Čim je ubijen Charlie Kirk, započelo je njegovo kovanje u svece i crtanje mete svima onima koji se ne uklapaju u antropologiju civitas dei kakvu je Kirk propovijedao. Iako se, pod pritiskom spoznatih činjenica, moralo odustati od teze da je Kirka ubila ekstremna ljevica, bujajuća neokonzervativna javnost nije odustala od demonizacije nasljeđa Francuske revolucije i od demonizacije svih neistomišljenika redom.

Jasno je da fenomeni kojima smo, nažalost, imali prilike svjedočiti posljednjih dana zahtijevaju podrobnije razmatranje, nadam se i u dijalogu. Sedam crtica koje slijede napisao sam kako bi služile kao podsjednik da ne treba svaku tvrdnju prihvaćati at face value.

Američko društvo već je sigurno cijelo desetljeće, ako ne i dulje, poprište kulturnih ratova. Zbog opće amerikanizacije zapadnog svijeta, ti se kulturni ratovi prelijevaju i kod nas. S obzirom na razorne posljedice koje nastaju u angloameričkom svijetu, sad je važnije nego ikad odbiti sudjelovati u njihovim sukobima.

tko ga je ubio?

Svakome imalo upoznatome s podacima o ekstremizmu i političkom nasilju istog časa moralo je biti jasno da je vjerojatnost da je Kirka ubio poremećeni ljevičar manja od 5%. Zašto? Zato što je otprilike toliki udio ljevičarski motiviranih ubojstava među svim ekstremističkim ubojstvima u SAD-u u posljednjih 15ak godina.

Podaci FBI-a i ADL-a uspjeli su u tom periodu nabrojati jedno politički motivirano ubojstvo koje je počinio ljevičar. Istovremeno, desničari su počinili 40-200 politički motiviranih ubojstava. Raspon je toliko velik jer ide od najmanjeg broja neosporno politički motiviranih ubojstava do broja koji uključuje potencijalno politički motivirana ubojstva ili ubojstva u kojima je ubojica politički aktivist, ili ubojstva koja imaju više od jednog motivatora. Dakle, 40 žrtava je neosporno. Islamistički ekstremisti u istom su razdoblju manje ubojiti od ekstremnih desničara.

Jordan Peterson za white trash

Charlie Kirk je bio dobar šoumen i loš debater. Najobičniji manipulator i kafanski galamdžija sa prilično jeftinim sofističkim forama. Da nema algoritma društvenih mreža koji forsira sadržaj koji izaziva afektivne reakcije, lik bi bio white trash college dropout koji u trailer parku natočen jeftinim pivom objašnjava svijet drugim white trasherima. Charlie Kirk je onaj tip iz kvartovskog kafića koji je jak na riječima, a poslije petog piva sklon da svakome tko uđe objasni najnovija događanja u svjetskoj politici.

U izdanju iz najgorih trenutaka beogradske apstinencijske krize, Jordan Peterson za Charlieja Kirka je Ciceron lično. That's a hill I'm willing to die on.

Konzumirajući njegov video sadržaj, najviše sam bio razočaran videom iz Cambridge Uniona gdje tvrdi da feministkinja pribjegava uvredama u nedostatku argumenata. Pet minuta sam čekao da ga bar, britanski jetko, negdje podbode ad hominem. Ma jok, nula s ništicom. Ne da ga nije vređala, nego ga je ispreskala ko Mara plitak potok. Ali treba to prikriti pa onda staviš preko pola ekrana da te vređala, da bi publika prebacila na sljedeći video.

biste li se popišali na grob Vojislavu Šešelju?

Prvo i prvo, ako negativno odgovorite na to pitanje, red je da se zapitate što nije u redu s vama.

E, kad smo to apsolvirali, kako ikome može biti čudno što se netko na koga je Kirk huškao obradovao kad ga je ubilo? Možemo to neodobravati, ali vrlo je razumljivo. Iz druge perspektive, oduševljenje iznimnim parapopolitičkim situacijama ima veze i sa apolitičnošću politike, ovim vječnim vraćanjem istog nakon pada berlinskog zida.

Kad redovita politička aktivnost koja se odvija u političkim institucijama ima uvijek iste ishode bez obzira na to tko je na vlasti, demos u parapolitičkim događanjima traži povijesno zbivanje -- ne zna, nažalost, da ga tamo neće naći.

Smrt Charlieja Kirka nije ovdje iznimka. Kad umre neki takav, divisive personality, oni koji su ga preživjeli -- slave. U anglosaksonskim kulturama, it's not a bug, it's a feature. Treba li podsjećati da su navijači Liverpoola i klubova iz rudarskih krajeva Britanije četvrt stoljeća po stadionima i ulicama pjevali we're gonna have a party when Maggie Thatcher dies? A kad je konačno umrla: na ulicama i trgovima diljem zemlje bile su fešte sa sve šampanjcem i vatrometom; na londonskom West Endu publika je ustala i zajedno s ansamblom Čarobnjaka iz Oza pjevala: Ding dong the witch is dead. Which old witch? The wicked witch!

štrudla Magde Gebels

Kad je ubijen, prenaglašavano je da je Charlie Kirk bio muž i otac dvoje djece, kao da je ubijen zato što je bio muž i otac dvoje djece. Dovoljno smo epizoda Criminal Mindsa pogledali da bismo znali kako bi u tom slučaju bio ubijen u svojoj kući ili na nekom drugom mjestu značajnom za njegovu obitelj.

Kad sam bio klinac, u časopisima je popularan bio kviz koji je pitao koga biste htjeli za predsjednika i onda naveo tri-četri profila. Naravno, svi su birali lika koji ne pije, ne puši, ne jede meso, vjeran je suprug i voli životinje. Znate li čiji je to profil? Adolfa Hitlera.

Jedan tviteraš prisjetio se tim povodom svoga djeda, koji je običavao reći »a Magda Gebels je pravila sjajnu štrudlu!« Mislio je na to da se svakom počiniocu zla može pronaći neka dobra strana koja se može reklamirati. To što je Kirk bio dobar muž i brižan otac ne mijenja na stvari da je, javno djelujući, činio zlo. To se ne isključuje. Ljudska egzistencija je višeslojna i višedimenzionalna, a nije imuna ni na kontradikcije između javne i privatne persone.

sloboda govora i liste za odstrel

Druga stvar koja se prenaglašavala bio je Kirkov citat da je društvo u krizi jer ne slušamo jedni druge. True dat! To je velika istina kad se, tako, izvadi iz konteksta.

Problem nastaje tamo gdje Kirk ne da nije slušao, nego je aktivno ušutkavao druge. Njegova organizacija, Turning Point USA, kurira dvije liste: Professors Watchlist i Education Watchlist. Na tim listama, dostupnima na webu, objavljuju se profili sveučilišnih nastavnika i školskih administratora koji imaju stavove kakvi se ne sviđaju MAGA pokretu. Stvar funkcionira tako da Kirk objavi nečiji profil na listi za odstrel, a onda zadrigli redneci natočeni jeftinim pivom šalju uvredljive mailove, zovu te na posao i psuju te, zovu te kući i psuju te, obraćaju se tvojoj instituciji i traže da te otpuste. Bit će dobro ako nekog i fizički ne napadnu.

Uostalom, ako čitate ovo na materinjem jeziku, onda vam je dobro poznato kako to funkcionira sa listama nepoćudnih, u Srbiji od gorespomenutog Šešelja do Informera, u Hrvatskoj od Marinka Božića devedesetih pa do desničara danas.

Radeći posljednje ispravke u ovom tekstu, pročitao sam vijest da su se neokonzervativni influenceri poduhvatili zagorčavanja života ljudima za koje smatraju da su neprimjereno reagirali na Kirkovu smrt. Podignuta je stranica Expose Charlie's Murderers (arhivirana ovdje) koja za sebe kaže da This is the largest firing operation in history. U svega par dana pripremili su ~30.000 profila nepoćudnih. Sloboda govora? Prvi amandman na Ustav? Nije li protivljenje cancel culture bila jedna od ključnih poenti neokonzervativnog pokreta?

talibanizam s raspelom

Svaki peti odrasli Amerikanac je katolik. Ako protestantske denominacije promatramo kao pojedinačne religije, katolici su pojedinačno najveća vjerska grupa u SAD-u. Po broju katolika, SAD su četvrte u svijetu (iza Brazila, Filipina i Meksika). Svejedno, od 45 predsjednika, samo dvojica (JFK i Biden) bili su katolici. Amerika je anti-katolička jer je katoličanstvo, doktrinarno, religija univerzalizma kojoj je na čelu Papa u Rimu. JFK je u svojoj kampanji morao uvjeravati elektorat da će biti vjeran Ustavu a ne svom vjerskom poglavaru.

Amerika je anti-katolička i jer su katolici prljavi migranti. Vi sad mislite na Latinose, ali ne. Prljavi rasijalizirani migranti prvo su bili Irci, Talijani i Poljaci.

Američka elita ostaje WASP (White Anglo-Saxon Protestant) čak i kad to demografski možda više nije. Ona je America First pod svaku cijenu. Za nju ne postoji apel univerzalnosti, ona sve reducira na svoju mjeru. Charlie Kirk bio je laički svećenik te političke religije.

Evangeličko kršćanstvo, kao konvertitska vjera (born again Christians), zelotsko je u naravi. Nasuprot teološkoj dubini i širini katoličanstva, pravoslavlja, evropskih protestantskih crkvi, islama i judaizma, američko evangeličko kršćanstvo je reducirano na oganj i mač, agresivno ispovijedanje stroge, plitke, slijepe vjere. Ono je zatucano i opasno, talibanizam s raspelom.

katoličanstvo u krizi

Prateći reakcije nominalno katoličkih političara (a la Miletić i Troskot) te društvenih aktera (od Željke Markić naniže) nevjerojatno mi je da ti ljudi svoju vjeru ispovijedaju molitvom koja kaže: »vjerujem [...] u Duha Svetoga, svetu Crkvu katoličku, općinstvo svetih, oproštenje grijeha«.

Kao nekome tko je položio katoličku teologiju, vidjeti paralele katoličanstva s američkim talibanizmom vrijeđa mi pamet. dakle, u američkom talibanizmu u koji se naši politički »katolici« ugledaju nema:

a) Duha Svetoga kao božanske osobe koja čuva i vodi Crkvu u istini. On je kod američkih talibana svega osobni doživljaj djelovanja Boga kroz njih same. Maltene marioneta aktualnog političkog projekta.

b) univerzalne i jedinstvene (grč. katholikos) Crkve, već svaki seoski prevarant sam sebe može zarediti i početi tumačiti Sveto Pismo makoliko nepismen bio;

b') američke protestantske crkve su partikularne, lokalne, konfederalno povezane, doktrinarno neusklađene, a Spasenje reduciraju na ishode američke unutarnje i vanjske politike;

c) općinstva svetih maltene nema. Protestantizam je sola Scriptura, i daje primat Pismu nad drugim teološkim izvorima. No kod ovih talibana -- koji dvojbeno poznaju Pismo, nekmoli teologiju, tumačenje Pisma stvar je nahođenja pojedinačnog tumača, ranijespomenutih seoskih prevaranata, a općinstvo svetih realizira se kao zajednica tumača i njegove pastve.

d) nema oproštenja grijeha. Teološki, protestantizam polazi od ukidanja posredništva između Boga i čovjeka pa onda nema potrebe ni za sakramentom pormirenja, ispovijedi i pokore jer se svatko može sam ispovijediti Bogu. Dok je u katoličanstvu sakrament jasno strukturiran, evangelička zelotska vulgarizacija kršćanstva svodi oproštenje grijeha na konformiranje svojoj normi. Dok je katoličanstvo orijentirano ka grešniku i njegovu Spasenju, američki talibani mrze grešnike izvan svojih redova.

E sad, lako bismo mi sa čovjekom i Bogom, ali oprost grijeha mora funkcionirati i u Crkvi kao zajednici vjerujućih. Toga kod američkih talibana nema. oni ne opraštaju, oni osuđuju i kažnjavaju. Utoliko, katolici koji to podržavaju, promašili su Crkvu.

Teza je ova: MPT se reinventao i od parazita na ustašluku natjerao ustašluk da parazitira na njemu. Pored toga, okupio je ne-ustašku publiku koja se prima na vjeru, Gospu, zemlju-koju-je-Bog-sačuvao-za-Hrvate, svetost domovine, pobjedu-u-pravednom-obrambenom-ratu i slično. Otkako je zadužio pušku po kojoj je zaradio nadimak, MPT vodi građanski rat. samo što to više nije onaj građanski rat koji se vodio 1941-1945, nego onaj koji se vodi od 1789. godine.

Novi, od ustašluka oprani MPT, opasniji je zato što se više ne bori protiv nasljeđa NOB-a, nego protiv nasljeđa Velike francuske buržoaske revolucije. A kad padne nasljeđe te revolucije (tj. od danas), onda i službeno više nemamo građansko društvo već živimo u svijetu neartikuliranog i neinstitucionaliziranog nasilja ancien régimea. Kad se to dogodi, nema više rezervnih pozicija na kojima se možemo regrupirati pa sa njih ponovo tražiti ekspanziju socijalnih prava koja smo izgubili u jugoslavenskim ratovima.

Kad padne građansko društvo, onda više nema ni ustava ni zakona ni ljudskih i građanskih prava. Nema više narodnog suvereniteta utjelovljenog u demokratskim institucijama. Ima samo božje providnosti koja kroz klerikalnu nomenklaturu osveštava vladarsko gospodstvo.

Ne slučajno, u MPT-ovoj poetici (kao ni u suvremenom hrvatskom nacionalizmu) nema Matije Gupca i Stjepana Radića. Oni, kao likovi kmetske i seljačke emancipacije, borbe i prkosa hijerarhijama nejednakosti -- narodnog suvereniteta, ako hoćete -- neprijatelji su MPT-ove agende. Kao i drugi neokonzervativni akteri diljem svijeta, i MPT svojoj publici nudi antimodernističku utopijsku viziju, civitas dei u kojemu će svi oni dobiti ono za što se intimno osjećaju zakinutima.

hodočašće hipodromsko

Ako ćete poslušati ijednu pjesmu sa Hodočasnika (2025), poslušajte »Ravnotežu«. To je samorazumijevanje novog MPT-a. Odmah u glavu počinje sa za-dobrim-konjem-prašina-se-diže metaforom a onda dalje udara bez greške sa

Što nam mogu lanjski snjegovi

i

Šta će crni oblak planini

Njemu je jasno da nema opoziciju koja ga može zaustaviti kao i da njegove »note ruše ravnotežu« i da ga sa masovnom publikom »isti snovi vežu«.

rebranding & reinvention

MPT je shvatio da mu ustaški branding ograničava doseg. Svaki koncert koji je održao danima je za sobom povlačio brojanje ustaških kapa u publici, desnice podignute romanamente, otpjevane jasenovce, rafaele bobane, jure francetiće i imotske kamione.

Svaki neodržani koncert koštao je novca i vremena te izgubljenog prihoda.

