijskog planiranja grada i naslijeđene [važeće] prostornoplanske dokumentacije”. Isto bi se, kako ću dalje pokazati, moglo reći i za inzistiranje na izgradnji trenutno zelenih površina Gornjodravske obale.

Zelene vizije i betonske perspektive

Kako u svojoj doktorskoj disertaciji1 navodi donedavni osječki dogradonačelnik, arhitekt Denis Ambruš, nakon Drugog svjetskog rata, urbanističko planiranje u kojem su glavnu riječ vodili vrhunski urbanisti (inicijalno Josip Seissel, a zatim desetljećima njegov učenik Radovan Miščević) pretvorilo je Osijek u uzoran prototip grada na rijeci i integrirali riječni tok u urbanu strukturu grada. Posebice to vrijedi, prema Ambrušu, za razdoblje nakon 1958. godine. Tada je, naime, Miščević izradio „Osnove generalnog urbanističkog plana Osijeka” koje su, preko GUP-a iz 1965. i 1975. (poznatog po nazivu Osijek 2000), postale „ne samo osnova, nego apsolutni regulator” izgradnje u Osijeku. Miščević je svoju viziju elaborirao ovako:

Plan daje posebnu važnost zaštiti i razvitku kulturno-historijskih vrijednosti, slobodnih zelenih i rekreativnih površina, nastavljajući tako kontinuitet i vrijednu urbanu tradiciju grada.

U tome pravcu plan usmjerava dalju gradnju prema humanizaciji gradskih prostora, u prvom redu.

Humanizacija prostora u Miščevićevim prostornim planovima Osijeka nije samo zgodna fraza, ona je programatska odrednica koja ima svoje vrlo materijalne manifestacije, kojima je zaslužio da bude uključen u panevropski repozitorij projekata obnove urbanih javnih prostora barcelonskog Centra za suvremenu kulturu. Miščević je zatekao longitudinalni grad pored rijeke Drave, na njezinoj desnoj obali. Osijek je tada, zapravo, bio niska naselja koja su se razvijala u nizu jedno do drugoga, od zapada ka istoku: Retfala, Gornji grad, Tvrđa (austrijska vojna utvrda iz 18. stoljeća), Donji grad; a prema jugu i jugoistoku od ovog niza još i Industrijska četvrt i Novi grad. Njegovi projekti transformacije Osijeka imali su dva izražena cilja. Prvi je da postojeći longitudinalni grad pored rijeke izvede na rijeku i integrira je u urbanu strukturu. To je postizao izgradnjom adekvatne infrastrukture u (gornjo)gradskom središtu i prostornoplanskim intervencijama južno od tog središta, stvarajući pješačke transverzale koje su konvergirale na novoizgrađenoj dravskoj Promenadi. Drugi je cilj bio stvoriti preduvjete za transformaciju longitudinalnog u radijalni grad - ako se za to ispune demografski preduvjeti - širenjem na neizgrađenu lijevu obalu Drave.

Longitudinalna struktura Osijeka na desnoj obali Drave i projicirano
širenje na lijevu obalu, kojim grad zadobiva radijalnu strukturu.

Slika 1: Longitudinalna struktura Osijeka na desnoj obali Drave i projicirano širenje na lijevu obalu, kojim grad zadobiva radijalnu strukturu.

Za razliku od širenja na lijevu obalu Drave, koje je otklonjeno još krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, integracija dravskog priobalja daleko je nadmašila Miščevićeve prvotne planove i za očekivati je da će Osijek kroz koju godinu punom duljinom imati s obje obale dravsku šetnicu. Humanizirani gradski prostori iz Miščevićeve vizije, počeli su se ostvarivati još njegovim projektom Blok centra I, tada (1969) prve pješačke zone u centru grada u Jugoslaviji. Kasnije intervencije u prostor središta grada - koje uključuju i bitno proširenje središnje gradske pješačke zone - bile su prilagođene, kako je primjetila Antoaneta Pasinović,2 mikroambijentu pješačkog koraka. Pasinović je, vrednujući urbanističke zahvate u osječki urbani prostor uviđala važnost primjerenog prostornoplanskog prepoznavanja postojećih kvaliteta prostora - kako onih koje su mu pripisane prostornoplanskom dokumentacijom, tako i onih koje su mu samoregulativno pripisane korištenjem. U potonjem slučaju, obični građani postaju još jedna od mjerodavnih adresa prostornog planiranja, a ne samo učesnici simulacije života koju je postavio projektant u ime naručitelja - javnog ili privatnog. U konačnici, reći će Pasinović, to vodi razotuđenju zavičajnosti gradskog prostora i omogućuje da se urbanizirano stanovništvo u svome gradu osjeti "kod kuće". Ne treba, ako želimo imati širu sliku u vidu, zaboraviti da je ubrzana urbanizacija nasljeđe naše moderne povijesti, razdoblja nakon Drugog svjetskog rata, i da umnogome gradsko stanovništvo danas čine tek treće ili četvrte generacije naseljenika sa sela. Dakle, ljudi koji su se preselili iz svojih ruralnih zavičaja u modernističke urbane strukture s kojima su se tek trebali saživjeti.

Čija će biti Gornjodravska obala?

