Četiri debate o Heideggerovom nacizmu

Source

Prije desetak dana zakuhao sam diskusiju o Heideggerovom nacizmu na svojim profilima na društvenim mrežama. Stajališta koja su se u tim diskusijama javljala u osnovnim su crtama odgovarala pozicijama u korist kojih se već sedamdesetak godina argumentira u diskusijama o ovom filozofu. Međutim, primijetio sam da na našem jeziku nedostaje pregled tih diskusija. Ovaj blog post je nastao da bi ta praznina bar donekle bila popunjena.

Kontroverza Heidegger postoji već tri četvrt stoljeća, iako se u nas tematizira tek marginalno. U odlomcima koji slijede skicirao sam četiri kruga diskusije o Heideggerovom nacističkom nasljeđu, najviše sa ciljem da čitateljstvu koje nije upoznato s temom dublje od sadržaja enciklopedijske/wikipedijske natuknice mapiram neku relevantnu literaturu za prvu ruku samostalnog čitanja. Sva literatura koju sam u ovom blogu referirao dostupna je online - ako referenca ne sadrži link, onda je adresa na kojoj treba tražiti ona Library Genesisa.

Sintetizirajući prije tridesetak godina slučaj Heidegger, Slobodan Žunjić zapisao je da su se od završetka Drugog svjetskog rata do stogodišnjice rođenja marburškog teologa 1989. godine vodile tri velike debate o pristajanju Martina Heideggera uz nacionalsocijalizam, manifestiranog najočitije u preuzimanju rektorata Univerziteta u Freiburgu 1933/34. Žunjićeva knjiga Martin Hajdeger i nacionalsocijalizam (Novi Sad: Književna zajednica Novog Sada, 1992) sastoji se od autorove sintetske studije »Filozof na univerzitetu Trećeg rajha« te cjelina »Hajdegerovi govori i odbrana« i »Svedočanstva, reagovanja, preispitivanja«. Kompozicijom i sadržajem - koji se donekle i preklapa - Žunjićeva knjiga srodna je godinu dana ranije objavljenom zborniku The Heidegger Controversy. A Critical Reader urednika Richarda Wolina,1 koja također donosi ključne Heideggerove tekstove iz razdoblja rektorata - na prvom mjestu rektorski govor pod naslovom »Selbstbehauptung der deutschen Universität«, zatim tekstove u kojima se Heidegger u poraću branio od optužbi za nacizam, ali i tekstove koji daju kontekst vremena, kao i prosudbe Heideggera iznesene od strane njegovih učenika i kolega.

Žunjić početkom devedesetih nije mogao predvidjeti da će četvrt stoljeća kasnije, povodom objavljivanja Crnih sveski,2 rasprava o Heideggerovom nacizmu doživjeti i četvrti val. No prije nego pređemo na to, pobrojimo prve tri diskusije.3

Tri debate o slučaju Heidegger

Prvu debatu o Heideggeru otvorio je njegov učenik Karl Löwith objavivši 1946. godine tekst »Političke implikacije Heideggerovog egzistencijalizma«, u kojemu je postavio tezu o intrinzičnoj povezanosti Heideggerovih pozicija iz Bitka i vremena (1927) i njegovog pristajanja uz nacizam šest godina kasnije.

Druga debata o Heideggeru, prema Žunjićevoj periodizaciji, nastala je nakon objavljivanja knjiga Theodora Adorna Žargon autentičnosti, Guida Schneebergera Pabirci uz čitanje Heideggera te Paula Hinerfelda Sporni Heidegger.

Naposljetku, treću debatu pokrenuo je Viktor Farias svojom knjigom Heidegger i nacizam 1987. godine (Pariz: Editions Verdier, 1987).4 Fariasovo istraživanje zaoštrilo je argumentacijsku liniju koju je inicirao Löwith koristeći se dokumentima na čije je postojanje ukazao Schneeberger. Teza koju je postavio u sažetom obliku je sljedeća: Heideggerova odluka da pristane uz nacizam posljedica je njegovog intelektualnog razvoja koji polazi od konzervativizma i antisemitizma austrijskog kršćanskog socijalizma i regije Messkircha i Konstanza gdje je započeo svoje studije, a koje je produbio svojim prvim spisima o Abrahamu a Sancta Clara te razvojem u smjeru autoritarizma i ultranacionalizma; naposljetku to je pristajanje uz nacionalizam povezano s njegovim pisanjem u Bitku i vremenu, napose o povijesnosti, autentičnom bitku-u-zajednici, heroju i borbi.5 Fariasovo arhivsko istraživanje iznijelo je na vidjelo činjenicu da je Heidegger plaćao članarinu NSDAP-u do kraja rata. Izdvojio bih još dva Fariasova uvida koja smatram važnima. Heideggerovo odstupanje sa rektorske dužnosti on povezuje sa padom Röhma i SA, uz koje se Heidegger politički vezao nasuprot biologističkoj liniji nacizma Rosenberga i Kriecka. Drugo je da temeljem analize arhivskih dokumenata te politčkog konteksta, Farias dolazi do ocjene da se Heideggerovo pristajanje uz nacizam ne može smatrati taktičkom odlukom ili oportunizmom, nego najdubljim uvjerenjem.