Prebacivanjem na soft varijantu sa puno dogwhistlinga uspio je svesti ustašluk na onaj ZDS s uvoda u »Bojnu Čavoglave« od kojeg su ga sudovi abolirali jer umjetničko djelo. Majstorski, od pjevača koji parazitira na (kripto)ustaštvu, natjerao je (kripto)ustaše da parazitiraju na njegovoj poetici jer druge infrastrukture više nemaju.

povijest

Na Bilo jednom u Hrvatskoj (2006) i posebice na Ora et Labora (2013) MPT ukapira da povijest ne počinje 10. travnja 1941. godine i kreće s eksploatacijom vjerskih motiva i povijesnih motiva do kraja perioda tzv. narodnih vladara koji preuzimaju centralno mjesto.

stihovi »Početka«, prve pjesme na Bilo jednom u Hrvatskoj kažu:

A ja neću živjet' u tom grijehu

neću takav put za našu djecu

ej da može moja pjesma popraviti svijet

pa onda refren »Dolaska Hrvata«:

Ljubi svoju zemlju

ljubi blagoslovljen plod

i ponosno po njoj hodaj

svoj zemaljski hod

Nema više ljute trave, plavih očiju bijela lica, crnih noći bijelih puteva, gustih magli i drugih kriproustaških motiva u prvom planu. Samo božje pomazanje i primordijalno uspostavljena narodna zajednica.

globalni kontekst

MPT tu nije nikakva iznimka ili endemska pojava, sa istom političkom agendom nastupaju neokonzervativci diljem svijeta, od Trumpa i MAGA pokreta naniže. S time se imamo boriti, a kako nam točno poručuje MPT, strategije i taktike su nam passé.

Moralističko gađenje nad »brđanima« i kvaziantifašističko gađenje nad »ustašama« politički su impotentni kao i strategije američkih demokrata pred Trumpom, ili njemačkih liberala i ljevice pred AfD-om i neokonzervativizmom CDU/CSU. Jedan od razloga zašto je tome tako čini mi se da je u motivaciji. Neokonzervativci nude svojoj sljedbi neki civitas dei za koji se mogu boriti. S naše strane, alternativne utopijske vizije nema, tek grčevito držanje društvenih elita za stečene pozicije. (o tome što su te elite dalo bi se napisati disertaciju, o stečenim pozicijama samo da će neminovno biti izgubljene)

Prije četiri subote, na Trnjanskim kresovima povodom 80. godišnjice narodnog oslobođenja Zagreba, vidjeli smo na djelu ad hoc koaliciju organizatora, profesionalnih zaštitara i policije koja je ušutkala dvoje antifašističkih prosvjednika. U mjesec dana koji su prošli, osim očitovanja organizatora i pokojeg komentara na društvenim medijima, nije bilo diskusije o onome što se dogodilo. Ovaj tekst je pokušaj otvaranja nekih davno zanemarenih strateških pitanja o antifašizmu i njegovoj političkoj dimenziji

Trnjanski kresovi povodom 80. godišnjice oslobođenja Zagreba trebali su »ponovo zapali[ti] vatru otpora (…) s onim istim borbenim žarom s kojim su naše bake i djedovi ušli u Zagreb da ga oslobode od zločinačke NDH«. (MAZ 2025b) Do toga, očekivano, nije došlo. Ono o čemu se razgovaralo u danima nakon ovog događanja bilo je skidanje dvaju transparenata i privođenje jednog od posjetilaca koji su odlučili izaći na crtu anti-antifašističkoj grupi koja je došla protestirati protiv obilježavanja oslobođenja od fašizma. Kako izvještavaju Deutsche Welle (Lasić 2025) i H-alter, (Vržina 2025) ispred grupe anti-antifašista koji su došli prosvjedovati protiv proslave, stala je nekolicina posjetitelja u pokušaju da izrazi politički stav. Osoba koja je tamo stala s transparentom na kojemu je pisalo »Smrt fašizmu« udaljena je sa proslave, dok je osoba koja je držala transparent »Glupa ste grupacija, jebala vas nacija« privedena.

Na video snimcima udaljavanja i privođenja vidi se kako prema sudionicima Kresova djeluju profesionalna zaštitarska služba i policajci, dok redari iz redova organizatora sudjeluju u uklanjanju jednog od problematičnih transparenata i korigiraju ponašanje pripadnika zaštitarske službe davanjem upute da ne guraju osobu koju udaljuju sa proslave. Na drugoj video snimci, koja prikazuje privođenje, vidimo da barem jedan redar organizatora neometano prilazi policijskoj »marici« u prostoru ograđenom policijskom trakom i koji osigurava više interventnih policajaca te tamo pasivno promatra policijsko postupanje, pretpostavljam privođenje.

Da će ovaj incident ostati jedino o čemu će se, eventualno, pamtiti ugodno subotnje popodne i večer na savskom nasipu svjedoči i očitovanje koje su organizatori objavili pet dana kasnije, a u kojemu piše:

Ono što nismo uspjele osigurati je prostor posjetiocima kresova za iskazivanje mišljenja o desničarima koji su došli provocirati. Time smo ograničile izražavanje legitimnog bunta kojeg i same dijelimo i zastupamo. To je rezultat naših organizacijskih propusta i ograničenih kapaciteta, ali i odluka koje su se trebale donijeti u izrazito intenzivnoj situaciji. (MAZ 2025a)

I ne pretjerano pažljivo čitalačko oko prepoznat će kontradikciju između »borbenog žara« iz proglasa kojim je organizator pozvao na okupljanje i »ograničavanja izražavanja legitimnog bunta« zbog kojeg se post festum posipa pepelom i do kojeg je došlo jer se redarska služba pronašla nesnađenom. Takva strategija izmicanja iz neugodne situacije otvara mogućnost da se postavljaju brojna – neugodna i neugodnija – pitanja. Neugodna bi se odnosila na utvrđivanje odgovornosti za situaciju koja se te subote dogodila. Neugodnija, kojima ću se u ovom tekstu baviti, odnose se na to što je od antifašističkog aktivizma ostalo danas. Ta pitanja otkrivaju ambis između militantnog tona Proglasa te uzmicanja pred anti-antifašističkim provokatorima i koncilijantnog izručenja posjetilaca antifašističkog skupa privatnim zaštitarima i represivnom aparatu države.

Izrazito intenzivna situacija?

Prilog izrazito, kaže rječnik, znači »jasno, naglašeno, tipično«. Pridjev intenzivan, kada se koristi da opiše pojave znači jak ili snažan, a još može značiti i izražen u velikoj mjeri. Probajmo zamisliti kako bi to izgledala izrazito intenzivna situacija na Kresovima, u trenutku kada je na događanju par hiljada ljudi među kojima ima i djece. A sada iskreno odgovorimo na pitanje: je li situacija koju smo vidjeli na snimkama izrazito intenzivna?

H-alter tu izrazito intenzivnu situaciju opisuje ovako:

Vidjevši obližnji skup desničara, aktivist mirno ulijeće s transparentom “Glupa ste grupacija, jebala vas nacija” uz drugaricu koja drži natpis “Smrt fašizmu”. Redari MAZ-a ovo ocjenjuju neprihvatljivim postupkom i odvlače ih sa strane prema policajcima, a isti prvi transparent vide kao neoprostiv. Stoga momka odvode u stanicu, što je ironično uzmemo li u obzir da su za vojsku policajaca zaslužni desni političkih krugovi.

Naravno, intenzitet je relativan i subjektivan. Ne postoji općeprihvaćena skala intenziteta situacija na način na koji postoji općeprihvaćena skala intenziteta zemljotresa. Intenzitet ćemo odrediti subjektivno iz horizonta vlastitog iskustva. Stoga je moguće i sasvim razumljivo da će različite osobe različito procijeniti intenzitet neke situacije. Ipak, značenja bivaju u interakciji, u zajednici govornika jezika. Zato je važno raspravljati o kvalifikacijama i imenovanju političkih fenomena, jer smo u suprotnom u dvostrukoj opasnosti. S jedne strane da riječi potpuno izgube svoja značenja, a s druge da inflacijom teških kvalifikacija potpuno obesmislimo ikakav pokušaj političkog sporazumijevanja.

Zagreb u posljednjih četvrt stoljeća sigurno pamti situacije koje, za razliku od ove na Kresovima, jesu bile izrazito intenzivne. Pamti incidentne povorke ponosa, pamti okršaje policije i mirnih prosvjednika u Varšavskoj, pamti hapšenja feminističkih aktivistkinja na hodu za život, pamti blokade fakulteta, pamti prosvjede protiv misa za Poglavnika u Palmotićevoj. Bilo bi za razumjeti da se situacija na Kresovima kvalificira izrazito intenzivnom kada između barem dijela pobrojanih akcija i organizatora kresova ne bi bilo kadrovskog kontinuiteta. Ali taj kontinuitet postoji i ne možemo se praviti da nije tako.

Utoliko, pošteno je od MAZ-a da su u odlomku koji prethodi ovom sa izrazito intenzivnom situacijom jasno i transparentno prikazali samorazumijevanje svoje pozicije:

Naš stav jasan je i konzistentan, a to je da ne nasjedamo na provokacije i ne doprinosimo napetosti koju su Peternel i njegovi sljedbenici pokušali proizvesti, ali i da spriječimo situacije koje bi bile rizične za sigurnost skupa i njegovih sudionica/ka.

Problem je, naravno u situacijama koje bi bile rizične za sigurnost skupa i njegovih sudionika/ca. Treba li organizatore podsjetiti da su rečene sudionike/ce pozvali »ne da se sjećamo tiho, već da ponovo zapalimo vatru otpora«? Što su organizatori očekivali na skupu u čijem proglasu piše da je antifašizam »svakodnevni otpor«, zatim »glas onih koje žele ušutkati i obrana onih koje žele izbrisati« ili »birati hrabrost umjesto šutnje«? Što su organizatori očekivali nakon što su u Proglasu jasno i nedvosmisleno naglasili »da s fašizmom nema čekanja ni kalkuliranja« kao i da je fašizam »podmukao neprijatelj« koji »se mora zaustaviti čim progovori, čim se pojavi, čim digne glavu« pa prisnažili: »Svaki puta. Svuda. Bez kompromisa.« Što su učinili dvoje koji su s transparentima stali nasuprot kontrademonstranata? Pa ništa posebno, samo ono na što ih je organizator skupa pozvao. Kako su prošli? Pa tako da ih je organizator izručio represivnom aparatu.

Između akcije prosvjednika s transparentima i organizatorsko-zaštitarsko-policijske intervencije otvara se onaj ambis iz uvoda ovog teksta i pitanje što su Trnjanski Kresovi? Je li riječ o proslavi, pikniku, igrokazu ili protestu? Koji su Kresovi pravi, oni iz Proglasa ili oni iz Očitovanja?¹ Izlazi li se na Kresovima na crtu suvremenom fašizmu ili se izvodi unaprijed pripremljeni, skriptirani i pažljivo odmjereni program?

Prostor za iskazivanje mišljenja

Prosvjednica sa transparentom »Smrt fašizmu« postavila je, dok su je udaljavali, ključno pitanje: »Zašto je njihovo mišljenje bitnije od mojeg mišljenja?« Postavila ga je, međutim, na pogrešnu adresu – novinaru Z1 televizije koji ju je ispitivao zašto joj smeta press konferencija protivnika Kresova. Prava adresa za to pitanje bili bi organizatori. Odlukom da udalje posjetitelje svojeg skupa koji su na antifašističkom skupu izražavali antifašistički stav, organizatori su faktički izvršili cenzuru pozicije koju su sami zastupali u Proglasu.

Svodeći, u naknadnom Očitovanju, svoju reakciju na organizacijske propuste i ograničene kapacitete u izrazito intenzivnoj situaciji organizator je tu cenzuru potvrdio. Naime, retorička strategija posipanja pepelom i priznavanja vlastite nedoraslosti situaciji metaforička je metla koja političku dimenziju čina gura pod jednako metaforički tepih i zatvara prostor daljnjoj diskusiji.² Time »prostor za iskazivanje mišljenja« i »izražavanje legitimnog bunta« ostaje zatvoren, kao i prostor za diskusiju o svim pitanjima koja mogu premostiti ambis između borbenog žara programatskih tekstova i građanske snishodljivosti javnog djelovanja.

Probajmo napraviti misaoni eksperiment. Zamislimo situaciju u kojoj organizator ne orkestrira udaljavanje aktivista s nepoćudnim transparentima, nego stvara živi štit između policije i posjetitelja svojega skupa kako bi ovi imali priliku izgubiti se u masi od par hiljada prisutnih. Zamislimo onda da policija privede odgovorne osobe organizatora i ispiše prekršajne naloge s novčanim kaznama. Kako bi izgledalo post-kresovsko očitovanje organizatora? Kako bi izgledale naslovnice nezavisnih medija? Kakav sadržaj bi se dijelio društvenim mrežama? Koliko bi vremena bilo potrebno da se iz donacija prikupi iznos potreban za pokrivanje troška prekršajnog naloga? Što bi to, na kraju, značilo za artikulaciju antifašističkih pozicija u našoj javnosti?

Kome je antifašizam?

Organizator je udruga građana. Jedna od triju ili četiriju (uz Antifašističku ligu, Savez antifašističkih boraca i antifašista te Veterane Domovinskog rata i antifašiste) kojima je antifašizam temeljna odrednica. Uz MAZ, suorganizatori Kresova bile su još dvije organizacije srpske nacionalne manjine. Pitanje na koje već barem deset godina izbjegavamo tražiti odgovor ono je očekivanja koja imamo od udruga građana koje su odabrale baviti se antifašizmom. Ono ima i drugu stranu, a to je pitanje što uopće želimo od antifašizma i što smo antifašističkom organiziranju i udruživanju voljni dati.

Ako optiramo za teška i neugodna pitanja, onda se moramo suočiti i s političkim kapacitetom civilnog društva. U nedostatku političkih partija koje bi bile voljne primiti novu generaciju aktivista, udruge su se pojavile kao nosioci parapolitičkog organiziranja. Dio tog, parapolitičkog, aktivističkog rada prelio se u političko krilo lijevog i liberalnog civilnog društva: prvo u stranku Zagreb je NAŠ!, a zatim i u stranku Možemo!. Međutim to nije slučaj s antifašističkim organiziranjem, iako postoje kadrovska preklapanja između MAZ-a i Možemo!.

Jasno je da organizacije civilnog društva – bilo da je riječ o onima općeg tipa ili onima nacionalnih manjina – imaju vlastite motivacije bavljenja, primarno, antifašističkom baštinom. Ako već prije deset godina nije bilo jasno da takvo bavljenje antifašizmom ne čuva i političku dimenziju antifašističkog nasljeđa, nakon prošlomjesečne koalicije MAZ-a i MUP-a o tome ne može više biti spora.

U posljednjih deset godina, selidbom antifašizma u okrilje civilnog društva,³ primjetno je splašnjavanje antifašističkih političkih odgovora na rast ekstremne desnice. Čitaoci sa duljim političkim stažem sjetit će se nekadašnjih antifašističkih protuprosvjeda prilikom održavanja misa zadušnica za Antu Pavelića u Bazilici Srca Isusovog u Zagrebu, koji su u međuvremenu obustavljeni. Zamjetno je i da nominalno antifašističke organizacije nisu organizirale protuprosvjede ni »šatorašima« u Savskoj, niti kasnije Hodu za život ili »klečavcima« na gradskim trgovima. I kada se ti protuprosvjedi događaju, oni dolaze iz nekih drugih redova, u pravilu ženskih i/ili feminističkih organizacija.

Što i čemu antifašizma?