Na tragu Pasinovićinog argumenta može se formirati i odgovor na pitanje o budućnosti Gornjodravske obale, ili barem njezine najzapadnije dionice. Ovaj prostor je neupitno nedovršen. U prilog tome metaforički najbolje govore dvije - kako ih popularno u Osijeku zovemo - "rupe". Obje služe kao improvizirana parkirališta; jedna smještena uz Hotel Osijek između Gornjodravske obale i Šamačke ulice, a druga kod Klanca između Gornjodravske obale i Strossmayerove ulice. Također je cjelovitom prostoru zapadnog odsječka Gornjodravske obale nedefinirana socijalna namjena. Taj potez služio je do prije desetak godina kao neformalno okupljalište osječke omladine - čega se s neskrivenom sjetom prisjeća i potpisnik ovih redaka - da bi recentnije dobio nove sadržaje. Uz već dugogodišnju ugostiteljsku ponudu na brodovima (Galija, Žuta podmornica), tu je sada i starinska vodenica kao i pristanište za riječne kruzere. Uz to, zeleni pojas uz Dravu već godinama je lokacija posebno uređenog i ograđenog parka za pse - jednog od nekolicine takvih sagrađenih u Osijeku. Kronični problem Gornjodravske obale je cestovni promet, pri čemu se ističe činjenica da je riječ o omiljenom parkiralištu turističkih autobusa u središtu grada. No ne parkiraju se ovdje samo autobusi nego i sve veći broj osobnih automobila u potrazi za parkirališnim mjestom u središtu grada, čime dolazi do sve većeg zagušenja prostora. Uzmemo li zdravo za gotovo pretpostavku da će izgradnja hotela privlačiti nove automobile, možemo očekivati pogoršanje ovog problema čak do te razine da bi se mogli početi pojavljivati prijedlozi za betoniranjem zelenih površina u korist novih parkirališnih mjesta.

Gornjodravska obala kao preizgrađeno parkiralište središta grada u suprotnosti je s Pasinovićinim "mikroambijentom pješačkog koraka" koji određuju navike korisnika ovog prostora - onih koji u njemu žive, kao i onih koji ga koriste u različite svrhe slobodnog vremena - zatim s tradicijom prostornog planiranja koje je ovaj prostor urbaniziralo, naposljetku i sa suvremenim trendovima „protjerivanja" automobilskog prometa iz gradskih središta u ime smanjenja ekološkog otiska. Gornjodravska obala kao prostor novoizgrađen u ime komercijalnih građevina - čega je poliklinika s hotelom eklatantan primjer - u istim je trima suprotnostima jer oduzima i prirodi i relaksiranom nekomercijalnom tempu i urbanističkoj viziji.

Ovo bi morale prepoznati i gradske vlasti i gradske ustanove, a ne samo najneposrednije pogođeni - stanovnici Gornjodravske obale. Jer pitanje izgradnje na zelenom pojasu Gornjodravske obale ne može biti reducirano niti na interes stanara da zadrže lijep pogled sa svojih prozora, niti na interes investitora da na parceli koje je vlasnik gradi građevinu koju smatra primjerenom. Dovršetak razvoja Gornjodravske obale pitanje je od opće gradske važnosti koje se odnosi spram toga što Osijek kao grad želi biti, kako će se odnositi spram svoje urban(ističk)e povijesti i želi li, uopće opstati kao grad na rijeci. Gradske vlasti i ovdje, kao u slučaju izgradnje sportsko-rekreacijsko-turističko-poslovnih sadržaja u zoni zaštitnog zelenila na Pampasu - za potrebe koje je iskrčena šuma u središtu grada - moraju odlučiti kako će se postaviti prema Miščevićevoj viziji zelenog i humanog pojasa uz rijeku, namijenjenog pješačkoj komunikaciji i kvalitetnom provođenju slobodnog vremena. Bude li, kao i u slučaju Pampasa, zanemarila urbanističke vizije i prostornoplanske dokumente, otvara mogućnost manipulacija prostorom koji bi mogle bitno narušiti pomno isplaniranu i visoko zadovoljavajuću integraciju osječke urbane strukture i riječnog priobalja. Od općeg interesa javnosti bilo bi zagovarati nastavak rada na ostvarivanju Miščevićeve vizije za ovaj dio grada. Dakle, ne stati na obustavi ove gradnje nego i na postupnom pretvaranju cijele Gornjodravske obale u pješačku zonu ispunjenu sadržajima javne i društvene namjene. Ako to znači obeštećenje investitora, onda investitora treba obeštetiti i vratiti parcelu Bijele lađe u vlasništvo Grada. Osijek kao grad primjer izlaska na svoju rijeku zaslužuje da taj status i zadrži. A taj status može zadržati tako da umjesto poliklinika i hotela, na Gornjodravskoj obali premosti Dravu još jednim pješačkim mostom i na taj način joj da dodatni urbani kvalitet. Ukoliko je Gradu, kao i trenutno zainteresiranom investitoru, toliko stalo do gradnje onda je nesporno adekvatnija lokacija za to ona "rupe" između Gornjodravske obale i Strossmayerove ulice - koja, za razliku od Bijele lađe, nije sporna ni po kojem od ovdje navedenih kriterija.


  1. Denis Ambruš, Modeli integracije istorijskog centra i rečnog priobalja post-industrijskih gradova. Doktorska disertacija, Beograd, Arhitektonski fakultet Univerziteta u Beogradu, 2018. Dostupno na: https://nardus.mpn.gov.rs/handle/123456789/10143. 

  2. Antoaneta Pasinović, „U pohvalu longitudinalnom gradu” u: Antoaneta Pasinović, Izazov mišljenja o prostornom jedinstvu, priredila Sandra Križić Roban, Zagreb, Institut za povijest umjetnosti, 2001, str. 347-354. Izvorno objavljeno u: Arhitektura, XXXVII-XXXVIII, 189-195, 1984/85, str 120-123. 

Prema emancipatornoj prakseologiji urbanog prostora

Slika 1. Izvor: *Grad po mjeri čovjeka*, str. 113. Slika 1. Izvor: Grad po mjeri čovjeka, str. 113.