Kao najradikalnija, Fariasova kritika Heideggera izazvala je i najviše reakcija. Na sve strane pisani su i objavljivani odgovori na ovu studiju, e ne bi li lik i djelo Heideggera bili spašeni od denuncijacije. U Zagrebu, Hrvatsko filozofsko društvo objavilo je knjigu Optuženik Heidegger. Esej o opasnosti filozofije (1991), djelo Željka Loparića - Hrvata s brazilskom adresom. Loparić je, u skladu s duhom vremena, Fariasu odgovorio nabrajanjem zločina počinjenih, kako je tvrdio, u ime Marxove filozofije. Skupljačima trivije zanimljiv može biti podatak može biti da je Loparićevu knjigu s portugalskog izvornika prevela Kolinda Grabar.

Krajem istog desetljeća, kao zakašnjelu reakciju na Fariasovu studiju dobili smo, u izdanju Matice hrvatske i prijevodu Dunje Melčić izdanje Rektorski govor, koje objedinjuje Heideggerov rektorski govor, naknadno napisani spis »Rektorat 1933/34. Činjenice i misli« te filozofsko-filološki komentar prevoditeljice. Melčić, o čemu sam već pisao en bloc odbacuje kritike Heideggera proglašavajući ih ideološki motiviranima. Isto kao i kod Loparića, najjednostavnijim načinom obrane nacističkog filozofa ispostavlja se proglašavanje njegovih kritičara komunjarama.

Iako nije izravno povezana ni sa jednom od navedenih diskusija, u kontekstu domaćih apologetskih recepcija Heideggera ne smije se izostaviti Vanja Sutlić koji je u dodatku knjizi Kako čitati Heideggera njegov rektorat proglasio padom ispod razine mišljenja, i time ga kao irelevantnog isključio iz diskusije o Heideggerovoj filozofiji.

Crne sveske: hajdegerofetišizam na putu antisemitizma

Međutim, koliko god je do kraja prošlog stoljeća, a i nešto nakon toga, bilo moguće Heideggera opravdavati na različite načine, uključujući i denuncijacije, objavom Crnih sveski to postaje nemoguće. Naime do njihovog objavljivanja Heideggerovo se nasljeđe moglo braniti razgraničenjem između filozofskog i političkog u Heideggerovu djelu. Kao kod posljednjenavedenog Sutlića, ili revizionističkog historičara Ernsta Noltea, pristajanje ovog filozofa uz nacistički poredak u prvoj godini diktature moglo se pravdati zabludama i vjerom da se novi poredak mogao iskoristiti za postizanje akademskih ciljeva - u smislu ojačanja pozicije filozofije na njemačkom univerzitetu. Kako je rekao Nolte jednom prilikom - tko duboko misli, taj duboko i griješi. Pritom se moglo braniti i Heideggerove propagandne istupe u korist nacizma kao pragmatični čin, koncesiju danu zarad višeg cilja - nipošto integralni privatni, intimni ili politički stav.

Međutim, Crne sveske upravo su privatne bilješke kojima nije bilo namijenjeno da do objavljivanja kompletnog javnog Heideggerovog djela budu objavljene. One su istraživačke bilješke, dnevni komentari, nerafinirani koncepti. Fred Dallmayr uspoređuje ih sa onime što u suvremenosti funkcionalno predstavljaju blogovi i novinski komentari,6 čemu bih još dodao i postove na društvenim mrežama. Međutim, kaže Dallmayr, bilo bi pogrešno sveske svesti na blog, jer da one predstavljaju i nešto poput intelektualnog i duhovnog dnevnika u turbulentnim vremenima. Dallmayr u Heideggerovu obranu nalazi da se ovaj nije priklonio biologističkom shvaćanju rase koje je prevladalo u nacističkom pokretu - pa, po ekstenziji, bilo provedeno u pseudozakonodavstvima okupirane Evrope. Stoga odlučuje ostati pri tome da i sveske sadržavaju dijelove koji imaju paidetički7 potencijal i vrijedni su daljnjeg filozofiranja.