Proliferacija građanskog antifašizma od prije deset godina, pored političke impotentnosti, ostavila je u nasljeđe i spoznajnu sljepoću. Mantrajući o dječačkim reminiscencijama Umberta Ecoa (Eco 2010), etičkim vrijednostima demokratskog društva (Pusić 2014) ili tome kako su partizani stvorili Hrvatsku u sadašnjim granicama, potpuno je izgubljena iz vida klasna i historijska dimenzija fašizma. U građanskim, soft-nacionalističkim i pristojnity okvirima, fašizam je sveden na historijski eksces, maltene laprdanje pijanog tetka za obiteljskim ručkom. Antifašizam, dabome, onda i nije mogao biti ništa drugo nego ušutkivanje i ispraćanje ekscesnog lika zarad mira za trpezarijskim stolom.

U zaključku teksta o građanskom antifašizmu, prije gotovo sedam godina, zapisao sam:

Drugim riječima, program nudi viziju „pristojnog građanskog društva”, kantovskog svjetskog mira u vanjskoj, i fetišiziranog socijalnog dijaloga u unutarnjoj politici. Srednjoklasna je to utopija u kojoj nema potrebe da se ljudi bave politikom jer u njoj ne postoje krize i kontradikcije koje se ne mogu riješiti izlaskom na izbore svake četiri godine ili ponekim otvorenim pismom i podneskom pučkom pravobraniteljstvu. Svatko u toj utopiji zna svoje mjesto i svatko zna i radi svoj posao, a „narodni front” tek je platforma čije se političko djelovanje svodi na supotpisivanje apelâ institucijama. Kakve takav antifašizam ima veze s borbom za jednakost, odnosno sa ženskim i radničkim borbama čija se aktivnost u Hrvatskoj ne može poreći – točno nikakve. Upravo zato „antifašističke vrijednosti” ovog programa nemaju veze s antifašizmom, jer neprepoznavajući činjenicu da fašističke tendencije postoje sa svrhom radikalne rekonsolidacije klasne podjele društva, njegovi autori ne prepoznaju ni da antifašizam mora zahtijevati egalitarni društveni projekt, ili ga neće biti. (Matić 2018)

I dalje sam stava da, ako želimo imati antifašizam, on ne može biti ni etička apelacija, ni frazerstvo ni komemorativna praksa. Kad je nastao, historijski antifašizam nastao je kao politička strategija narodnog fronta okupljenog oko politički organizirane radničke klase. Nije drugačije ni mogao nastati, kad je već historijski fašizam nastao kao politička strategija konsolidacije društvene moći vladajućih klasa nakon Prvog svjetskog rata i globalne ekonomske krize dvadesetih. Historijski antifašizam u jugoslavenskom kontekstu odvijao se pod egidom emancipacije pa se tako i nazivao – naime, narodnooslobodilačka borba.

U potrazi za pojmom i praksom antifašizma u našem vremenu, ako želimo nadići festivalske, komemorativne i frazerske dimenzije, onda moramo samorazumljivosti postaviti u pitanje. To znači da moramo diskutirati o prijetnjama s kojima je naše društvo suočeno, o emancipaciji koju želimo postići i strategijama kojima je želimo postići. Takva diskusija ne može biti – kao što nikada i nije mogla – zatvorena u uske krugove. Ona mora težiti izaći iz uskih okvira u koje je antifašizam stiješnjen i širiti se u sve one zajednice koje se moraju pobuniti da bi se društvo emancipiralo.

Napomena čitalaštvu: skribomatić je nezavisna publikacija bez distribucijskih kanala. Ako vas je tekst potaknuo na razmišljanje – bez obzira slagali se ili ne – i mislite da je vrijedan čitanja drugima, proslijedite ga. Želite li svoje dojmove podijeliti s autorom, pišite na skribomatic@pm.me

Reference

U posljednjem u nizu svojih komentara krize u Srbiji, Dragan Markovina ispravno detektira da je režim prešao u fazu kontrarevolucije. Međutim, ono što ne vidi činjenica je da režimska kontrarevolucija nije jedina. Pored nje postoji i građanska antidemokratska kontrarevolucija, čiji Markovina bira biti glas u hrvatskim opozicionim medijima.

Kada su prije pet mjeseci studenti u Srbiji iznijeli svoja originalna četiri zahtjeva¹ uz poruku da ne žele promjenu garniture na vlasti, nego promjenu sistema funkcioniranja države to je mnogima – uključujući i potpisnika ovog teksta – izgledalo kao vrlo pametan način za postizanje smjene vlasti bez da studentski pokret itko može optužiti za petljanje u dnevnu politiku. Bilo bi nepošteno da ne priznam da je napisati 1. januara da »ovaj pokret ne govori o promjeni vlasti, nego o promjeni paradigme«, što više da tu promjenu paradigme »iz dana u dan prakticira« bilo vrlo optimistično i utemeljeno u vrlo malom broju primjera transformativnih i transformacijskih, da ne kažem revolucionarnih, praksi. Međutim, studenti su u narednim mjesecima uistinu dokazali da njihova akcija ima stvarni društveno-transformativni potencijal.

U neku ruku, studenti su već pobijedili. Ne Vučića, niti SNS, niti koju god drugu babarogu se hoće crtati na poster kao pra-neprijatelja pristojne, prosvijećene i dobronamjerne građanske Srbije. Studenti su pobijedili otuđenje, samoću, beznadežnost, nemoć, bezidejnost i učmalost. Njihov visoki cilj pratile su inovativne metode. Da su babaroge problem, davno bi ih liberalna opozicija uspjela izazvati umjesto da tavori u svojih 3-10% na parlamentarnim izborima. Međutim prođe – kao u pjesmi Zabranjenog pušenja – trinaest Bajrama naprednjačke vlasti, ali opozicija nikako pa nikako.

Eto, međutim, sad opozicije i njezinih malobrojnih podržavatelja da predlože da se društvena kriza u Srbiji riješi tako što će se formirati prelazna vlada. S kojim mandatom? S mandatom, kažu iz različitih opozicijskih grupa, da omogući izbore na kojima će opozicija imati šansu. Tu u igru ulazi Markovinin komentar objavljen na Telegramu i prilika da raspravljamo o konceptima i idejama (što je razlog zašto objavljujem ovaj blog) umjesto razbacivanja jeftinim političkim analizama i jetkim humorom.

Najprije – iako to prije ide uredništvo Telegrama nego njihovog komentatora – postaviti podnaslov koji glasi »Beogradski studenti trebaju se okaniti naivnih tlapnji o direktnoj demokraciji i prihvatiti plan rušenja vlasti« otkriva fundamentalno nerazumijevanje onoga što se u Srbiji događa posljednjih pet mjeseci.

Kolika je dubina tog nerazumijevanja, vidjet ćemo analizom dvaju pasusa iz samog teksta u kojima Markovina komentira nevoljkost studenata beogradskog univerziteta da podrže ideju prelazne vlade kako je zamišlja parlamentarna opozicija i njezini civilnodruštveni partneri:

Na beogradskom sveučilištu se to još nije dogodilo, ponajprije zbog raznih utopijskih ideja o narodnim zborovima, direktnoj demokraciji, prevladanosti liberalne demokracije i slično.

Sve su to naivne tlapnje koje ne dijele profesori tog sveučilišta i koje ni na koji način ne mogu pritisnuti Vučića. Da ga najviše žulja upravo ideja prijelazne vlade, potvrdio je i spomenutim hapšenjem Dejana Ilića zbog davne izjave da je takva vlada jedino rješenje ako ne želimo gledati ozbiljno nasilje.

Prije svega, treba moći i znati razlikovati između ideja i praksi. Naime, studentski plenumi, narodni zborovi i druge »naivne tlapnje« nisu utopijske ideje nego transformativne prakse. Nisu ideje, naprosto zato što se u praksi odvijaju i realiziraju te proizvode konkretne promjene u stvarnosti – društvenoj, političkoj i ekonomskoj. Plenumi su od početka ove krize temeljna organizacijska jedinica studentskog pokreta, izvor njegovog legitimiteta i osigurač njegove održivosti. Zahvaljujući plenumima, odluke u studentskom pokretu ne donose nikakvi vođe (izabrani, prepoznati ili nametnuti) nego kolektiv. Također, plenumske prakse i inzistiranja na ideološkom minimumu kao platformi okupljanja sačuvala su studentski pokret od ozbiljnih unutarnjih cjepanja, kakva ne bi bilo moguće izbjeći da su studenti pribjegli poznatim i višestruko viđenim praksama strančarenja unutar svojih redova.

Ključni transformativni događaj ovog društvenog pokreta ipak nisu studentske blokade fakulteta nego izlazak extra muros universitatis i, recimo to tako, forumizacija javnog prostora. Studentska pobuna unutar univerzitetskih zidova – mogli smo vidjeti na primjeru studentskih blokada u Hrvatskoj 2009. godine – može proizvesti novu generaciju društvenih mislilaca i, u nedostatku suvremenijeg izraza, društveno-političkih radnika pa čak i organizacija.² Međutim, tek izlazak na ulice i trgove, u javne prostore koji nisu zaštićeni univerzitetskom autonomijom, ima potencijal za neposredni društveni utjecaj.

Taj neposredni društveni utjecaj studenti su realizirali društvenim aktiviranjem otuđenih, atomiziranih, obeznađenih i zaboravljenih stanovnika Srbije. Šetajući se između gradova, studenti su povezivali ljude na način na koji ih nije povezivao nitko nakon partizanske vojske. Nemalo puta, gledajući studentske kolone kroz Srbiju i dočeke koje im je narod priređivao, sjetio sam se stihova Naše pjesme Ivana Gorana Kovačića:

A kad rujno jutro grane

Iznad naših tihih sela,

Gosti narod partizane

Jelom svojih skromnih zdjela.

Narodni zborovi nisu ništa drugo doli način da se protestne aktivnosti održe u javnom prostoru bez da je nužno da u njima direktno učestvuju studenti kao organizatori ili predvodnici. Pozivom da se samoorganizira u zborove, studenti su narod pozvali da vrati svoju autonomiju, nasuprot heteronomiji koju mu nude bilo vlast bilo opozicija. Vlast razvozeći ih kao statiste na političke skupove diljem zemlje, opozicija imperativno tražeći da se za njih glasa jer su bolji, pošteniji i napredniji od vlasti. Zato nije čudno da ni vlast ni opozicija na te oblike samoorganiziranja ne gledaju sa blagonaklonošću. Naprosto, samoorganizacijom po različitim horizontalama i vertikalama, narod preuzima političku moć i mijenja paradigmu svoje uloge iz pasivnosti biračkog tijela u aktivnost nosioca izvornog suvereniteta. Odjednom, narod samoorganiziran u zborove u svojim mjesnim zajednicama diskutira o problemima s kojima se susreće, zamišlja i predlaže njihova rješenja.

Plenumi i blokade na univerzitetima, zborovi u mjesnim zajednicama, protesti svuda po zemlji – i sad je potpuno nebitno što je riječ o Srbiji, jučer je bilo na nekom drugom mjestu, sutra će biti na trećem – dovode u pitanje hegemoni politički okvir koji je na snazi već tri i pol decenije. Monopol klase profesionalnih političara na politiku je dokinut. Demokracija je, to znamo, stvar procesa a ne ishoda. Tehnokracija, znamo i to, stvar je ishoda, a ne procesa. Nepredvidivošću ishoda, time što ne znamo što će biti sutra i kako će završiti glasanje o nekom pitanju grade se društva. Demokratsko samoorganiziranje i odlučivanje omogućuje nam da umjesto vječnog vraćanja istog imamo pravu budućnost – takvu koja jest neizvjesna, ali se u njoj imamo čemu nadati. Zato je sasvim logično da oni koji su politiku oduzeli profesionalnim političarima jedne stranke, istu ne predaju u ruke profesionalnim političarima druge stranke. Refleks dijela humanističke inteligencije – uključujući Markovinu – da takvu borbu omalovažava nije ništa drugo doli izdaja njezine društvene misije.

Napomena čitalaštvu: skribomatić je nezavisna publikacija bez distribucijskih kanala. Ako vas je tekst potaknuo na razmišljanje – bez obzira slagali se ili ne – i mislite da je vrijedan čitanja drugima, proslijedite ga. Želite li svoje dojmove podijeliti s autorom, pišite na skribomatic@pm.me

Kada je Napoleon ujahao u Jenu, Hegel je navodno rekao: »Vidio sam svjetski duh na konju!« Budući da nisu Hegel, ni naši ni svjetski mediji ne vide ništa kad pogledaju zakrčene ulice, blokirane raskrsnice i fakultete pod kontrolom studenata u brojnim gradovima Srbije. Iako masovni pokret traje već dva mjeseca, iako ga nosi agenda srodna proklamiranim vrednotama tzv. zapadnih demokracija, iako je zemlju u petak paralizirao poziv na građansku neposlušnost i na radnim mjestima (tzv. generalni štrajk), iako je režim pred kolapsom — o tome zapadni mediji ne izvještavaju. Za razliku od prosvjeda s fokusom na zaoštravanje odnosa s Rusijom, masovni pokret u Srbiji ne može se iskoristiti za vanjskopolitičke svrhe ni EU ni SAD-a. Međutim, inzistiranjem na demokratizaciji i obračunu sa sistemskom korupcijom, lako bi mogao dovesti u pitanje političke sponzore srbijanskog postsocijalističkog režima.

Post Vučić, quid?

Kako će izgledati Srbija nakon što završi ovaj pokret, ne znamo i ne možemo znati. Pišući u Porijeklu porodice, privatnog vlasništva i države o tome kako će izgledati odnosi među spolovima nakon »uklanjanja kapitalističke proizvodnje« Friedrich Engels piše:

A šta će novo doći? To će se rešiti kad poraste novo pokolenje: pokolenje muškaraca koji nikad u svom životu nisu došli u priliku da podavanje žena kupuju novcem ili drugim sredstvom socijalne moći, i pokolenje žena koje nikad nisu došle u priliku da se podaju muškarcu iz bilo kakvih drugih obzira osim istinske ljubavi, niti da ljubljenom uskrate podavanje iz straha od ekonomskih posledica. (Karl Marx, Friedrich Engels, Dela, tom 33, p. 69)

Nešto kraće i jezgrovitije istu poruku šalje i GTR-ov mural Joea Strummera na Studentskom trgu: »The future is unwritten«.

Dok je Zapad u nizu kriza — ratovi u Ukrajini i Palestini, povratak Trumpa na vlast u SAD-u, nadolazeći izbori u SR Njemačkoj — razumljivo je da mu ne odgovara žarište grassroots pokreta, na granici sa četirima postsocijalističkim članicama EU. Pritom, masovni pokret u Srbiji takav je da se na njega ne može utjecati ni izravno ni neizravno jer je širok, decentraliziran i radikalno demokratski pokret. Pritom je dosad dokazao da je izrazito otporan na vanjske utjecaje.

U zaključku svoje knjige o Aristotelu Zoran Dimić aristotelovskoj kritici podvrgava koncept stabilokracije, odnosno tendencije »velikih političkih sila da u malim zemljama, prema kojima se odnose kao prema kolonijama, instaliraju direktno ili indirektno vazalske političke režime« kojima toleriraju nedemokratičnost i autoritarnost jer se »demokratske vrednosti podređuju [...] zahtevu za stabilnošću određenih zemalja.« (Dimić, Političke životinje i zveri, p. 152, 153) Kroz tu optiku, izjavi Trumpovog čovjeka za Balkan Richarda Grenella (arhivirano ovdje) nedostaje samo slogan »mir, stabilnost, Vučić«. Potonje, dakle mir i stabilnost, predsjednik Republike Srbije i drugi govornici višestruko su naglašavali na kontramitingu u Jagodini 24. 1. 2025. godine.