Izlaganje „Prema emancipatornoj prakseologiji urbanog prostora” održao sam u sklopu simpozija Čovjek u prostoru Hrvatskog filozofskog društva, krajem 2016. godine. Izlaganje je snimljeno u okviru panela na kojem su govorili još Slobodan Sadžakov, Hrvoje Jurić, Enis Zebić i Iskra Krstić. Teme o kojima govori aktualne su i u proljeće 2021., dok se priprema gradnja u centru Osijeka ili kad jedan od kandidata za gradonačelnika Zagreba prijeti rušenjem Donjeg grada.

Na jednom mjetu u knjizi Grad po mjeri čovjeka: S gledišta kulturne antropologije Rudi Supek kaže da, kad je već čovječanstvo stvorilo bombu koja može pobiti stanovništvo jednoga grada bez da naudi građevinama – uopće ne bi bilo loše kada bi bila izmišljena takva bomba koja bi zbrisala s lica Zemlje postojeće gradove ne naudivši njihovim stanovnicima. Ironični, pa čak i cinični, ton te njegove dosjetke razumljiv je u kontekstu u kojem je izrečen – naime tamo gdje se ideje emancipatornog socijalističkog urbanizma razbijaju o postojeće urbane strukture i njihove razvojne tendencije. Evocirajući ekonomsku historiju, Supek tumačenje nastanka urbanih struktura preuzima iz marksovske, odnosno marksističke, tradicije, razumijevajući ga u kontekstu industrijalizacijskih procesa druge polovice 19. stoljeća s jedne, te proizvodnje industrijskog proletarijata iz redova seoskog stanovništva s druge strane. Promatrajući konkretne urbane strukture on – nasuprot nas koji vidimo džentrifikaciju – vidi „društvenu segregaciju” ostvarenu u urbanom prostoru. Tako segregirani prostor ne može biti ono što Supek smatra da grad po mjeri čovjeka treba biti – prostor slobodne društvene interakcije i komunikacije, ostvarivanja ličnosti kao totaliteta, povratka prirodi, prevlasti uporabne nad razmjenskom vrijednošću, slobode kretanja u simbolički bogatom prostoru i ukidanja svih oblika diskriminacije – već je nužno poligon za daljnju reprodukciju kapitalističkih društvenih odnosa, dakle odnosa socijalnih nejednakosti.

Odemo li korak unatrag od Supeka, na temi urbaniteta nalazimo njegov najveći utjecaj, Henrija Lefebvrea, koji polje razmatranja urbanizma definira upisivanjem urbanizmu odrednice „ideologija i praksa” već u uvodu svojeg Prava na grad (1968). Za Supeka je, kao uostalom i za čitavu tradiciju koja proizlazi iz Lefebvreova djela, ključno ono mjesto gdje je ovaj gradove označio djelima prije no proizvodima, pri čemu je za njega djelo (oeuvre) ono što ima uporabnu vrijednost prije no razmjensku. To je razlikovanje važno zato što političnost, koju je gradski prostor imao u svojim orijentalnim i antičkim modelima, grad gubi od srednjovjekovlja nadalje kada su središnje gradske djelatnosti postali obrt, trgovina i bankarstvo – dakle djelatnosti koje su nužno usmjerene na tržišnu domenu i proizvodnju viška vrijednosti kao svoju svrhu. Tendencija depolitizacije gradskog prostora po njemu je svoj vrhunac doživjela u industrijsko doba, kada je grad precizno podjeljen na zone javnog (produktivnog) i privatnog (reproduktivnog) života, što je u proturječnosti s historijskim utemeljenjem grada kao oeuvrea, dakle prostora čija primarna namjena nije proizvodnja viška vrijednosti već samoproizvodnja čovjeka i zajednice u kojoj živi. Od tog razlikovanja pošao je u svojim razmatranjima grada i Rudi Supek, postavivši analizu u, kako ga je nazvao, mezo-prostor u kojemu se „rješava osnovni problem odnosa između čovjeka, kao društvenog bića, i njegove društvene i životne zajednice.”

Međutim, i Lefebvre i Supek svoje su institucionalne karijere završili koncem šezdesetih i početkom sedamdesetih, dakle umirovili se, da bi obojica početkom devedesetih i umrli – Lefebvre 1991., a Supek 1993 godine. Zbog toga – iako Lefebvre razlici između uporabne i razmjenske vrijednosti daje velik značaj u epistemologiji grada, a Supek to nasljeduje – ni kod jednoga ni kod drugoga ne nalazimo analizu efekata onoga što nam je poznato pod pojmom neoliberalizam na, da se vratimo Lefebvreovoj frazeologiji, „ideologiju i praksu” urbanog prostora. Zato se za to moramo obratiti još jednom misliocu grada na kojega je Lefebvre izvršio utjecaj, Davidu Harveyu.

Grad u neoliberalizmu

No prije Harveya važno istaknuo bih jednog drugog Davida - Davida Simona, nekadašnjeg novinara Baltimore Suna, poznatijeg kao autora triju HBO-ovih televizijskih serija koje se bave temama urbane rekonfiguracije ili rekonceptualizacije urbaniteta – riječ je o serijama The Wire (2002-2008), Treme (2010-2013) i Show Me a Hero (2015). Bilo da je riječ o baltimorskim projects – naseljima za siromašno, gotovo isključivo nebjelačko, stanovništvo – rasno-klasnoj segregaciji i pokušaju desegregacije stanovanja u Yonkersu, New York, ili pogodovanju kapitalu na štetu stanovništva koje je privremeno raseljeno uslijed prirodne nepogode u New Orleansu nakon uragana Katrina – uvijek je na snazi isti proces: sve što ne pogoduje cirkulaciji kapitala likvidira se ili se uklanja na margine.

