Prema emancipatornoj prakseologiji urbanog prostora

Slika 1. Izvor: *Grad po mjeri čovjeka*, str. 113. Slika 1. Izvor: Grad po mjeri čovjeka, str. 113.

Izlaganje „Prema emancipatornoj prakseologiji urbanog prostora” održao sam u sklopu simpozija Čovjek u prostoru Hrvatskog filozofskog društva, krajem 2016. godine. Izlaganje je snimljeno u okviru panela na kojem su govorili još Slobodan Sadžakov, Hrvoje Jurić, Enis Zebić i Iskra Krstić. Teme o kojima govori aktualne su i u proljeće 2021., dok se priprema gradnja u centru Osijeka ili kad jedan od kandidata za gradonačelnika Zagreba prijeti rušenjem Donjeg grada.

Na jednom mjetu u knjizi Grad po mjeri čovjeka: S gledišta kulturne antropologije Rudi Supek kaže da, kad je već čovječanstvo stvorilo bombu koja može pobiti stanovništvo jednoga grada bez da naudi građevinama – uopće ne bi bilo loše kada bi bila izmišljena takva bomba koja bi zbrisala s lica Zemlje postojeće gradove ne naudivši njihovim stanovnicima. Ironični, pa čak i cinični, ton te njegove dosjetke razumljiv je u kontekstu u kojem je izrečen – naime tamo gdje se ideje emancipatornog socijalističkog urbanizma razbijaju o postojeće urbane strukture i njihove razvojne tendencije. Evocirajući ekonomsku historiju, Supek tumačenje nastanka urbanih struktura preuzima iz marksovske, odnosno marksističke, tradicije, razumijevajući ga u kontekstu industrijalizacijskih procesa druge polovice 19. stoljeća s jedne, te proizvodnje industrijskog proletarijata iz redova seoskog stanovništva s druge strane. Promatrajući konkretne urbane strukture on – nasuprot nas koji vidimo džentrifikaciju – vidi „društvenu segregaciju” ostvarenu u urbanom prostoru. Tako segregirani prostor ne može biti ono što Supek smatra da grad po mjeri čovjeka treba biti – prostor slobodne društvene interakcije i komunikacije, ostvarivanja ličnosti kao totaliteta, povratka prirodi, prevlasti uporabne nad razmjenskom vrijednošću, slobode kretanja u simbolički bogatom prostoru i ukidanja svih oblika diskriminacije – već je nužno poligon za daljnju reprodukciju kapitalističkih društvenih odnosa, dakle odnosa socijalnih nejednakosti.

Odemo li korak unatrag od Supeka, na temi urbaniteta nalazimo njegov najveći utjecaj, Henrija Lefebvrea, koji polje razmatranja urbanizma definira upisivanjem urbanizmu odrednice „ideologija i praksa” već u uvodu svojeg Prava na grad (1968). Za Supeka je, kao uostalom i za čitavu tradiciju koja proizlazi iz Lefebvreova djela, ključno ono mjesto gdje je ovaj gradove označio djelima prije no proizvodima, pri čemu je za njega djelo (oeuvre) ono što ima uporabnu vrijednost prije no razmjensku. To je razlikovanje važno zato što političnost, koju je gradski prostor imao u svojim orijentalnim i antičkim modelima, grad gubi od srednjovjekovlja nadalje kada su središnje gradske djelatnosti postali obrt, trgovina i bankarstvo – dakle djelatnosti koje su nužno usmjerene na tržišnu domenu i proizvodnju viška vrijednosti kao svoju svrhu. Tendencija depolitizacije gradskog prostora po njemu je svoj vrhunac doživjela u industrijsko doba, kada je grad precizno podjeljen na zone javnog (produktivnog) i privatnog (reproduktivnog) života, što je u proturječnosti s historijskim utemeljenjem grada kao oeuvrea, dakle prostora čija primarna namjena nije proizvodnja viška vrijednosti već samoproizvodnja čovjeka i zajednice u kojoj živi. Od tog razlikovanja pošao je u svojim razmatranjima grada i Rudi Supek, postavivši analizu u, kako ga je nazvao, mezo-prostor u kojemu se „rješava osnovni problem odnosa između čovjeka, kao društvenog bića, i njegove društvene i životne zajednice.”