Pozitivna neizvjesnost

Nasuprot miru i stabilnosti, masovni pokret u Srbiji utjelovljuje bitno obilježje demokracije o kojem također piše Dimić — neizvjesnost koja proizlazi iz nestabilnosti:

Politička koncepcija koja ima za cilj da navodno uspostavi jedinstvo i stabilnost, zapravo zanemaruje bitnu promenu koja se desila sa neolitom. Sa neolitskom revolucijom je čovek prestao da se plaši nestabilnosti upravo zbog toga što je počeo da je kontroliše. (Dimić, Političke životinje i zveri, p. 151)

U čemu se ta neizvjesnost očituje? Primarno u suspenziji statusa quo ili, drugim riječima, u vanrednom stanju. Vratimo li se četvrt vijeka unatrag, na petooktobarski prevrat i njegove odjeke, treba se prisjetiti melodičnog naslova knjige beogradskog sociologa Aleksandra Molnara Sunce mita i dugačka senka Karla Šmita. Molnar je kritizirao bivšeg premijera Zorana Đinđića zbog suspenzije ustavnog poretka podsjećajući na ocjenu kontroverznog njemačkog pravnog teoretičara Carla Schimtta da je »suveren onaj tko ima moć proglašenja vanrednog stanja«. Njegova kritika ide niz liniju da je, unatoč proklamiranju liberalno-demokratskih političkih reformi Đinđić, zarad političke pragme, bio sklon suspenziji ustavnih procedura i pragmatičnim rješenjima koja su izlazila iz svih proceduralnih okvira. Isto je činio i u oblasti ekonomije, a ta praksa nije završila njegovim ubojstvom. Kako je pokazao Matija Medenica u članku »Peti oktobar i učenik koji je prevazišao učitelja«, isti se modus operandi nastavio i nakon što je na vlast 2012. godine u Srbiji došla koalicija rebrandiranih radikala i opranih socijalista.

Jedan od prosvjednika sa skupa na Slaviji 22. decembra u mikrofon televizije N1, na pitanje što očekuje od ovog pokreta, odgovorio je jezgrovito: »Šesti oktobar.« Taj metonimijski datum odnosi se na lustraciju suradnika Miloševićevog režima iz devedesetih, a protokom vremena obuhvaća i suradnike režima koji je na vlasti od 2012. godine do danas. Međutim, reflektiramo li s obzirom na Molnarovu i Medeničinu kritiku, taj »Šesti oktobar« mora značiti, povrh lustracije, raskid s politikom koncentracije moći i političke samovolje.

Decentraliziranost, depersonaliziranost i kategorijalna strogost studentskih zahtjeva za uspostavom demokratskih procedura i odgovornošću institucija države vode upravo u tom smjeru. To uzrokuje pozitivnu neizvjesnost zato što zahtijeva apsolutnu transparentnost, odgovornost i smjenjivost političke vlasti koja je uspostavljena od Petog oktobra na ovamo na upravo suprotnim principima. Petooktobarski prevrat obranio je integritet rezultata izbornog procesa, u smislu da je osigurao da na dužnost dođe onaj koji je glasovima birača izabran. »Šestooktobarska revolucija«, ako će se dogoditi, uspostavit će direktnu vezu između demokratskog elektorata i demokratskih institucija.

Ni Istok, ni Zapad

Potonji imperativ izaziva sablazan u sjedištima vlasti, kako na Zapadu tako i u Moskvi. Radikalno demokratski zahtjevi vraćaju politiku na scenu javne rasprave sa koje je ta, demokratska, politika istjerana u korist ekonomskih interesa. Hoćemo li biti iskreni prema sebi, onaj democracy and freedom euroatlantskih institucija nije politički nego ekonomski. To se odnosi na uključivanje perifernih, da ne kažemo kolonijalnih, teritorija u lance vrijednosti (value chains) i lance nabave (supply chains) američke i njemačke ekonomije, nasuprot uključivanju u iste lance ruske i kineske ekonomije. Ako prihvaćamo democracy and freedom euroatlantskih tutora, onda ćemo se podčiniti njihovoj strategiji u »ekonomskom ratu« koji Zapad vodi protiv Istoka. Vrijedi, naravno, i obrat pa će tako suverenizam i tradicionalne vrijednosti u pravilu značiti potčinjavanje strategiji Istoka u istom »ekonomskom ratu«.

Pristanemo li bilo uz Istok bilo uz Zapad to znači da pristajemo na tertium non datur situaciju. A zašto bismo? Jer pristajanje na ovaj ili-ili u suštini je pristajanje na ne samo ekonomsko-političku, nego i na epistemičku kolonizaciju. Ovaj naš podunavski prostor milenijima oscilira između istoka i zapada. Na našem prostoru milenijima kontaktiraju carstva, komuniciraju kulture i spajaju se utjecaji. Drugim riječima, možda je davno propalo Rimsko carstvo, ali limes je ostao.

Zato je važna pozitivna neizvjesnost koju je iznjedrio studentski pokret. Ona ište da na vidjelo izađu pozadinske kombinacije koje vlasti imaju sa svojim stranim pokroviteljima. Te kombinacije, koje su u Novom Sadu 1. novembra ubile petnaestoro nasumičnih ljudi, iste su kombinacije koje su radnike Jure u Leskovcu dovele do toga da moraju štrajkati za osnovne higijenske uvjete na radnom mjestu. Iste su kombinacije koje su vijetnamske radnike držale zatočene u radnim logorima u Banatu. Iste su kombinacije koje će žrtvovati dolinu Jadra da bi njemačka industrija dobila svoj litij.

Implicitno, studentski pokret u Srbiji vodi prema ukidanju razdvajanja politike i ekonomije, u javnom forumu rastvara principe i mehanizme korupcije te gradi mostove preko dojučerašnjih animoziteta i nepoznavanja. Do prije koji mjesec bile su i nezamisliva scene od ponedjeljka, 20. januara, ujutro. One scene kada roditelji u dvorištima škola svojim tijelima i glasovima štite prosvjetne radnike koji su stupili u manjinski štrajk. Ili scene od subote, 25. januara, kada novosadski studenti i vojvođanski paori odigravaju dupli pas oko Žandarmerije i dovoze traktore u obranu univerzitetskog kampusa.

Budućnost, vlastoručno tvorena

Za razliku od ad hoc mobilizacije svih antimiloševićevskih snaga početkom oktobra 2000. godine, sada je u Srbiji na snazi organizacija. I to ne bilo kakva, nego samoorganizacija — stamena, pametna, decidirana, hrabra i nepokolebljiva. Ona koalicija koja je 2000. godine buknula pa se ugasila, sada je izgrađena odozdo, ima protokole, procedure i viziju bolje budućnosti. Studenti, seljaci, radnici, advokati, mali poduzetnici — u Srbiji je na ulicama narodni front i zahtijeva resetiranje sistema na fabrička podešavanja.

Zato su se uzbunili i Grenell i Zaharova, i Kremlj i Bijela kuća, i Berlin i Brisel. Zato šute i Politico i New York Times. Ovo više nije ono (tko se sjeća dijaloga iz Profesionalca). U Srbiji nisu, kao 2000. godine, na snazi dolari. Ovo nije ni Ukrajina, ni Gruzija, ni Slovačka, ni Rumunija. Ovo na ulicama Srbije je svoje, i svoju budućnost kani graditi. Zato je opasno i Istoku i Zapadu, i oligarhijama i plutokracijama. Demokracija sa ulica Srbije na putu je da dovede u pitanje temelje globalnog poretka, kategorijalne i analitičke aparate naših javnosti, ciljeve i vizije naših politika. Demokracija na ulicama Srbije opasna je jer je na limesu, na sjecištu puteva kojima se može širiti ideja novog svijeta. Ona je opasna jer više ne može biti pobijeđena: u posljednja dva mjeseca rodila se nova politička generacija, koja će graditi i sebi i nama pravedniju budućnost. Kako će ta budućnost izgledati? Vidjet ćemo kad je izgrade. Zasad znamo samo kakva neće biti. The future is unwritten.

Petnaestominutna šutnja obilježila je i kalendarski ulazak u 2025. godinu. U jednom smislu, nova godina počela je i ranije – razvojem masovnog direktnodemokratskog studentskog pokreta na univerzitetima Srbije. U nekom drugom smislu, nova godina ne može početi dok se društvena energija koja se razvila iz odavanja pošte ubijenima ne razvije do svojih krajnjih granica. Koje su to granice, i u kojem odnosu s političkim i institucionalnim statusom quo će biti, ne možemo unaprijed znati. U prilog boljem razumijevanju onoga što se trenutno događa na ulicama i univerzitetima Srbije, htio bih u skici otvoriti tri teme vezane uz studentsko organiziranje i zahtjeve koje su uputili vlastima.

Extra muros universitatis

Univerzitet je odavna u krizi legitimiteta. Već dugo nema više ni i od ideje univerziteta kao formativne ideje evropskog moderniteta. Nema ni u od univerziteta kao formativne institucije humanističkog obrazovanja evropskog građanstva, nositeljske snage evropske modernizacije. To »odavna« ne traje ni blizu od stavljanja visokog obrazovanja u funkciju tržišta koje je dovršeno bolonjskom reformom unazad posljednjih 25 godina. Kriza legitimiteta evropskih univerziteta traje već stotinu godina, koliko traju i filozofske diskusije o tome kako se univerzitet može re-legitimizirati.

Posljednjih mjesec i nešto vidimo obrat – univerziteti su u Srbiji odjednom najvažnije društvene institucije. Kako? Zašto? Zato što se na njima dogodio back to the roots moment. U svojoj sjajnoj monografiji Rađanje ideje univerziteta Zoran Dimić podsjeća nas da su srednjovjekovni evropski univerziteti nastajali kao interesna udruženja studenata. Ne zbog uzvišenih ideala potrage za znanjem, nego zbog svakodnevnih izazova borbe s preskupim smještajem i hranom. Tako je i ovdje. Nisu studenti u Srbiji pošli u proteste jer su u kružocima raspravljali visoke ideje Lockea, de Tocquevillea ili, ako hoćete, Zorana Đinđića. Jok, oni su prvo izašli na ulicu da odaju poštu petnaestero ljudi koje je ubila država sistematskom korupcijom, e da bi ih pritom kojekakvi batinaši batinali i gazili kolima. Iz protesta protiv potonjega, rodile su se blokade. Time je bilo izgrađen bilo osvojen prostor slobodan i siguran za artikulaciju novih društvenih i političkih ideja. Na drugom mjestu Dimić podsjeća kako je Jürgen Habermas šezdesetih godina prošlog stoljeća pozivao na politizaciju nauke i demokratizaciju univerziteta jer je u tome vidio potencijal da se društvena relevantnost, rečeni legitimitet, univerziteta vrati na scenu.

Baš to se trenutno na univerzitetima Srbije događa – studenti su unijeli na univerzitet najvažnije društvene probleme i kolektivno odlučili o rješenjima koja za njih traže. Prekinuli su uobičajeni režim rada, reprodukciju radne snage, i autonomnom odlukom univerzitete pretvorili u laboratorije za izradu društvenih rješenja.

Error: It does not compute

Studentski zahtjevi za kaznenopravnim procesuiranjem odgovornih i objavljivanjem cjelokupne dokumentacije o rekonstrukciji Železničke stanice u Novom Sadu dovele su režim u Srbiji u ideološki, politički i psihološki bezizlaznu situaciju.

Naime, srbijanski režim – kao, uostalom, i hrvatski i bošnjački – funkcionira iz nacionalističke matrice koja je fundamentalno viktimološka i nekrofilna. Bez šire elaboracije, jedni žive od protjerivanja Srba iz Hrvatske i sa Kosova, drugi od razaranja Vukovara, treći od genocida u Srebrenici.

Poziciju žrtve koju bezobzirno konstruiraju za unutarnjepolitičku upotrebu, nacionalistički uzurpatori institucija koriste kako bi legitimizirali nasilje nad političkim neistomišljenicima i opozicijom te generalno političko i ekonomsko nasilje. Kako to izgleda, barem u Srbiji, moguće je vidjeti svakog dana u televizijskim gostovanjima Predsjednika Republike u lajv televizijskim programima i na društvenim mrežama.

I dok je u sferi spekulacije što bi se moglo vidjeti iz dokumenata o rekonstrukciji i koje bi kazeneno-pravne i političke reperkusije imalo po pojedince bliske vrhu vlasti, ako bi objavio dokumente i obračunao se s odgovornima za ubojstvo petnaestero civila u Novom Sadu, režim bi morao izaći iz uloge žrtve. To bi značilo preuzeti odgovornost, a posljedično i izložiti se preispitivanju vlastitog djelovanja.

Dok zadržava ulogu žrtve, režim može predstavljati sve što radi kao reakcije na ugrozu od unutarnjeg i vanjskog neprijatelja, bio taj hrvatska služba koja šalje studente-agente da rovare protiv Srbije ili Generalna skupština Ujedinjenih nacija koja Srbe proglašava genocidnim narodom. Matrica je, rekoh, ista. Pa zato kad treba opravdati trošenje ogromnih budžetskih sredstava za vojnu opremu, onda se evocira da ni Hrvatska ne bi bila žrtvom velikosrpske agresije da je 1991. godine bila članica NATO saveza ili da je imala preskupe francuske borbene avione.

Studenti su napustili ideološko-političku matricu koja je na našim prostorima dominantna u posljednjih 35 godina, dakle od raspada Jugoslavije, a realno i koju godinu ranije u nacionalističkim pripremama za razbijanje Jugoslavije. Zato režim ne zna kako da na njihove zahtjeve odgovori. Zato građani vjeruju da studentski pokret može donijeti supstancijalnu društvenu promjenu, kakvu je prethodni masovni pokret u Srbiji – onaj petookrotbarski – propustio jer unutar sebe nije imao konsenzus o društvenim promjenama koji je prevazilazio smjenu vlasti. Nasuprot tome, ovaj pokret ne govori o promjeni vlasti, nego o promjeni paradigme. I ne samo da o njoj govori, on je iz dana u dan prakticira.

Izgradnja nove društvenosti

Treća važna tema koju ovi protesti studenata otvaraju izgradnja je nove društvenosti. S jedne strane, u lajv prenosu na TikToku i instagramu pratimo rađanje nove političke generacije na platformi direktne demokracije i direktne akcije, s minimalnim programom izgradnje funkcionalne demokracije. S druge strane, vidimo kako ta generacija demokratizira svoje obrazovne ustanove, univerzitete i srednje škole, u punom smislu.

Prilično širok odaziv građana da na fakultete dostave hranu, pokrivače, jastuke i razne druge potrepštine pokazuje da i oni vide studentsku borbu kao nešto važno. U prvim danima blokade, kad se tek širila po fakultetima, poljoprivrednici su odigrali važnu ulogu preuzimajući na sebe dio pritiska represivnog sistema. Kako se razvojem blokada studenti sve više nalaze izloženi represiji, advokati se organiziraju za pružanje besplatne pravne pomoći.

Prvi rezultat ove ekspanzije socijalnih interakcija i taktičkih savezništava bio je veličanstveni skup na Slaviji, prema podacima Arhiva javnih skupova vjerojatno veći i od petooktobarskih demonstracija. Sinoćnji ispraćaj stare godine, bez obzira na broj okupljenih, nije izgledao ništa manje impresivno.