Budući da je riječ o nekretninskom biznisu, važni su uvidi koje Harvey daje i u svojstvu kritičkog geografa, što je njegova polazišna pozicija za teoretiziranje grada, i u svojstvu historičara neoliberalizma. Iz prve pozicije on uočava (Social Justice and the City: 320) da je nekretninski sektor služio kao važan stabilizator ekonomije apsorbirajući „velik dio akumuliranog kapitala kroz izgradnju domova, bilo u gradskim centrima ili na periferiji, te uredskih prostora”. To je, nastavlja, u SAD-u boostalo unutarnju trgovinu potrošnim dobrima (consumer goods) i uslugama. Nekretninski boom događao se i drugdje, pogotovo u Kini te na Bliskom Istoku, gdje je apsorbirao akumulirani kapital nastao, po Harveyu sudu, u najsumnjivijim, socijalno najnepravednijim i ekološki najštetnijim aranžmanima naftne industrije. Na, nazovimo ga tako, intraurbanom planu, navedeni proces reflektirao se u dvama podprocesima. Prvi je proces pretvaranja kvalitete života u robu, odnosno razmjensku vrijednost, a drugi je „urbano restrukturiranje kroz tzv. ‘kreativnu destrukciju’” koje razara naselja „siromašnih, deprivilegiranih i marginaliziranih u smislu političke moći”. Uopće, smatra Harvey, u srži kapitalističke urbanizacije proces je „akumulacije izvlaštenjem”, koji se odnosi uptravo na izmještanje onih koji stoje na putu kapitalu – vrijednosti koja sama sebe oplođuje, kako je to Marx definirao u Kapitalu I.

Drugi uvid koji kod Harveya nalazim važnim za onu temu taj je da sve implementacije doktrine koju nazivamo neoliberalizmom sadržavaju „deregulaciju, privatizaciju i povlačenje države iz brojnih područja socijalnih usluga (areas of social provision)” (A Brief History of Neoliberalism: 3). Ex nihilo nihil fit, pa se tako i navedeni procesi događaju od uspostave fluidnih trgovinskih odnosa sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a u formi natjecanja između ekonomski neravnomjerno razvijenih geografskih područja u tome tko će ponuditi bolju poslovnu klimu (business climate) (isto:87-8).

Slika 2. Chicago Slika 2. Izvor: Grad po mjeri čovjeka, str. 81.

Sažmemo li sve o čemu Harvey piše, dobivamo sliku kapitalističkog grada. Manje je važno jesu li to Simonovi postindustrijski baltimorski projects i posturaganski New Orleans, ili je to Krležin Zagreb „iza podvožnjaka, ni dvjesto metara od gradskog centra”, onkraj evropske terase Hotela Esplanade, „selendra bez građevnoga reda, bez plana, sve gnjile kolibe s vlažnom horizontalom vodene razine od posljednje katastrofalne poplave koja se tu javlja s matematskom neizbježnošću, sezonski pravilno dvaput”, ili je to marketinški konstruiran „Mediteran kakav je nekad bio” kojim dominira tip stambeno-turističke betonske građevine made by strani investitor.

Koji god slučaj bio – a čut ćemo u izlaganjima koja slijede i o zagrebačkom Cvjetnom trgu i o pulskom Muzilu i o dubrovačkom Srđu i o beogradskoj Savamali – grad se u svim svojim aspektima podređuje procesu kapitala tako da ono što je bilo zajedničko i služilo reprodukciji života, sada postaje privatno i stavlja se u službu proizvodnje viška vrijednosti. Na mjesto socijalističke vizije grada – za koju je upitno koliko je zaživjela u Jugoslaviji – dolaze nove kapitalističke vizije i koncepti. U postindustrijskoj ekonomiji, u deindustrijaliziranom krajoliku koji je izgubio svoju svakodnevnu funkcionalnost, pojavljuju se tzv. kreativne industrije kao nosioci revitalizacije. Grad se mijenja u smjeru u kojem se mijenja i ekonomija na postsocijalističkoj periferiji Evrope: mjesto planiranja zauzima privatna/individualna inicijativa. Tijela javne vlasti izmještaju se iz domene demokratske politike u domenu legitimacije privatnog, dakako poduzetničkog, interesa.

Grad: kome i čemu?

Urbanistički planovi stalno se mijenjaju, a iz procesa njihovih izmjena isključuje se javnost – bilo ona koju nazivamo zainteresiranom, bilo ona koju nazivamo strukovnom – pa nekadašnji trgovi postaju terase kafića, gradska središta gube svoju socijalnu i ekonomsku funkciju u korist tržnih centara na periferiji, a u redove obiteljskih prizemnica i katnica uguravaju se stambene četverokatnice. Između izgradnje za društvene potrebe (urbanističkog planiranja) i izgradnje prilagođene naručiocu (arhitektonsko planiranje), ulazi izgradnja za prodaju. Ili, kako je Supek zapisao 1987. godine, vjerojatno ne očekujući da će se povijest tako skoro ponoviti: „Kaos je u moderne gradove unijela tržišna ekonomija koja počiva na zemljišnoj renti i za koju je stan prvenstveno roba za tržište, što mora donijeti maksimalni profit u što kraćem vremenu.”

