skribomatić (Postovi o studija)

Filozofski građanski rat

luka matić — Fri, 28 Oct 2022 09:50:07 GMT

Nakon objavljivanja Heideggerovih Crnih sveski nema više nikakve dileme o njegovom antisemitizmu. Međutim, čak ni izravni dokazi pravo iz rukopisne zaostavštine marburškog teologa nisu znatnije naštetile njegovoj reputaciji. Isto se ne može reći za marksističke filozofe koji su u neposrednom poraću Drugog svjetskog rata kritizirali Heideggera i egzistencijalističku filozofiju. U eseju pisanom za emisiju Ogledi i rasprave Trećeg programa Hrvatskoga radija (27. 10. 2022., snimka ovdje) podsjetio sam na zaboravljene i denuncirane napore Rudija Supeka i Đerđa Lukača u kritici egzistencijalizma i iracionalizma.

Nakon što su završili ratni sukobi Drugog svjetskog rata, a svijet se okrenuo obnovi i izgradnji okvira međunarodnih odnosa koji bi trebali onemogućiti da se njegove strahote ponove – neki filozofi poduhvatili su se zadaće da na idejnom planu razjasne vezu između filozofskih pozicija, društvene dinamike i političkih ishoda. Neki drugi filozofi – mahom porijeklom iz Njemačke – poduhvatili su se refleksije o svojim kolegama i učiteljima koji su pristali uz režim Adolfa Hitlera i nacističke partije. Time su, kako se kolokvijalno kaže, razmrdali osinje gnijezdo i stvorili žarište filozofske rasprave koja se – s mjerom paleći i gaseći – održala do dan danas.

Današnji fokus mojega izlaganja bit će na dvije knjige objavljene u prvom poratnom desetljeću i do danas su čak i u širim filozofskim krugovima relativno zaboravljene. Riječ je o knjizi Egzistencijalizam i dekadencija. Dva eseja Rudija Supeka iz 1950. godine te o knjizi Razaranje uma. Put iracionalizma od Šelinga do Hitlera Đerđa Lukača, objavljenoj prvi puta 1954. godine. Iako dijele intenciju i ciljeve, ove knjige se umnogome i razlikuju. Prvo i najprimjetnije – obujmom. Supekovo djelo kratko je i pitko štivo na svega 180-ak stranica džepnog izdanja Matice hrvatske. Naspram toga, Lukačevo je djelo opsežna studija na preko šest stotina stranica. Druga, metodski važnija, razlika je u tome da je Lukač svoje djelo najvećma napisao u periodu između dvaju svjetskih ratova a Supek u poraću rata u kojem se borio. Ne škodi podsjetiti da je Supek pred sam rat otišao na doktorske studije na Sorbonu, da bi tokom rata bio aktivan u ilegalnom pokretu otpora, provaljen i interniran u koncentracijski logor u Buchenwaldu. Po završetku rata, vratio se na Sorbonu i završkio doktorski studij psihologije, a potom se vratio u Jugoslaviju gdje je nastavio profesionalno i politički djelovati. S druge strane, Lukačeva profesionalna i revolucionarna djelatnost seže još u vrijeme prije Prvog svjetskog rata, a posebno je intenzivna u međuratnom razdoblju kada i piše glavninu teksta Razaranja uma. Utoliko, Supekovo je djelo više historijska refleksija, dok je Lukačevo snažno utjecano njegovom uključenošću u intelektualne i političke tokove vremena o kojemu piše.

Bez obzira na razlike, kako među autorima tako i među njihovim djelima, obje knjige djele isti duh – da bi bilo moguće izgraditi novi svijet, potrebno je stari podvrgnuti temeljnoj i nepoštednoj kritici. Supek će u predgovoru svoje knjige reći:

Sigurno je, međutim, jedno: da se u tim problemima ne smije podleći pod plaštem nekih oportunih i neodređenih formula, nikakvom eklekticizmu, nego je potrebno rukovoditi se principijelnim određivanjem stvarnog sadržaja pojedine kulturne pojave i njene unutrašnje vrijednosti za naše neposredno oblikovanje stvarnosti onako kako to ona sama danas traži od nas.

Lukač je također odrješit kada u svojem predgovoru piše da »nema ‘nedužnog’ pogleda na svijet«, kao i da prava kritika:

mora da na samom materijalu konkretno pokaže filozofsku neispravnost, izvitoperenje osnovnih filozofskih pitanja, uništenje filozofskih dostignuća itd. kao nužne, stvarno filozofske posledice takvih stavova.

