skribomatić (Postovi o bilješka)

Bolje biti pijan nego star

luka matić — Fri, 03 Apr 2026 22:26:47 GMT

Na današnji dan prije 90 godina, antifašistički nastrojeni studenti Univerziteta u Beogradu branili su autonomiju od režimskih snaga i profašističke studentske organizacije ORNAS. U okršaju koji je izbio kod Medicinskog fakulteta, ubodima noćem u leđa dok je branio druga, ubijen je student prava, dvadesetpetogodišnji Žarko Marinović. Nekih 170 kilometara zapadnije, u Gundincima, rodila se moja baka Manda Markusi (rođena Kokanović). Od nje ću početkom devedesetih čuti jednu od prvih psovki u svom životu: »Jebo ga Hitler!«

Generacija tihih heroja

Da je samo moja baka, ovaj tekst bio bi neprimjeren. Međutim, prije negoli je bila moja baka, ona je bila puno više. Još sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća, prvo u Šamcu pa onda u Županji, moja baka je bila učiteljica prvo u razrednoj pa potom u predmetnoj nastavi. Predavala je isprva sve i sva, jer takvi su bili uvjeti i nestašica kadrova potrebnih za ogroman cilj opismenjavanja Jugoslavije. Kad su se stvari malo razvile, prešla je u predmetnu nastavu gdje je predavala povijest i zemljopis.

Paralelno s radom u školi, bila je jedna od ljudi koji su vodili županjski izviđački odred. A s tim odredom, jedna među onima koji su nenaseljeni i zapušteni Obonjan pretvorili u magični Otok mladosti. Krajem osamdesetih, u izviđačkim šatorima i ja ću provesti prvo ljetovanje ili dva. Radni vijek završila je kao direktorica Osnovne škole Moša Pijade. Nešto kasnije, u istu školu koja je u međuvremenu preimenovana po Ivanu Kozarcu, poći ću prvo ja pa zatim i moja mlađa braća.

Igrom slučaja, za sutra navečer najavljena je epizoda podcasta Agelast s historičarkom Sanjom Petrović Todosijević na temu masovnog opismenjavanja u Jugoslaviji, koje je počelo par godina prije negoli je baka ušla u učionicu. Tada je, kažu u najavi, svaka treća majka prvoškolca bila nepismena. Tri i pol desetljeća kasnije, kad je baka otišla u penziju, nepismenosti u Jugoslaviji više nije bilo -- i to ne zato što više nije bilo Jugoslavije.

Dosezi bakine generacije danas su zaboravljeni. To je, naprosto, generacija koja je cijeli radni vijek dala jednoj državi koja više ne postoji i društvu koje je odonda izmijenjeno iz temelja. A postigli su mnogo. Doveli su učitelja i doktora tamo gdje ranije ni popovi nisu zalazili. Izgradili su ceste i pruge, škole i bolnice, domove kulture i tvornice. Bili su dosad posljednja generacija koja je jednoznačno bila posvećena progresu i modernizaciji. Danas se na njihovim postignućima nataložila metaforička prašina, isto kao i na bakinim nagradama i odlikovanjima.

Lako je kad imaš od koga učiti

Ono što je meni uvijek bilo fascinantno kod moje bake je da ona od te posvećenosti progresu nikad nije odustala. Dok ja prtljam po serveru i objavljujem ovo, ona vjerojatno odgovara na rođendanske čestitke na facebooku, ljubičastom (Viber) ili zelenom (WhatsApp). Na kraju, ne moram se brinuti, i ovu će čestitku pročitati na svom laptopu. U devedeset i prvoj godini života. Malo li je.

Razmišljam proteklih dana o nas sedmero koji smo joj direktni potomci -- moji majka i ujak te nas petero unučinja. Koliko god da smo različiti, svi imamo svoje strasti, svoja profesionalna ostvarenja i neke crve u dupetu koji nas gone na sve četir strane, prema novim znanjima, novim iskustvima i novim projektima. Svi smo se namijenjali konteksta u životima i svi smo se uspjeli snaći. Možda bi se moglo reći da smo to od nekoga naslijedili. Ja ću radije reći da smo od nekoga naučili.

Kad hoću nekome opisati koliko je moja baka sjajna i napredna, obično pričam o periodu prije nekih petnaest-dvadeset godina kad nisam jeo meso. Igrom slučaja, to je bio i period opće internetizacije i fejzbukizacije, kojem se baka zdušno pridružila. Uglavnom, budući da je Šokcima vegetarijanstvo otprilike kad se meso ne peče na masti nego na ulju, a da se kod nje uvijek išlo na ručak, da bih ja imao što jesti ona je krenula učiti recepte. Da je to stalo na tome da je mijesila sejtan, već bi bilo mnogo. Ali jok! Dođem na nedjeljni ručak. Moji dobiju juhu, pohanu piletinu i zelenu salatu. A meni sedam jela pa šta ne pojedem nek si ponesem jer je našla na internetu baš dobre recepte pa se nije mogla odlučiti koji će i onda je sve nakuhala. Tako su u našu ishranu ušle kvinoje, bulguri i kojekakve druge egzotične namirnice i recepti.

Malo sam slagao na početku...

Rekao sam da neću pisati autobiografsku prozu, ali moram. Sjećam se kako sam uživao kad bi mi prinijela kuhinjsku stolicu sudoperu i dala da perem suđe. Ne sjećam se kako smo čistili višnje za spremanje u zaleđivač ali imam sliku. No sjećam se dobro kako smo klali i trančirali piliće. Možda mi je danas kuhinja omiljeno mjesto u stanu zato što mi je u kuhinji pričala o povijesti, zemljopisu i grčkoj mitologiji.

Sjećam se i kako me je tješila dok smo bili u Zagorju u izbjeglištvu kad bih se noću budio u plaču i zapitkivao kad će otvoriti autoput da se vratimo kući. Sjećam se i kad sam se poskliznuo pa se strmopizdio iz Strmca u Požarkovec, a ona za mnom.

Sjećam se i kako sam kupovao cigarete u Osijeku da ne bi prodavačica iz trafike u Županji digla telefon da upita »teta Mando, a otkad Vaš Luka puši?« Sjećam se kako me je, kad sam konačno diplomirao, podbola da sam studirao »88 mjeseci za druga Tita«, ali i kako mi je kitila indeks kad bih položio teške ispite.

Kad sam bio najnemogućiji i politički posvađan sa cijelim svijetom, s njom sam mogao pričati. Ali, na čemu sam najzahvalniji, je da to mogu i danas. Eno, baš je neki dan čitala nešto o ratu u Iranu pa me zvala da izbistrimo svjetsku politiku.

Najdraža pjesma i životni moto moje bake otkako je ušla u godine kad obično svijet pobolijeva i umire je da »bolje biti pijan nego star«. Povodom okruglog devedesetog rođendana, želim joj poručiti da ljudi postaju stari kad ih vrijeme pregazi, kad zastare. Nju nije. Što ne znači da se ne smije opiti -- postigla je u životu, zaslužila je da se i opusti. Tko zna, možda nas danas privari piće pa zapjevamo u restoranu i zaradimo šup kartu. Obiteljska nam je crta da lijepo pjevamo, ali nas je teško slušat.

Crtice o svijetu mržnje

luka matić — Sat, 13 Sep 2025 22:10:32 GMT

Čim je ubijen Charlie Kirk, započelo je njegovo kovanje u svece i crtanje mete svima onima koji se ne uklapaju u antropologiju civitas dei kakvu je Kirk propovijedao. Iako se, pod pritiskom spoznatih činjenica, moralo odustati od teze da je Kirka ubila ekstremna ljevica, bujajuća neokonzervativna javnost nije odustala od demonizacije nasljeđa Francuske revolucije i od demonizacije svih neistomišljenika redom.

Jasno je da fenomeni kojima smo, nažalost, imali prilike svjedočiti posljednjih dana zahtijevaju podrobnije razmatranje, nadam se i u dijalogu. Sedam crtica koje slijede napisao sam kako bi služile kao podsjednik da ne treba svaku tvrdnju prihvaćati at face value.

Američko društvo već je sigurno cijelo desetljeće, ako ne i dulje, poprište kulturnih ratova. Zbog opće amerikanizacije zapadnog svijeta, ti se kulturni ratovi prelijevaju i kod nas. S obzirom na razorne posljedice koje nastaju u angloameričkom svijetu, sad je važnije nego ikad odbiti sudjelovati u njihovim sukobima.

tko ga je ubio?

Svakome imalo upoznatome s podacima o ekstremizmu i političkom nasilju istog časa moralo je biti jasno da je vjerojatnost da je Kirka ubio poremećeni ljevičar manja od 5%. Zašto? Zato što je otprilike toliki udio ljevičarski motiviranih ubojstava među svim ekstremističkim ubojstvima u SAD-u u posljednjih 15ak godina.

Podaci FBI-a i ADL-a uspjeli su u tom periodu nabrojati jedno politički motivirano ubojstvo koje je počinio ljevičar. Istovremeno, desničari su počinili 40-200 politički motiviranih ubojstava. Raspon je toliko velik jer ide od najmanjeg broja neosporno politički motiviranih ubojstava do broja koji uključuje potencijalno politički motivirana ubojstva ili ubojstva u kojima je ubojica politički aktivist, ili ubojstva koja imaju više od jednog motivatora. Dakle, 40 žrtava je neosporno. Islamistički ekstremisti u istom su razdoblju manje ubojiti od ekstremnih desničara.

Jordan Peterson za white trash

Charlie Kirk je bio dobar šoumen i loš debater. Najobičniji manipulator i kafanski galamdžija sa prilično jeftinim sofističkim forama. Da nema algoritma društvenih mreža koji forsira sadržaj koji izaziva afektivne reakcije, lik bi bio white trash college dropout koji u trailer parku natočen jeftinim pivom objašnjava svijet drugim white trasherima. Charlie Kirk je onaj tip iz kvartovskog kafića koji je jak na riječima, a poslije petog piva sklon da svakome tko uđe objasni najnovija događanja u svjetskoj politici.

U izdanju iz najgorih trenutaka beogradske apstinencijske krize, Jordan Peterson za Charlieja Kirka je Ciceron lično. That's a hill I'm willing to die on.

Konzumirajući njegov video sadržaj, najviše sam bio razočaran videom iz Cambridge Uniona gdje tvrdi da feministkinja pribjegava uvredama u nedostatku argumenata. Pet minuta sam čekao da ga bar, britanski jetko, negdje podbode ad hominem. Ma jok, nula s ništicom. Ne da ga nije vređala, nego ga je ispreskala ko Mara plitak potok. Ali treba to prikriti pa onda staviš preko pola ekrana da te vređala, da bi publika prebacila na sljedeći video.

biste li se popišali na grob Vojislavu Šešelju?

Prvo i prvo, ako negativno odgovorite na to pitanje, red je da se zapitate što nije u redu s vama.

E, kad smo to apsolvirali, kako ikome može biti čudno što se netko na koga je Kirk huškao obradovao kad ga je ubilo? Možemo to neodobravati, ali vrlo je razumljivo. Iz druge perspektive, oduševljenje iznimnim parapopolitičkim situacijama ima veze i sa apolitičnošću politike, ovim vječnim vraćanjem istog nakon pada berlinskog zida.

Kad redovita politička aktivnost koja se odvija u političkim institucijama ima uvijek iste ishode bez obzira na to tko je na vlasti, demos u parapolitičkim događanjima traži povijesno zbivanje -- ne zna, nažalost, da ga tamo neće naći.

Smrt Charlieja Kirka nije ovdje iznimka. Kad umre neki takav, divisive personality, oni koji su ga preživjeli -- slave. U anglosaksonskim kulturama, it's not a bug, it's a feature. Treba li podsjećati da su navijači Liverpoola i klubova iz rudarskih krajeva Britanije četvrt stoljeća po stadionima i ulicama pjevali we're gonna have a party when Maggie Thatcher dies? A kad je konačno umrla: na ulicama i trgovima diljem zemlje bile su fešte sa sve šampanjcem i vatrometom; na londonskom West Endu publika je ustala i zajedno s ansamblom Čarobnjaka iz Oza pjevala: Ding dong the witch is dead. Which old witch? The wicked witch!