Vezano uz ovo, kao drugi aspekt problema kapitalističkog urbanizma javlja se problem rješavanja stambenog pitanja. To vidimo i po brojnosti i aktivnosti aktivističkih organizacija, primjerice onih okupljenih u European Action Coalition for the Right to the Housing and to the City, ali i njezine pandane na drugim kontinentima, kao i u društvenim znanostima koje istražuju urbane procese. Primjerice, budimpeštanska sociologinja Nóra Teller uočava sljedeće: „Sve je više kućanstava u Evropi ugroženo po pitanju osiguravanja stambenog pitanja u posljednjih nekoliko desetljeća. Potržištvljenje (marketization) usluge stanovanja, povlačenje država iz izravnog osiguravanja stambenog prostora, smanjenje količine društvenih stanova (social housing) i promjene na tržištu rada doprinijeli su tom procesu.” Sve to doprinosi isključenju ranjivih grupa prilikom rješavanja njihovog stambenog pitanja i pridonosi porastu problema beskućništva. Zato, smatra Teller, „istraživanje isključivanja iz stambenog zbrinjavanja (housing exclusion research) mora se proširiti i uključiti međuovisnost politika socijalne skrbi, stanovanja (housing) i tržišta rada.” Jugoslavenski model – ako hoćemo govoriti o socijalističkom modelu urbanističke politike pa onda i politike stanovanja – prema Ivi Marčetić (Zarez 321) imala je ključ za rješavanje problema klasne segregacije urbanim planiranjem u smislu da nije već na razini planiranja predviđala klasno diferencirana naselja te isključivanje nekih socio-demografskih grupa iz rješavanja stambenog pitanja. No, s obzirom na promijenjene ekonomske, političke, geopolitičke i druge okolnosti, jasno je da taj model ne možće biti efikasan način rješavanja problema postsocijalističkih gradova. Utoliko je pitanje i u kojem registru tražiti rješenja naših današnjih problema sa urbanim prostorima, bez obzira bili to problemi koji se manifestiraju na razini uzurpacije javnih prostora u privatno-komercijalne svrhe ili oni koji se manifestiraju u problemima privatnog stambenog zbrinjavanja (housing).

K tome, dosadašnji odgovori na ta pitanja uglavnom se kreću u domeni kritike neželjenih makroekonomskih procesa, kao što vidimo kod Harveya, i praktičnog terenskog lokaliziranog otpora tim procesima, kao što vidimo u primjerima lokalnih kampanja koje su u pravilu kampanje otpora. Dakle, trenutno ne možemo govoriti o proliferaciji proaktivnog pristupanja rješavanju kakav je ponudio Supek u Gradu po mjeri čovjeka. Kao što je naveo u predgovoru, ta je knjiga nastala kao nastavak diskusije održane na urbanističkoj konferenciji o planiranju naselja Mišeluk u Novom Sadu. S obzirom da je danas nezamisliv takav angažman raznorodnih resursa za urbano planiranje sa makro-razine, kao rješenja nude se komunalne inicijative – primjerice, kod nas je često riječ o grupama za permakulturu i urbane vrtove, dok „na Zapadu” takve grupe često nadomještaju izgubljene funkcije socijalne države pa organiziraju čuvanje djece ili zajedničko stanovanje. No, kako je primjetio politolog Greg Sharzer u knjizi No Local: Why Small-Scale Alternatives Won't Change the World (2012), lokalno djelovanje ne adresira globalne strukturne probleme, već proizvodi male promjene tamo gdje mu se pruži prilika.

I za ljude, i za prirodu

Urbanistkinja Jin Xue, jedna od rijetkih teoretičarki koja urbanizmu pristupa iz političko-ekološke perspektive odrasta (degrowth), kaže da futuristička vizija budućeg života u mikrozajednicama (eco-village; urban village) – što bi u nekom smislu logički proizlazilo iz nekih nemarksističkih socijalističkih izvora odrasta – nije ostvariva iz perspektive urbanog planiranja jer „potpuno zanemaruje postojeće urbane strukture”. Utoliko, ideal-tipski zamišljeno društvo kakvo je često prisutno u imaginariju pojedinih lokalističkih inicijativa, bilo bi ostvarivo samo pod uvjetom realizacije Supekove bombe s početka ovog izlaganja. Uzimajući, pak, u obzir materijalnu dimenziju – ako se zadržimo na urbanim strukturama, onda dijakronijski kao historiju razvoja grada, a sinkronijski kao trenutno stanje – ona predlaže usmjeravanje na „smanjenje razine potrošnje (consumption) i utjecaja na okoliš” u okvirima urbanog života. Da bi se to ostvarilo, smatra da su potrebne strategije sprječavanja daljnjeg urbanog širenja (urban sprawl), smanjivanje infrastrukture za ultra brzi promet i opće smanjenje obujma prometa – naročito automobilskog – kao i smanjenje broja korištenih stambenih jedinica po glavi stanovnika, odnosno kolektivizacija stanovanja. Paralelno s tim, predložene mjere zahtjevaju svoje parnjake u sektoru socijalnih politika kao što su omogućavanje priuštivog (affordable) stanovanja, biciklistička infrastruktura, omasovljenje javnog prijevoza te stimulativne mjere za život bliže radnom mjestu. Dovedemo li ove prijedloge do njihovih krajnjih posljedica, to znači hvatanje u koštac s nejednakostima na razini pristupa infrastrukturi i uslugama socijalne reprodukcije.