Iako su brojna strateška pitanja u vezi trenutnog studentskog pokreta ne samo neodgovorena nego i uopće neotvorena, neosporno je da je ovaj pokret, nadajmo se bespovratno, promijenio neke socijalne dinamike. Usamljeni, otuđeni, ustrašeni pojedinci – takoreći defaultni građani postjugoslavenskih država – dobili su preko noći snagu i nadu da učestvuju u nečemu što debelo nadilazi njihove živote. Tišina i stamenost studenata u odavanju pošte ubijenima izgurala je strah, taj najpouzdaniji mehanizam kontrole stanovništva, iz javnosti. Njihova odlučnost osnažila je oslabljene dajući im nadu. Malo li je!

Ako moram da umrem,
ti moraš živeti
da bi ispričao moju priču
da bi prodao moje stvari,
da bi kupio parče tkanine
i nešto kanapa,
(neka bude beo sa drugim repom)
tako da bi jedno dete, negde u Gazi
dok gleda nebo u oči
čekajući tatu koji je otišao uz bljesak –
i nikom nije rekao zbogom
čak ni svom mesu
čak ni samom sebi –
videlo zmaja, mog zmaja kog si napravio ti,
kako leti visoko
i pomislilo na trenutak da je to anđeo
koji vraća ljubav
Ako moram da umrem
Neka to donese nadu
Neka postane priča
Refaat Alareer (1979-2023), »If I must die«, prevela sa engleskoga @non_alignee

Je li moguće pisati o Gazi? Što znači pisati o Palestini? Što se ima za reći nakon godinu dana razaranja u izravnom prijenosu? Zašto o tome pisati baš danas, od svih dana? Zašto ne jučer, ili sutra? Zašto ne prije tri, šest, ili devet mjeseci? Što ostaje da se kaže nakon svih fotografija i video snimki koje smo vidjeli na društvenim medijima (unatoč shadowbannanju)? Što ima da se kaže nakon čitanja podneska Južnoafričke Republike Međunarodnom sudu pravde?

Godinu dana nakon posljednje eskalacije, Palestina više nije i ne može biti ni pitanje uma, ni pitanje političke prosudbe, ni pitanje politike i geopolitike, strategije i taktike, savezništva i neprijateljstva, ni pitanje etike ili estetike. Pitanje Palestine je jedino i isključivo pitanje stomaka – pitanje reakcije koju doživljavamo kad vidimo još jedno mrtvo tijelo, još jedne uplakane roditelje, još jedno dijete s amputiranim udovima, još jednu srušenu zgradu ili još jednu kolonu izbjeglica koja se kreće kroz ruševine.

I

U političkim reakcijama naših vlasti mnogo je preuzimanja zapadnjačkih pozicija. Lako bi to bilo pripisati njemačkom ili angloameričkom utjecaju na politiku u jugoslavenskom prostoru pa reći da, eto, ove naše političke elite uvoze stavove svojih vanjskopolitičkih sponzora. Zagreb nešto uvijenije, Beograd nešto eksplicitnije, svrstali su se oba na stranu entiteta za koji je Svjetski sud zaključio da vrlo vjerojatno provodi genocid. Jer i Zagreb i Beograd gledaju u Berlin i Washington znajući da o njima ovise i ekonomski i vanjskopolitički. Mnogo je to bečkog konjušarstva u glavnim gradovima dviju najvećih bivših jugoslavenskih republika.

Bilo bi, vjerujem, pogrešno interpretirati pozicioniranje službene Ljubljane u ključu očuvanja jugoslavenskog nasljeđa i politike nesvrstanosti. No bilo bi pogrešno reći i da pozicioniranje Ljubljane nema nikakve veze s tim. Više nego drugdje u Jugoslaviji, u Sloveniji je NOB imao antikolonijalni karakter. I više nego drugdje, u Sloveniji je NOB gradio naciju i nacionalnu svijest. Nasuprot Hitleru, koji je 1941. godine u Mariboru zahtijevao: »Učinite mi ovu zemlju ponovo njemačkom!« – Osvobodilna fronta učinila ju je slovenskom. Zato je zanimljivo promatrati kako i danas potpora palestinskom otporu kolonijalizmu u Sloveniji otprilike prati linije široke društvene koalicije koja je sačinjavala OF.

Generacijski poraz političke generacije kojoj sam pripadao, a koja se klela u nadilaženje nacionalnih podjela iz devedesetih ocrtava se na istoj ovoj liniji. Ono što se iz te generacije politički mejnstrimiziralo i trajno ušlo u predstavnička tijela kao različite političke organizacije zeleno-lijevog profila dijeli se na graničnom prijelazu Bregana. Dok je u Sloveniji Levica iz pozicije vlasti predvodila politički zagovor priznanja palestinske državnosti, njihovi pandani u Hrvatskoj i Srbiji već godinu dana kalkuliraju lagodno iz opozicijskih klupa. Te ovi imaju pravo da se brane, te oni su mračnjaci i religijski fanatici, te evropska krivnja za Holokaust, te vamo, te tamo. Naši bivši drugovi zaboravili su da Brechtova strofa:

Voleo bih i da sam mudar.
U starostavnim knjigama piše šta je mudro:
Ne mešati se u spor u svetu i svoj kratki vek
Proživeti bez straha.
Održati se i bez nasilja,
Zlo uzvraćati dobrim,
Svoje želje ne ispunjavati, nego ih zaboravljati –
Smatra se mudrim.

završava stihovima:

Ja sve to ne mogu:
Zaista, živim u mračno vreme!

Politika je u vrijeme genocida u Gazi izgubila karakter javne djelatnosti. Institucije vlasti i akteri koji u njima djeluju održavaju samo privid demokracije, simulaciju. S vremena na vrijeme, političari se, reda radi i vrlo umjereno, oglase. Međutim, sve što čine bez supstance je i bez efekta. Dok podržavaoci cionističkog režima tvrde da se u Palestini vodi borba za spas zapadne civilizacije – puno se točnijom čini dosjetka sa društvenih mreža, da je u Palestini umro mit o humanosti Zapada.

II

Preko kamenih ploča. Čelik, čelik u mesu,
Zatreperen još uvek u bdenju bivšeg dečaka.
Padali su u krv, smrskanog sluha; nisu čuli
Onog što sledi, onog spaljenih očiju,
Ili onog čelikom okresanog kao stablo,
Među zidovima, odebljalim od krikova,
Obogaćenim strahotom. I crvena usta
Svežih rana ostala su nema, puna krvi.
Ivan V. Lalić, »Opelo za sedam stotina iz crkve u Glini« | link

Kako se politika odrekla javnog karaktera zarad interesa anglo-američkih i njemačkih sponzora, tako su i mediji bitno iznevjerili svoju javnu dužnost. Mnogo je sklonosti da se – sve pod krinkom nijansiranog uvida – objašnjavaju geneze i historijati, seciraju ideološke i religijske sklonosti palestinskih organizacija. Isti pristup ne primijenjuje se na cionističkog agresora, vjerojatno iz straha od kritika zbog dovođenja u pitanje arhetipske žrtve.

Mediji iznevjeravaju svoj mandat i javnu dužnost kada ne postavljaju pitanje kako to da je prihvatljivo bezuvjetno podržavati cionistički režim, ali se prema svakom palestinskom podržavatelju inzistira da prije svega osudi Hamas. Ponekad se i od samih Palestinaca zahtijeva se da osude Hamas ako žele govoriti u zapadnim medijima. Kao u lošoj parafrazi jedne druge Brechtove pjesme, zapadni mediji proglašavaju da je palestinski pokret otpora proigrao njihovo povjerenje i spremaju se da izaberu novi. Izrazi žaljenja za 1.200 nevinih žrtava Hamasovog napada 7. oktobra prošle godine i preko stotinu talaca postali su obavezna mantra svakoga tko pretendira na nastup u javnom prostoru. Pritom se uporno izbjegava govoriti o tome koliko je od tih 1.200 ubila cionistička vojska pod Direktivom Hanibal kao i o tome da je palestinski pokret otpora bio spreman već 8. oktobra pustiti sve taoce pod uvjetom da cionistička vojska ne izvrši invaziju na Gazu.

Ilustraciju po motivima Refaatove pjesme napravio je ChatGPT

Antisemitizam je postao lozinka kojom se legitimizira denkverbot. Postao je presuda kojom se iz javnog prostora protjeruje one koji se usude dovesti u pitanje legitimnost i legalnost vojnog odgovora cionističkog režima u Gazi. U krešendu suludosti, jevrejske anti-cioniste proglašavaju antisemitima i hapse zbog antiratnih prosvjeda. Neki autori, poput Sim Kern, predlažu da se upravo zbog toga termin antisemitizam izbaci iz upotrebe u korist starijeg termina Judenhass – mržnja prema Židovima.

Kad govorimo o iznevjerenom mandatu medija, onda u to svakako ulazi i propuštanje prilike da se u ovih preteških godinu dana otvore preteška pitanja. Primjerice, da se otvori pitanje odnosa sa Sjedinjenim Američkim Državama i Izraelom, na isti način na koji se prije dvije godine otvaralo pitanje odnosa s Ruskom Federacijom. Zatim da se otvori pitanje evropskog kolonijalnog nasljeđa i zločina koje su kolonijalne sile činile u svojim kolonijama. Nije da je teško i da se mora čitati Frantza Fanona, imala je engleska kruna koloniju posred Evrope – Irska se zove, pogledajte Wind That Shakes the Barley. Naposljetku, mediji su propustili da se zapitaju da kako to da najcrnja i najtvrđa evropska desnica zdušno podržava cionistički projekt u Palestini. Da nije to možda refleks Judenhassa iz prethodnog odlomka? Evropa je uredno one Židove koje nacisti nisu pobili izvezla na Levant. Sad tim Židovima problem prave neki lokalni muslimani, pa hajd' da im pomognemo da ih riješe, samo da nam se ne vrate u Evropu.

Naposljetku, novinari su izdali sami sebe i svoj ceh. Dok završavam ovaj tekst, čitam na twitteru da je u Jabaliji u pojasu Gaze ubijen 19-godišnji izvjestitelj Hassan Hamad. On je, koliko razumijem, jedan iz plejade mladih u Gazi koji su početkom cionističke invazije preuzeli na sebe zadatak dokumentiranja života pod genocidom. Palestinski izvori kažu da je ubijeno preko 200 novinara i izvjestitelja. Wikipedija ih navodi 139 ubijenih, što je znatno više nego u cijelom Drugom svjetskom ratu. Neki od tih novinara ubijeni su ciljano, kao što je ciljano ubijen filolog i pjesnik Refaat Alaleer čija pjesma stoji na početku ovog teksta.

Broj ubijenih novinara manji je od broja ubijenih humanitarnih radnika, kojih je u prvih šest mjeseci agresije ubijeno 224. Ako na to dodamo procjenu objavljenu prije tri mjeseca u The Lancetu, da se cionističkoj agresiji može pripisati 186.000 smrti, što dođe 7-9% stanovništva Gaze, jasno je o koliko velikom zločinu je riječ. Veliki i teški zločini ištu da se velike i teške diskusije vode u javnom prostoru. Netko bi morao podnijeti račun zašto nije tako.

III

Da živimo u brehtovsko strašno doba, doba straha, nevolje, groba, vjerojatno ništa ne govori toliko rječito kao kad se u konačno rješenje palestinskog pitanja kunu ljudi koji nas okružuju. Isti oni koji se odaju žrtvoslovnom pathosu o datumima obljetnica stradanja svojeg naroda u ratovima devedesetih. Što se mora dogoditi da one kolone koje smo gledali, ili u njima koračali, ne vidimo u kolonama koje koračaju Gazom. Što se dogodi nakon iskustva granatiranja ili bombardiranja, da možemo pomisliti da ima neka granata ili bomba da opravdano pada na civilnu glavu?

Je li stvarno moguće da nas je zlo i trauma koje smo proživjeli desenzitiviralo za tuđu patnju? Da nas je učinilo indiferentnima prema onima koji danas pokapaju svoje mrtve u improvizirane grobove jer do groblja ne mogu doći, koji danas svoje voljene pronalaze u masovnim grobnicama?

Empatija nije, kao što se obično misli, sposobnost suosjećanja. Empatija je sposobnost sagledavanja situacije iz perspektive drugoga. Ali nama sposobnost empatije ne treba u ovom slučaju da bismo znali kako je danas Palestincima. Mi se ne moramo izmjestiti iz sebe da bismo to vidjeli. Mi ta iskustva imamo – iskustva izbjeglištva, iskustva sakrivanja pod bombama i granatama, iskustva neizvjesnog sutra i izvjesne smrti. Mi znamo što znače i kako izgledaju srušene škole, bolnice i mostovi, spaljene kuće. Mi znamo kako izgleda i kako boli zavičaj iz tuđine.

Vjerujte, rat je najveća čovjekova niskost koju je u svojoj raskalašenosti smislio, valjda zato da bi poslije svega u sažaljenju mogao iznova prljati.
Siniša Glavašević, »Riječ prva« u: Priče iz Vukovara | link

Samo ljude sa Zapada može iznenaditi kako cionistički režim gradi novu kulturu sjećanja. Nama je matrica Netanyahuovih zelota dobro poznata jer smo je vidjeli nebrojeno puta. Vidjeli smo kako se od žrtve gradi osnova za mržnju, kako se ne dopušta da rana zacijeli, kako se prisiljava da boli i boli i boli. Neprestano. Već trideset godina traumu slijedi retraumatizacija koja onemogućava komunikaciju izvan kruga supatnika. Retraumatizacija zatvara u zajednice vječne boli i mržnje prema unima koji u te zajednice ne pripadaju.

Paradoksalno, inzistiranje na boli i traumi otuđuje tu bol i traumu od onih koji su ih proživjeli. Vjerojatno nema većeg zločina nacionalističkih politika prema narodima koje navodno predstavljaju od onemogućavanja da se izađe iz pozicije žrtve, iz patnje i boli koju ta pozicija podrazumijeva. Međutim, kad se iz toga probijemo, onda se otvara potencijal da imamo suosjećanje za svakoga tko sada negdje pati, i da se borimo da više nitko ne mora patiti kako smo mi propatili.

Nikad se ne završava. Rat se vucara za tobom kroz kontinente
u dronjavim karavanima. Svaki rat je tvoj. Kad te na granici
američki policajac pita odakle si, ti prstom pokažeš
na sva mjesta koja nestaju.
Selma Asotić, »Lekcije o ratu« | link

Nedavni policy paper udruge Mreža antifašistkinja Zagreba kojim se predlaže da Grad Zagreb osnuje Muzej otpora daje priliku da se razgovara o tome kako parlamentarna i vanparlamentarna ljevica u Hrvatskoj oblikuju rješenja putem kojih žele provoditi svoju političku agendu. Slučaj Muzeja otpora sam je po sebi prilično beznačajan, ali ilustrativan za ignoranciju potreba korisnika i manjak inovativnosti. Obrazloženje u navedenom policy paperu ukratko kaže da iako je suvremena Evropa nastala na tekovinama antifašizma (a nije), zagrebački ilegalni pokret nije adekvatno reprezentiran u postojećim muzejima. Istovremeno, brojni gradovi Evrope (daje se spisak) imaju muzeje otpora. Stoga bi i Zagreb trebao imati muzej otpora te se moli gradska uprava (naklonjena antifašističkim vrijednostima) da takav muzej zasnuje. Riječju se, međutim, ne spominje čemu bi taj muzej služio osim da ga eto ima i Zagreb kad ga već imaju Amsterdam i Lisabon.