I Supek i Lukač svoja su djela pisali ne prikrivajući svoja marksistička polazišta i ne bježeći od toga da ih pišu da bi u oblasti ideja dali razvojni resurs socijalističkoj revoluciji. I sin zagrebačkog dimnjačara, kao i sin budimpeštanskog bankara programatski su odani izgradnji socijalističkog društva. Njihova odanost nije došla u pitanje ni nakon što su smatrali da je revolucija zastranila – kada se od nje nisu odmetnuli već su joj kritikom slijeva pokušavali popraviti kurs. Iz njihovog revolucionarnog uvjerenja treba razumijevati i motivaciju za kritiku građanske filozofije. Supek ovako otvara svoje djelo:

Ne smijemo zaboraviti da živimo u prelaznoj epohi. Još je česta pojava da pojedinci po svojoj kritičkoj svijesti pripadaju novim nastojanjima socijalističke kulture, dok po svojim navikama, po svojim podsvjesnim porivima, pa čak i izražajnim mogućnostima pripadaju dobrim dijelom prošloj građanskoj kulturi. Uostalom, nemoguće je osloboditi se u tako kratkom vremenskom razdoblju, u društvenim razmjerima kulturnog stvaranja, prošlosti koja je tako dugo formirala duhove, sa svim njezinim pozitivnim i negativnim stranama, i stvaralački započeti sasvim nov život potpunom preobrazbom svoje ličnosti.

Promjena – kako društvena tako i individualna – zahtijeva dug i naporan rad te izgradnju mikro, mezo i makro struktura društva i društvenih odnosa na osnovama radikalno drugačijima od osnova starog svijeta. To podrazumijeva i strogu kritiku starog svijeta kao kritiku filozofije starog svijeta. Obojica, i Supek i Lukač, nasljeduju hegelovsko razumijevanje da je filozofija svoje vrijeme obuhvaćeno mislima. S tim da će obojica znakove vremena tražiti ne samo u filozofiji, nego i u umjetnosti – Lukač pokušavajući zasnovati marksističku estetiku, a Supek ekstenzivno tematizirajući liriku. Nasljedujući Marxa, hegelovske postavke postavit će obojica sa glave na noge i to vrijeme koje se priopćava kroz filozofiju i umjetnost promatrati materijalistički. Utoliko, Supek će odmjeravati razvoj egzistencijalističke filozofije s razvojem građanskog društva i klasnih borbi od Francuske revolucije do njegove suvremenosti, a Lukač će razvoj iracionalizma specifično odmjeravati spram historijskog razvoja Njemačke.

Za Supekovo razumijevanje, njemu suvremeni egzistencijalizam je izraz tjeskobe građanske klase Zapadne Evrope. Izvorno, egzistencijalizam je izraz straha građanske klase pred proletarijatom nakon revolucija 1848. godine, a po završetku Drugog svjetskog rata on je izraz tjeskobe građanskih ideologa koji su u pobjedi demokratskih snaga nad fašizmom vidjeli opasnost za kapitalistički sistem. Između ta dva uglavio se međuratni egzistencijalizam koji je kritičan i prema sovjetskom marksizmu-lenjinizmu i prema američkom liberalnom kapitalizmu. Taj egzistencijalizam – za koji navodi primjere Andrea Malrauxa i Raymonda Arona – zaziva neku vrstu trećeg puta, novog evropskog poretka. Supekovo je pitanje kakav bi taj poredak bio i po čemu bi se razlikovao od Mussolinijevog i Hitlerovog.

Kada gledamo iz današnje perspektive – tri desetljeća otkako je Francis Fukuyama suvereno proglasio kraj povijesti te četiri i pol desetljeća otkako je Francois Lyotard konstatirao kraj velikih narativa – ne razumijemo intuitivno što je točno predmet kritike. Sovjetski socijaizam odavno je upokojen, američki kapitalizam prodro je i u najzabačeniji kutak svijeta, u klasnoj borbi vladajuća klasa niže pobjedu za pobjedom. Marksizam u Evropi dugi niz godina živi pretežito na akademskim katedrama, a masovni radnički pokret u historijskim čitankama. Egzistencijalni pritisci, brzi novinski ciklusi i društveni mediji učinili su da nam vrijeme brže prolazi a koncentracija slabi.