štrudla Magde Gebels

Kad je ubijen, prenaglašavano je da je Charlie Kirk bio muž i otac dvoje djece, kao da je ubijen zato što je bio muž i otac dvoje djece. Dovoljno smo epizoda Criminal Mindsa pogledali da bismo znali kako bi u tom slučaju bio ubijen u svojoj kući ili na nekom drugom mjestu značajnom za njegovu obitelj.

Kad sam bio klinac, u časopisima je popularan bio kviz koji je pitao koga biste htjeli za predsjednika i onda naveo tri-četri profila. Naravno, svi su birali lika koji ne pije, ne puši, ne jede meso, vjeran je suprug i voli životinje. Znate li čiji je to profil? Adolfa Hitlera.

Jedan tviteraš prisjetio se tim povodom svoga djeda, koji je običavao reći »a Magda Gebels je pravila sjajnu štrudlu!« Mislio je na to da se svakom počiniocu zla može pronaći neka dobra strana koja se može reklamirati. To što je Kirk bio dobar muž i brižan otac ne mijenja na stvari da je, javno djelujući, činio zlo. To se ne isključuje. Ljudska egzistencija je višeslojna i višedimenzionalna, a nije imuna ni na kontradikcije između javne i privatne persone.

sloboda govora i liste za odstrel

Druga stvar koja se prenaglašavala bio je Kirkov citat da je društvo u krizi jer ne slušamo jedni druge. True dat! To je velika istina kad se, tako, izvadi iz konteksta.

Problem nastaje tamo gdje Kirk ne da nije slušao, nego je aktivno ušutkavao druge. Njegova organizacija, Turning Point USA, kurira dvije liste: Professors Watchlist i Education Watchlist. Na tim listama, dostupnima na webu, objavljuju se profili sveučilišnih nastavnika i školskih administratora koji imaju stavove kakvi se ne sviđaju MAGA pokretu. Stvar funkcionira tako da Kirk objavi nečiji profil na listi za odstrel, a onda zadrigli redneci natočeni jeftinim pivom šalju uvredljive mailove, zovu te na posao i psuju te, zovu te kući i psuju te, obraćaju se tvojoj instituciji i traže da te otpuste. Bit će dobro ako nekog i fizički ne napadnu.

Uostalom, ako čitate ovo na materinjem jeziku, onda vam je dobro poznato kako to funkcionira sa listama nepoćudnih, u Srbiji od gorespomenutog Šešelja do Informera, u Hrvatskoj od Marinka Božića devedesetih pa do desničara danas.

Radeći posljednje ispravke u ovom tekstu, pročitao sam vijest da su se neokonzervativni influenceri poduhvatili zagorčavanja života ljudima za koje smatraju da su neprimjereno reagirali na Kirkovu smrt. Podignuta je stranica Expose Charlie's Murderers (arhivirana ovdje) koja za sebe kaže da This is the largest firing operation in history. U svega par dana pripremili su ~30.000 profila nepoćudnih. Sloboda govora? Prvi amandman na Ustav? Nije li protivljenje cancel culture bila jedna od ključnih poenti neokonzervativnog pokreta?

talibanizam s raspelom

Svaki peti odrasli Amerikanac je katolik. Ako protestantske denominacije promatramo kao pojedinačne religije, katolici su pojedinačno najveća vjerska grupa u SAD-u. Po broju katolika, SAD su četvrte u svijetu (iza Brazila, Filipina i Meksika). Svejedno, od 45 predsjednika, samo dvojica (JFK i Biden) bili su katolici. Amerika je anti-katolička jer je katoličanstvo, doktrinarno, religija univerzalizma kojoj je na čelu Papa u Rimu. JFK je u svojoj kampanji morao uvjeravati elektorat da će biti vjeran Ustavu a ne svom vjerskom poglavaru.

Amerika je anti-katolička i jer su katolici prljavi migranti. Vi sad mislite na Latinose, ali ne. Prljavi rasijalizirani migranti prvo su bili Irci, Talijani i Poljaci.

Američka elita ostaje WASP (White Anglo-Saxon Protestant) čak i kad to demografski možda više nije. Ona je America First pod svaku cijenu. Za nju ne postoji apel univerzalnosti, ona sve reducira na svoju mjeru. Charlie Kirk bio je laički svećenik te političke religije.

Evangeličko kršćanstvo, kao konvertitska vjera (born again Christians), zelotsko je u naravi. Nasuprot teološkoj dubini i širini katoličanstva, pravoslavlja, evropskih protestantskih crkvi, islama i judaizma, američko evangeličko kršćanstvo je reducirano na oganj i mač, agresivno ispovijedanje stroge, plitke, slijepe vjere. Ono je zatucano i opasno, talibanizam s raspelom.

katoličanstvo u krizi

Prateći reakcije nominalno katoličkih političara (a la Miletić i Troskot) te društvenih aktera (od Željke Markić naniže) nevjerojatno mi je da ti ljudi svoju vjeru ispovijedaju molitvom koja kaže: »vjerujem [...] u Duha Svetoga, svetu Crkvu katoličku, općinstvo svetih, oproštenje grijeha«.

Kao nekome tko je položio katoličku teologiju, vidjeti paralele katoličanstva s američkim talibanizmom vrijeđa mi pamet. dakle, u američkom talibanizmu u koji se naši politički »katolici« ugledaju nema:

a) Duha Svetoga kao božanske osobe koja čuva i vodi Crkvu u istini. On je kod američkih talibana svega osobni doživljaj djelovanja Boga kroz njih same. Maltene marioneta aktualnog političkog projekta.

b) univerzalne i jedinstvene (grč. katholikos) Crkve, već svaki seoski prevarant sam sebe može zarediti i početi tumačiti Sveto Pismo makoliko nepismen bio;

b') američke protestantske crkve su partikularne, lokalne, konfederalno povezane, doktrinarno neusklađene, a Spasenje reduciraju na ishode američke unutarnje i vanjske politike;

c) općinstva svetih maltene nema. Protestantizam je sola Scriptura, i daje primat Pismu nad drugim teološkim izvorima. No kod ovih talibana -- koji dvojbeno poznaju Pismo, nekmoli teologiju, tumačenje Pisma stvar je nahođenja pojedinačnog tumača, ranijespomenutih seoskih prevaranata, a općinstvo svetih realizira se kao zajednica tumača i njegove pastve.

d) nema oproštenja grijeha. Teološki, protestantizam polazi od ukidanja posredništva između Boga i čovjeka pa onda nema potrebe ni za sakramentom pormirenja, ispovijedi i pokore jer se svatko može sam ispovijediti Bogu. Dok je u katoličanstvu sakrament jasno strukturiran, evangelička zelotska vulgarizacija kršćanstva svodi oproštenje grijeha na konformiranje svojoj normi. Dok je katoličanstvo orijentirano ka grešniku i njegovu Spasenju, američki talibani mrze grešnike izvan svojih redova.

E sad, lako bismo mi sa čovjekom i Bogom, ali oprost grijeha mora funkcionirati i u Crkvi kao zajednici vjerujućih. Toga kod američkih talibana nema. oni ne opraštaju, oni osuđuju i kažnjavaju. Utoliko, katolici koji to podržavaju, promašili su Crkvu.

MPT na Hipodromu: dobrodošli u 1789. godinu

luka matić — Sun, 06 Jul 2025 06:05:57 GMT

Teza je ova: MPT se reinventao i od parazita na ustašluku natjerao ustašluk da parazitira na njemu. Pored toga, okupio je ne-ustašku publiku koja se prima na vjeru, Gospu, zemlju-koju-je-Bog-sačuvao-za-Hrvate, svetost domovine, pobjedu-u-pravednom-obrambenom-ratu i slično. Otkako je zadužio pušku po kojoj je zaradio nadimak, MPT vodi građanski rat. samo što to više nije onaj građanski rat koji se vodio 1941-1945, nego onaj koji se vodi od 1789. godine.

Novi, od ustašluka oprani MPT, opasniji je zato što se više ne bori protiv nasljeđa NOB-a, nego protiv nasljeđa Velike francuske buržoaske revolucije. A kad padne nasljeđe te revolucije (tj. od danas), onda i službeno više nemamo građansko društvo već živimo u svijetu neartikuliranog i neinstitucionaliziranog nasilja ancien régimea. Kad se to dogodi, nema više rezervnih pozicija na kojima se možemo regrupirati pa sa njih ponovo tražiti ekspanziju socijalnih prava koja smo izgubili u jugoslavenskim ratovima.

Kad padne građansko društvo, onda više nema ni ustava ni zakona ni ljudskih i građanskih prava. Nema više narodnog suvereniteta utjelovljenog u demokratskim institucijama. Ima samo božje providnosti koja kroz klerikalnu nomenklaturu osveštava vladarsko gospodstvo.

Ne slučajno, u MPT-ovoj poetici (kao ni u suvremenom hrvatskom nacionalizmu) nema Matije Gupca i Stjepana Radića. Oni, kao likovi kmetske i seljačke emancipacije, borbe i prkosa hijerarhijama nejednakosti -- narodnog suvereniteta, ako hoćete -- neprijatelji su MPT-ove agende. Kao i drugi neokonzervativni akteri diljem svijeta, i MPT svojoj publici nudi antimodernističku utopijsku viziju, civitas dei u kojemu će svi oni dobiti ono za što se intimno osjećaju zakinutima.

hodočašće hipodromsko

Ako ćete poslušati ijednu pjesmu sa Hodočasnika (2025), poslušajte »Ravnotežu«. To je samorazumijevanje novog MPT-a. Odmah u glavu počinje sa za-dobrim-konjem-prašina-se-diže metaforom a onda dalje udara bez greške sa

Što nam mogu lanjski snjegovi

Šta će crni oblak planini

Njemu je jasno da nema opoziciju koja ga može zaustaviti kao i da njegove »note ruše ravnotežu« i da ga sa masovnom publikom »isti snovi vežu«.

rebranding & reinvention

MPT je shvatio da mu ustaški branding ograničava doseg. Svaki koncert koji je održao danima je za sobom povlačio brojanje ustaških kapa u publici, desnice podignute romanamente, otpjevane jasenovce, rafaele bobane, jure francetiće i imotske kamione.

Svaki neodržani koncert koštao je novca i vremena te izgubljenog prihoda.

Prebacivanjem na soft varijantu sa puno dogwhistlinga uspio je svesti ustašluk na onaj ZDS s uvoda u »Bojnu Čavoglave« od kojeg su ga sudovi abolirali jer umjetničko djelo. Majstorski, od pjevača koji parazitira na (kripto)ustaštvu, natjerao je (kripto)ustaše da parazitiraju na njegovoj poetici jer druge infrastrukture više nemaju.

povijest

Na Bilo jednom u Hrvatskoj (2006) i posebice na Ora et Labora (2013) MPT ukapira da povijest ne počinje 10. travnja 1941. godine i kreće s eksploatacijom vjerskih motiva i povijesnih motiva do kraja perioda tzv. narodnih vladara koji preuzimaju centralno mjesto.

stihovi »Početka«, prve pjesme na Bilo jednom u Hrvatskoj kažu:

A ja neću živjet' u tom grijehu

neću takav put za našu djecu

ej da može moja pjesma popraviti svijet

pa onda refren »Dolaska Hrvata«:

Ljubi svoju zemlju

ljubi blagoslovljen plod

i ponosno po njoj hodaj

svoj zemaljski hod

Nema više ljute trave, plavih očiju bijela lica, crnih noći bijelih puteva, gustih magli i drugih kriproustaških motiva u prvom planu. Samo božje pomazanje i primordijalno uspostavljena narodna zajednica.

globalni kontekst

MPT tu nije nikakva iznimka ili endemska pojava, sa istom političkom agendom nastupaju neokonzervativci diljem svijeta, od Trumpa i MAGA pokreta naniže. S time se imamo boriti, a kako nam točno poručuje MPT, strategije i taktike su nam passé.

