Supekova anticipacija „kritike svega postojećega”

Dvije okrugle godišnjice, 40. obustave objavljivanja i 50. prvog broja, časopisa Praxis, koje su obilježavane u prošloj, 2014. godini, pojačale su interes za nasljeđe naše filozofije druge polovice prošlog stoljeća. To se vjerojatno najbolje očituje u valu izdanjā posvećenih u najvećem broju časopisu Praxis i njegovu dugogodišnjem uredniku Gaji Petroviću. Takvo istraživačko, publicističko i/ili komentatorsko usmjerenje pozornosti, razumljivo, ostavilo je izvan fokusa istraživačā druge oblike filozofskog života u drugoj polovici prošloga stoljeća. Među njima, prema prosudbama koje možemo pronaći bilo u reminiscencijama sudionikā filozofskih događanja navedenog razdoblja bilo u historijskofilozofskoj literaturi, ističe se časopis Pogledi.

Naime, za taj časopis Milan Kangrga je naveo, u svojem djelu Šverceri vlastitog života, da je bio prvi časopis u kojemu se okupila buduća redakcija Praxisa, dok je u razgovorima o Praxisu i Korčulanskoj ljetnoj školi, koji su objavljeni pod naslovom Sloboda i nasilje, istaknuo sljedeće: »Časopis Pogledi odigrao je ulogu pionira u krčenju puta za jedno moguće slobodnije kritičko mišljenje.«¹ Veselin Golubović, u knjizi S Marxom protiv Staljina. Jugoslavenska filozofska kritika staljinizma 1950-1960, Poglede je okarakterizirao najznačajnijim glasilom jugoslavenske struje stvaralačkog marksizma prije pojavljivanja Praxisa,² dok je u članku »Часопис Погледи, случај Ђилас и сигнал из Раше« ponudio prosudbu prema kojoj je Praxisbio reinkarnacija Pogledā.³ Ante Lešaja, koji je prikupio građu za istraživanje Praxisa i Korčulanske ljetne škole, smatrao je, pak, da su Pogledi »svojevrsni preteča časopisa PRAXIS iz dva razloga: prvo, jer su u njemu dominantna snaga bili kasniji osnivači Praxisa i drugo, jer je glavni pokretač, inicijator osnivanja i njegov prvi glavni urednik (i sekretar redakcije) bio Rudi Supek, kasnije jedan od osnivača i glavnih urednika Praxisa. Mislim da tome treba dodati da su po kritičkim intencijama Pogledi nagovijestli kritičku poziciju Praxisa.«⁴ Pregled dosadašnjih spoznaja o Pogledima zaključit ću spoznajama iznesenima u literaturi na stranim jezicima. U knjizi Praxis. Marxist Criticism and Dissent in Socialist Yugoslavia (1977), Gerson S. Sher je naveo da su Pogledi bili »the most significant attempt to inject a new sense of purpose into this cultural vacuum and to challenge Krleža's influence« (24), a da je cilj časopisa bio proširiti područje primjene načela kritičnosti iz filozofije na kulturu uopće te osloboditi to načelo pritiska struktura političke vlasti. (27) Tri i pol desetljeća nakon Shera, u svojoj knjizi objavljenoj pod naslovom Praxis. Storia di una rivista eretica nella Jugoslavia di Tito (2010), Luka Bogdanić je procijenio da je za razumijevanje geneze Praxisa od velike važnosti prisjećanje na Poglede koji su, prema njemu, »l'autentica precorritrice di 'Praxis' e la portavoce ante litteram della filosofia umanista jugoslava.« (26)

Inače, Pogledi su objavljivani s podnaslovom »časopis za teoriju društvenih i prirodnih nauka« od novembra 1952. godine do 1955. godine. Objavljeno je 15 svezaka, od čega je u 14 svezaka objavljeno 15 brojeva (kao dvobroj 9-10 objavljen je deveti svezak, datiran »juli-august 1953« ), a 15 svezak objavljen je kao »Almanah. Pitanja teorije književnosti«. Časopis je izdavalo »Društvo nastavnika sveučilišta, visokih škola i suradnika naučnih ustanova u Zagrebu«, uređivao ga je redakcijski kolegij čije se članstvo protokom vremena mijenjalo, a dužnost odgovornog urednika obnašali su, za prvih 15 brojeva, Rudi Supek, a za »Almanah« Predrag Vranicki.⁵