Međutim, i Lefebvre i Supek svoje su institucionalne karijere završili koncem šezdesetih i početkom sedamdesetih, dakle umirovili se, da bi obojica početkom devedesetih i umrli – Lefebvre 1991., a Supek 1993 godine. Zbog toga – iako Lefebvre razlici između uporabne i razmjenske vrijednosti daje velik značaj u epistemologiji grada, a Supek to nasljeduje – ni kod jednoga ni kod drugoga ne nalazimo analizu efekata onoga što nam je poznato pod pojmom neoliberalizam na, da se vratimo Lefebvreovoj frazeologiji, „ideologiju i praksu” urbanog prostora. Zato se za to moramo obratiti još jednom misliocu grada na kojega je Lefebvre izvršio utjecaj, Davidu Harveyu.

Grad u neoliberalizmu

No prije Harveya važno istaknuo bih jednog drugog Davida - Davida Simona, nekadašnjeg novinara Baltimore Suna, poznatijeg kao autora triju HBO-ovih televizijskih serija koje se bave temama urbane rekonfiguracije ili rekonceptualizacije urbaniteta – riječ je o serijama The Wire (2002-2008), Treme (2010-2013) i Show Me a Hero (2015). Bilo da je riječ o baltimorskim projects – naseljima za siromašno, gotovo isključivo nebjelačko, stanovništvo – rasno-klasnoj segregaciji i pokušaju desegregacije stanovanja u Yonkersu, New York, ili pogodovanju kapitalu na štetu stanovništva koje je privremeno raseljeno uslijed prirodne nepogode u New Orleansu nakon uragana Katrina – uvijek je na snazi isti proces: sve što ne pogoduje cirkulaciji kapitala likvidira se ili se uklanja na margine.

Budući da je riječ o nekretninskom biznisu, važni su uvidi koje Harvey daje i u svojstvu kritičkog geografa, što je njegova polazišna pozicija za teoretiziranje grada, i u svojstvu historičara neoliberalizma. Iz prve pozicije on uočava (Social Justice and the City: 320) da je nekretninski sektor služio kao važan stabilizator ekonomije apsorbirajući „velik dio akumuliranog kapitala kroz izgradnju domova, bilo u gradskim centrima ili na periferiji, te uredskih prostora”. To je, nastavlja, u SAD-u boostalo unutarnju trgovinu potrošnim dobrima (consumer goods) i uslugama. Nekretninski boom događao se i drugdje, pogotovo u Kini te na Bliskom Istoku, gdje je apsorbirao akumulirani kapital nastao, po Harveyu sudu, u najsumnjivijim, socijalno najnepravednijim i ekološki najštetnijim aranžmanima naftne industrije. Na, nazovimo ga tako, intraurbanom planu, navedeni proces reflektirao se u dvama podprocesima. Prvi je proces pretvaranja kvalitete života u robu, odnosno razmjensku vrijednost, a drugi je „urbano restrukturiranje kroz tzv. ‘kreativnu destrukciju’” koje razara naselja „siromašnih, deprivilegiranih i marginaliziranih u smislu političke moći”. Uopće, smatra Harvey, u srži kapitalističke urbanizacije proces je „akumulacije izvlaštenjem”, koji se odnosi uptravo na izmještanje onih koji stoje na putu kapitalu – vrijednosti koja sama sebe oplođuje, kako je to Marx definirao u Kapitalu I.

Drugi uvid koji kod Harveya nalazim važnim za onu temu taj je da sve implementacije doktrine koju nazivamo neoliberalizmom sadržavaju „deregulaciju, privatizaciju i povlačenje države iz brojnih područja socijalnih usluga (areas of social provision)” (A Brief History of Neoliberalism: 3). Ex nihilo nihil fit, pa se tako i navedeni procesi događaju od uspostave fluidnih trgovinskih odnosa sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a u formi natjecanja između ekonomski neravnomjerno razvijenih geografskih područja u tome tko će ponuditi bolju poslovnu klimu (business climate) (isto:87-8).

Slika 2. Chicago Slika 2. Izvor: Grad po mjeri čovjeka, str. 81.

Sažmemo li sve o čemu Harvey piše, dobivamo sliku kapitalističkog grada. Manje je važno jesu li to Simonovi postindustrijski baltimorski projects i posturaganski New Orleans, ili je to Krležin Zagreb „iza podvožnjaka, ni dvjesto metara od gradskog centra”, onkraj evropske terase Hotela Esplanade, „selendra bez građevnoga reda, bez plana, sve gnjile kolibe s vlažnom horizontalom vodene razine od posljednje katastrofalne poplave koja se tu javlja s matematskom neizbježnošću, sezonski pravilno dvaput”, ili je to marketinški konstruiran „Mediteran kakav je nekad bio” kojim dominira tip stambeno-turističke betonske građevine made by strani investitor.