Upravo na pitanju reprodukcije nasljeđe Lefebvreove i Supekove teorije grada susreće se sa suvremenim teorijskim i političkim akterima kritičnima prema posljedicama kapitalističke urbane rekonfiguracije i rekonceptualizacije. Uzimajući u obzir okolišna, odnosno ekološka, ograničenja planete koju nastanjujemo, kao i razvojne tendencije kapitalističkih društvenih formacija artikuliranih u imperativu neograničenog rasta koji zaboravlja da bi se trebao odvijati u materijalno ograničenim okvirima, ponovno se vraćamo uvidim koje je, između ostalih i Supek artikulirao još početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća u knjizi Ova jedina Zemlja. Idemo li u katastrofu ili u treću revoluciju?, da fokus ekonomije mora prijeći sa proizvodnje nove vrijednosti na korištenje postojećih resursa. U posljednjih nekoliko godina, najviše kroz teoriju odrasta, o tome se govori kao o promjeni društvenog metabolizma, dakle cjelokupne organizacije života, od razine bazične organizacije kućanstva, preko razine susjedstva i mjesne zajednice, razine organizacije gradskog života, do razina konkretne društvene formacije i apstraktnog načina proizvodnje, što bi rekao Nikos Pulancas. Utoliko, ako danas hoćemo emancipatorno misliti grad, onda se moramo natjerati da ga mislimo na svim tim razinama, kao i da na svim tim razinama nudimo ekološki održive i socijalno integrativne alternative kapitalističkom urbanom kaosu. Drugim riječima, džaba nam da Supekova bomba uništi urbanistički kaos, ako neće uništiti i kapitalističke društvene odnose koji ga proizvode.

Supekova anticipacija „kritike svega postojećega”

Dvije okrugle godišnjice, 40. obustave objavljivanja i 50. prvog broja, časopisa Praxis, koje su obilježavane u prošloj, 2014. godini, pojačale su interes za nasljeđe naše filozofije druge polovice prošlog stoljeća. To se vjerojatno najbolje očituje u valu izdanjā posvećenih u najvećem broju časopisu Praxis i njegovu dugogodišnjem uredniku Gaji Petroviću. Takvo istraživačko, publicističko i/ili komentatorsko usmjerenje pozornosti, razumljivo, ostavilo je izvan fokusa istraživačā druge oblike filozofskog života u drugoj polovici prošloga stoljeća. Među njima, prema prosudbama koje možemo pronaći bilo u reminiscencijama sudionikā filozofskih događanja navedenog razdoblja bilo u historijskofilozofskoj literaturi, ističe se časopis Pogledi.

Naime, za taj časopis Milan Kangrga je naveo, u svojem djelu Šverceri vlastitog života, da je bio prvi časopis u kojemu se okupila buduća redakcija Praxisa, dok je u razgovorima o Praxisu i Korčulanskoj ljetnoj školi, koji su objavljeni pod naslovom Sloboda i nasilje, istaknuo sljedeće: »Časopis Pogledi odigrao je ulogu pionira u krčenju puta za jedno moguće slobodnije kritičko mišljenje.«1 Veselin Golubović, u knjizi S Marxom protiv Staljina. Jugoslavenska filozofska kritika staljinizma 1950-1960, Poglede je okarakterizirao najznačajnijim glasilom jugoslavenske struje stvaralačkog marksizma prije pojavljivanja Praxisa,2 dok je u članku »Часопис Погледи, случај Ђилас и сигнал из Раше« ponudio prosudbu prema kojoj je Praxisbio reinkarnacija Pogledā.3 Ante Lešaja, koji je prikupio građu za istraživanje Praxisa i Korčulanske ljetne škole, smatrao je, pak, da su Pogledi »svojevrsni preteča časopisa PRAXIS iz dva razloga: prvo, jer su u njemu dominantna snaga bili kasniji osnivači Praxisa i drugo, jer je glavni pokretač, inicijator osnivanja i njegov prvi glavni urednik (i sekretar redakcije) bio Rudi Supek, kasnije jedan od osnivača i glavnih urednika Praxisa. Mislim da tome treba dodati da su po kritičkim intencijama Pogledi nagovijestli kritičku poziciju Praxisa.«4 Pregled dosadašnjih spoznaja o Pogledima zaključit ću spoznajama iznesenima u literaturi na stranim jezicima. U knjizi Praxis. Marxist Criticism and Dissent in Socialist Yugoslavia (1977), Gerson S. Sher je naveo da su Pogledi bili »the most significant attempt to inject a new sense of purpose into this cultural vacuum and to challenge Krleža's influence« (24), a da je cilj časopisa bio proširiti područje primjene načela kritičnosti iz filozofije na kulturu uopće te osloboditi to načelo pritiska struktura političke vlasti. (27) Tri i pol desetljeća nakon Shera, u svojoj knjizi objavljenoj pod naslovom Praxis. Storia di una rivista eretica nella Jugoslavia di Tito (2010), Luka Bogdanić je procijenio da je za razumijevanje geneze Praxisa od velike važnosti prisjećanje na Poglede koji su, prema njemu, »l'autentica precorritrice di 'Praxis' e la portavoce ante litteram della filosofia umanista jugoslava.« (26) Inače, Pogledi su objavljivani s podnaslovom »časopis za teoriju društvenih i prirodnih nauka« od novembra 1952. godine do 1955. godine. Objavljeno je 15 svezaka, od čega je u 14 svezaka objavljeno 15 brojeva (kao dvobroj 9-10 objavljen je deveti svezak, datiran »juli-august 1953« ), a 15 svezak objavljen je kao »Almanah. Pitanja teorije književnosti«. Časopis je izdavalo »Društvo nastavnika sveučilišta, visokih škola i suradnika naučnih ustanova u Zagrebu«, uređivao ga je redakcijski kolegij čije se članstvo protokom vremena mijenjalo, a dužnost odgovornog urednika obnašali su, za prvih 15 brojeva, Rudi Supek, a za »Almanah« Predrag Vranicki.5