U vremenima o kojima Supek i Lukač pišu, način života i dnevni ritmovi bili su bitno drugačiji. Bitno drugačije bile su i društvene organizacije – primjerice radnička društva i sindikati. Da posudim paralelu iz kinematografije – to nisu scene iz Loachevog I, Daniel Blake nego iz Warchusovog Pridea ili Bertoluccijeva Novecenta. Intenzitet klasnog sukoba u to vrijeme takav je da ima utjecaja čak i na epohalna tehnološka rješenja. U Fosilnom kapitalu to je lijepo prikazao Andreas Malm objasnivši da su se vlasnici tvornica tekstila onomad odlučili za parni nasuprot vodenog pogona svojih tvornica kako bi imali mogućnost da presele svoja postrojenja iz onih krajeva u kojima radnici nisu htjeli raditi za niske nadnice koje su ovi nudili. Naime, ako je pogon bio pogonjen vodom – dakle, mlin – onda su bili neraskidivo vezani uz vodotok, što je značilo da štrajkaši imaju priliku za dugotrajne obustave rada i time znatno jaču poziciju. Međutim, ako pogonske mašine pokreće para, onda u slučaju da ne mogu organizirati rad na jednoj lokaciji, vlasnici tvornica uvijek imaju opciju demontaže i selidbe pogona na lokaciju na kojoj su radnici spremni raditi za niže nadnice. Vrlo simplificirano, Malmov bi se zaključak mogao sažeti u to da klimatskim promjenama uzrokovanima sagorijevanjem fosilnih goriva danas plaćamo poziciju engleskih vlasnika tvornica u klasnom sukobu s radničkom klasom u Engleskoj.

Specifična pozicija Njemačke, naglasit će Lukač, proizlazi iz njezine političke historije, odnosno fragmentiranosti u četrdesetak država i državica prije ujedinjenja u Drugi Reich 1871. godine. Politička razmrvljenost, nastavlja on, pogodovala je i ekonomskom zaostajanju za evropskim zemljama koje su ranije ostvarile svoje nacionalno jedinstvo – posebice za Engleskom i Francuskom. Lukač kaže:

Drugi veliki narodi na Zapadu, naročito Engleska i Francuska, ostvarili su svoje nacionalno jedinstvo već pod apsolutnom monarhijom, tj. nacionalno jedinstvo je kod njih bio jedan od prvih rezultata klasnih borbi između građanstva i feudalizma. U Njemačkoj, naprotiv, građanska revolucija mora tek izboriti ovo nacionalno jedinstvo, mora tek postaviti njegove kamene temeljce.

Pa dodaje opasku:

Samo je Italija prošla kroz sličan razvoj; duhovne posljedice pokazuju također, uz sve druge razlike u historiji oba naroda, izvjesnu srodnost koja se baš u najskorijoj prošlosti očigledno izrazila.

Ujedinjenje Njemačke Lukač promatra kroz optiku sukoba dviju tendencija – jedne koja teži modernističkoj revoluciji na svim poljima i druge koja želi sačuvati političke privilegije zastarjelih feudalnih klasa. Modernizacija – bez obzira na nacionalni predznak – počiva na vjeri u znanstvenu racionalnost, ideju progresa i funkcionalnost sustava. Jedna od lozinki modernizacije je predvidljivost. Uvjerenje da se primjenom znanstvenih načela ili tehnoloških postupaka uvijek dobivaju isti ishodi bez obzira radi li se o znanstvenom istraživanju, ekonomiji ili historijskom kretanju. Kartezijanska pravila znanstvene metode, liberalistička pravila političke procedure, hegelovska povijest filozofije i, kasnije, marksistička filozofija povijesti sve počivaju na toj potki. Stoga su vodeća imena njemačke građanske ideologije – poput Kanta, Herdera, Hegela, Hoelderlina, Goethea i drugih – oduševljeno pozdravljala Francusku revoluciju i, kaže Lukač, »bili naklonjeni napoleonovskom ujedinjenju Njemačke s likvidacijom feudalnih ostataka«.