Koji god slučaj bio – a čut ćemo u izlaganjima koja slijede i o zagrebačkom Cvjetnom trgu i o pulskom Muzilu i o dubrovačkom Srđu i o beogradskoj Savamali – grad se u svim svojim aspektima podređuje procesu kapitala tako da ono što je bilo zajedničko i služilo reprodukciji života, sada postaje privatno i stavlja se u službu proizvodnje viška vrijednosti. Na mjesto socijalističke vizije grada – za koju je upitno koliko je zaživjela u Jugoslaviji – dolaze nove kapitalističke vizije i koncepti. U postindustrijskoj ekonomiji, u deindustrijaliziranom krajoliku koji je izgubio svoju svakodnevnu funkcionalnost, pojavljuju se tzv. kreativne industrije kao nosioci revitalizacije. Grad se mijenja u smjeru u kojem se mijenja i ekonomija na postsocijalističkoj periferiji Evrope: mjesto planiranja zauzima privatna/individualna inicijativa. Tijela javne vlasti izmještaju se iz domene demokratske politike u domenu legitimacije privatnog, dakako poduzetničkog, interesa.

Grad: kome i čemu?

Urbanistički planovi stalno se mijenjaju, a iz procesa njihovih izmjena isključuje se javnost – bilo ona koju nazivamo zainteresiranom, bilo ona koju nazivamo strukovnom – pa nekadašnji trgovi postaju terase kafića, gradska središta gube svoju socijalnu i ekonomsku funkciju u korist tržnih centara na periferiji, a u redove obiteljskih prizemnica i katnica uguravaju se stambene četverokatnice. Između izgradnje za društvene potrebe (urbanističkog planiranja) i izgradnje prilagođene naručiocu (arhitektonsko planiranje), ulazi izgradnja za prodaju. Ili, kako je Supek zapisao 1987. godine, vjerojatno ne očekujući da će se povijest tako skoro ponoviti: „Kaos je u moderne gradove unijela tržišna ekonomija koja počiva na zemljišnoj renti i za koju je stan prvenstveno roba za tržište, što mora donijeti maksimalni profit u što kraćem vremenu.”

Vezano uz ovo, kao drugi aspekt problema kapitalističkog urbanizma javlja se problem rješavanja stambenog pitanja. To vidimo i po brojnosti i aktivnosti aktivističkih organizacija, primjerice onih okupljenih u European Action Coalition for the Right to the Housing and to the City, ali i njezine pandane na drugim kontinentima, kao i u društvenim znanostima koje istražuju urbane procese. Primjerice, budimpeštanska sociologinja Nóra Teller uočava sljedeće: „Sve je više kućanstava u Evropi ugroženo po pitanju osiguravanja stambenog pitanja u posljednjih nekoliko desetljeća. Potržištvljenje (marketization) usluge stanovanja, povlačenje država iz izravnog osiguravanja stambenog prostora, smanjenje količine društvenih stanova (social housing) i promjene na tržištu rada doprinijeli su tom procesu.” Sve to doprinosi isključenju ranjivih grupa prilikom rješavanja njihovog stambenog pitanja i pridonosi porastu problema beskućništva. Zato, smatra Teller, „istraživanje isključivanja iz stambenog zbrinjavanja (housing exclusion research) mora se proširiti i uključiti međuovisnost politika socijalne skrbi, stanovanja (housing) i tržišta rada.” Jugoslavenski model – ako hoćemo govoriti o socijalističkom modelu urbanističke politike pa onda i politike stanovanja – prema Ivi Marčetić (Zarez 321) imala je ključ za rješavanje problema klasne segregacije urbanim planiranjem u smislu da nije već na razini planiranja predviđala klasno diferencirana naselja te isključivanje nekih socio-demografskih grupa iz rješavanja stambenog pitanja. No, s obzirom na promijenjene ekonomske, političke, geopolitičke i druge okolnosti, jasno je da taj model ne možće biti efikasan način rješavanja problema postsocijalističkih gradova. Utoliko je pitanje i u kojem registru tražiti rješenja naših današnjih problema sa urbanim prostorima, bez obzira bili to problemi koji se manifestiraju na razini uzurpacije javnih prostora u privatno-komercijalne svrhe ili oni koji se manifestiraju u problemima privatnog stambenog zbrinjavanja (housing).