U programatskom uvodniku prvom broju Pogleda, Redakcija je, po mom sudu, iznijela tri važne pretpostavke na kojima će kasnije temeljiti svoj rad: prvo, da primjena načela specijalizacije dovodi u prirodnim naukama do »jednostranosti«, a u društvenim naukama do »zastranjenjā«; drugo, da u »revolucionarnim epohama« naučna misao nalazi »prirodnog saveznika u progresivnoj društvenoj misli«; treće, da »stvaranje istinske socijalističke kulture podrazumijeva [...] radikalnu preobrazbu društvene stvarnosti u skladu sa osnovnim načelima socijalizma, kao i kritično usvajanje kulturnih vrijednosti, koje je čovječanstvo stvorilo u toku svoje povijesti.«⁶ U skladu s tim Redakcija je formulirala i svoju namjeru da udovolji »potrebi za razmatranjem problema iz teorije društvenih i prirodnih nauka [...] naročito onih [...] koji neposrednije zadiru u stvaranje cjelovitog naučnog pogleda na svijet i u izgradnju socijalističke kulture«, kao i cilj časopisa da uoči i istakne »osnovne, aktualne, odnosno 'žarišne' probleme« koji, osim općeg značaja, »imaju i neposrednu važnost u rješavanju raznih teoretskih pitanja, koja nam svakodnevno nameće naš društveni život.«⁷

Za Poglede se vjeruje da su politički zabranjeni, međutim takva teza još nije istraživački potvrđena. Kangrga je u razgovorima Sloboda i nasilje, primjerice, Jakova Sirotkovića i Maju Bošković-Stulli optužio da su, kao članovi redakcije, radili na ukidanju časopisa za korist struktura vlasti. No ono što sa sigurnošću znamo, zahvaljujući jednom rukopisu koji se čuva u rukopisnoj ostavštini Vladimira Bakarića u Hrvatskom državnom arhivu, a u ćiriličnom prepisu je objavljen u Љетопису СКД Просвјета 2001. godine, je da su Pogledi bili predmet obrade Uprave državne bezbednosti. Naime, taj dokument Оделења УДБ-е за град Загреб од 11. 3. 1954. године kao predmet navodi »Елаборат о редакцији 'Погледа' и о ставу појединих чланова СКЈ на филозофском факултету«. Nepotpisani autor elaborata, u zaključku je naveo sljedeće: »потребно је, а то се већ и чини, обу групу [R. Supek, Kangrga, Grlić, Sutlić, G. Gamulin i dr.] узети као предмез озбиљног разматрања, јер се она и с обавјештајног - политичког становишта показује интересантном.« Neposredni povod za izradu elaborata bio je članak Rudija Supeka koji je pod naslovom »Zašto kod nas nema borbe mišljenja?« objavljen u 12. broju Pogleda (decembar 1953, str. 903-11), a za koji je nepotpisani autor smatrao da u njemu Supek »напада руководство Југославенске академије и неке књижевнике« te »све оно што се до данас учинило у области јавног и културног живота [...] да подвргне критици лиију Партије и да би с друге стране протурио своја схватања.« Budući da u ovom izlaganju nemam dovoljno vremena za detaljno razlaganje elaborata, još ću samo navesti mjesto koje, po mom sudu najbolje, sažima svu suludost i bizarnost toga teksta. Naime, nepotpisani udbaš Supeku je zamjerio što polemizira protiv komunistā, a »не напада рецимо масоне и друге непријатељске групације«.

Naposljetku, prije nego pređem na Supekovu anticipaciju praksisovske »nepoštedne kritike«, ukazao bih na još dvije epizode ranog razvoja jugoslavenskog socijalizma. Supek je članak o »borbi mišljenja« objavio u vrijeme kad su istaknuti pojedinci političkog i kulturnog života zagovarali načelo pluralizma. Ponajprije tu mislim na poznati »Govor na kongresu književnika u Ljubljani« 1952. godine Miroslava Krleže te na tekstove Milovana Đilasa u Borbi, organu SKJ do 1954. godine. Naime, Krleža je u svojem govoru oštro osudio načelo partijnosti u socijalističkoj umjetnosti te zagovarao »slobodu umjetničkog stvaranja« i »načelo slobodnog izricanja mišljenja«,⁸ dok je Đilas, kako je u Historiji marksizma izvijestio Predrag Vranicki, predlagao »dokidanje monopola jedne partije i stvaranje višepartijskog sistema.«⁹

Sad ću preći na Supekov koncept »borbe mišljenja« te na pitanje njegove srodnosti s praksisovskom nepoštednom kritikom svega postojećega. Za tu svrhu, osim Supekova teksta »Zašto kod nas nema borbe mišljenja?«, poslužit ću se i uvodnikom prvom broju Praxisa, naslovljenom »Čemu Praxis« te Marxovim pismom Arnoldu Rugeu datiranom »septembra 1843.« koje je, prema svjedočenju Milana Kangrge u Švercerima vlastitog života, inspiriralo praksisovsku nepoštednu kritiku.