Nasuprot modernističkim tendencijama rađa se reakcija. Govoreći o egzistencijalizmu kao reakciji na modernizam, Supek uočava da ga karakteriziraju (i) strogi indeterminizam; (ii) krajnji individualizam; (iii) moralni relativizam i politički avanturizam; te (iv) fideizam. Svijet egzistencijalističkog subjekta je nešto poput svijeta lirskog subjekta u »Ne marim da pijem« Vladislava Petkovića Disa »mesto na kome se jadi i poroci zbraše«.

Egzistencijalistički indeterminizam suprotstavlja se svakoj misli o progresu, on ne dozvoljava da sa sigurnošću mislimo da će biti bolje. Krajnji individualizam osamljuje pojedinca iz društva i iz svake zajednice kojoj može pripadati, osuđujući ga da tjeskobu svojeg života proživljava bez oslonca osim u mističnim silama kojima se okreće za utjehu. Moralni relativizam i politički avanturizam takvog osamljenog pojedinca okrenutog mistici time su jedini mogući način djelovanja. Naposljetku, fideizam odbacuje znanstvenu i svaku drugu racionalnost te uzdiže slijepu vjeru na pijedestal relevantnog izvora spoznaje.

Početna točka Supekove kritike egzistencijalizma djelo je Sorena Kierkegaarda, o kojemu piše sljedeće:

Kierkegaard se obara na Hegelov racionalizam uopće, na spekulativni karakter njegove filozofije uime ‘konkretnog’ čovjeka, ali taj konkretni čovjek nije kao kod Feuerbacha stvarno, materijalno postojeći čovjek i čovječanstvo, nego metafizička fikcija čiste individualnosti, racionalno nedokučive, koja se očituje samo u osjećajima tjeskobe i očaja, u unutrašnjem, posve ličnom iskustvu, čime Kierkegaard nastavlja zapravo platonističku filozofiju srednjovjekovnih mistika (sv. Augustina i viktorijanaca). Kierkegaard suprotstavlja apstraktnom mišljenju iskustvo neposredne lične svijesti, ‘čiste individualnosti’.

Kierkegaarda i njegovu metafizičku fikciju unesrećenog čovjeka kritizira zazivajući romantizam:

Njegova nesreća leži u nesposobnosti da donese odluku kojom bi definitivno porekao poredak što ga pritište - patrijarhalno društvo - i založio se za jedan bolji, kao što je to učinio Byron.

Za iracionalističku filozofiju Lukač je smatrao da je nastala kao oblik reakcije na razvoj ljudskog mišljenja, i to reakcije u dvostrukom smislu: prvo kao nečeg sekundarnog, a zatim i kao nečeg nazadnog. U svjetskopovijesnom smislu iracionalizam je reakcija na tekovine Francuske revolucije. Na razini konkretnih primjera, početke iracionalizma Lukač smješta nešto ranije nego Supek – u djelo Friedricha Wilhelma Josepha Schellinga. Za Schellinga će na jednom mjestu reći da je on »objektivno direktni preteča [...] Kierkegaardovog poricanja dijalektike kao sredstva saznanja stvarnosti,«

Naime, za razliku od Hegela koji je svoju dijalektiku razvijao historijski i s obzirom na odnos subjekta i objekta, Schellingova je filozofija ahistorijska filozofija identiteta. Lukač će reći da se Schelling i Hegel razlikuju po tome što je mladog Schellinga primarno zanimala priroda, dok je Hegela zanimalo društvo. No, kao što i sam primjećuje, kod Schellinga ne dolazi do razvoja dijalektike. U svojim djelima s početka 19. stoljeća, kao što su Prikaz mojega sistema filozofije ili Predavanja o metodi akademskoga studija Schelling odustaje od bilo kakvog dijalektičkog procesa, a time i od mogućnosti progresa. Prvo to vidimo kod razlikovanja uma i razuma gdje govori o dvjema potpuno odvojenima sposobnostima koje međusobno ne komuniciraju. Razum spoznaje empirijsku stvarnost, dok je za um rezervirana spoznaja najviših principa. Naravno, umska spoznaja nije dostupna svakome već samo odabranima. Takva postavka eksplicitno je antimodernistička. Moderna filozofija, moglo bi se reći, počinje Descartesovom Raspravom o metodi, a taj spis počinje ovim rečenicama:

Nijedna stvar na svijetu nije bolje raspoređena nego zdrav razum, jer svatko smatra, da ga ima u tolikoj mjeri, da mu ga nije potrebno više negoli ga ima. To znači da je zdrav razum – a to je sposobnost pravilnog suđenja i razlikovanja istine od zablude – od prirode data svim ljudima jednako. A do toga da su jedni pametniji od drugih, dolazi zato što svi kad mislimo nemamo u vidu iste predmete. Zdrav razum jeono što nas čini ljudima i što nas razlikuje od životinja.