Nasuprot tome stoji interpretacija sveski kao konačne potvrde Heideggerove ambicije »den Führer führen« (voditi Vođu), koju su još prije [više od] pola stoljeća artikulirali Jaspers i Pöggeler. Gregory Fried piše da se u sveskama pokazuje »intenzitet Heideggerovih ambicija za nacističku revoluciju na način koji pokazuje i njegovu gordost, čak i megalomaniju«.8 On razlaže Heideggerovo smatranje da njemački Volk ima navlastitu moć da povede zapadnu civilizaciju prema njezinom novom početku. Ta obnova, smatrao je Heidegger, potrebna je da bi se izašlo iz sveopće dekadencije i ponovo stavilo bitak u središte egzistencije. Dekadenciju je, prema njemu, proizvela tradicija zapadne filozofije kao »zaborav bitka«, a u povijesnom smislu instrumentalna racionalnost kao princip »svjetskog Židovstva« (Weltjudentum). Kako navodi Goran Gretić u prvoj problemskoj recepciji Crnih bilježnica u nas, Heidegger je židovsko-kršćanski monoteizam vidio kao izvor modernih revolucija, prosvjetiteljstva i liberalizma, amerikanizma i boljševizma - odnosno osebujnih oblika razaranja zapadne civilizacije koje će nacistička revolucija prevazići i omogućiti duhovnu obnovu Zapada.9

Kako sam Heidegger kaže u četrnaestoj od svojih sveski: »Pitanje uloge svjetskog Židovstva nije rasno, no je metafizičko pitanje.«10 Ili, dvije bilježnice ranije:

Rasno mišljenje pretvara ‘život’ u oblik uzgoja, što je neka vrsta proračunatosti. Svojom naglašenom darovitošću za proračunatost, Židovi su najdulje ‘živjeli’ u skladu s principom rase, što je i razlog zašto nude najvehementniji otpor neobuzdanoj primjeni principa rase.11

Razvijajući analizu povezanosti upisa o Židovima i židovstvu sa drugim sadržajima sveski i cjelinom Heideggerove pisane zaostavštine Borislav Mikulić dolazi do zaključka da je:

posebna, ‘židovska’ narav tehnike izvor njezine kasnije opće kritike kod Heideggera: sâmo židovstvo nije, naime, tek opći, svjetski fenomen, ono je bît same metafizičke bîti marksizma, komunizma i amerikanizma

nasuprot »‘izvorno grčkoj bîti’ téchne i epistéme koja će pripasti odredbi ‘njemaštva’ (Deutschtum)«12 i koja se ima obnoviti nacističkom revolucijom.13

Zaključak

Odmaknimo se na trenutak od Heideggera i sveski i pogledajmo u svijet oko nas. U svijet make America great again Trumpa, QAnona, teorija zavjere oko cjepiva protiv COVID-19. Kako bi se u taj svijet i u taj sklop svijesti uklopio filozof koji uviđa da postoji jedna esencijalizirana skupina ljudi koja svojim povijesnim bivstvovanjem proizvodi raspad i dekadenciju naše civilizacije? Kako bi se u svijet oko nas uklopio filozof koji bi zagovarao potpuno napuštanje tekovina modernog društva i povratak u ono što percipira kao doba izvornosti? Netko tko bi zagovarao temeljni raskid s modernošću u korist istinitih i iskonskih vrijednosti naše civilizacije - tko bi pozivao da se istrijebe aberacije tog iskona?

Utoliko ukoliko je odgovor na prethodna pitanja pozitivan, Heideggerovo nasljeđe je danas filozofski relevantno. Prema tome kakav stav zauzimamo prema opisanim stremljenjima, odabrat ćemo kako se prema tom nasljeđu ophoditi - da li ga konceptualno razvijati ili destruirati. Pritom će, fihteovski, svatko odabrati pristup ovisno o tome kakav je tko čovjek. Razlika je, otkako su objavljene Crne sveske u tome da oni koji odaberu Heideggerovu misao konceptualno razvijati i njegove metode slijediti više ne mogu reći da to rade iz čisto filozofskih pobuda i ograđivati se od Heideggerovog nacizma i antisemitizma pod izlikom da je to od te filozofije odijeljeno. Svaka apologija Heideggera danas ne može nego nositi pečat antimodernizma i reakcionarnosti.