Moralističko gađenje nad »brđanima« i kvaziantifašističko gađenje nad »ustašama« politički su impotentni kao i strategije američkih demokrata pred Trumpom, ili njemačkih liberala i ljevice pred AfD-om i neokonzervativizmom CDU/CSU. Jedan od razloga zašto je tome tako čini mi se da je u motivaciji. Neokonzervativci nude svojoj sljedbi neki civitas dei za koji se mogu boriti. S naše strane, alternativne utopijske vizije nema, tek grčevito držanje društvenih elita za stečene pozicije. (o tome što su te elite dalo bi se napisati disertaciju, o stečenim pozicijama samo da će neminovno biti izgubljene)

Markovinina građanska kontrarevolucija

luka matić — Sat, 19 Apr 2025 07:08:32 GMT

U posljednjem u nizu svojih komentara krize u Srbiji, Dragan Markovina ispravno detektira da je režim prešao u fazu kontrarevolucije. Međutim, ono što ne vidi činjenica je da režimska kontrarevolucija nije jedina. Pored nje postoji i građanska antidemokratska kontrarevolucija, čiji Markovina bira biti glas u hrvatskim opozicionim medijima.

Kada su prije pet mjeseci studenti u Srbiji iznijeli svoja originalna četiri zahtjeva¹ uz poruku da ne žele promjenu garniture na vlasti, nego promjenu sistema funkcioniranja države to je mnogima – uključujući i potpisnika ovog teksta – izgledalo kao vrlo pametan način za postizanje smjene vlasti bez da studentski pokret itko može optužiti za petljanje u dnevnu politiku. Bilo bi nepošteno da ne priznam da je napisati 1. januara da »ovaj pokret ne govori o promjeni vlasti, nego o promjeni paradigme«, što više da tu promjenu paradigme »iz dana u dan prakticira« bilo vrlo optimistično i utemeljeno u vrlo malom broju primjera transformativnih i transformacijskih, da ne kažem revolucionarnih, praksi. Međutim, studenti su u narednim mjesecima uistinu dokazali da njihova akcija ima stvarni društveno-transformativni potencijal.

U neku ruku, studenti su već pobijedili. Ne Vučića, niti SNS, niti koju god drugu babarogu se hoće crtati na poster kao pra-neprijatelja pristojne, prosvijećene i dobronamjerne građanske Srbije. Studenti su pobijedili otuđenje, samoću, beznadežnost, nemoć, bezidejnost i učmalost. Njihov visoki cilj pratile su inovativne metode. Da su babaroge problem, davno bi ih liberalna opozicija uspjela izazvati umjesto da tavori u svojih 3-10% na parlamentarnim izborima. Međutim prođe – kao u pjesmi Zabranjenog pušenja – trinaest Bajrama naprednjačke vlasti, ali opozicija nikako pa nikako.

Eto, međutim, sad opozicije i njezinih malobrojnih podržavatelja da predlože da se društvena kriza u Srbiji riješi tako što će se formirati prelazna vlada. S kojim mandatom? S mandatom, kažu iz različitih opozicijskih grupa, da omogući izbore na kojima će opozicija imati šansu. Tu u igru ulazi Markovinin komentar objavljen na Telegramu i prilika da raspravljamo o konceptima i idejama (što je razlog zašto objavljujem ovaj blog) umjesto razbacivanja jeftinim političkim analizama i jetkim humorom.

Najprije – iako to prije ide uredništvo Telegrama nego njihovog komentatora – postaviti podnaslov koji glasi »Beogradski studenti trebaju se okaniti naivnih tlapnji o direktnoj demokraciji i prihvatiti plan rušenja vlasti« otkriva fundamentalno nerazumijevanje onoga što se u Srbiji događa posljednjih pet mjeseci.

Kolika je dubina tog nerazumijevanja, vidjet ćemo analizom dvaju pasusa iz samog teksta u kojima Markovina komentira nevoljkost studenata beogradskog univerziteta da podrže ideju prelazne vlade kako je zamišlja parlamentarna opozicija i njezini civilnodruštveni partneri:

Na beogradskom sveučilištu se to još nije dogodilo, ponajprije zbog raznih utopijskih ideja o narodnim zborovima, direktnoj demokraciji, prevladanosti liberalne demokracije i slično.

Sve su to naivne tlapnje koje ne dijele profesori tog sveučilišta i koje ni na koji način ne mogu pritisnuti Vučića. Da ga najviše žulja upravo ideja prijelazne vlade, potvrdio je i spomenutim hapšenjem Dejana Ilića zbog davne izjave da je takva vlada jedino rješenje ako ne želimo gledati ozbiljno nasilje.

Prije svega, treba moći i znati razlikovati između ideja i praksi. Naime, studentski plenumi, narodni zborovi i druge »naivne tlapnje« nisu utopijske ideje nego transformativne prakse. Nisu ideje, naprosto zato što se u praksi odvijaju i realiziraju te proizvode konkretne promjene u stvarnosti – društvenoj, političkoj i ekonomskoj. Plenumi su od početka ove krize temeljna organizacijska jedinica studentskog pokreta, izvor njegovog legitimiteta i osigurač njegove održivosti. Zahvaljujući plenumima, odluke u studentskom pokretu ne donose nikakvi vođe (izabrani, prepoznati ili nametnuti) nego kolektiv. Također, plenumske prakse i inzistiranja na ideološkom minimumu kao platformi okupljanja sačuvala su studentski pokret od ozbiljnih unutarnjih cjepanja, kakva ne bi bilo moguće izbjeći da su studenti pribjegli poznatim i višestruko viđenim praksama strančarenja unutar svojih redova.

Ključni transformativni događaj ovog društvenog pokreta ipak nisu studentske blokade fakulteta nego izlazak extra muros universitatis i, recimo to tako, forumizacija javnog prostora. Studentska pobuna unutar univerzitetskih zidova – mogli smo vidjeti na primjeru studentskih blokada u Hrvatskoj 2009. godine – može proizvesti novu generaciju društvenih mislilaca i, u nedostatku suvremenijeg izraza, društveno-političkih radnika pa čak i organizacija.² Međutim, tek izlazak na ulice i trgove, u javne prostore koji nisu zaštićeni univerzitetskom autonomijom, ima potencijal za neposredni društveni utjecaj.

Taj neposredni društveni utjecaj studenti su realizirali društvenim aktiviranjem otuđenih, atomiziranih, obeznađenih i zaboravljenih stanovnika Srbije. Šetajući se između gradova, studenti su povezivali ljude na način na koji ih nije povezivao nitko nakon partizanske vojske. Nemalo puta, gledajući studentske kolone kroz Srbiju i dočeke koje im je narod priređivao, sjetio sam se stihova Naše pjesme Ivana Gorana Kovačića:

A kad rujno jutro grane

Iznad naših tihih sela,

Gosti narod partizane

Jelom svojih skromnih zdjela.

Narodni zborovi nisu ništa drugo doli način da se protestne aktivnosti održe u javnom prostoru bez da je nužno da u njima direktno učestvuju studenti kao organizatori ili predvodnici. Pozivom da se samoorganizira u zborove, studenti su narod pozvali da vrati svoju autonomiju, nasuprot heteronomiji koju mu nude bilo vlast bilo opozicija. Vlast razvozeći ih kao statiste na političke skupove diljem zemlje, opozicija imperativno tražeći da se za njih glasa jer su bolji, pošteniji i napredniji od vlasti. Zato nije čudno da ni vlast ni opozicija na te oblike samoorganiziranja ne gledaju sa blagonaklonošću. Naprosto, samoorganizacijom po različitim horizontalama i vertikalama, narod preuzima političku moć i mijenja paradigmu svoje uloge iz pasivnosti biračkog tijela u aktivnost nosioca izvornog suvereniteta. Odjednom, narod samoorganiziran u zborove u svojim mjesnim zajednicama diskutira o problemima s kojima se susreće, zamišlja i predlaže njihova rješenja.

Plenumi i blokade na univerzitetima, zborovi u mjesnim zajednicama, protesti svuda po zemlji – i sad je potpuno nebitno što je riječ o Srbiji, jučer je bilo na nekom drugom mjestu, sutra će biti na trećem – dovode u pitanje hegemoni politički okvir koji je na snazi već tri i pol decenije. Monopol klase profesionalnih političara na politiku je dokinut. Demokracija je, to znamo, stvar procesa a ne ishoda. Tehnokracija, znamo i to, stvar je ishoda, a ne procesa. Nepredvidivošću ishoda, time što ne znamo što će biti sutra i kako će završiti glasanje o nekom pitanju grade se društva. Demokratsko samoorganiziranje i odlučivanje omogućuje nam da umjesto vječnog vraćanja istog imamo pravu budućnost – takvu koja jest neizvjesna, ali se u njoj imamo čemu nadati. Zato je sasvim logično da oni koji su politiku oduzeli profesionalnim političarima jedne stranke, istu ne predaju u ruke profesionalnim političarima druge stranke. Refleks dijela humanističke inteligencije – uključujući Markovinu – da takvu borbu omalovažava nije ništa drugo doli izdaja njezine društvene misije.

Napomena čitalaštvu: skribomatić je nezavisna publikacija bez distribucijskih kanala. Ako vas je tekst potaknuo na razmišljanje – bez obzira slagali se ili ne – i mislite da je vrijedan čitanja drugima, proslijedite ga. Želite li svoje dojmove podijeliti s autorom, pišite na skribomatic@pm.me

Podsjetimo se, studenti su tada zahtijevali: (i) objavu kompletne dokumentacije u vezi sa rekonstrukcijom novosadske Železničke stanice; (ii) odbacivanje optužbi protiv privedenih na protestima; (iii) sankcioniranje napadača na studente; (iv) povećanje budžetskih izdvajanja za materijalne troškove visokog obrazovanja. ↩
Na tu temu i dalje smatram neprevaziđenim članak Paula Stubbsa o trima valovima aktivizma u Hrvatskoj. Taj članak, sad već trinaest godina star, postaje zanimljivije čitati u retrospektivi nakon svakih od posljednjih dvaju lokalnih izbora u Zagrebu. Dostupan je na ovom linku. ↩

The Future Is Unwritten

luka matić — Sun, 26 Jan 2025 15:26:08 GMT

Kada je Napoleon ujahao u Jenu, Hegel je navodno rekao: »Vidio sam svjetski duh na konju!« Budući da nisu Hegel, ni naši ni svjetski mediji ne vide ništa kad pogledaju zakrčene ulice, blokirane raskrsnice i fakultete pod kontrolom studenata u brojnim gradovima Srbije. Iako masovni pokret traje već dva mjeseca, iako ga nosi agenda srodna proklamiranim vrednotama tzv. zapadnih demokracija, iako je zemlju u petak paralizirao poziv na građansku neposlušnost i na radnim mjestima (tzv. generalni štrajk), iako je režim pred kolapsom — o tome zapadni mediji ne izvještavaju. Za razliku od prosvjeda s fokusom na zaoštravanje odnosa s Rusijom, masovni pokret u Srbiji ne može se iskoristiti za vanjskopolitičke svrhe ni EU ni SAD-a. Međutim, inzistiranjem na demokratizaciji i obračunu sa sistemskom korupcijom, lako bi mogao dovesti u pitanje političke sponzore srbijanskog postsocijalističkog režima.

Post Vučić, quid?

Kako će izgledati Srbija nakon što završi ovaj pokret, ne znamo i ne možemo znati. Pišući u Porijeklu porodice, privatnog vlasništva i države o tome kako će izgledati odnosi među spolovima nakon »uklanjanja kapitalističke proizvodnje« Friedrich Engels piše:

A šta će novo doći? To će se rešiti kad poraste novo pokolenje: pokolenje muškaraca koji nikad u svom životu nisu došli u priliku da podavanje žena kupuju novcem ili drugim sredstvom socijalne moći, i pokolenje žena koje nikad nisu došle u priliku da se podaju muškarcu iz bilo kakvih drugih obzira osim istinske ljubavi, niti da ljubljenom uskrate podavanje iz straha od ekonomskih posledica. (Karl Marx, Friedrich Engels, Dela, tom 33, p. 69)

Nešto kraće i jezgrovitije istu poruku šalje i GTR-ov mural Joea Strummera na Studentskom trgu: »The future is unwritten«.