Druga Schellingova postavka na kojoj vidimo antimodernizam je apsolutna fiozofija identiteta. U Prikazu mojeg sistema filozofije uspostavit će identitet subjekta i objekta, a onda u Predavanjima o metodi akademskoga studija razviti filozofiju znanosti i obrazovanja koja počiva na pretpostavci da postoji jedno pra-znanje koje se otkriva u svim formama znanja i spoznaje.

I Supekova kritika egzistencijalizma i Lukačeva kritika iracionalizma danas su, svaka na svoj način nepoćudne i neprisutne u akademskim kurikulumima i u filozofskim diskusijama. Supek je, skupa s ostatkom praxis-grupe od početka devedesetih u filozofiji proskribiran kao relikt nepoželjne prošlosti i, kao takav, ignoriran. Lukač je prošao još nepovoljnije pa je zbog Razaranja uma denunciran kao staljinist. Štoviše, u nedavnom reizdanju ove studije na engleskom jeziku, pisac predgovora, talijansko-francuski historičar filozofije Enzo Traverso ocijenio je da je Lukačeva studija prethodnica kasnijih sporova o odnosu Friedricha Nietzschea, Martina Heideggera i Carla Schmitta s nacional-socijalizmom. Lukač je, kaže Traverso, neugodno i sramotno začeo trend optužbi koji će nastaviti autori poput Victora Fariasa, Richarda Wolina i drugih. Štoviše, zaključuje Traverso:

Mnoge osobitosti njemačkog iracionalizma koje je Lukač istaknuo u svojoj knjizi naknadno su se pojavile u različitim oblicima, ponekad potpuno nevezane – da se ne kaže kao antipodi – konzervativizmu i radikalnoj desnici, Posljednjih desetljeća, kritika prosvjetiteljstva preselila se s desnice na ljevicu, do te mjere da je postala svod pod koji se smiještaju različiti post- i -izmi. Antiuniverzalizam, antihumanizam, antihistoricizam, subjektivizam, kulturni relativizam i rasijalizam postali su barjaci mnoštva filozofskih struja, od poststrukturalizma do postmodernizma, prožimajući postkolonijalne studije i feminizam. Ta simetrija s predratnim iracionalizmom nema ništa s homologijom ili konvergencijom – njihove putanje prate potpuno druge smjerove i postižu različite svrhe – ali svejedno zabrinjava i zaslužuje biti vrednovana.

Imenovani dvojac »tužilaca«, dakle Victor Farias i Richard Wolin jedni su od važnijih aktera treće (od dosad četiriju) debata o Heideggerovom nacizmu koja datira u posljednje godine Hladnog rata. Naime, nekadašnji Heideggerov frajburški student Victor Farias istraživač je koji je nedvojbeno dokazao da je Heidegger do kraja rata plaćao članarinu nacističkoj partiji. Richard Wolin priređivač je jednog od najboljih zbornika o kontroverzi Heidegger te autor dviju knjiga važnih knjiga o političkim implikacijama Heideggerove filozofije i političkim implikacijama protu-prosvjetiteljstva na razvoj nove desnice.

Kritika Heideggera, kao i dalje jednog od najpopularnijih i najcitiranijih filozofa 20. stoljeća, bilo kod Supeka bilo kod Lukača daleko je od Traversovih optužbi za staljinizam. Lukač mu, naime, zamjera da je pod firmom zasnivanja fundamentalne ontologije kao nove filozofske znanosti o bitku isporučio:

apstraktno-mitski, antropološki opis ljudske egzistencije, a što se u njegovim konkretnim fenomenološkim opisima neprimjetno pretvara u – često uzbudljivo interesantan – opis intelektualne filistarske egzistencije u vrijeme krize imperijalističkog perioda.