U programatskom uvodniku prvom broju Pogleda, Redakcija je, po mom sudu, iznijela tri važne pretpostavke na kojima će kasnije temeljiti svoj rad: prvo, da primjena načela specijalizacije dovodi u prirodnim naukama do »jednostranosti«, a u društvenim naukama do »zastranjenjā«; drugo, da u »revolucionarnim epohama« naučna misao nalazi »prirodnog saveznika u progresivnoj društvenoj misli«; treće, da »stvaranje istinske socijalističke kulture podrazumijeva [...] radikalnu preobrazbu društvene stvarnosti u skladu sa osnovnim načelima socijalizma, kao i kritično usvajanje kulturnih vrijednosti, koje je čovječanstvo stvorilo u toku svoje povijesti.«6 U skladu s tim Redakcija je formulirala i svoju namjeru da udovolji »potrebi za razmatranjem problema iz teorije društvenih i prirodnih nauka [...] naročito onih [...] koji neposrednije zadiru u stvaranje cjelovitog naučnog pogleda na svijet i u izgradnju socijalističke kulture«, kao i cilj časopisa da uoči i istakne »osnovne, aktualne, odnosno 'žarišne' probleme« koji, osim općeg značaja, »imaju i neposrednu važnost u rješavanju raznih teoretskih pitanja, koja nam svakodnevno nameće naš društveni život.«7

Za Poglede se vjeruje da su politički zabranjeni, međutim takva teza još nije istraživački potvrđena. Kangrga je u razgovorima Sloboda i nasilje, primjerice, Jakova Sirotkovića i Maju Bošković-Stulli optužio da su, kao članovi redakcije, radili na ukidanju časopisa za korist struktura vlasti. No ono što sa sigurnošću znamo, zahvaljujući jednom rukopisu koji se čuva u rukopisnoj ostavštini Vladimira Bakarića u Hrvatskom državnom arhivu, a u ćiriličnom prepisu je objavljen u Љетопису СКД Просвјета 2001. godine, je da su Pogledi bili predmet obrade Uprave državne bezbednosti. Naime, taj dokument Оделења УДБ-е за град Загреб од 11. 3. 1954. године kao predmet navodi »Елаборат о редакцији 'Погледа' и о ставу појединих чланова СКЈ на филозофском факултету«. Nepotpisani autor elaborata, u zaključku je naveo sljedeće: »потребно је, а то се већ и чини, обу групу [R. Supek, Kangrga, Grlić, Sutlić, G. Gamulin i dr.] узети као предмез озбиљног разматрања, јер се она и с обавјештајног - политичког становишта показује интересантном.« Neposredni povod za izradu elaborata bio je članak Rudija Supeka koji je pod naslovom »Zašto kod nas nema borbe mišljenja?« objavljen u 12. broju Pogleda (decembar 1953, str. 903-11), a za koji je nepotpisani autor smatrao da u njemu Supek »напада руководство Југославенске академије и неке књижевнике« te »све оно што се до данас учинило у области јавног и културног живота [...] да подвргне критици лиију Партије и да би с друге стране протурио своја схватања.« Budući da u ovom izlaganju nemam dovoljno vremena za detaljno razlaganje elaborata, još ću samo navesti mjesto koje, po mom sudu najbolje, sažima svu suludost i bizarnost toga teksta. Naime, nepotpisani udbaš Supeku je zamjerio što polemizira protiv komunistā, a »не напада рецимо масоне и друге непријатељске групације«.

Naposljetku, prije nego pređem na Supekovu anticipaciju praksisovske »nepoštedne kritike«, ukazao bih na još dvije epizode ranog razvoja jugoslavenskog socijalizma. Supek je članak o »borbi mišljenja« objavio u vrijeme kad su istaknuti pojedinci političkog i kulturnog života zagovarali načelo pluralizma. Ponajprije tu mislim na poznati »Govor na kongresu književnika u Ljubljani« 1952. godine Miroslava Krleže te na tekstove Milovana Đilasa u Borbi, organu SKJ do 1954. godine. Naime, Krleža je u svojem govoru oštro osudio načelo partijnosti u socijalističkoj umjetnosti te zagovarao »slobodu umjetničkog stvaranja« i »načelo slobodnog izricanja mišljenja«,8 dok je Đilas, kako je u Historiji marksizma izvijestio Predrag Vranicki, predlagao »dokidanje monopola jedne partije i stvaranje višepartijskog sistema.«9

Sad ću preći na Supekov koncept »borbe mišljenja« te na pitanje njegove srodnosti s praksisovskom nepoštednom kritikom svega postojećega. Za tu svrhu, osim Supekova teksta »Zašto kod nas nema borbe mišljenja?«, poslužit ću se i uvodnikom prvom broju Praxisa, naslovljenom »Čemu Praxis« te Marxovim pismom Arnoldu Rugeu datiranom »septembra 1843.« koje je, prema svjedočenju Milana Kangrge u Švercerima vlastitog života, inspiriralo praksisovsku nepoštednu kritiku.