Dok je Zapad u nizu kriza — ratovi u Ukrajini i Palestini, povratak Trumpa na vlast u SAD-u, nadolazeći izbori u SR Njemačkoj — razumljivo je da mu ne odgovara žarište grassroots pokreta, na granici sa četirima postsocijalističkim članicama EU. Pritom, masovni pokret u Srbiji takav je da se na njega ne može utjecati ni izravno ni neizravno jer je širok, decentraliziran i radikalno demokratski pokret. Pritom je dosad dokazao da je izrazito otporan na vanjske utjecaje.

U zaključku svoje knjige o Aristotelu Zoran Dimić aristotelovskoj kritici podvrgava koncept stabilokracije, odnosno tendencije »velikih političkih sila da u malim zemljama, prema kojima se odnose kao prema kolonijama, instaliraju direktno ili indirektno vazalske političke režime« kojima toleriraju nedemokratičnost i autoritarnost jer se »demokratske vrednosti podređuju [...] zahtevu za stabilnošću određenih zemalja.« (Dimić, Političke životinje i zveri, p. 152, 153) Kroz tu optiku, izjavi Trumpovog čovjeka za Balkan Richarda Grenella (arhivirano ovdje) nedostaje samo slogan »mir, stabilnost, Vučić«. Potonje, dakle mir i stabilnost, predsjednik Republike Srbije i drugi govornici višestruko su naglašavali na kontramitingu u Jagodini 24. 1. 2025. godine.

Pozitivna neizvjesnost

Nasuprot miru i stabilnosti, masovni pokret u Srbiji utjelovljuje bitno obilježje demokracije o kojem također piše Dimić — neizvjesnost koja proizlazi iz nestabilnosti:

Politička koncepcija koja ima za cilj da navodno uspostavi jedinstvo i stabilnost, zapravo zanemaruje bitnu promenu koja se desila sa neolitom. Sa neolitskom revolucijom je čovek prestao da se plaši nestabilnosti upravo zbog toga što je počeo da je kontroliše. (Dimić, Političke životinje i zveri, p. 151)

U čemu se ta neizvjesnost očituje? Primarno u suspenziji statusa quo ili, drugim riječima, u vanrednom stanju. Vratimo li se četvrt vijeka unatrag, na petooktobarski prevrat i njegove odjeke, treba se prisjetiti melodičnog naslova knjige beogradskog sociologa Aleksandra Molnara Sunce mita i dugačka senka Karla Šmita. Molnar je kritizirao bivšeg premijera Zorana Đinđića zbog suspenzije ustavnog poretka podsjećajući na ocjenu kontroverznog njemačkog pravnog teoretičara Carla Schimtta da je »suveren onaj tko ima moć proglašenja vanrednog stanja«. Njegova kritika ide niz liniju da je, unatoč proklamiranju liberalno-demokratskih političkih reformi Đinđić, zarad političke pragme, bio sklon suspenziji ustavnih procedura i pragmatičnim rješenjima koja su izlazila iz svih proceduralnih okvira. Isto je činio i u oblasti ekonomije, a ta praksa nije završila njegovim ubojstvom. Kako je pokazao Matija Medenica u članku »Peti oktobar i učenik koji je prevazišao učitelja«, isti se modus operandi nastavio i nakon što je na vlast 2012. godine u Srbiji došla koalicija rebrandiranih radikala i opranih socijalista.

Jedan od prosvjednika sa skupa na Slaviji 22. decembra u mikrofon televizije N1, na pitanje što očekuje od ovog pokreta, odgovorio je jezgrovito: »Šesti oktobar.« Taj metonimijski datum odnosi se na lustraciju suradnika Miloševićevog režima iz devedesetih, a protokom vremena obuhvaća i suradnike režima koji je na vlasti od 2012. godine do danas. Međutim, reflektiramo li s obzirom na Molnarovu i Medeničinu kritiku, taj »Šesti oktobar« mora značiti, povrh lustracije, raskid s politikom koncentracije moći i političke samovolje.

Decentraliziranost, depersonaliziranost i kategorijalna strogost studentskih zahtjeva za uspostavom demokratskih procedura i odgovornošću institucija države vode upravo u tom smjeru. To uzrokuje pozitivnu neizvjesnost zato što zahtijeva apsolutnu transparentnost, odgovornost i smjenjivost političke vlasti koja je uspostavljena od Petog oktobra na ovamo na upravo suprotnim principima. Petooktobarski prevrat obranio je integritet rezultata izbornog procesa, u smislu da je osigurao da na dužnost dođe onaj koji je glasovima birača izabran. »Šestooktobarska revolucija«, ako će se dogoditi, uspostavit će direktnu vezu između demokratskog elektorata i demokratskih institucija.

Ni Istok, ni Zapad

Potonji imperativ izaziva sablazan u sjedištima vlasti, kako na Zapadu tako i u Moskvi. Radikalno demokratski zahtjevi vraćaju politiku na scenu javne rasprave sa koje je ta, demokratska, politika istjerana u korist ekonomskih interesa. Hoćemo li biti iskreni prema sebi, onaj democracy and freedom euroatlantskih institucija nije politički nego ekonomski. To se odnosi na uključivanje perifernih, da ne kažemo kolonijalnih, teritorija u lance vrijednosti (value chains) i lance nabave (supply chains) američke i njemačke ekonomije, nasuprot uključivanju u iste lance ruske i kineske ekonomije. Ako prihvaćamo democracy and freedom euroatlantskih tutora, onda ćemo se podčiniti njihovoj strategiji u »ekonomskom ratu« koji Zapad vodi protiv Istoka. Vrijedi, naravno, i obrat pa će tako suverenizam i tradicionalne vrijednosti u pravilu značiti potčinjavanje strategiji Istoka u istom »ekonomskom ratu«.

Pristanemo li bilo uz Istok bilo uz Zapad to znači da pristajemo na tertium non datur situaciju. A zašto bismo? Jer pristajanje na ovaj ili-ili u suštini je pristajanje na ne samo ekonomsko-političku, nego i na epistemičku kolonizaciju. Ovaj naš podunavski prostor milenijima oscilira između istoka i zapada. Na našem prostoru milenijima kontaktiraju carstva, komuniciraju kulture i spajaju se utjecaji. Drugim riječima, možda je davno propalo Rimsko carstvo, ali limes je ostao.

Zato je važna pozitivna neizvjesnost koju je iznjedrio studentski pokret. Ona ište da na vidjelo izađu pozadinske kombinacije koje vlasti imaju sa svojim stranim pokroviteljima. Te kombinacije, koje su u Novom Sadu 1. novembra ubile petnaestoro nasumičnih ljudi, iste su kombinacije koje su radnike Jure u Leskovcu dovele do toga da moraju štrajkati za osnovne higijenske uvjete na radnom mjestu. Iste su kombinacije koje su vijetnamske radnike držale zatočene u radnim logorima u Banatu. Iste su kombinacije koje će žrtvovati dolinu Jadra da bi njemačka industrija dobila svoj litij.

Implicitno, studentski pokret u Srbiji vodi prema ukidanju razdvajanja politike i ekonomije, u javnom forumu rastvara principe i mehanizme korupcije te gradi mostove preko dojučerašnjih animoziteta i nepoznavanja. Do prije koji mjesec bile su i nezamisliva scene od ponedjeljka, 20. januara, ujutro. One scene kada roditelji u dvorištima škola svojim tijelima i glasovima štite prosvjetne radnike koji su stupili u manjinski štrajk. Ili scene od subote, 25. januara, kada novosadski studenti i vojvođanski paori odigravaju dupli pas oko Žandarmerije i dovoze traktore u obranu univerzitetskog kampusa.

Budućnost, vlastoručno tvorena

Za razliku od ad hoc mobilizacije svih antimiloševićevskih snaga početkom oktobra 2000. godine, sada je u Srbiji na snazi organizacija. I to ne bilo kakva, nego samoorganizacija — stamena, pametna, decidirana, hrabra i nepokolebljiva. Ona koalicija koja je 2000. godine buknula pa se ugasila, sada je izgrađena odozdo, ima protokole, procedure i viziju bolje budućnosti. Studenti, seljaci, radnici, advokati, mali poduzetnici — u Srbiji je na ulicama narodni front i zahtijeva resetiranje sistema na fabrička podešavanja.

Zato su se uzbunili i Grenell i Zaharova, i Kremlj i Bijela kuća, i Berlin i Brisel. Zato šute i Politico i New York Times. Ovo više nije ono (tko se sjeća dijaloga iz Profesionalca). U Srbiji nisu, kao 2000. godine, na snazi dolari. Ovo nije ni Ukrajina, ni Gruzija, ni Slovačka, ni Rumunija. Ovo na ulicama Srbije je svoje, i svoju budućnost kani graditi. Zato je opasno i Istoku i Zapadu, i oligarhijama i plutokracijama. Demokracija sa ulica Srbije na putu je da dovede u pitanje temelje globalnog poretka, kategorijalne i analitičke aparate naših javnosti, ciljeve i vizije naših politika. Demokracija na ulicama Srbije opasna je jer je na limesu, na sjecištu puteva kojima se može širiti ideja novog svijeta. Ona je opasna jer više ne može biti pobijeđena: u posljednja dva mjeseca rodila se nova politička generacija, koja će graditi i sebi i nama pravedniju budućnost. Kako će ta budućnost izgledati? Vidjet ćemo kad je izgrade. Zasad znamo samo kakva neće biti. The future is unwritten.

Rađanje novog svijeta

luka matić — Wed, 01 Jan 2025 18:05:23 GMT

Petnaestominutna šutnja obilježila je i kalendarski ulazak u 2025. godinu. U jednom smislu, nova godina počela je i ranije – razvojem masovnog direktnodemokratskog studentskog pokreta na univerzitetima Srbije. U nekom drugom smislu, nova godina ne može početi dok se društvena energija koja se razvila iz odavanja pošte ubijenima ne razvije do svojih krajnjih granica. Koje su to granice, i u kojem odnosu s političkim i institucionalnim statusom quo će biti, ne možemo unaprijed znati. U prilog boljem razumijevanju onoga što se trenutno događa na ulicama i univerzitetima Srbije, htio bih u skici otvoriti tri teme vezane uz studentsko organiziranje i zahtjeve koje su uputili vlastima.

Extra muros universitatis

Univerzitet je odavna u krizi legitimiteta. Već dugo nema više ni i od ideje univerziteta kao formativne ideje evropskog moderniteta. Nema ni u od univerziteta kao formativne institucije humanističkog obrazovanja evropskog građanstva, nositeljske snage evropske modernizacije. To »odavna« ne traje ni blizu od stavljanja visokog obrazovanja u funkciju tržišta koje je dovršeno bolonjskom reformom unazad posljednjih 25 godina. Kriza legitimiteta evropskih univerziteta traje već stotinu godina, koliko traju i filozofske diskusije o tome kako se univerzitet može re-legitimizirati.

Posljednjih mjesec i nešto vidimo obrat – univerziteti su u Srbiji odjednom najvažnije društvene institucije. Kako? Zašto? Zato što se na njima dogodio back to the roots moment. U svojoj sjajnoj monografiji Rađanje ideje univerziteta Zoran Dimić podsjeća nas da su srednjovjekovni evropski univerziteti nastajali kao interesna udruženja studenata. Ne zbog uzvišenih ideala potrage za znanjem, nego zbog svakodnevnih izazova borbe s preskupim smještajem i hranom. Tako je i ovdje. Nisu studenti u Srbiji pošli u proteste jer su u kružocima raspravljali visoke ideje Lockea, de Tocquevillea ili, ako hoćete, Zorana Đinđića. Jok, oni su prvo izašli na ulicu da odaju poštu petnaestero ljudi koje je ubila država sistematskom korupcijom, e da bi ih pritom kojekakvi batinaši batinali i gazili kolima. Iz protesta protiv potonjega, rodile su se blokade. Time je bilo izgrađen bilo osvojen prostor slobodan i siguran za artikulaciju novih društvenih i političkih ideja. Na drugom mjestu Dimić podsjeća kako je Jürgen Habermas šezdesetih godina prošlog stoljeća pozivao na politizaciju nauke i demokratizaciju univerziteta jer je u tome vidio potencijal da se društvena relevantnost, rečeni legitimitet, univerziteta vrati na scenu.