Bilješke

  1. Ovdje na tu knjigu referiram prema njezinom trećem izdanju, Cambridge, MA/London: MIT Press, 1998. Godinu dana prije objavljivanja prvog izdanja zbornika o kontroverzi Heidegger, Wolin je objavio i knjigu The Politics of Being: The Political Thought of Martin Heidegger (New York/Oxford: Columbia University Press, 1990). ↩

  2. Crne sveske ili Schwarze Hefte je kolokvijalni naziv za sveske 94-101 Heideggerovih sabranih djela (GA - Gesamtsausgabe) koji sadrže oko 1000 stranica transkripata njegovih svakodnevnih bilješki rukom pisanih od 1931 do 1959 u bilježnice crnih korica - otud kolokvijalni naziv. Vidi Wiki. Njemačko izdanje objavljeno je u Frankfurtu kod Klostermanna, izdavača Heideggerovih sabranih djela (Gesamtsausgabe). Ovdje referiram na engleski prijevod: Martin Heidegger, Ponderings II-VI. Black Notebooks 1931-1938 (Bloomington & Indianapolis: Indiana University Press, 2016); Martin Heidegger, Ponderings VII-XI. Black Notebooks 1938-1939 (Bloomington & Indianapolis: Indiana University Press, 2016); Martin Heidegger, Ponderings XII-XV. Black Notebooks 1939-1941 (Bloomington & Indianapolis: Indiana University Press, 2016). Za opis sveski vidi: Vesna Batovanja, »Crne bilježnice Martina Heideggera«, Studia lexicographica vol 9.(2015) no. 1(16), str. 161-182. (dostupno ovdje) ↩

  3. Vidi str. 7-13 Žunjićeve knjige. ↩

  4. Izvorno je knjiga objavljena pod naslovom Heidegger et le nazisme, ovdje navodim po engleskom prijevodu Heidegger and Nazism (Philadelphia: Temple University Press, 1989). ↩

  5. Vidi Farias, 1989, str 4. ↩

  6. Fred Dallmayr, »Heidegger’s Notebooks: A Smoking Gun?« u: Ingo Farin, Jeff Malpas (eds.), Reading Heidegger's Black Notebooks 1931-1941 (Cambridge, MA/London: The MIT Press, 2016). Dallmayr piše: »The collected notes are sometimes written in an assertive or declamatory style—where I would have wanted to add some question marks. In a way, the entries—and their numbers are huge—can be compared to what we now call blogs or op-eds. Anybody who uses the Internet nowadays is quickly overwhelmed by an avalanche of such blogs. However, the Internet offers a remedy: we can always hit the ‘delete’ button. Perhaps it would have been desirable if Heidegger had more frequently hit that button or else had used Occam’s razor.« ↩

  7. Paideia je antički grčki koncept odgoja i obrazovanja. ↩

  8. Gregory Fried, »The King is Dead: Martin Heidegger after the Black Notebooks« u: Reading Heidegger's Black Notebooks 1931-1941: »The Notebooks demonstrate the intensity of Heidegger’s ambitions for the Nazi revolution in a way that also makes clear his own hubris, even megalomania: the revolution will succeed only if the German Volk, the youth, the university, even the Nazi Party itself, understand what is at stake on his terms, as a decision about the crossing-over from the first to an other inception of Western history as an ongoing question about what it means to be.« ↩

  9. Goran Gretić, »Heideggerova kritika boljševizma i liberalizma«, Anali Hrvatskog politološkog društva vol. 13 (2016), no. 1, str. 37-51. (dostupno ovdje) ↩

  10. Ponderings XII-XV, str. 191. ↩

  11. Ponderings XII-XV, str. 44. ↩

  12. Borislav Mikulić, Čovjek, ali najbolji. Tri studije o antihumanizmu i jedan postskriptum (Zagreb: FF Press, 2021), str. 73. Crnim sveskama Mikulić je posvetio drugu od svojih triju studija, koju je naslovio »Eichmannov sindrom filozofije. Još jednom o Heideggerovoj ‘kritici nacionalsocijalizma’«. Knjiga je dostupna ovdje. ↩

  13. Dobar pregled Heideggerovog oduševljenja nacističkim prevratom i korijena njegovog antisemitizma donosi već spominjani Richard Wolin u svojoj recepciji Crnih sveski, u članku »National Socialism, World Jewry, and the History of Being: Heidegger’s Black Notebooks« za Jewish Review of Books dostupnom ovdje. ↩