MAZ u svojem policy paperu predlaže četiri konkretne mjere Gradu Zagrebu:

1. Osnivanje javne ustanove zadužene za očuvanje, istraživanje i promicanje antifašističke baštine u Gradu Zagrebu.
2. Obnova i vraćanje spomenika, spomen-ploča i drugih simbola antifašističke borbe u Zagrebu te zaštita postojeći[h].
3. Organiziranje obrazovnih programa za djecu i mlade o antifašizmu i borbi protiv fašizma u Hrvatskoj te jačanje položaja istih sadržaja u školskom kurikulumu.
4. Stvaranje digitalne platforme koja će omogućiti slobodan pristup informacijama o antifašističkoj baštini.

Ove mjere MAZ predlaže, kažu, »[n]a temelju istraživanja provedenog u sklopu projekta „Sjećanje za budućnost -- antifašistička baština i vrijednosti u javnom prostoru”«. Na drugom mjestu u dokumentu doznajemo da je istraživanje provedeno tako što su istraživači »pristupili [...] odgovornim osobama u institucijama koje su povijesno ili kulturno-umjetnički relevantne za fenomen pokreta otpora u Zagrebu i analizirali do koje mjere se NOP u Zagrebu pojavljivao u stalnim postavima i tematskim izložbama.« Doznajemo i da su rečene institucije Hrvatski povijesni muzej, Muzej Grada Zagreba, Muzej za umjetnost i obrt, Tehnički muzej Nikola Tesla, Hrvatski državni arhiv te Muzej suvremene umjetnosti, a da je razdoblje na koje se odnosilo istraživanje ono posljednjih 20 godina. Kao rezultat istraživanja dobili smo tablicu iz koje se vidi da su u tom periodu Hrvatski povijesni muzej i Muzej Grada Zagreba imali po jednu tematsku izložbu o NOP-u u Zagrebu, dok ostale institucije nisu imale nijednu.

Taj kvantitativni podatak nema druge funkcije osim da sablazni. Zamislite, u dvadeset godina samo dvije izložbe o zagrebačkim ilegalcima i partizanima! Kao da je to nužno loše. Ta mogla se u ovo brojanje ušuljati i izložba o partizanima iz perspektive autora poremećenih pamfleta na desničarskim web portalima. Uostalom, ako je izložba Hrvatskog povijesnog muzeja koja se ovdje broji ona o 1945. godini, onda to i nije daleko od ovog scenarija. Zašto bi sablažnjavao? Pa zato što se ne vrednuje dovoljno činjenica da je Zagreb tokom četiri godine okupacije bio -- nacistima i domaćim izdajnicima -- najnesigurniji grad u okupiranoj Evropi.

Ključno pitanje je mogu li predložene mjere tu poraznu činjenicu promijeniti. Moja je teza da ne mogu jer su autori policy papera pošli od pogrešnih pretpostavki u osmišljavanju rješenja. Pritom ne pretendiram da mogu ponuditi bolje gotovo rješenje. Logika rješenja je top→down institucionalna logika što se vidi u barem trima predloženim mjerama. Od Grada se traži da osnuje ustanovu, od Grada se traži da obnovi i zaštiti spomenike, od Grada se traži da organizira obrazovne programe za djecu i mlade. Iako to ne piše eksplicitno, jedino je logično da se ovo traži od Grada Zagreba, jer su u njegovoj ingerenciji i osnivanje javnih ustanova i spomenici u javnom prostoru i odgoj i obrazovanje na području Grada. Nejasno je tko bi trebao stvoriti digtalnu platformu »koja će omogućiti slobodan pristup informacijama o antifašističkoj spomeničkoj baštini«, ali to su mogli u sklopu projekta napraviti i sami predlagatelji, koristeći digitalnu infrastrukturu projekta Kartografija otpora ili neki od dostupnih digitalnih servisa.

Iako zagovaraju društvenu (re)valorizaciju antifašizma, mjere koje predlažu nemaju veze s društvom ni iz koje perspektive. Osim što zahtijevaju top→down institucionalne intervencije koje po definiciji nisu društvene intervencije, one ne odgovaraju na društvene potrebe. Autori policy papera oblikovali su policy polazeći od apstraktnih, štoviše aksiomatskih, pretpostavki bez da su ih istraživački (koliko nam je poznato iz policy papera) pokušali ovjeriti u društvu, dakle među budućim potencijalnim korisnicima (projektnim jezikom beneficiaries, onima koji imaju korist) predloženih intervencija. Štoviše, u prilici kada su izašli izvan okvira vlastite organizacije u strukovnu javnost krajem 2022. godine, dvije od tri stručnjakinje dale su povratnu informaciju da osnivanje novog muzeja nije [nužno] rješenje za problem izostanka javnog sjećanja na antifašistički otpor u Zagrebu.

S obzirom na to da je jedna od predloženih mjera organiziranje obrazovnih programa za djecu i mlade, minimum korektnosti bio bi provesti makar i kvantitativno istraživanje među onim društvenim skupinama koje bi ti programi zahvaćali. Osim djece i mladih, tu su i njihovi učitelji i nastavnici. Kao neposredni učesnici odgojno-obrazovnog procesa, oni su najpozvaniji dati podatke (kvalitativne i kvantitativne) na kojima bi se temeljio novi obrazovni program o antifašizmu u Zagrebu. Takav pristup ne podrazumijeva da bi ove skupine trebale određivati sadržaj obrazovnog programa -- to neka ostane prerogativ struke. Međutim, đaci i njihovi učitelji mogu dati neprocjenjivo vrijedne informacije o tome koji bi im formati odgovarali, koje metode učenja bi polučile najbolje učinke, kako bi najbolje učenici mogli biti aktivni u ovom programu, koje medije komunikacije bi se u svrhu pojačavanja ishoda programa moglo koristiti i slično. Također, s manjim grupama mogle bi se raditi pilot provedbe novog obrazovnog programa i temeljem prikupljenih povratnih informacija ga rafinirati. Povrh toga, takav pristup bio bi u skladu s postulatima kritičke pedagogije -- kojoj bi predlagatelji, kao nominalno antifašistička organizacija, morali biti skloni -- ali i sa suvremenim okvirima poput product discoveryja ili metodama oblikovanja proizvoda i usluga kao što je design thinking*.

Napravimo misaoni eksperiment. Imamo osnivanje novog muzeja za kojim ne postoji javna potreba i koji nema potencijalnu publiku, a pored toga imamo novi obavezni obrazovni program za djecu i mlade u školama kojima je osnivač Grad Zagreb. Nije teško zamisliti da u takvoj konstelaciji škole dobiju obavezu da barem jednom godišnje dovedu svoje učenike na terensku nastavu u muzej kako ovaj ne bi zjapio prazan. Svaka sličnost s idejom obaveznih ekskurzija u Vukovar ili SUBNOR-ovcima koji drže časove učenicima ne da je namjerna nego je logična. Pitanje je samo želi li MAZ zakucati posljednji čavao u kovčeg antifašističkog nasljeđa inzistiranjem na promašenoj ideji.

Alternativa postoji. Prije svega, kao što sam već rekao, na razini metode osmišljavanja rješenja. Za početak treba na razini ishoda (outcomes) definirati što znači ta prazna fraza »valorizacija antifašizma«. Na kojim se razinama može očitavati da je antifašističko nasljeđe valorizirano? Koje to društvene promjene, u kojim segmentima i ciljnim skupinama proizvodi? Iskamčiti od gradskih vlasti financijska sredstva i dozvole za osnivanje još jednog muzeja ili za ponovno postavljanje svih onih spomen ploča koje su devedesetih devastirane i nije toliki problem. Međutim, ako su muzej i spomen ploče svrha po sebi, onda na isto dođe ima li ih ili nema. No ako je ambicija stvarno proizvesti neku vrstu društvene promjene, onda mora postojati svijest da ona ne dolazi od institucija i simbola u prostoru, nego od promjene društvenih praksi. Ako je cilj valorizacija antifašističkog nasljeđa u Zagrebu -- onda to ne znači samo negdje na Trešnjevki, Gornjem ili Donjem gradu, nego i u Brezovici, Dubravi ili Vrapču. A stanovništvo perifernih gradskih općina ne može se dekretom poslati da ide razgledavati muzejske izložbe, čak i ako se učenike gradskih škola može.

Nasuprot takvim intervencijama odozgo, u suglasju s našim antifašističkim nasljeđem, ali i suvremenim praksama kritičke pedagogije ili razvoja proizvoda i usluga -- takoreći, partizanski -- bilo bi izaći u društvo, među ljude i postaviti pitanje o tome što bi njima značilo da imaju od kulturne produkcije i kulturnih institucija u svojim (mikro)lokalnim zajednicama. Donijeti u brezovice, vrapča i dubrave muzeje susjedstva, prikupljati sjećanja i baštinu odozdo. Otići, kao što sam već naveo, u škole, među đake i nastavno osoblje -- pitati ih kako oni uče, koje sadržaje konzumiraju, koje platforme koriste. A onda producirati sadržaj prilagođen njihovim konzumentskim preferencijama i platformama putem kojih komuniciraju te ih, naposljetku, pozvati da sami produciraju sadržaj. Jer ako govorimo o (re)valorizaciji, onda moramo imati na umu i dimenziju održivosti, kako se kaže u jeziku prijavnih obrazaca, beyond project period. A takva održivost ne znači da neka udruga dobiva projekt za projektom za rad na istoj temi, nego da ishodi projekta zažive u ciljnim skupinama i opstaju neovisno o institucijama koje dodjeljuju projektna sredstva.

Nakon objavljivanja Heideggerovih Crnih sveski nema više nikakve dileme o njegovom antisemitizmu. Međutim, čak ni izravni dokazi pravo iz rukopisne zaostavštine marburškog teologa nisu znatnije naštetile njegovoj reputaciji. Isto se ne može reći za marksističke filozofe koji su u neposrednom poraću Drugog svjetskog rata kritizirali Heideggera i egzistencijalističku filozofiju. U eseju pisanom za emisiju Ogledi i rasprave Trećeg programa Hrvatskoga radija (27. 10. 2022., snimka ovdje) podsjetio sam na zaboravljene i denuncirane napore Rudija Supeka i Đerđa Lukača u kritici egzistencijalizma i iracionalizma.

Nakon što su završili ratni sukobi Drugog svjetskog rata, a svijet se okrenuo obnovi i izgradnji okvira međunarodnih odnosa koji bi trebali onemogućiti da se njegove strahote ponove – neki filozofi poduhvatili su se zadaće da na idejnom planu razjasne vezu između filozofskih pozicija, društvene dinamike i političkih ishoda. Neki drugi filozofi – mahom porijeklom iz Njemačke – poduhvatili su se refleksije o svojim kolegama i učiteljima koji su pristali uz režim Adolfa Hitlera i nacističke partije. Time su, kako se kolokvijalno kaže, razmrdali osinje gnijezdo i stvorili žarište filozofske rasprave koja se – s mjerom paleći i gaseći – održala do dan danas.

Današnji fokus mojega izlaganja bit će na dvije knjige objavljene u prvom poratnom desetljeću i do danas su čak i u širim filozofskim krugovima relativno zaboravljene. Riječ je o knjizi Egzistencijalizam i dekadencija. Dva eseja Rudija Supeka iz 1950. godine te o knjizi Razaranje uma. Put iracionalizma od Šelinga do Hitlera Đerđa Lukača, objavljenoj prvi puta 1954. godine. Iako dijele intenciju i ciljeve, ove knjige se umnogome i razlikuju. Prvo i najprimjetnije – obujmom. Supekovo djelo kratko je i pitko štivo na svega 180-ak stranica džepnog izdanja Matice hrvatske. Naspram toga, Lukačevo je djelo opsežna studija na preko šest stotina stranica. Druga, metodski važnija, razlika je u tome da je Lukač svoje djelo najvećma napisao u periodu između dvaju svjetskih ratova a Supek u poraću rata u kojem se borio. Ne škodi podsjetiti da je Supek pred sam rat otišao na doktorske studije na Sorbonu, da bi tokom rata bio aktivan u ilegalnom pokretu otpora, provaljen i interniran u koncentracijski logor u Buchenwaldu. Po završetku rata, vratio se na Sorbonu i završkio doktorski studij psihologije, a potom se vratio u Jugoslaviju gdje je nastavio profesionalno i politički djelovati. S druge strane, Lukačeva profesionalna i revolucionarna djelatnost seže još u vrijeme prije Prvog svjetskog rata, a posebno je intenzivna u međuratnom razdoblju kada i piše glavninu teksta Razaranja uma. Utoliko, Supekovo je djelo više historijska refleksija, dok je Lukačevo snažno utjecano njegovom uključenošću u intelektualne i političke tokove vremena o kojemu piše.

Bez obzira na razlike, kako među autorima tako i među njihovim djelima, obje knjige djele isti duh – da bi bilo moguće izgraditi novi svijet, potrebno je stari podvrgnuti temeljnoj i nepoštednoj kritici. Supek će u predgovoru svoje knjige reći:

Sigurno je, međutim, jedno: da se u tim problemima ne smije podleći pod plaštem nekih oportunih i neodređenih formula, nikakvom eklekticizmu, nego je potrebno rukovoditi se principijelnim određivanjem stvarnog sadržaja pojedine kulturne pojave i njene unutrašnje vrijednosti za naše neposredno oblikovanje stvarnosti onako kako to ona sama danas traži od nas.

Lukač je također odrješit kada u svojem predgovoru piše da »nema ‘nedužnog’ pogleda na svijet«, kao i da prava kritika:

mora da na samom materijalu konkretno pokaže filozofsku neispravnost, izvitoperenje osnovnih filozofskih pitanja, uništenje filozofskih dostignuća itd. kao nužne, stvarno filozofske posledice takvih stavova.

I Supek i Lukač svoja su djela pisali ne prikrivajući svoja marksistička polazišta i ne bježeći od toga da ih pišu da bi u oblasti ideja dali razvojni resurs socijalističkoj revoluciji. I sin zagrebačkog dimnjačara, kao i sin budimpeštanskog bankara programatski su odani izgradnji socijalističkog društva. Njihova odanost nije došla u pitanje ni nakon što su smatrali da je revolucija zastranila – kada se od nje nisu odmetnuli već su joj kritikom slijeva pokušavali popraviti kurs. Iz njihovog revolucionarnog uvjerenja treba razumijevati i motivaciju za kritiku građanske filozofije. Supek ovako otvara svoje djelo:

Ne smijemo zaboraviti da živimo u prelaznoj epohi. Još je česta pojava da pojedinci po svojoj kritičkoj svijesti pripadaju novim nastojanjima socijalističke kulture, dok po svojim navikama, po svojim podsvjesnim porivima, pa čak i izražajnim mogućnostima pripadaju dobrim dijelom prošloj građanskoj kulturi. Uostalom, nemoguće je osloboditi se u tako kratkom vremenskom razdoblju, u društvenim razmjerima kulturnog stvaranja, prošlosti koja je tako dugo formirala duhove, sa svim njezinim pozitivnim i negativnim stranama, i stvaralački započeti sasvim nov život potpunom preobrazbom svoje ličnosti.