Početni ton Supekovu odgovaranju na naslovno pitanje teksta daje razočaranje činjenicom da najavljivana borba mišljenja nije postala »stil našeg socijalističkog kulturnog života«. Kao razlog tome, Supek je vidio razvoj »klupskog« ili »salonskog« mentaliteta uzrokovanog monopolom Miroslava Krleže na odlučivanje u oblasti kulture. U skladu s tim, Supek je ocijenio Krležin ljubljanski govor svečanim i spektakularnim činom bacanja »gruda neuobličene verbalne mase«, koje nije dovelo ni do čega drugoga nego da se »iz jedne krajnosti – socijalno-dogmatskog konformizma, otišlo [...] u drugu - malograđanski ili anarho-ndividualistički nekonformizam«. Iz takvog razvoja stvari slijedi, prema Supeku, da »borba mišljenja može biti samo niz sporova pojedinaca oko pojedinačnih problema.« Horizont problema, iz njegove perspektive, određen je još podjelom na dvije vrste mišljenja. Od tih, prva su mišljenja »lični pogledi na pojave, čija vrijednost zavisi [...] od njihove originalnosti ili duhovitosti« dok su druga izrazi interesa društvenih grupa ili zajednica koji »nastupaju sa težnjom da se nametnu kao uopćeni, zajednički način prosuđivanja i vrednovanja«, čime su ona »izraz određenog kulturnog htijenja.«

Samo za potonja mišljenja Supek je smatrao da mogu ući u pravu borbu mišljenja. Naime, ona ima dva konstitutivna elementa: prvi su, već navedena, mišljenja koja izražavaju neku vrstu kolektivnog interesa i predstavljaju moment diferencijacije; a drugi su reakcije na takva mišljenja - naime, društveno organizirani otpori koji predstavljaju moment konfrontacije.

No borba mišljenja, kako ju je Supek razumijevao, imala je i nužan preduvjet u slobodi zbližavanja i razilaženja akterā u kulturi, kao karakteristici kulturnog polja. Nasuprot tome, u zagrebačkoj kulturi toga vremena Supek je prepoznao da »umjesto slobode zbližavanja i razilaženja [...] vlada [...] sloboda isključivanja i podvrgavanja« koju konzumira »neka organizirana vladajuća kulturna grupacija«, a da među akterima te grupacije vlada prividno jedinstvo i kastinska ili cehovska solidarnost. Osnovu hegemonije i/ili monopola te grupacije Supek je vidio u njihovom kontroliranju »materijalnih sredstava« od kojih žive akteri kulturne djelatnosti. Budući da sloboda zbližavanja i razilaženja koju je apostrofirao kao pretpostavku mogućnosti borbe mišljenja podrazumijeva i »mogućnost materijalnog održavanja takvih grupa«, rekonfiguracija kulturnog polja u tom smijeru onemogućila bi »da izvjesne grupe imaju u tome monopolistički položaj, kojim mogu onemogućavati svako slobodno grupiranje ljudi po intelektualnom afinitetu i kulturnim ciljevima.«

Kritikom postojećeg stanja i odnosā u kulturnom polju te projekcijom alternativnog modela Supek je, svjesno ili nesvjesno, bio na poziciji koju je zagovarao Marx u pismu Rugeu, a na kojoj je kasnije formulirana praksisovska nepoštedna kritika svega postojećega. Naime, Marx je Rugeu napisao sljedeće: »prednost novoga pravca [je] da mi ne anticipiramo svijet dogmatski, nego novi svijet želimo naći tek pomoću kritike staroga«, pa nastavlja, »ako konstruiranje budućnosti i završavanje za sva vremena nije naša stvar, onda je utoliko sigurnije što treba da izvršimo u sadašnjosti [...] bespoštednu kritiku svega postojećeg«. Korespondencija između Supekovih stavova i programatskog određenja nepoštedne kritike u Petrovićevu tekstu »Čemu Praxis?« može se prepoznati barem na dva mjesta. Prvo je Petrovićevo odricanje prava na monopol [nad kritikom] izraženo stavovima da »nitko nema monopol ni izuzetno pravo na bilo koju vrstu ili područje kritike« te »da 'privilegij' slobodne kritike treba da bude opći«; a drugo je stav da je kritički odnos prema stvarnosti način na koji se može »najviše pridonijeti ne samo svom vlastitom već i svjetskom socijalizmu.«

Zaključno, uzimajući u obzir različite kontekste časopisā u kojima su svoje radove objavljivali Marx, Supek i Petrović, izgleda kao da između Supeka i Petrovića, pogotovo via Marx, može biti uspostavljena veza u sljedećem smislu: oba autora zagovarala su slobodu kretanja i udruživanja unutar polja djelovanja, bilo šireg kulturnog bilo užeg filozofskom, kao što su obojica, na tragu Marxa, kao ciljnu domenu filozofskog/kulturnog djelovanja uzimali socijalistički politički projekt i to u obliku njegovog razvojnog demokratskog potencijala. Istom, kao daljnji istraživački zadatak, vezu/anticipaciju koju sam u izlaganju naznačio treba nadalje historizirati i opremiti kako uvidima o razvoju naše filozofije od Pogledā do Praxisa, tako i uvidima o izvorima pozicija zastupanih u Pogledima.