Drugim riječima, Lukač nešto slikovitijim jezikom Heideggeru zamjera slično što i Husserl. Dakle zamjera mu napuštanje projekta filozofije kao stroge znanosti u korist snažno teološki utjecanog subjektivizma. Nerazumljivost jezika kojim piše proizvodi mistifikaciju čije značenje nije moguće objektivno utvrditi. Nasljedujući ranije opisani Schellingov anti-modernistički manir, Heideggerova filozofija dijeli ljude na dostojne i nedostojne primanja visoke filozofske poruke. Ili, Supekovim riječima:

Ova filozofija prilazi mu lakajski, uslužno i drsko. Ona mu laska time što mu govori da su njegove brige - brige čovjeka uopće, da su njegove mane - nedostaci ljudske prirode uopće, da su njegovi bolovi - pokora čovječanstva kao takva. Ona ulazi u intimni život buržuja, prikazujući ga kao čovjeka par exellence, kao ‘čovjeka po sebi’.

Bez obzira na to što nikad nije pristao uz najvulgarniji biologistički nacizam, nakon objavljivanja Crnih sveski koje sadržavaju pregršt antisemitskih iskaza, nedvojbeno je da je Heideggerovo pristajanje uz nacistički režim bilo stvar najdubljeg uvjerenja. Objavljivanje tih Heideggerovih filozofskih dnevnika u kojima je židovstvo proglasio esencijom propasti Zapadapost hoc potvrdilo je čitav niz kritika njegove filozofije – kako Supekovu i Lukačevu o kojima je bilo riječi ovdje, tako i Fariasovu, Wolinovu ili onu Karla Loewitha. Međutim, što vidimo po Traversovom predgovoru Lukačevoj studiji, akademskim filozofima još nije stigao dopis da je njihov heroj sada i materijalno dokazani antisemit.

Iluzorno bi bilo očekivati da bi dokazani antisemitizam bio osnova da Heidegger bude denunciran i prognan iz akademskih kurikuluma na način na koji se to dogodilo njegovim kritičarima. Evropa i Sjedinjene Američke Države ipak su se dokazale u rehabilitaciji bivših nacista koji su im bili potrebni – bilo inženjera, sudaca i tužitelja ili vojnika. Jedan filozof ne radi tu nikakvu razliku.

Društveni smisao novije grobarske estetike

luka matić — Mon, 16 Aug 2021 07:09:09 GMT

Dok se čeka koga će BIA zaposliti na mjesto vođe Partizanovih navijača na južnoj tribini, kako se ovih dana zafrkava Njuz.net, bočne tribine stadiona u Humskoj najglasniji su opozicioni forumi u Srbiji. Toliko glasni da Arena sport TV utišava zvuk sa stadiona kako se u izravnom prijenosu ne bi čulo skandiranje protiv Predsjednika, a Uprava FK Partizan izdaje saopćenja kojima se ograđuje od vlastitih navijača. Što je to u grobarskom biću, da ga vodi mržnji ka Vučiću?

Bio je 13. maja 2017. godine, mjesec i pol nakon što sam se doselio u Beograd, otišao sam na Stadion JNA da pogledam Partizanovu utakmicu. Utakmica protiv Voždovca nije bila obična. U slučaju pobjede, Partizan bi stekao teško nadoknadivu prednost u borbi za titulu koja je mjesecima prije završetka sezone bila upisana Zvezdi. Budući da je Partizan to kolo bio kažnjen suspenzijom stadiona, publika se okupila na platou između zapadne i sjeverne tribine, na događaju najavljenom kao Najveća pank žurka na Balkanu: Neka grmi van tribine naše, ne vide nas a ipak nas se plaše.

Pet godina ranije, 2012. godine dogodile su se dvije bitne stvari. Tomislav Nikolić, političar Srpske napredne stranke, pobijedio je dotadašnjeg predsjednika Borisa Tadića, a njegova koalicija Pokrenimo Srbiju osvojila je relativnu većinu na parlamentarnim izborima te formirala vlast u postizbornoj koaliciji sa socijalistima Ivice Dačića i URS-om jagodinskog seksualnog manijaka Dragana Markovića Palme. Potpredsjednik vlade postao je Aleksandar Vučić, glavni operativac ušminkanih radikala. Program je, u oblasti sporta, najsažetije te pobjedničke 2012. godine formulirao Nebojša Čović rekavši da će se u Srbiji lakše živjeti kad Zvezda bude šampion. Najveću pobjedu u toj oblasti režim je doživio 2016. godine, kada je trofejni trener i ikona Partizana - istovremeno i trener seniorske košarkaške ekipe i predsjednik Jugoslovenskog sportskog društva - prisiljen da napusti klub. Rezultati su uslijedili - Zvezda je prvak svega u svemu, a Srbija je, kako je Vučić nedavno primijetio, ekonomski tigar Balkana. U paralelnom univerzumu, Ivan Lovrić je načrčkao profil žene ispod kojeg je parodirao Byronove stihove u: She walks in beauty, like the night / a ja živim za Partizan i fajt i time začeo avangardni navijačko-umjetnički pravac grobarski trash romantizam (GTR). Pobjeda Nikolića i koalicije oko post-šešeljevih radikala stvorila je preduvjete da glavni operativac te stranke nerealiziranih ratnih zločinaca, kroz godine koje su uslijedile, akumulira sve više i više političke moći u Srbiji. Lovrićeva parodija Byrona omogućila je da se posije sjeme propasti Vučićevog režima.