Baš to se trenutno na univerzitetima Srbije događa – studenti su unijeli na univerzitet najvažnije društvene probleme i kolektivno odlučili o rješenjima koja za njih traže. Prekinuli su uobičajeni režim rada, reprodukciju radne snage, i autonomnom odlukom univerzitete pretvorili u laboratorije za izradu društvenih rješenja.

Error: It does not compute

Studentski zahtjevi za kaznenopravnim procesuiranjem odgovornih i objavljivanjem cjelokupne dokumentacije o rekonstrukciji Železničke stanice u Novom Sadu dovele su režim u Srbiji u ideološki, politički i psihološki bezizlaznu situaciju.

Naime, srbijanski režim – kao, uostalom, i hrvatski i bošnjački – funkcionira iz nacionalističke matrice koja je fundamentalno viktimološka i nekrofilna. Bez šire elaboracije, jedni žive od protjerivanja Srba iz Hrvatske i sa Kosova, drugi od razaranja Vukovara, treći od genocida u Srebrenici.

Poziciju žrtve koju bezobzirno konstruiraju za unutarnjepolitičku upotrebu, nacionalistički uzurpatori institucija koriste kako bi legitimizirali nasilje nad političkim neistomišljenicima i opozicijom te generalno političko i ekonomsko nasilje. Kako to izgleda, barem u Srbiji, moguće je vidjeti svakog dana u televizijskim gostovanjima Predsjednika Republike u lajv televizijskim programima i na društvenim mrežama.

I dok je u sferi spekulacije što bi se moglo vidjeti iz dokumenata o rekonstrukciji i koje bi kazeneno-pravne i političke reperkusije imalo po pojedince bliske vrhu vlasti, ako bi objavio dokumente i obračunao se s odgovornima za ubojstvo petnaestero civila u Novom Sadu, režim bi morao izaći iz uloge žrtve. To bi značilo preuzeti odgovornost, a posljedično i izložiti se preispitivanju vlastitog djelovanja.

Dok zadržava ulogu žrtve, režim može predstavljati sve što radi kao reakcije na ugrozu od unutarnjeg i vanjskog neprijatelja, bio taj hrvatska služba koja šalje studente-agente da rovare protiv Srbije ili Generalna skupština Ujedinjenih nacija koja Srbe proglašava genocidnim narodom. Matrica je, rekoh, ista. Pa zato kad treba opravdati trošenje ogromnih budžetskih sredstava za vojnu opremu, onda se evocira da ni Hrvatska ne bi bila žrtvom velikosrpske agresije da je 1991. godine bila članica NATO saveza ili da je imala preskupe francuske borbene avione.

Studenti su napustili ideološko-političku matricu koja je na našim prostorima dominantna u posljednjih 35 godina, dakle od raspada Jugoslavije, a realno i koju godinu ranije u nacionalističkim pripremama za razbijanje Jugoslavije. Zato režim ne zna kako da na njihove zahtjeve odgovori. Zato građani vjeruju da studentski pokret može donijeti supstancijalnu društvenu promjenu, kakvu je prethodni masovni pokret u Srbiji – onaj petookrotbarski – propustio jer unutar sebe nije imao konsenzus o društvenim promjenama koji je prevazilazio smjenu vlasti. Nasuprot tome, ovaj pokret ne govori o promjeni vlasti, nego o promjeni paradigme. I ne samo da o njoj govori, on je iz dana u dan prakticira.

Izgradnja nove društvenosti

Treća važna tema koju ovi protesti studenata otvaraju izgradnja je nove društvenosti. S jedne strane, u lajv prenosu na TikToku i instagramu pratimo rađanje nove političke generacije na platformi direktne demokracije i direktne akcije, s minimalnim programom izgradnje funkcionalne demokracije. S druge strane, vidimo kako ta generacija demokratizira svoje obrazovne ustanove, univerzitete i srednje škole, u punom smislu.

Prilično širok odaziv građana da na fakultete dostave hranu, pokrivače, jastuke i razne druge potrepštine pokazuje da i oni vide studentsku borbu kao nešto važno. U prvim danima blokade, kad se tek širila po fakultetima, poljoprivrednici su odigrali važnu ulogu preuzimajući na sebe dio pritiska represivnog sistema. Kako se razvojem blokada studenti sve više nalaze izloženi represiji, advokati se organiziraju za pružanje besplatne pravne pomoći.

Prvi rezultat ove ekspanzije socijalnih interakcija i taktičkih savezništava bio je veličanstveni skup na Slaviji, prema podacima Arhiva javnih skupova vjerojatno veći i od petooktobarskih demonstracija. Sinoćnji ispraćaj stare godine, bez obzira na broj okupljenih, nije izgledao ništa manje impresivno.

Iako su brojna strateška pitanja u vezi trenutnog studentskog pokreta ne samo neodgovorena nego i uopće neotvorena, neosporno je da je ovaj pokret, nadajmo se bespovratno, promijenio neke socijalne dinamike. Usamljeni, otuđeni, ustrašeni pojedinci – takoreći defaultni građani postjugoslavenskih država – dobili su preko noći snagu i nadu da učestvuju u nečemu što debelo nadilazi njihove živote. Tišina i stamenost studenata u odavanju pošte ubijenima izgurala je strah, taj najpouzdaniji mehanizam kontrole stanovništva, iz javnosti. Njihova odlučnost osnažila je oslabljene dajući im nadu. Malo li je!

Palestina. Bezuvjetno

luka matić — Sun, 06 Oct 2024 08:00:04 GMT

Ako moram da umrem,
ti moraš živeti
da bi ispričao moju priču
da bi prodao moje stvari,
da bi kupio parče tkanine
i nešto kanapa,
(neka bude beo sa drugim repom)
tako da bi jedno dete, negde u Gazi
dok gleda nebo u oči
čekajući tatu koji je otišao uz bljesak –
i nikom nije rekao zbogom
čak ni svom mesu
čak ni samom sebi –
videlo zmaja, mog zmaja kog si napravio ti,
kako leti visoko
i pomislilo na trenutak da je to anđeo
koji vraća ljubav
Ako moram da umrem
Neka to donese nadu
Neka postane priča
Refaat Alareer (1979-2023), »If I must die«, prevela sa engleskoga @non_alignee

Je li moguće pisati o Gazi? Što znači pisati o Palestini? Što se ima za reći nakon godinu dana razaranja u izravnom prijenosu? Zašto o tome pisati baš danas, od svih dana? Zašto ne jučer, ili sutra? Zašto ne prije tri, šest, ili devet mjeseci? Što ostaje da se kaže nakon svih fotografija i video snimki koje smo vidjeli na društvenim medijima (unatoč shadowbannanju)? Što ima da se kaže nakon čitanja podneska Južnoafričke Republike Međunarodnom sudu pravde?

Godinu dana nakon posljednje eskalacije, Palestina više nije i ne može biti ni pitanje uma, ni pitanje političke prosudbe, ni pitanje politike i geopolitike, strategije i taktike, savezništva i neprijateljstva, ni pitanje etike ili estetike. Pitanje Palestine je jedino i isključivo pitanje stomaka – pitanje reakcije koju doživljavamo kad vidimo još jedno mrtvo tijelo, još jedne uplakane roditelje, još jedno dijete s amputiranim udovima, još jednu srušenu zgradu ili još jednu kolonu izbjeglica koja se kreće kroz ruševine.

I

U političkim reakcijama naših vlasti mnogo je preuzimanja zapadnjačkih pozicija. Lako bi to bilo pripisati njemačkom ili angloameričkom utjecaju na politiku u jugoslavenskom prostoru pa reći da, eto, ove naše političke elite uvoze stavove svojih vanjskopolitičkih sponzora. Zagreb nešto uvijenije, Beograd nešto eksplicitnije, svrstali su se oba na stranu entiteta za koji je Svjetski sud zaključio da vrlo vjerojatno provodi genocid. Jer i Zagreb i Beograd gledaju u Berlin i Washington znajući da o njima ovise i ekonomski i vanjskopolitički. Mnogo je to bečkog konjušarstva u glavnim gradovima dviju najvećih bivših jugoslavenskih republika.

Bilo bi, vjerujem, pogrešno interpretirati pozicioniranje službene Ljubljane u ključu očuvanja jugoslavenskog nasljeđa i politike nesvrstanosti. No bilo bi pogrešno reći i da pozicioniranje Ljubljane nema nikakve veze s tim. Više nego drugdje u Jugoslaviji, u Sloveniji je NOB imao antikolonijalni karakter. I više nego drugdje, u Sloveniji je NOB gradio naciju i nacionalnu svijest. Nasuprot Hitleru, koji je 1941. godine u Mariboru zahtijevao: »Učinite mi ovu zemlju ponovo njemačkom!« – Osvobodilna fronta učinila ju je slovenskom. Zato je zanimljivo promatrati kako i danas potpora palestinskom otporu kolonijalizmu u Sloveniji otprilike prati linije široke društvene koalicije koja je sačinjavala OF.

Generacijski poraz političke generacije kojoj sam pripadao, a koja se klela u nadilaženje nacionalnih podjela iz devedesetih ocrtava se na istoj ovoj liniji. Ono što se iz te generacije politički mejnstrimiziralo i trajno ušlo u predstavnička tijela kao različite političke organizacije zeleno-lijevog profila dijeli se na graničnom prijelazu Bregana. Dok je u Sloveniji Levica iz pozicije vlasti predvodila politički zagovor priznanja palestinske državnosti, njihovi pandani u Hrvatskoj i Srbiji već godinu dana kalkuliraju lagodno iz opozicijskih klupa. Te ovi imaju pravo da se brane, te oni su mračnjaci i religijski fanatici, te evropska krivnja za Holokaust, te vamo, te tamo. Naši bivši drugovi zaboravili su da Brechtova strofa:

Voleo bih i da sam mudar.
U starostavnim knjigama piše šta je mudro:
Ne mešati se u spor u svetu i svoj kratki vek
Proživeti bez straha.
Održati se i bez nasilja,
Zlo uzvraćati dobrim,
Svoje želje ne ispunjavati, nego ih zaboravljati –
Smatra se mudrim.

završava stihovima:

Ja sve to ne mogu:
Zaista, živim u mračno vreme!

Politika je u vrijeme genocida u Gazi izgubila karakter javne djelatnosti. Institucije vlasti i akteri koji u njima djeluju održavaju samo privid demokracije, simulaciju. S vremena na vrijeme, političari se, reda radi i vrlo umjereno, oglase. Međutim, sve što čine bez supstance je i bez efekta. Dok podržavaoci cionističkog režima tvrde da se u Palestini vodi borba za spas zapadne civilizacije – puno se točnijom čini dosjetka sa društvenih mreža, da je u Palestini umro mit o humanosti Zapada.

II

Preko kamenih ploča. Čelik, čelik u mesu,
Zatreperen još uvek u bdenju bivšeg dečaka.
Padali su u krv, smrskanog sluha; nisu čuli
Onog što sledi, onog spaljenih očiju,
Ili onog čelikom okresanog kao stablo,
Među zidovima, odebljalim od krikova,
Obogaćenim strahotom. I crvena usta
Svežih rana ostala su nema, puna krvi.
Ivan V. Lalić, »Opelo za sedam stotina iz crkve u Glini« | link

Kako se politika odrekla javnog karaktera zarad interesa anglo-američkih i njemačkih sponzora, tako su i mediji bitno iznevjerili svoju javnu dužnost. Mnogo je sklonosti da se – sve pod krinkom nijansiranog uvida – objašnjavaju geneze i historijati, seciraju ideološke i religijske sklonosti palestinskih organizacija. Isti pristup ne primijenjuje se na cionističkog agresora, vjerojatno iz straha od kritika zbog dovođenja u pitanje arhetipske žrtve.