K tome, dosadašnji odgovori na ta pitanja uglavnom se kreću u domeni kritike neželjenih makroekonomskih procesa, kao što vidimo kod Harveya, i praktičnog terenskog lokaliziranog otpora tim procesima, kao što vidimo u primjerima lokalnih kampanja koje su u pravilu kampanje otpora. Dakle, trenutno ne možemo govoriti o proliferaciji proaktivnog pristupanja rješavanju kakav je ponudio Supek u Gradu po mjeri čovjeka. Kao što je naveo u predgovoru, ta je knjiga nastala kao nastavak diskusije održane na urbanističkoj konferenciji o planiranju naselja Mišeluk u Novom Sadu. S obzirom da je danas nezamisliv takav angažman raznorodnih resursa za urbano planiranje sa makro-razine, kao rješenja nude se komunalne inicijative – primjerice, kod nas je često riječ o grupama za permakulturu i urbane vrtove, dok „na Zapadu” takve grupe često nadomještaju izgubljene funkcije socijalne države pa organiziraju čuvanje djece ili zajedničko stanovanje. No, kako je primjetio politolog Greg Sharzer u knjizi No Local: Why Small-Scale Alternatives Won't Change the World (2012), lokalno djelovanje ne adresira globalne strukturne probleme, već proizvodi male promjene tamo gdje mu se pruži prilika.

I za ljude, i za prirodu

Urbanistkinja Jin Xue, jedna od rijetkih teoretičarki koja urbanizmu pristupa iz političko-ekološke perspektive odrasta (degrowth), kaže da futuristička vizija budućeg života u mikrozajednicama (eco-village; urban village) – što bi u nekom smislu logički proizlazilo iz nekih nemarksističkih socijalističkih izvora odrasta – nije ostvariva iz perspektive urbanog planiranja jer „potpuno zanemaruje postojeće urbane strukture”. Utoliko, ideal-tipski zamišljeno društvo kakvo je često prisutno u imaginariju pojedinih lokalističkih inicijativa, bilo bi ostvarivo samo pod uvjetom realizacije Supekove bombe s početka ovog izlaganja. Uzimajući, pak, u obzir materijalnu dimenziju – ako se zadržimo na urbanim strukturama, onda dijakronijski kao historiju razvoja grada, a sinkronijski kao trenutno stanje – ona predlaže usmjeravanje na „smanjenje razine potrošnje (consumption) i utjecaja na okoliš” u okvirima urbanog života. Da bi se to ostvarilo, smatra da su potrebne strategije sprječavanja daljnjeg urbanog širenja (urban sprawl), smanjivanje infrastrukture za ultra brzi promet i opće smanjenje obujma prometa – naročito automobilskog – kao i smanjenje broja korištenih stambenih jedinica po glavi stanovnika, odnosno kolektivizacija stanovanja. Paralelno s tim, predložene mjere zahtjevaju svoje parnjake u sektoru socijalnih politika kao što su omogućavanje priuštivog (affordable) stanovanja, biciklistička infrastruktura, omasovljenje javnog prijevoza te stimulativne mjere za život bliže radnom mjestu. Dovedemo li ove prijedloge do njihovih krajnjih posljedica, to znači hvatanje u koštac s nejednakostima na razini pristupa infrastrukturi i uslugama socijalne reprodukcije.

Upravo na pitanju reprodukcije nasljeđe Lefebvreove i Supekove teorije grada susreće se sa suvremenim teorijskim i političkim akterima kritičnima prema posljedicama kapitalističke urbane rekonfiguracije i rekonceptualizacije. Uzimajući u obzir okolišna, odnosno ekološka, ograničenja planete koju nastanjujemo, kao i razvojne tendencije kapitalističkih društvenih formacija artikuliranih u imperativu neograničenog rasta koji zaboravlja da bi se trebao odvijati u materijalno ograničenim okvirima, ponovno se vraćamo uvidim koje je, između ostalih i Supek artikulirao još početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća u knjizi Ova jedina Zemlja. Idemo li u katastrofu ili u treću revoluciju?, da fokus ekonomije mora prijeći sa proizvodnje nove vrijednosti na korištenje postojećih resursa. U posljednjih nekoliko godina, najviše kroz teoriju odrasta, o tome se govori kao o promjeni društvenog metabolizma, dakle cjelokupne organizacije života, od razine bazične organizacije kućanstva, preko razine susjedstva i mjesne zajednice, razine organizacije gradskog života, do razina konkretne društvene formacije i apstraktnog načina proizvodnje, što bi rekao Nikos Pulancas. Utoliko, ako danas hoćemo emancipatorno misliti grad, onda se moramo natjerati da ga mislimo na svim tim razinama, kao i da na svim tim razinama nudimo ekološki održive i socijalno integrativne alternative kapitalističkom urbanom kaosu. Drugim riječima, džaba nam da Supekova bomba uništi urbanistički kaos, ako neće uništiti i kapitalističke društvene odnose koji ga proizvode.