Antidemokratska Vučićeva politička agenda jasna je od devedesetih, kad je bio propagandist i operativac Šešeljevih radikala na zadatku podstrekivanja ratnih sukoba u Bosni i Hrvatskoj. Kasnije se potvrdio kao dobar autoritarac krajem devedesetih, kao ministar informisanja u jednoj od vlada Miloševićevog režima. Nakon desetljeća u opoziciji, Vučićev uspon od relativne moći do apsolutne vlasti u Srbiji obilježen je širenjem njegovog utjecaja u svim sferama javnog života. U oblasti medija to se očitovalo tako da su se njemu lojalni mediji širili dok nisu potpuno zagušili medijski prostor. U oblasti parlamentarne politike to je proveo kooptiranjem dijela anti-miloševićevske opozicije u lojalnu opoziciju režimu - primjerice Nenada Čanka, Čede Jovanovića ili Gordane Čomić - dok je ostatak opozicije izgurao iz parlamentarnog života. I dok za medijsku i političku ofenzivu koje je poduzeo nije teško naći razloge, sportska ofenziva Vučićevog režima teško je objašnjiva osim totalitarnim tendencijama. Pritom, kad kažem totalitarne tendencije ne mislim to u suvremenom smislu liberaškog diskursa o totalitarizmu, nego u izvornom smislu Mussolinijeve doktrine o stato totalitario: »Sve u okviru države, ništa izvan države, ništa protiv države.«

Jedno brdo - dva simulakruma: alternativne stvarnosti

Vučićev režim počiva na proizvodnji simulakruma. To se najbolje vidi tamo gdje se prepleću mediji i politika. Sve televizije sa nacionalnom frekvencijom sklone su režimu i emitiraju režimsku propagandu. Prema režimu je godinama kritična samo televizija N1, ali ona je kablovski program čiji je doseg, pa time i gledanost, vrlo ograničen. Dodatno, kooptiranjem niza antirežimskih političara iz Miloševićevog razdoblja, Vučićev režim stvorio je simulakrum demokratske opozicije. Tako se u talk showovima na Vučiću sklonim televizijama sukobljavaju rivali iz devedesetih, primjerice nekadašnji antiratni prodemokratski vojvođanski političar Nenad Čanak te ratni zločinac Vojislav Šešelj.

Kao što je Vučić proizveo svoj simulakrum - tako i GTR proizvodi svoj. Ili, kako idejni začetnik GTR-a Ivan Lovrić svjedoči o onoj prvoj fotomontaži s parodijom Byrona:

Taj veliki prasak napravio je ceo jedan GTR univerzum u kome je jedina podela na svetu na Grobare i cigane, pa su u GTR kosmosu svi ljudi, strip i filmski junaci, pisci, pesnici, političari, duhovnici podeljeni na Grobare i cigane.«¹

Univerzum GTR-a ne nastaje ni iz čega, on nasljeduje - čemu svjedoči i Lovrić u svojem autorskom uvodu u Almanah - bogatu grobarsku fanzinašku tradiciju.² Povrh toga, GTR dograđuje na prethodno postojeću partizansku ideologiju. Upravo pojam ideologije, i to crno-bele, Lovrić i njegov suradnik Filip Jerinić izvukli su u naslov knjige razgovora s Partizanovcima, knjige kojoj su namijenili da »bude vanvremenska knjiga koja će imati smisla i podsticati na neprihvatanje (lakšeg izbora) i 2086. godine.«³

(Pret)historija partizanske ideologije

Po tome što ima vlastitu mitologiju, Partizan se ne razlikuje od drugih klubova i sportskih društava. Međutim, ta mitologija se ne svodi na sam klub, klupsku ikonografiju te globalno i lokalno gotovo obavezne mačističke i ultranacionalističke simbole.⁴ Ono čime Partizan odskače od svih jugoslovenskih sportskih kolektiva - izuzev možda sarajevskog Željezničara⁵ - je to da su njegovu mitologiju i poetiku oblikovali umjetnici, medijski radnici i intelektualci u najširem smislu.