Mediji iznevjeravaju svoj mandat i javnu dužnost kada ne postavljaju pitanje kako to da je prihvatljivo bezuvjetno podržavati cionistički režim, ali se prema svakom palestinskom podržavatelju inzistira da prije svega osudi Hamas. Ponekad se i od samih Palestinaca zahtijeva se da osude Hamas ako žele govoriti u zapadnim medijima. Kao u lošoj parafrazi jedne druge Brechtove pjesme, zapadni mediji proglašavaju da je palestinski pokret otpora proigrao njihovo povjerenje i spremaju se da izaberu novi. Izrazi žaljenja za 1.200 nevinih žrtava Hamasovog napada 7. oktobra prošle godine i preko stotinu talaca postali su obavezna mantra svakoga tko pretendira na nastup u javnom prostoru. Pritom se uporno izbjegava govoriti o tome koliko je od tih 1.200 ubila cionistička vojska pod Direktivom Hanibal kao i o tome da je palestinski pokret otpora bio spreman već 8. oktobra pustiti sve taoce pod uvjetom da cionistička vojska ne izvrši invaziju na Gazu.

Ilustraciju po motivima Refaatove pjesme napravio je ChatGPT

Antisemitizam je postao lozinka kojom se legitimizira denkverbot. Postao je presuda kojom se iz javnog prostora protjeruje one koji se usude dovesti u pitanje legitimnost i legalnost vojnog odgovora cionističkog režima u Gazi. U krešendu suludosti, jevrejske anti-cioniste proglašavaju antisemitima i hapse zbog antiratnih prosvjeda. Neki autori, poput Sim Kern, predlažu da se upravo zbog toga termin antisemitizam izbaci iz upotrebe u korist starijeg termina Judenhass – mržnja prema Židovima.

Kad govorimo o iznevjerenom mandatu medija, onda u to svakako ulazi i propuštanje prilike da se u ovih preteških godinu dana otvore preteška pitanja. Primjerice, da se otvori pitanje odnosa sa Sjedinjenim Američkim Državama i Izraelom, na isti način na koji se prije dvije godine otvaralo pitanje odnosa s Ruskom Federacijom. Zatim da se otvori pitanje evropskog kolonijalnog nasljeđa i zločina koje su kolonijalne sile činile u svojim kolonijama. Nije da je teško i da se mora čitati Frantza Fanona, imala je engleska kruna koloniju posred Evrope – Irska se zove, pogledajte Wind That Shakes the Barley. Naposljetku, mediji su propustili da se zapitaju da kako to da najcrnja i najtvrđa evropska desnica zdušno podržava cionistički projekt u Palestini. Da nije to možda refleks Judenhassa iz prethodnog odlomka? Evropa je uredno one Židove koje nacisti nisu pobili izvezla na Levant. Sad tim Židovima problem prave neki lokalni muslimani, pa hajd' da im pomognemo da ih riješe, samo da nam se ne vrate u Evropu.

Naposljetku, novinari su izdali sami sebe i svoj ceh. Dok završavam ovaj tekst, čitam na twitteru da je u Jabaliji u pojasu Gaze ubijen 19-godišnji izvjestitelj Hassan Hamad. On je, koliko razumijem, jedan iz plejade mladih u Gazi koji su početkom cionističke invazije preuzeli na sebe zadatak dokumentiranja života pod genocidom. Palestinski izvori kažu da je ubijeno preko 200 novinara i izvjestitelja. Wikipedija ih navodi 139 ubijenih, što je znatno više nego u cijelom Drugom svjetskom ratu. Neki od tih novinara ubijeni su ciljano, kao što je ciljano ubijen filolog i pjesnik Refaat Alaleer čija pjesma stoji na početku ovog teksta.

Broj ubijenih novinara manji je od broja ubijenih humanitarnih radnika, kojih je u prvih šest mjeseci agresije ubijeno 224. Ako na to dodamo procjenu objavljenu prije tri mjeseca u The Lancetu, da se cionističkoj agresiji može pripisati 186.000 smrti, što dođe 7-9% stanovništva Gaze, jasno je o koliko velikom zločinu je riječ. Veliki i teški zločini ištu da se velike i teške diskusije vode u javnom prostoru. Netko bi morao podnijeti račun zašto nije tako.

III

Da živimo u brehtovsko strašno doba, doba straha, nevolje, groba, vjerojatno ništa ne govori toliko rječito kao kad se u konačno rješenje palestinskog pitanja kunu ljudi koji nas okružuju. Isti oni koji se odaju žrtvoslovnom pathosu o datumima obljetnica stradanja svojeg naroda u ratovima devedesetih. Što se mora dogoditi da one kolone koje smo gledali, ili u njima koračali, ne vidimo u kolonama koje koračaju Gazom. Što se dogodi nakon iskustva granatiranja ili bombardiranja, da možemo pomisliti da ima neka granata ili bomba da opravdano pada na civilnu glavu?

Je li stvarno moguće da nas je zlo i trauma koje smo proživjeli desenzitiviralo za tuđu patnju? Da nas je učinilo indiferentnima prema onima koji danas pokapaju svoje mrtve u improvizirane grobove jer do groblja ne mogu doći, koji danas svoje voljene pronalaze u masovnim grobnicama?

Empatija nije, kao što se obično misli, sposobnost suosjećanja. Empatija je sposobnost sagledavanja situacije iz perspektive drugoga. Ali nama sposobnost empatije ne treba u ovom slučaju da bismo znali kako je danas Palestincima. Mi se ne moramo izmjestiti iz sebe da bismo to vidjeli. Mi ta iskustva imamo – iskustva izbjeglištva, iskustva sakrivanja pod bombama i granatama, iskustva neizvjesnog sutra i izvjesne smrti. Mi znamo što znače i kako izgledaju srušene škole, bolnice i mostovi, spaljene kuće. Mi znamo kako izgleda i kako boli zavičaj iz tuđine.

Vjerujte, rat je najveća čovjekova niskost koju je u svojoj raskalašenosti smislio, valjda zato da bi poslije svega u sažaljenju mogao iznova prljati.
Siniša Glavašević, »Riječ prva« u: Priče iz Vukovara | link

Samo ljude sa Zapada može iznenaditi kako cionistički režim gradi novu kulturu sjećanja. Nama je matrica Netanyahuovih zelota dobro poznata jer smo je vidjeli nebrojeno puta. Vidjeli smo kako se od žrtve gradi osnova za mržnju, kako se ne dopušta da rana zacijeli, kako se prisiljava da boli i boli i boli. Neprestano. Već trideset godina traumu slijedi retraumatizacija koja onemogućava komunikaciju izvan kruga supatnika. Retraumatizacija zatvara u zajednice vječne boli i mržnje prema unima koji u te zajednice ne pripadaju.

Paradoksalno, inzistiranje na boli i traumi otuđuje tu bol i traumu od onih koji su ih proživjeli. Vjerojatno nema većeg zločina nacionalističkih politika prema narodima koje navodno predstavljaju od onemogućavanja da se izađe iz pozicije žrtve, iz patnje i boli koju ta pozicija podrazumijeva. Međutim, kad se iz toga probijemo, onda se otvara potencijal da imamo suosjećanje za svakoga tko sada negdje pati, i da se borimo da više nitko ne mora patiti kako smo mi propatili.

Nikad se ne završava. Rat se vucara za tobom kroz kontinente
u dronjavim karavanima. Svaki rat je tvoj. Kad te na granici
američki policajac pita odakle si, ti prstom pokažeš
na sva mjesta koja nestaju.
Selma Asotić, »Lekcije o ratu« | link

Kritičke opaske uz prijedlog osnivanja Muzeja otpora

luka matić — Fri, 30 Jun 2023 14:47:54 GMT

Nedavni policy paper udruge Mreža antifašistkinja Zagreba kojim se predlaže da Grad Zagreb osnuje Muzej otpora daje priliku da se razgovara o tome kako parlamentarna i vanparlamentarna ljevica u Hrvatskoj oblikuju rješenja putem kojih žele provoditi svoju političku agendu. Slučaj Muzeja otpora sam je po sebi prilično beznačajan, ali ilustrativan za ignoranciju potreba korisnika i manjak inovativnosti. Obrazloženje u navedenom policy paperu ukratko kaže da iako je suvremena Evropa nastala na tekovinama antifašizma (a nije), zagrebački ilegalni pokret nije adekvatno reprezentiran u postojećim muzejima. Istovremeno, brojni gradovi Evrope (daje se spisak) imaju muzeje otpora. Stoga bi i Zagreb trebao imati muzej otpora te se moli gradska uprava (naklonjena antifašističkim vrijednostima) da takav muzej zasnuje. Riječju se, međutim, ne spominje čemu bi taj muzej služio osim da ga eto ima i Zagreb kad ga već imaju Amsterdam i Lisabon.

MAZ u svojem policy paperu predlaže četiri konkretne mjere Gradu Zagrebu:

Osnivanje javne ustanove zadužene za očuvanje, istraživanje i promicanje antifašističke baštine u Gradu Zagrebu.

Obnova i vraćanje spomenika, spomen-ploča i drugih simbola antifašističke borbe u Zagrebu te zaštita postojeći[h].

Organiziranje obrazovnih programa za djecu i mlade o antifašizmu i borbi protiv fašizma u Hrvatskoj te jačanje položaja istih sadržaja u školskom kurikulumu.

Stvaranje digitalne platforme koja će omogućiti slobodan pristup informacijama o antifašističkoj baštini.

Ove mjere MAZ predlaže, kažu, »[n]a temelju istraživanja provedenog u sklopu projekta „Sjećanje za budućnost -- antifašistička baština i vrijednosti u javnom prostoru”«. Na drugom mjestu u dokumentu doznajemo da je istraživanje provedeno tako što su istraživači »pristupili [...] odgovornim osobama u institucijama koje su povijesno ili kulturno-umjetnički relevantne za fenomen pokreta otpora u Zagrebu i analizirali do koje mjere se NOP u Zagrebu pojavljivao u stalnim postavima i tematskim izložbama.« Doznajemo i da su rečene institucije Hrvatski povijesni muzej, Muzej Grada Zagreba, Muzej za umjetnost i obrt, Tehnički muzej Nikola Tesla, Hrvatski državni arhiv te Muzej suvremene umjetnosti, a da je razdoblje na koje se odnosilo istraživanje ono posljednjih 20 godina. Kao rezultat istraživanja dobili smo tablicu iz koje se vidi da su u tom periodu Hrvatski povijesni muzej i Muzej Grada Zagreba imali po jednu tematsku izložbu o NOP-u u Zagrebu, dok ostale institucije nisu imale nijednu.

Taj kvantitativni podatak nema druge funkcije osim da sablazni. Zamislite, u dvadeset godina samo dvije izložbe o zagrebačkim ilegalcima i partizanima! Kao da je to nužno loše. Ta mogla se u ovo brojanje ušuljati i izložba o partizanima iz perspektive autora poremećenih pamfleta na desničarskim web portalima. Uostalom, ako je izložba Hrvatskog povijesnog muzeja koja se ovdje broji ona o 1945. godini, onda to i nije daleko od ovog scenarija. Zašto bi sablažnjavao? Pa zato što se ne vrednuje dovoljno činjenica da je Zagreb tokom četiri godine okupacije bio -- nacistima i domaćim izdajnicima -- najnesigurniji grad u okupiranoj Evropi.

Ključno pitanje je mogu li predložene mjere tu poraznu činjenicu promijeniti. Moja je teza da ne mogu jer su autori policy papera pošli od pogrešnih pretpostavki u osmišljavanju rješenja. Pritom ne pretendiram da mogu ponuditi bolje gotovo rješenje. Logika rješenja je top→down institucionalna logika što se vidi u barem trima predloženim mjerama. Od Grada se traži da osnuje ustanovu, od Grada se traži da obnovi i zaštiti spomenike, od Grada se traži da organizira obrazovne programe za djecu i mlade. Iako to ne piše eksplicitno, jedino je logično da se ovo traži od Grada Zagreba, jer su u njegovoj ingerenciji i osnivanje javnih ustanova i spomenici u javnom prostoru i odgoj i obrazovanje na području Grada. Nejasno je tko bi trebao stvoriti digtalnu platformu »koja će omogućiti slobodan pristup informacijama o antifašističkoj spomeničkoj baštini«, ali to su mogli u sklopu projekta napraviti i sami predlagatelji, koristeći digitalnu infrastrukturu projekta Kartografija otpora ili neki od dostupnih digitalnih servisa.