Početni ton Supekovu odgovaranju na naslovno pitanje teksta daje razočaranje činjenicom da najavljivana borba mišljenja nije postala »stil našeg socijalističkog kulturnog života«. Kao razlog tome, Supek je vidio razvoj »klupskog« ili »salonskog« mentaliteta uzrokovanog monopolom Miroslava Krleže na odlučivanje u oblasti kulture. U skladu s tim, Supek je ocijenio Krležin ljubljanski govor svečanim i spektakularnim činom bacanja »gruda neuobličene verbalne mase«, koje nije dovelo ni do čega drugoga nego da se »iz jedne krajnosti – socijalno-dogmatskog konformizma, otišlo [...] u drugu - malograđanski ili anarho-ndividualistički nekonformizam«. Iz takvog razvoja stvari slijedi, prema Supeku, da »borba mišljenja može biti samo niz sporova pojedinaca oko pojedinačnih problema.« Horizont problema, iz njegove perspektive, određen je još podjelom na dvije vrste mišljenja. Od tih, prva su mišljenja »lični pogledi na pojave, čija vrijednost zavisi [...] od njihove originalnosti ili duhovitosti« dok su druga izrazi interesa društvenih grupa ili zajednica koji »nastupaju sa težnjom da se nametnu kao uopćeni, zajednički način prosuđivanja i vrednovanja«, čime su ona »izraz određenog kulturnog htijenja.«

Samo za potonja mišljenja Supek je smatrao da mogu ući u pravu borbu mišljenja. Naime, ona ima dva konstitutivna elementa: prvi su, već navedena, mišljenja koja izražavaju neku vrstu kolektivnog interesa i predstavljaju moment diferencijacije; a drugi su reakcije na takva mišljenja - naime, društveno organizirani otpori koji predstavljaju moment konfrontacije.

No borba mišljenja, kako ju je Supek razumijevao, imala je i nužan preduvjet u slobodi zbližavanja i razilaženja akterā u kulturi, kao karakteristici kulturnog polja. Nasuprot tome, u zagrebačkoj kulturi toga vremena Supek je prepoznao da »umjesto slobode zbližavanja i razilaženja [...] vlada [...] sloboda isključivanja i podvrgavanja« koju konzumira »neka organizirana vladajuća kulturna grupacija«, a da među akterima te grupacije vlada prividno jedinstvo i kastinska ili cehovska solidarnost. Osnovu hegemonije i/ili monopola te grupacije Supek je vidio u njihovom kontroliranju »materijalnih sredstava« od kojih žive akteri kulturne djelatnosti. Budući da sloboda zbližavanja i razilaženja koju je apostrofirao kao pretpostavku mogućnosti borbe mišljenja podrazumijeva i »mogućnost materijalnog održavanja takvih grupa«, rekonfiguracija kulturnog polja u tom smijeru onemogućila bi »da izvjesne grupe imaju u tome monopolistički položaj, kojim mogu onemogućavati svako slobodno grupiranje ljudi po intelektualnom afinitetu i kulturnim ciljevima.«

Kritikom postojećeg stanja i odnosā u kulturnom polju te projekcijom alternativnog modela Supek je, svjesno ili nesvjesno, bio na poziciji koju je zagovarao Marx u pismu Rugeu, a na kojoj je kasnije formulirana praksisovska nepoštedna kritika svega postojećega. Naime, Marx je Rugeu napisao sljedeće: »prednost novoga pravca [je] da mi ne anticipiramo svijet dogmatski, nego novi svijet želimo naći tek pomoću kritike staroga«, pa nastavlja, »ako konstruiranje budućnosti i završavanje za sva vremena nije naša stvar, onda je utoliko sigurnije što treba da izvršimo u sadašnjosti [...] bespoštednu kritiku svega postojećeg«. Korespondencija između Supekovih stavova i programatskog određenja nepoštedne kritike u Petrovićevu tekstu »Čemu Praxis?« može se prepoznati barem na dva mjesta. Prvo je Petrovićevo odricanje prava na monopol [nad kritikom] izraženo stavovima da »nitko nema monopol ni izuzetno pravo na bilo koju vrstu ili područje kritike« te »da 'privilegij' slobodne kritike treba da bude opći«; a drugo je stav da je kritički odnos prema stvarnosti način na koji se može »najviše pridonijeti ne samo svom vlastitom već i svjetskom socijalizmu.«

Zaključno, uzimajući u obzir različite kontekste časopisā u kojima su svoje radove objavljivali Marx, Supek i Petrović, izgleda kao da između Supeka i Petrovića, pogotovo via Marx, može biti uspostavljena veza u sljedećem smislu: oba autora zagovarala su slobodu kretanja i udruživanja unutar polja djelovanja, bilo šireg kulturnog bilo užeg filozofskom, kao što su obojica, na tragu Marxa, kao ciljnu domenu filozofskog/kulturnog djelovanja uzimali socijalistički politički projekt i to u obliku njegovog razvojnog demokratskog potencijala. Istom, kao daljnji istraživački zadatak, vezu/anticipaciju koju sam u izlaganju naznačio treba nadalje historizirati i opremiti kako uvidima o razvoju naše filozofije od Pogledā do Praxisa, tako i uvidima o izvorima pozicija zastupanih u Pogledima.


  1. Sloboda i nasilje (2003), str. 3. 

  2. S Marxom protiv Staljina. Jugoslavenska filozofska kritika staljinizma 1950-1960 (1984), str. 163. 

  3. »Часопис Погледи, случај Ђилас и сигнал из Раше« (2004), str. 428. »Часопис Погледи десетак година касније доживио је своју реинкарнацију у облику још 'опаснијег' култног часописа Praxis.« 

  4. Praksis orijentacija, časopis Praxis i Korčulanska ljetna škola (građa) (2014), str 62., bilješka 36. 

  5. Usp. Isto. 

  6. Pogledi 52, 1 (1952), str. 1-2. 

  7. Isto, str. 1. 

  8. »Govor na kongresu književnika u Ljubljani«, Republika: časopis za književnost i umjetnost, br. 10-11 (1952), str. 206-243, na str. 239. 

  9. Historija marksizma, III tom (1978), str. 279.