Promjena – kako društvena tako i individualna – zahtijeva dug i naporan rad te izgradnju mikro, mezo i makro struktura društva i društvenih odnosa na osnovama radikalno drugačijima od osnova starog svijeta. To podrazumijeva i strogu kritiku starog svijeta kao kritiku filozofije starog svijeta. Obojica, i Supek i Lukač, nasljeduju hegelovsko razumijevanje da je filozofija svoje vrijeme obuhvaćeno mislima. S tim da će obojica znakove vremena tražiti ne samo u filozofiji, nego i u umjetnosti – Lukač pokušavajući zasnovati marksističku estetiku, a Supek ekstenzivno tematizirajući liriku. Nasljedujući Marxa, hegelovske postavke postavit će obojica sa glave na noge i to vrijeme koje se priopćava kroz filozofiju i umjetnost promatrati materijalistički. Utoliko, Supek će odmjeravati razvoj egzistencijalističke filozofije s razvojem građanskog društva i klasnih borbi od Francuske revolucije do njegove suvremenosti, a Lukač će razvoj iracionalizma specifično odmjeravati spram historijskog razvoja Njemačke.

Za Supekovo razumijevanje, njemu suvremeni egzistencijalizam je izraz tjeskobe građanske klase Zapadne Evrope. Izvorno, egzistencijalizam je izraz straha građanske klase pred proletarijatom nakon revolucija 1848. godine, a po završetku Drugog svjetskog rata on je izraz tjeskobe građanskih ideologa koji su u pobjedi demokratskih snaga nad fašizmom vidjeli opasnost za kapitalistički sistem. Između ta dva uglavio se međuratni egzistencijalizam koji je kritičan i prema sovjetskom marksizmu-lenjinizmu i prema američkom liberalnom kapitalizmu. Taj egzistencijalizam – za koji navodi primjere Andrea Malrauxa i Raymonda Arona – zaziva neku vrstu trećeg puta, novog evropskog poretka. Supekovo je pitanje kakav bi taj poredak bio i po čemu bi se razlikovao od Mussolinijevog i Hitlerovog.

Kada gledamo iz današnje perspektive – tri desetljeća otkako je Francis Fukuyama suvereno proglasio kraj povijesti te četiri i pol desetljeća otkako je Francois Lyotard konstatirao kraj velikih narativa – ne razumijemo intuitivno što je točno predmet kritike. Sovjetski socijaizam odavno je upokojen, američki kapitalizam prodro je i u najzabačeniji kutak svijeta, u klasnoj borbi vladajuća klasa niže pobjedu za pobjedom. Marksizam u Evropi dugi niz godina živi pretežito na akademskim katedrama, a masovni radnički pokret u historijskim čitankama. Egzistencijalni pritisci, brzi novinski ciklusi i društveni mediji učinili su da nam vrijeme brže prolazi a koncentracija slabi.

U vremenima o kojima Supek i Lukač pišu, način života i dnevni ritmovi bili su bitno drugačiji. Bitno drugačije bile su i društvene organizacije – primjerice radnička društva i sindikati. Da posudim paralelu iz kinematografije – to nisu scene iz Loachevog I, Daniel Blake nego iz Warchusovog Pridea ili Bertoluccijeva Novecenta. Intenzitet klasnog sukoba u to vrijeme takav je da ima utjecaja čak i na epohalna tehnološka rješenja. U Fosilnom kapitalu to je lijepo prikazao Andreas Malm objasnivši da su se vlasnici tvornica tekstila onomad odlučili za parni nasuprot vodenog pogona svojih tvornica kako bi imali mogućnost da presele svoja postrojenja iz onih krajeva u kojima radnici nisu htjeli raditi za niske nadnice koje su ovi nudili. Naime, ako je pogon bio pogonjen vodom – dakle, mlin – onda su bili neraskidivo vezani uz vodotok, što je značilo da štrajkaši imaju priliku za dugotrajne obustave rada i time znatno jaču poziciju. Međutim, ako pogonske mašine pokreće para, onda u slučaju da ne mogu organizirati rad na jednoj lokaciji, vlasnici tvornica uvijek imaju opciju demontaže i selidbe pogona na lokaciju na kojoj su radnici spremni raditi za niže nadnice. Vrlo simplificirano, Malmov bi se zaključak mogao sažeti u to da klimatskim promjenama uzrokovanima sagorijevanjem fosilnih goriva danas plaćamo poziciju engleskih vlasnika tvornica u klasnom sukobu s radničkom klasom u Engleskoj.

Specifična pozicija Njemačke, naglasit će Lukač, proizlazi iz njezine političke historije, odnosno fragmentiranosti u četrdesetak država i državica prije ujedinjenja u Drugi Reich 1871. godine. Politička razmrvljenost, nastavlja on, pogodovala je i ekonomskom zaostajanju za evropskim zemljama koje su ranije ostvarile svoje nacionalno jedinstvo – posebice za Engleskom i Francuskom. Lukač kaže:

Drugi veliki narodi na Zapadu, naročito Engleska i Francuska, ostvarili su svoje nacionalno jedinstvo već pod apsolutnom monarhijom, tj. nacionalno jedinstvo je kod njih bio jedan od prvih rezultata klasnih borbi između građanstva i feudalizma. U Njemačkoj, naprotiv, građanska revolucija mora tek izboriti ovo nacionalno jedinstvo, mora tek postaviti njegove kamene temeljce.

Pa dodaje opasku:

Samo je Italija prošla kroz sličan razvoj; duhovne posljedice pokazuju također, uz sve druge razlike u historiji oba naroda, izvjesnu srodnost koja se baš u najskorijoj prošlosti očigledno izrazila.

Ujedinjenje Njemačke Lukač promatra kroz optiku sukoba dviju tendencija – jedne koja teži modernističkoj revoluciji na svim poljima i druge koja želi sačuvati političke privilegije zastarjelih feudalnih klasa. Modernizacija – bez obzira na nacionalni predznak – počiva na vjeri u znanstvenu racionalnost, ideju progresa i funkcionalnost sustava. Jedna od lozinki modernizacije je predvidljivost. Uvjerenje da se primjenom znanstvenih načela ili tehnoloških postupaka uvijek dobivaju isti ishodi bez obzira radi li se o znanstvenom istraživanju, ekonomiji ili historijskom kretanju. Kartezijanska pravila znanstvene metode, liberalistička pravila političke procedure, hegelovska povijest filozofije i, kasnije, marksistička filozofija povijesti sve počivaju na toj potki. Stoga su vodeća imena njemačke građanske ideologije – poput Kanta, Herdera, Hegela, Hoelderlina, Goethea i drugih – oduševljeno pozdravljala Francusku revoluciju i, kaže Lukač, »bili naklonjeni napoleonovskom ujedinjenju Njemačke s likvidacijom feudalnih ostataka«.

Nasuprot modernističkim tendencijama rađa se reakcija. Govoreći o egzistencijalizmu kao reakciji na modernizam, Supek uočava da ga karakteriziraju (i) strogi indeterminizam; (ii) krajnji individualizam; (iii) moralni relativizam i politički avanturizam; te (iv) fideizam. Svijet egzistencijalističkog subjekta je nešto poput svijeta lirskog subjekta u »Ne marim da pijem« Vladislava Petkovića Disa »mesto na kome se jadi i poroci zbraše«.

Egzistencijalistički indeterminizam suprotstavlja se svakoj misli o progresu, on ne dozvoljava da sa sigurnošću mislimo da će biti bolje. Krajnji individualizam osamljuje pojedinca iz društva i iz svake zajednice kojoj može pripadati, osuđujući ga da tjeskobu svojeg života proživljava bez oslonca osim u mističnim silama kojima se okreće za utjehu. Moralni relativizam i politički avanturizam takvog osamljenog pojedinca okrenutog mistici time su jedini mogući način djelovanja. Naposljetku, fideizam odbacuje znanstvenu i svaku drugu racionalnost te uzdiže slijepu vjeru na pijedestal relevantnog izvora spoznaje.

Početna točka Supekove kritike egzistencijalizma djelo je Sorena Kierkegaarda, o kojemu piše sljedeće:

Kierkegaard se obara na Hegelov racionalizam uopće, na spekulativni karakter njegove filozofije uime ‘konkretnog’ čovjeka, ali taj konkretni čovjek nije kao kod Feuerbacha stvarno, materijalno postojeći čovjek i čovječanstvo, nego metafizička fikcija čiste individualnosti, racionalno nedokučive, koja se očituje samo u osjećajima tjeskobe i očaja, u unutrašnjem, posve ličnom iskustvu, čime Kierkegaard nastavlja zapravo platonističku filozofiju srednjovjekovnih mistika (sv. Augustina i viktorijanaca). Kierkegaard suprotstavlja apstraktnom mišljenju iskustvo neposredne lične svijesti, ‘čiste individualnosti’.

Kierkegaarda i njegovu metafizičku fikciju unesrećenog čovjeka kritizira zazivajući romantizam:

Njegova nesreća leži u nesposobnosti da donese odluku kojom bi definitivno porekao poredak što ga pritište - patrijarhalno društvo - i založio se za jedan bolji, kao što je to učinio Byron.

Za iracionalističku filozofiju Lukač je smatrao da je nastala kao oblik reakcije na razvoj ljudskog mišljenja, i to reakcije u dvostrukom smislu: prvo kao nečeg sekundarnog, a zatim i kao nečeg nazadnog. U svjetskopovijesnom smislu iracionalizam je reakcija na tekovine Francuske revolucije. Na razini konkretnih primjera, početke iracionalizma Lukač smješta nešto ranije nego Supek – u djelo Friedricha Wilhelma Josepha Schellinga. Za Schellinga će na jednom mjestu reći da je on »objektivno direktni preteča [...] Kierkegaardovog poricanja dijalektike kao sredstva saznanja stvarnosti,«

Naime, za razliku od Hegela koji je svoju dijalektiku razvijao historijski i s obzirom na odnos subjekta i objekta, Schellingova je filozofija ahistorijska filozofija identiteta. Lukač će reći da se Schelling i Hegel razlikuju po tome što je mladog Schellinga primarno zanimala priroda, dok je Hegela zanimalo društvo. No, kao što i sam primjećuje, kod Schellinga ne dolazi do razvoja dijalektike. U svojim djelima s početka 19. stoljeća, kao što su Prikaz mojega sistema filozofije ili Predavanja o metodi akademskoga studija Schelling odustaje od bilo kakvog dijalektičkog procesa, a time i od mogućnosti progresa. Prvo to vidimo kod razlikovanja uma i razuma gdje govori o dvjema potpuno odvojenima sposobnostima koje međusobno ne komuniciraju. Razum spoznaje empirijsku stvarnost, dok je za um rezervirana spoznaja najviših principa. Naravno, umska spoznaja nije dostupna svakome već samo odabranima. Takva postavka eksplicitno je antimodernistička. Moderna filozofija, moglo bi se reći, počinje Descartesovom Raspravom o metodi, a taj spis počinje ovim rečenicama:

Nijedna stvar na svijetu nije bolje raspoređena nego zdrav razum, jer svatko smatra, da ga ima u tolikoj mjeri, da mu ga nije potrebno više negoli ga ima. To znači da je zdrav razum – a to je sposobnost pravilnog suđenja i razlikovanja istine od zablude – od prirode data svim ljudima jednako. A do toga da su jedni pametniji od drugih, dolazi zato što svi kad mislimo nemamo u vidu iste predmete. Zdrav razum jeono što nas čini ljudima i što nas razlikuje od životinja.

Druga Schellingova postavka na kojoj vidimo antimodernizam je apsolutna fiozofija identiteta. U Prikazu mojeg sistema filozofije uspostavit će identitet subjekta i objekta, a onda u Predavanjima o metodi akademskoga studija razviti filozofiju znanosti i obrazovanja koja počiva na pretpostavci da postoji jedno pra-znanje koje se otkriva u svim formama znanja i spoznaje.

I Supekova kritika egzistencijalizma i Lukačeva kritika iracionalizma danas su, svaka na svoj način nepoćudne i neprisutne u akademskim kurikulumima i u filozofskim diskusijama. Supek je, skupa s ostatkom praxis-grupe od početka devedesetih u filozofiji proskribiran kao relikt nepoželjne prošlosti i, kao takav, ignoriran. Lukač je prošao još nepovoljnije pa je zbog Razaranja uma denunciran kao staljinist. Štoviše, u nedavnom reizdanju ove studije na engleskom jeziku, pisac predgovora, talijansko-francuski historičar filozofije Enzo Traverso ocijenio je da je Lukačeva studija prethodnica kasnijih sporova o odnosu Friedricha Nietzschea, Martina Heideggera i Carla Schmitta s nacional-socijalizmom. Lukač je, kaže Traverso, neugodno i sramotno začeo trend optužbi koji će nastaviti autori poput Victora Fariasa, Richarda Wolina i drugih. Štoviše, zaključuje Traverso:

Mnoge osobitosti njemačkog iracionalizma koje je Lukač istaknuo u svojoj knjizi naknadno su se pojavile u različitim oblicima, ponekad potpuno nevezane – da se ne kaže kao antipodi – konzervativizmu i radikalnoj desnici, Posljednjih desetljeća, kritika prosvjetiteljstva preselila se s desnice na ljevicu, do te mjere da je postala svod pod koji se smiještaju različiti post- i -izmi. Antiuniverzalizam, antihumanizam, antihistoricizam, subjektivizam, kulturni relativizam i rasijalizam postali su barjaci mnoštva filozofskih struja, od poststrukturalizma do postmodernizma, prožimajući postkolonijalne studije i feminizam. Ta simetrija s predratnim iracionalizmom nema ništa s homologijom ili konvergencijom – njihove putanje prate potpuno druge smjerove i postižu različite svrhe – ali svejedno zabrinjava i zaslužuje biti vrednovana.

Imenovani dvojac »tužilaca«, dakle Victor Farias i Richard Wolin jedni su od važnijih aktera treće (od dosad četiriju) debata o Heideggerovom nacizmu koja datira u posljednje godine Hladnog rata. Naime, nekadašnji Heideggerov frajburški student Victor Farias istraživač je koji je nedvojbeno dokazao da je Heidegger do kraja rata plaćao članarinu nacističkoj partiji. Richard Wolin priređivač je jednog od najboljih zbornika o kontroverzi Heidegger te autor dviju knjiga važnih knjiga o političkim implikacijama Heideggerove filozofije i političkim implikacijama protu-prosvjetiteljstva na razvoj nove desnice.

Kritika Heideggera, kao i dalje jednog od najpopularnijih i najcitiranijih filozofa 20. stoljeća, bilo kod Supeka bilo kod Lukača daleko je od Traversovih optužbi za staljinizam. Lukač mu, naime, zamjera da je pod firmom zasnivanja fundamentalne ontologije kao nove filozofske znanosti o bitku isporučio:

apstraktno-mitski, antropološki opis ljudske egzistencije, a što se u njegovim konkretnim fenomenološkim opisima neprimjetno pretvara u – često uzbudljivo interesantan – opis intelektualne filistarske egzistencije u vrijeme krize imperijalističkog perioda.

Drugim riječima, Lukač nešto slikovitijim jezikom Heideggeru zamjera slično što i Husserl. Dakle zamjera mu napuštanje projekta filozofije kao stroge znanosti u korist snažno teološki utjecanog subjektivizma. Nerazumljivost jezika kojim piše proizvodi mistifikaciju čije značenje nije moguće objektivno utvrditi. Nasljedujući ranije opisani Schellingov anti-modernistički manir, Heideggerova filozofija dijeli ljude na dostojne i nedostojne primanja visoke filozofske poruke. Ili, Supekovim riječima:

Ova filozofija prilazi mu lakajski, uslužno i drsko. Ona mu laska time što mu govori da su njegove brige - brige čovjeka uopće, da su njegove mane - nedostaci ljudske prirode uopće, da su njegovi bolovi - pokora čovječanstva kao takva. Ona ulazi u intimni život buržuja, prikazujući ga kao čovjeka par exellence, kao ‘čovjeka po sebi’.