Iako zagovaraju društvenu (re)valorizaciju antifašizma, mjere koje predlažu nemaju veze s društvom ni iz koje perspektive. Osim što zahtijevaju top→down institucionalne intervencije koje po definiciji nisu društvene intervencije, one ne odgovaraju na društvene potrebe. Autori policy papera oblikovali su policy polazeći od apstraktnih, štoviše aksiomatskih, pretpostavki bez da su ih istraživački (koliko nam je poznato iz policy papera) pokušali ovjeriti u društvu, dakle među budućim potencijalnim korisnicima (projektnim jezikom beneficiaries, onima koji imaju korist) predloženih intervencija. Štoviše, u prilici kada su izašli izvan okvira vlastite organizacije u strukovnu javnost krajem 2022. godine, dvije od tri stručnjakinje dale su povratnu informaciju da osnivanje novog muzeja nije [nužno] rješenje za problem izostanka javnog sjećanja na antifašistički otpor u Zagrebu.

S obzirom na to da je jedna od predloženih mjera organiziranje obrazovnih programa za djecu i mlade, minimum korektnosti bio bi provesti makar i kvantitativno istraživanje među onim društvenim skupinama koje bi ti programi zahvaćali. Osim djece i mladih, tu su i njihovi učitelji i nastavnici. Kao neposredni učesnici odgojno-obrazovnog procesa, oni su najpozvaniji dati podatke (kvalitativne i kvantitativne) na kojima bi se temeljio novi obrazovni program o antifašizmu u Zagrebu. Takav pristup ne podrazumijeva da bi ove skupine trebale određivati sadržaj obrazovnog programa -- to neka ostane prerogativ struke. Međutim, đaci i njihovi učitelji mogu dati neprocjenjivo vrijedne informacije o tome koji bi im formati odgovarali, koje metode učenja bi polučile najbolje učinke, kako bi najbolje učenici mogli biti aktivni u ovom programu, koje medije komunikacije bi se u svrhu pojačavanja ishoda programa moglo koristiti i slično. Također, s manjim grupama mogle bi se raditi pilot provedbe novog obrazovnog programa i temeljem prikupljenih povratnih informacija ga rafinirati. Povrh toga, takav pristup bio bi u skladu s postulatima kritičke pedagogije -- kojoj bi predlagatelji, kao nominalno antifašistička organizacija, morali biti skloni -- ali i sa suvremenim okvirima poput product discoveryja ili metodama oblikovanja proizvoda i usluga kao što je design thinking*.

Napravimo misaoni eksperiment. Imamo osnivanje novog muzeja za kojim ne postoji javna potreba i koji nema potencijalnu publiku, a pored toga imamo novi obavezni obrazovni program za djecu i mlade u školama kojima je osnivač Grad Zagreb. Nije teško zamisliti da u takvoj konstelaciji škole dobiju obavezu da barem jednom godišnje dovedu svoje učenike na terensku nastavu u muzej kako ovaj ne bi zjapio prazan. Svaka sličnost s idejom obaveznih ekskurzija u Vukovar ili SUBNOR-ovcima koji drže časove učenicima ne da je namjerna nego je logična. Pitanje je samo želi li MAZ zakucati posljednji čavao u kovčeg antifašističkog nasljeđa inzistiranjem na promašenoj ideji.

Alternativa postoji. Prije svega, kao što sam već rekao, na razini metode osmišljavanja rješenja. Za početak treba na razini ishoda (outcomes) definirati što znači ta prazna fraza »valorizacija antifašizma«. Na kojim se razinama može očitavati da je antifašističko nasljeđe valorizirano? Koje to društvene promjene, u kojim segmentima i ciljnim skupinama proizvodi? Iskamčiti od gradskih vlasti financijska sredstva i dozvole za osnivanje još jednog muzeja ili za ponovno postavljanje svih onih spomen ploča koje su devedesetih devastirane i nije toliki problem. Međutim, ako su muzej i spomen ploče svrha po sebi, onda na isto dođe ima li ih ili nema. No ako je ambicija stvarno proizvesti neku vrstu društvene promjene, onda mora postojati svijest da ona ne dolazi od institucija i simbola u prostoru, nego od promjene društvenih praksi. Ako je cilj valorizacija antifašističkog nasljeđa u Zagrebu -- onda to ne znači samo negdje na Trešnjevki, Gornjem ili Donjem gradu, nego i u Brezovici, Dubravi ili Vrapču. A stanovništvo perifernih gradskih općina ne može se dekretom poslati da ide razgledavati muzejske izložbe, čak i ako se učenike gradskih škola može.

Nasuprot takvim intervencijama odozgo, u suglasju s našim antifašističkim nasljeđem, ali i suvremenim praksama kritičke pedagogije ili razvoja proizvoda i usluga -- takoreći, partizanski -- bilo bi izaći u društvo, među ljude i postaviti pitanje o tome što bi njima značilo da imaju od kulturne produkcije i kulturnih institucija u svojim (mikro)lokalnim zajednicama. Donijeti u brezovice, vrapča i dubrave muzeje susjedstva, prikupljati sjećanja i baštinu odozdo. Otići, kao što sam već naveo, u škole, među đake i nastavno osoblje -- pitati ih kako oni uče, koje sadržaje konzumiraju, koje platforme koriste. A onda producirati sadržaj prilagođen njihovim konzumentskim preferencijama i platformama putem kojih komuniciraju te ih, naposljetku, pozvati da sami produciraju sadržaj. Jer ako govorimo o (re)valorizaciji, onda moramo imati na umu i dimenziju održivosti, kako se kaže u jeziku prijavnih obrazaca, beyond project period. A takva održivost ne znači da neka udruga dobiva projekt za projektom za rad na istoj temi, nego da ishodi projekta zažive u ciljnim skupinama i opstaju neovisno o institucijama koje dodjeljuju projektna sredstva.

»Čovjekov svijet« i praxisov problem s prirodom

luka matić — Sun, 12 Jun 2022 06:30:03 GMT

Supek je praxis filozof koji to nije. S jedne strane, kroz rad u Pogledima on je prethodnik Praxisa i kasnije njegov glavni urednik i predsjednik Korčulanske ljetne škole. S druge strane on generacijski ne pripada društvu praxista od kojih je bar desetljeće stariji,¹ a istom društvu ne pripada ni metodološki kao društvenjački multipraktik, to jest i filozof i psiholog i sociolog u istoj osobi. Tako formatiran, Supek je kontinuirano kroz svoju akademsku karijeru nadilazio kontekste koje je suoblikovao i u njima djelovao. Ovdje hoću u kratkim crtama postaviti problem odnosa čovjek-priroda u praxisu, po mom sudu relevantnog za analizu Supekovih pogleda na ekologiju i rješenja koja je nudio.

Praxis se razvija kao filozofija revolucionarne nade, itekako svjesna problema u svijetu koji je okružuje. Na drugom mjestu pisao sam više o počecima časopisa Pogledi i Praxis te njihovim unutarnjim i vanjskim vezama. Sad bih ponudio jednu drugu opservaciju a to je da su 1952. godine Pogledi okrenuti budućnosti i mobiliziraju znanost u potporu revolucionarnoj djelatnosti. Dvanaest godina i jednu kubansku krizu kasnije, Praxis je programatski puno svjesniji opasnosti koje vrebaju čovjekov svijet, kao primjerice opasnosti od nuklearne kataklizme.

Međutim, nijedan od ovih časopisa nije se programatski orijentirao prema problemima prirodnog okoliša, u smislu ekologije kakva se razvija nakon objavljivanja Limits to Growth 1972. godine. Štoviše, ta studija nije čak ni prikazana u Praxisu, iako bi se to možda moglo očekivati s obzirom na činjenicu da je Supek aktivno sudjelovao u međunarodnim diskusijama koje su uslijedile nakon njezinog objavljivanja. Ipak, ovdje je interesantnije ono čega je u Praxisu bilo, nego ono čega nije bilo.

Praxisovska orijentacija na teorijsko podupiranje revolucionarne socijalističke transformacije - kako jugoslavenskog društva, tako i svijeta - bila je zasnovana na antropocentričnoj koncepciji marksističke filozofije. Kao što nam je u međuvremenu postalo poznato, antropocentrizam nije bio defaultna marksistička ili Marxova pozicija. O tome je u svojoj knjizi o Marxovoj političkoj ekologiji pisao John Bellamy Foster, a u posljednje vrijeme je dva teksta na svom blogu objavio Aleksandar Matković (ovdje i ovdje). Kako Bellamy Foster kaže, bavljenje Marxovom ekologijom blokirala je tradicija hegelijanskog Marxizma Korscha, Gramscija i Lukača, koja je izdominirala marksističkim diskusijama od 1920-ih nadalje. Dodatno, praxisovski marksizam bio je, kako su ga sami nazivali, humanistički. On je razvijan na zasadama Marxovih i Engelsovih Ranih radova, što je u bitnome ograničilo tematske domene i metodologiju praxisa. Potvrdu ovome možemo naći u Historiji marksizma Predraga Vranickog - dugo vremena najprevođenijoj i najobuhvatnijoj historiji marksizma na svijetu - u kojoj nisu obrađene ekološke teme čak ni u kontekstu Engelsove Dijalektike prirode.

Na teorijskoj razini - dakle ontološki i epistemološki - u praxisu dolazi do izjednačavanja čovjeka i svijeta. Kod Gaje Petrovića (»Povijest i priroda«, Praxis 1/1966) čovjek je transnaturalno bivstvovanje čija slobodna stvaralačka djelatnost proizvodi povijesni svijet - nasuprot prirodi koja je domena slijepe nužnosti (prirodni zakoni) i slijepe slučajnosti (prirodni razvoj). Godinama kasnije, Dimitar Dimitrov (»Teorijska iskušenja na fonu naučno-tehnološkog razvoja«, Praxis 1-2/1974) to će artikulirati tako da pravo ljudsko djelovanje odlikuje svrhovita cjelovitost.

Milan Kangrga, koji je u praxisovskoj podjeli rada bio zadužen za praktičku filozofiju, na više će mjesta tokom svoje karijere ustanoviti da svijet ne postoji izvan ljudske djelatnosti. U svojim predavanjima o klasičnom njemačkom idealizmu (Klasični njemački idealizam (predavanja), Zagreb: FFPress, 2008) kaže:

A kada imamo pitanje, po čemu su subjekt i objekt mogući, onda imamo odmah pitanje koje je tu implicirano: po čemu je taj čovjekov svijet moguć? Pa, onda imamo ono što je za nas u svakidašnjem životu ili malo pretjerano ili čak nekako nebulozno: čovjek = svijet. Pa kad kažete čovjekov svijet, to vam je tautologija. ima tu onda puno nerazumijevanja, naročito od ovih takozvanih fenomenoloških mislilaca, koji onda govore o »svijetu života«. Kojega života? valjda čovjeka! onda ne treba reći svijet života, Lebenswelt, to je Husserl, onda svi ponavljaju, pa ne znaju što su govorili. dovoljno je reći svijet, ili dovoljno je reći čovjek, jer je to jedno te isto. nema čovjeka bez svijeta niti nema svijeta bez čovjeka. čovjek je par excellence, dakle po svojoj bîti, svjetovno biće. a budući da je svijet zapravo njegov vlastiti povijesni proizvod, on je praktičko biće, odnosno, svijet je povijesno događanje, to jest, proizvođenje sebe i svijeta u istom činu, kao — vremenovanju.

U tom smislu, čovjek je stvaratelj svijeta i sebe kao svijeta, odnosno povijesti kao jedine svrhovite cjeline. Priroda je takvom čovjeku drugo i strano, domena nedovatljiva kreativnoj ljudskoj djelatnosti. Takva je konceptualizacija fundamentalno suprotstavljena ekološkom razumijevanju prirode, koje ju ontološki demistificira i znanstveno opisuje te na temeljutog opisa informira ljudsko djelovanje kako bi onaj čovjekov svijet mogao održivo opstati. U odnosu spram prirode Supek početkom 1970-ih divergira od praxisa i Ovom jedinom Zemljom zasniva socijalnu ekologiju u Jugoslaviji te omogućuje da naš marksizam - bilo filozofski, bilo sociološki - opstane kao relevantan teorijski pristup u odnosu na nove probleme i izazove.

Generacijska razlika važna je zato što kroz nju ide povijesna cezura. Supek je studirao u međuratnom razdoblju i politički se formirao kroz ilegalni rad o čemu i sam svjedoči, a živio je i iskustvo nacističkog logora smrti u Buchenwaldu. Njegovi suborci i suradnici intelektualno su se i politički formirali tek u ratu/revoluciji i neposrednom poraću. U vremenu kada je Supek postajao marksistom, Rani radovi još nisu bili objavljeni. ↩

Par bilješki o ratu i okolišu

luka matić — Sun, 08 May 2022 07:09:09 GMT

Treći mjesec teče otkako je Ruska Federacija izvršila agresiju na Ukrajinu, o čemu redovito možemo čitati vojno-strateške, (geo)političke ili ekonomske analize. Međutim, iako je rat u Ukrajini razoran, u medijskom mainstreamu ne govori se o njegovim posljedicama na okoliš. Ovaj tekst je nastao kao bilješka o utjecajima ratnih razaranja na okoliš i međunarodnom okviru zaštite okoliša od ratnih sukoba.

U knjizi kojom je utemeljio socijalnu ekologiju u Jugoslaviji - Ova jedina zemlja. Idemo li u katastrofu ili u treću revoluciju? iz 1973. godine - Rudi Supek donosi nekoliko tekstova kao priloge¹, međutim samo jedan tekst preuzima u glavni tekst knjige ravnopravan svojem autorskom tekstu - izvještaj američkog biologa Arthura H. Westinga »Ekocid u Vijetnamu«, napisan za nezavisnu konferenciju Dai Dong u Stockholmu 1972. godine. Otkako je rat u Ukrajini eskalirao agresijom Ruske Federacije 24. februara, medijsko praćenje sukoba i javna rasprava - o čemu sam nešto pisao u prošlom blogpostu - rijetko do nimalo govori o posljedicama koje će ostati nakon rata. No i kada se govori, riječ je uglavnom o geopolitičkim i u manjoj mjeri o ekonomskim posljedicama. Odličnu opservaciju dao je u nedavnom intervjuu Borisu Paveliću za Forum politolog Dejan Jović:

Klimatska pitanja su pitanja treće generacije, kojima se zemlje posvećuju nakon što učvrste svoju državnost odnosno suverenitet, i nakon što postignu ekonomski razvoj. No, ratovi kao što je ovaj nas vraćaju nazad na prvu generaciju pitanja, a imaju posljedice i na drugu – jer, posljedice ratova i sankcija na razvoj i bogatstvo društava bit će velike ne samo za Rusiju nego i za nas ostale. Nažalost, očekujem da će se stoga pitanja treće generacije ukloniti s dnevnog reda, makar privremeno. Šteta.

Erica Sweeney prošlog je mjeseca, kad smo ulazili tek u treću sedmicu rata, u reportaži za Business Insider izvijestila da su kratkoročno najveći problemi šteta na energetskim i industrijskim postrojenjima. Međutim, dugoročno nas očekuju rizici od toksične kontaminacije iz elektrana, kemijske i metalske industrije, kao i od odlagališta nuklearnog otpada koja su se našla u zonama ratnih djelovanja. Sweeneyini sugovornici u linkanom članku bilo je i osoblje Conflict and Environment Observatoryja, nevladine organizacije koja prati posljedice oružanih sukoba na okoliš i redovito dopunjava podatke o okolišnom utjecaju ratova u Afganistanu, Kolumbiji, Iraku, Libiji, okupiranim teritorijima Palestine, Južnom Sudanu, Siriji, Jemenu i, naravno, Ukrajini. Već dva dana po agresiji izlistali su osam okolišnih rizika:

onečišćenje iz vojnih objekata i od vojnih materijala uslijed napada ruske vojske na vojnu infrastrukturu, uključujući i onu u blizini civilnih područja, kao što su skladišta oružja i vojne opreme te skladišta goriva za vojne namjene; uz to, navodi se i zagađenje od stradalih (tj. izgorjelih) oklopnih vozila, oborenih aviona i slično;
rizici zagađenja iz nuklearnih postrojenja i od radijacije koji se odnose na moguća oštećenja nuklearnih elektrana, spremišta nuklearnog otpada, nuklearnih materijala koji se koriste izvan energetskog sektora (npr. u medicini) te od potencijalne upotrebe municije koja sadrži osiromašeni uranijum;
vodoopskrba je problem na krimskom poluotoku s obzirom da na njemu nema izvora pitke vode, stoga su česte nestašice pogađale stanovništvo te regije, a probleme s vodoopskrbom imale su i druge regije na istoku Ukrajine;
upotreba eksplozivne municije u ratu u gradovima generira zagađenje zraka česticama građevinskog materijala, a može dovesti i do zagađenja tla, vodoopskrbnih sistema i vodotoka;
industrijska infrastruktura, kao što su rudnici te tvornice kemijske i metalske industrije, potencijalni je izvor različitih vrsta onečišćenja okoliša - tome je posebno izložena rudarsko-industrijska regija Donbas, u kojoj rat neprekinuto traje od 2014. godine;
okoliš i staništa su podložni promjenama već samim time što je u rat uključena teška vojna mehanizacija, a ne smije se smetnuti s uma ni korištenje mina; također, registrirani su i požari uzrokovani ratnim djelovanjima;
klima će se također naći na udaru ratnih djelovanja zbog povećanih emisija stakleničkih plinova; no isto tako otkazivanje planova za plinovod Sjeverni tok 2 otvara prostor da Evropa deficit energije prouzrokovan smanjenjem isporuke ruskog plina kompenzira kroz obnovljive izvore energije.

Već desetljeće Komisija za međunarodno pravo Organizacije ujedinjenih nacija razvija nacrt principa za zaštitu okoliša u odnosu na oružane sukobe (draft principles on the Protection of the environment in relation to armed conflicts - PERAC). PERAC principi osmišljeni su tako da obuhvate cijeli ciklus konflikta - od pretkonfliktnog stanja, preko trajanja konflikta do postkonfliktnog stanja. Svrha im je da poboljšaju »zaštitu okoliša u odnosu na oružani sukob, uključujući preventivne mjere za minimiziranje štete okolišu i kroz korektivne (remedial) mjere«. Među njima, s obzirom na situaciju u Ukrajini, posebno je zanimljiv dvadeseti od tih principa koji se odnosi na opće obaveze okupacione sile i glasi:

An Occupying Power shall respect and protect the environment of the occupied territory in accordance with applicable international law and take environmental considerations into account in the administration of such territory.

An Occupying Power shall take appropriate measures to prevent significant harm to the environment of the occupied territory that is likely to prejudice the health and well-being of the population of the occupied territory.

An Occupying Power shall respect the law and institutions of the occupied territory concerning the protection of the environment and may only introduce changes within the limits provided by the law of armed conflict.

PERAC principi zasad su artikulirani, objašnjeni i komentirani. Također, svoje primjedbe na prvu verziju dale su različite zainteresirane države, prethodno formuliranju konačnog teksta koji će Komisija usvojiti i podnijeti na usvajanje Općoj skupštini OUN-a. CEOBS je pripremio izvještaj o tim komentarima koji možete pročitati ovdje. Ishod, odnosno njihova konačna verzija koja će biti usvojena (ako će biti usvojena), još je neizvjestan jer je proces sada iz faze izrade nacrta pravnog teksta prešao u fazu političkih pregovora. Pritom, kao što se da vidjeti iz CEOBS-ovog izvještaja, zemlje koje su komentirale nacrt u prvom čitanju imale su različite komentare - od onih koje su tražile rezolutnije formulacije i progresivniji tekst (npr. nordijske zemlje, Španija ili Libanon i Cipar), do onih koje su tražile »labavije« formulacije poput SAD-a i SR Njemačke. Ipak, kako je upozorila profesorica prava sa Queen's University Belfast Rachel Killean, i u postojećem pravnom okviru postoji instrument kojim se može pozvati na kaznenu odgovornost za uništavanje okoliša u oružanom sukobu. Naime, Člankom 8(b)(iv) Rimskog Statuta Međunarodnog kaznenog suda uzrokovanje »teške, dugoročne i opsežne štete u prirodnom okolišu koja bi očito bila prevelika u odnosu na očekivani konkretan i izravan vojni dobitak« smatra se ratnim zločinom.

Ekološki razlozi za antiratni angažman mogu - s obzirom na naše iskustvo rata i poraća - zvučati kontraintuitivno. Međutim, ne treba zaboraviti da je Antiratna kampanja Hrvatske nastala, između ostalih, trudom ekoloških aktivist(kinj)a iz Zelene akcije, a da je u svojoj povelji objavljenoj u nultom broju ARKzina navodila mir kao osnovu i za »ekološko blagostanje«.

Na međunarodnoj razini djeluju organizacije i think tankovi koji/e se bave environmental peacebuildingom i promatraju međudjelovanje okoliša i okolišnih problema s oružanim sukobima - bilo kroz prizmu uzroka ili kroz prizmu posljedica. Kako kažu Conca i Debelko: »Ako okoliš može biti okidač za sukob, možda okolišni imperativi mogu biti okidač za mir.«² Oni navode i tri premise za okolišnu izgradnju mira:

okolišni izazovi ne mare za ljudske granice, uslijed čega zahtijevaju premošćivanje tih granica u svrhu svojeg rješavanja;

okoliš može ljudima ponuditi duboko ukorijenjen osjećaj pripadanja, što se može koristiti za jačanje dijeljenih identiteta i prevenciju konflikta;

okolišni problemi zahtijevaju kompleksna tehnička rješenja koja zhtijevaju zamišljanje budućnosti i učenje - to može biti zajednički poduhvat kroz koji sse može uspostaviti povjerenje među sukobljenim grupama.

Marie G.Jacobsson, nekadašnja specijalna izvjestiteljica za zaštitu okoliša u odnosu na oružane sukobe i članica ranije spomenute UN-ove Komisije za međunarodno pravo podsjeća da svijest o potrebi zaštite okoliša u situacijama oružanih sukoba u međunarodnim dokumentima raste od Štokholmske deklaracije (1972), preko Convention on the Prohibition of Military or Any Other Hostile Use of Environmental Modification Techniques (1976) i Prvog dopunskog protokola Ženevske konvencije (1977). Kasnije konferencije i djelovanje kroz različite organizacije, uključujući Crveni križ i Međunarodni kazneni sud, stvarali su daljnje pretpostavke za unaprjeđenje zaštite okoliša od oružanjih sukoba.³

Informacije koje sam ovdje skupio samo su površinski sloj diskusije o utjecaju ratnih razaranja na okoliš. S obzirom na to da nije za očekivati opći prekid svih neprijateljstava na planeti u dogledno vrijeme, kao i to da na našem prostoru stasavaju stranke zelenog predznaka s pretenzijama na značajnu ulogu u parlamentarnom životu, ovu bi diskusiju bilo uputno produbiti i razvijati, kako u smjeru zaštite okoliša, tako i u smjeru antiratne politike i politike održivog mira.

Riječ je o »Poruci iz Mentona«, Deklaraciji Dai Donga o okolišu te Deklaraciji o ljudskom okolišu konferencije Ujedinjenih naroda. ↩
Ken Conca, Geoff Debelko »On Being A Trigger for Peace: Using Environmental Cooperation to Alleviate End, and Hopefully Prevent Armed Conflict«, Environmental Peacebuilding Perspectives 5, dostupno ovdje. ↩
Marie G. Jacobsson, »Armed Conflict and Protection of the Environment: Possible or Not?« , Environmental Peacebuilding Perspectives 4, dostupno ovdje. ↩