Bez obzira na to što nikad nije pristao uz najvulgarniji biologistički nacizam, nakon objavljivanja Crnih sveski koje sadržavaju pregršt antisemitskih iskaza, nedvojbeno je da je Heideggerovo pristajanje uz nacistički režim bilo stvar najdubljeg uvjerenja. Objavljivanje tih Heideggerovih filozofskih dnevnika u kojima je židovstvo proglasio esencijom propasti Zapadapost hoc potvrdilo je čitav niz kritika njegove filozofije – kako Supekovu i Lukačevu o kojima je bilo riječi ovdje, tako i Fariasovu, Wolinovu ili onu Karla Loewitha. Međutim, što vidimo po Traversovom predgovoru Lukačevoj studiji, akademskim filozofima još nije stigao dopis da je njihov heroj sada i materijalno dokazani antisemit.

Iluzorno bi bilo očekivati da bi dokazani antisemitizam bio osnova da Heidegger bude denunciran i prognan iz akademskih kurikuluma na način na koji se to dogodilo njegovim kritičarima. Evropa i Sjedinjene Američke Države ipak su se dokazale u rehabilitaciji bivših nacista koji su im bili potrebni – bilo inženjera, sudaca i tužitelja ili vojnika. Jedan filozof ne radi tu nikakvu razliku.

O Aristotelu kao filozofu politike od gimnazijskih dana učimo kao o taksonomu ispravnih i neispravnih oblika vladavine i autoru poznatih definicija čovjeka kao političke ili društvene životinje i životinje koja ima um ili razum. U novoobjavljenoj monografiji Političke životinje i zveri Zoran Dimić »close readingom« Aristotelove Politike nudi interpretaciju ovog kanonskog spisa na kakvu nismo navikli. S jedne strane on izlazi iz filozofije u oblasti antropologije, biologije, historije i sociologije da bi kontekstualizirao Aristotelov spis i predmete njegovog istraživanja. S druge strane, grčkom izvorniku posvećuje se po principu da je najjednostavniji prevod ujedno i najprecizniji. Promatrajući čovjeka u zajednicama koje prethode polisu te razloge i prakse kojima se polis utemeljuje, Dimić sintagmama zoon politikon i zoon logon ehon daje sasvim nova značenja - takva koja omogućavaju da danas o Aristotelovoj filozofiji politike raspravljamo i van uske oblasti historije grčke ili antičke filozofije.

Devet godina nakon što je objavio Rađanje ideje univerziteta (Sremski Karlovci: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, 2013) - seminalnu studiju o izvorima i zanemarenim aspektima evropskog univerzitetskog nasljeđa - Zoran Dimić objavio je novu monografiju Političke životinje i zveri. O Aristotelovom zasnivanju filozofije politike (Novi Sad, Akademska knjiga, 2022). Devet godina kasnije, Dimić je opet napravio istu stvar - uzeo je temu koja se prečesto uzima zdravo za gotovo i onda, minuciozno analizirajući izvorni tekst, pronalazeći skrivene i - u historiji interpretacije previđene motive - konstruirao inovativno razumijevanje kanonskog izvornog teksta.

Inovativna metodologija

Na čisto deskriptivnoj razini, nova Dimićeva studija prostire se 148 stranica (od ukupno 172) i sastoji se od »Uvoda« i četiriju poglavlja: »1. Domestikacija i domaćinstvo«, »2. Domaćinstvo i ekonomija«, »3. Nastanak polisa i razvoj političke prirode čoveka« te »4. Aristotelovo zasnivanje filozofije politike«. Uz to, knjiga sadrži još i kratak autorov predgovor, bibliografiju, indeks imena te belešku o autoru.

Kao što se vidi iz naslova poglavlja u koja je podijelio svoju monografiju, Dimićeva metodologija je neobična za kontinentalne filozofe našeg govornog područja. Za početak, njegov izraz je jasan i proziran, precizan i analitičan. Istovremeno, njegov popis literature je širok i prevazilazi granice pojedinih filozofskih disciplina i uopće filozofije. Dimić se ne libi prekoračivati disciplinarne granice i to ne samo preuzimanjem općih zaključaka. U najboljem smislu nasljedujući Hegelovu maksimu da je filozofija svoje vrijeme obuhvaćeno mislima, a mogli bismo reći i svijest francuskih historičara i teoretičara (poput Braudela ili Lefevbrea) o važnosti [struktura] svakodnevnog života - Dimić predmet svojeg filozofskog proučavanja povezuje sa praksama života koje su u njemu sublimirane. Tako je u njegovoj prvoj monografiji sa univerzitetom, a tako je i ovdje sa politikom. Iako ni blizu nije marksist - a znam i da mi neće zamjeriti - potvrđuje i Marxovu maksimu iz Njemačke ideologije da postoji samo jedna nauka, nauka istorije. Aristotelovu filozofiju politike Dimić će u novoj knjizi prizemljiti, isto kao što je to u svojem prvom izdanju napravio ideji univerziteta. A sjetimo se, tada je pored svih visokih ideja o kojima se u nas govori kada se govori o ideji univerziteta, naprosto podsjetio da je prvi univerzitet u Evropi - onaj 1088. godine u Bolonji - osnovan da bi studenti izborili jeftinije najamnine svojih studentskih soba.

Dimić, dakle, u ovoj studiji ne radi ono što bismo očekivali od prosječnog filozofa. On ne uzima jedan, dva, tri pojma ili pojmovna sklopa pa ih filološki (čitaj: etimološki i frazeološki; za primjer vidi Ladanov prevod Metafizike) i filozofski (u pravilu historijskofilozofski; za primjer vidi bilo koju studiju) nemilosrdno razvlači na 150 stranica. Upravo suprotno, Dimić prvo u potpunosti izađe van svojega predmeta, u biološku antropologiju i kaže otprilike: ključ svega je paleolitski stres i neolitska revolucija koja ga je ukinula. Zašto je to bitno? Pa zato što je politika ljudska djelatnost, i to takva koja se pojavljuje nakon što je čovjek započeo živjeti sjedilačkim načinom života. Tek u sjedilačkoj zajednici - prati Dimić Aristotela - razvija se politika kao jedan od vidova čovjekove praxis. Međutim, ona ne dolazi odmah, nego tek razvojem iz ontički primarnijih ljudskih zajednica, domaćinstva i sela.

Dimićeva rekonstrukcija Aristotelovog teksta

Redak po redak Politike Dimić strpljivo prati Aristotela i uvodi u raspravu spoznaje iz drugih filozofskih djela, ali i iz antropologije, biologije, historije i sociologije, e da bi korak po korak rekonstruirao kako, pod kojim principima, s kojim funkcijama i s kojim svrhama se razvijaju pretpolitički oblici čovjekovog sjedilačkog života. Pritom temeljno, strpljivo i rastvara predodžbe s kojima smo se maltene rodili, a definitivno srodili. Jedna od tih je judeokršćanska predodžba čovjeka kao »slike i prilike« božje. Međutim Dimić nas podsjeća da je i čovjek nekoć bio divlja životinja, ona koja je živjela iz dana u dan, skupljajući plodove i loveći druge životinje. Stalno u neizvjesnosti koliko dugo će moći osiguravati hranu, dok sebe nije domesticirao čovjek nije mogao imati nikakvu egzistencijalnu sigurnost. Tek domesticiravši sebe, čovjek domesticira druga živa bića (a kod Aristotela - vidi: O duši - to su i životinje i biljke).

Na početku posljednjeg poglavlja svoje studije, Dimić nam otkriva ključ za njezino čitanje. To čini suprotstavljajući metodološki Platonovu i Aristotelovu filozofiju politike. S jedne strane, Platonova je intencija (i teorijska i praktična) iznaći idealnu politeju (= ustroj političke zajednice), one-size-fits-all rješenje koje će, deducirano iz ideje Dobra, svaku političku zajednicu svojom primjenom pretvoriti u najbolju moguću. Nasuprot njemu, Aristotel će minuciozno analizirati kako je pojedina politička zajednica nastala, tko ju je i kako tvorio te sa kojim svrhama. Prateći Aristotelovu metodu, Dimić će poput arheologa iskapati sloj po sloj ljudske političnosti da bi plastično rekonstruirao značenja i implikacije popularnih Aristotelovih soundbiteova.

Da bi došao do Aristotelovih razmatranja o polisu, Dimić polazi od neolitske revolucije s kojom je ljudska vrsta počela zasnivati stalna naselja. Prelazak sa lovačko-sakupljačkog na sjedilački način života, kultiviranje biljaka i formiranje zaliha promijenili su i ritam života. Da bi opstali, ljudi su morali izvršavati repetitivne, dosadne i naporne zadatke. Oko zajedničkog izvršavanja tih zadataka formira se i prva zajednica - domaćinstvo (oikos). Zadaća je domaćinstva - njegova narav, ili priroda - da se kroz njega vrsta reproducira. Domaćinstvo osigurava smještaj, hranu i rađanje novih jedinki. Ali domaćinstvo - suprotno uvriježenom mišljenju - nije zajednica ljudi. Ono je zajednica pitomih životinja koje žive pod istim krovom - dakle i ljudi i onih životinja koje nisu ljudi. U domaćinstvu se razvija funkcionalna podjela rada pa se po funkcijama članovi domaćinstva i dijele - na muža i ženu, onoga koji vlada (gospodara) i onoga nad kojim se vlada (roba), na roditelja i djecu. Podjela rada determinira uspješnost domaćinstva da zadovolji svoju svrhu - Aristotel bi rekao prirodu ili narav. Tek na osnovi toga da li u domaćinstvu podjela rada postoji ili ne, odnosno je li efikasno ili ne, Aristotel će dijeliti domaćinstva na grčka i barbarska.

Domaćinstvom upravlja jedna osoba, gospodar domaćinstva - kod nas bi se reklo glava kuće ili kućedomaćin. To je onaj za kojega Aristotel kaže da je u njegovoj prirodi da vlada domaćinstvom. Ali opet, kao i na drugim mjestima, to ne znači da se rodio da bi ispunjavao svrhu, nego da mu se ta svrha prirodila razvojem. U ovom slučaju zato što je stekao vještinu dobrog upravljanja domaćinstvom, ili oikonomiu. Ta vještina, pak, nije isto što i ktetike - vještina sticanja imetka. Slično kao u domaćinstvu je i u selu, kojim se Dimić ne bavi opširnije u ovoj studiji. I selo ima istu svrhu kao i domaćinstvo, samo je obimnije. Funkcionalna podjela rada je također prisutna, kao i upravljanje po vertikali. Na istim principima kao i domaćinstvo, počiva i selo.

Dimić će reći da domaćinstvo i selo nastaju kao proizvod ljudske tendencije ka udruživanju. Ta tendencija - nastavno na naglašenu ulogu paleolitskog stresa na razvoj ljudske vrste - ima svoju svrhu (ili, Aristotelovskim rječnikom, prirodu) u osiguravanju održanja vrste. Nasuprot tome, polis ne nastaje da bi se osigurao produžetak vrste. Za razliku od domaćinstva i polisa koji počivaju na konsenzusu oko funkcionalne hijerarhije, osnova polisa je disenzus. Na razini višoj od domaćinstva i sela, ljudi mogu živjeti u zajednicama koje su također ustrojene oko relativno nepromjenjivih funkcionalnih hijerarhija.

Ono što polis donosi u evoluciji ljudske vrste je formiranje čovjeka kao zoon politikon. Ta sintagma ne znači - kao što smo učeni od prvih školskih susreta s Aristotelom - da je čovjek političko biće ili društvena životinja. Rekonstruirajući Aristotelovo razumijevanje, Dimić nudi interesantnu interpretaciju. Naime da je čovjek i zoon i politikon. Dakle, i domesticirana životinja koja se udružuje da bi osigurala svoj opstanak, i biće koje živi u političkoj zajednici. Kao zoon jedinka ljudske vrste se funkcionalno upojedinjuje - kao muž ili žena, roditelj ili dijete, gospodar ili rob. Dočim, kao politikon ta jedinka transcendira svoju upojedinjenost u procesu proizvodnje i postaje generičkim političkim bićem - čovjekom. Drugim riječima, ljudi tek političkom praksom postaju čovjekom.

Aristotel u Dimićevoj interpretaciji nije Aristotel gimnazijskih udžbenika i uvoda u grčku filozofiju - puki nabrajač postojećih [političkih uređenja] (https://plato.stanford.edu/entries/aristotle-politics/). Kroz Političke životinje i zveri Dimić nam otkriva eminentno modernističkog Aristotela - autora čija misao nadilazi okvire vremena u kojem je živio i može inspirirati političke diskusije i danas. Ipak, za razliku od Platonovog idealizma nepromjenjivih i vječnih idealnih formi, Dimić naglašava Aristotelov pristup kao suštinski važan za zaključke do kojih je Filozof dolazio. Danas bismo rekli da je Aristotel evidence based filozof.

Aristotel - moderni filozof

Modernistički aspekt Aristotelove političke leži u zaključku koji Dimić ne iskazuje eksplicitno u svojoj studiji, a to je da ono što Aristotel naziva polis mi poznajemo pod pojmom demokracije u različitim konceptualizacijama - bilo liberalističkim ili socijalističkim. Kod Aristotela Dimić će naći princip ograničenja vlasti koji ćemo danas poznavati kao važno obilježje političke filozofije Johna Lockea. Isto tako će pronaći prepoznavanje da se u političkoj zajednici sukobljavaju suprotstavljeni interesi - što možemo prepoznati kao Hegelovu definiciju društva iz Osnovnih crta filozofije prava kao »sistema interesa«. Naposljetku, prepoznat će u Aristotela i fundamentalni sukob politike i ekonomije - za koji možemo reći da je osnovno polazište Marxove filozofije politike (u mjeri u kojoj ona postoji).

Posljednje obilježje politike koje je za Dimićevu interpretaciju Aristotela važno to je da je politika radikalno nestabilna. Ako je funkcija politike da odluči što je dobro i što je pravedno za neku pojedinu političku zajednicu - onda ona ne može pristati na vječna rješenja, nego to dobro i to pravedno mora kontinuirano propitkivati. Stalno propitivanje uostalom je u potpunosti u skladu s izmjenom nosilaca vlasti i potrebom političke zajednice da pronalazi rješenje za sukobe interesa koje u njoj egzistiraju. Polis te sporove prepoznaje i uvažava - on ih ne potiskuje. Oko sporova koji se u zajednici pojavljuju kontinuirano se vodi rasprava u kojoj se čovjek pojavljuje i kao druga poznata Aristotelova definicija - zoon logon ehon, biće koje ima logos.

Dimić u zaključku svoje studije izlazi iz stroge interpretacije Aristotelovog teksta i pokazuje kako se njegove teze, zaključci i metode mogu koristiti i danas. To radi kritizirajući depolitiziranost zajednice u kojoj sam živi, objašnjavajući kako velike sile proizvode stabilnost i konsenzus u zemljama kapitalističke periferije kakva je Srbija. To je samo jedna moguća linija izvođenja rasprave iz ove sjajne studije. Duboko se nadam da neće ostati i jedina, jer Dimićeva interpretacija Aristotelove Politike knjiga je koja svakako zaslužuje živu i široku recepciju.