Prvi među njima je Duško Radović, dugogodišnji urednik Partizanovog vesnika.⁶ Čika Duškove pjesme, priče i aforizmi posvećeni Partizanu, zaglavni su kamen partizanske ideologije, njezine etike i estetike. On pred Partizanovce postavlja vječiti zadatak: širiti dobrotu, ljepotu i ljubav prema Partizanu. Navijačkoj strasti nameće zadatak da bude primjer (»Deco, vodite računa kako se ponašate na Jugu. Niste u školi.«), a navijače iz pasivnih promatrača pretvara u aktivne učesnike sportskih događaja (»U tome je snaga Partizana, igrači i navijači pobeđuju zajedno.«). U skladu s potonjim, on, parafrazirajući partizanku Mitru Mitrović, veže Partizanovce uz Partizan bez obzira na rezultatske trendove (»Nije uvek lako, ali je uvek lepo navijati za Partizan«). Naposljetku, objašnjavajući da je odlazak na utakmicu za svakog pravog navijača plemenita nadogradnja na njegov emocionalni život, on (»Partizan je dobar, toliko dobar da ne moramo mrzeti druge.«) zajedno sa Partizanovim asom iz šezdesetih, Milanom Galićem⁸ (»Mi ćemo biti prvaci, a ostali neka se poređaju kako ih volja.«) utemeljuje partizanocentrični univerzum partizanske ideologije.

Nije stoga čudno, kada su GTR i Deroks krenuli u oslikavanje Beograda muralima poznatih Grobara, da je prvi mural bio posvećen upravo Dušku Radoviću. Na njega su se onda nadovezali murali pjesnika i glumaca koji su za života imali maltene inventarni broj na Stadionu JNA - Brane Petrovića, Slobodana Aligrudića, Bore Todorovića. Pa uz njih reggae muzičar Eddy Grant, Bogdan Diklić i pokojni Zoran Radmilović. Svi su oni, na svoj način doprinosili proširenju, kako kaže Lalatović, mreže značenja i interpretacija odanosti Partizanu.

U posljednjem desetljeću, ključni utječaj na partizansku ideologiju izvršio je Duško Vujošević. Njegov utjecaj širok je s obzirom na različita svojstva u kojem je tih godina prisutan u partizanskom univerzumu. Kao uspješni i trofejni trener košarkaške sekcije, Vujošević je odredio kakav odnos igrač Partizana mora imati prema igri i prema timu u kojemu igra, kao i očekivanja koja će publika imati od igrača. Kao predsjednik Jugoslovenskog sportskog društva Partizan, oblikovao je razumijevanje identiteta JSDP-a sa svim njegovim sekcijama. Naposljetku, nakon što je 2016. godine otjeran iz košarkaškog kluba i sportskog društva, kao disident oblikovao je stav partizanske ideologije prema režimu.

Jedna od važnijih Vujoševićevih lekcija ona je da se može pogriješiti kakav je tko igrač, ali da se ne smije pogriješiti u procjeni kakav je tko čovjek. U tako selektiranom timu svaki igrač baca se na glavu da bi ispravio pogrešku svojeg suigrača, a tada se - kako je rekao Dule - »pali mašina« (video). Sportsku potvrdu njegov je trenerski pristup dobio u godinama dominacije jugoslavenskom, i relevantnosti u evropskoj košarci. Možda najpoznatije pedagoško priznanje Vujoševićevog pristupa pismo je koje je suigračima, klubu i navijačima prilikom odlaska uputio Joffrey Lauvergne. Ono pismo u kojem Žopri - kako je prvog Partizanovog stranca kapetana zvao Miša Tumbas - piše: »Hvala vam što ste verovali u mene, radili sa mnom, nadgradili ono što sam doneo iz svoje kuće i iz Francuske, na ličnom i profesionalnom nivou, što ste mi pokazali šta su ljubav, strast i posvećenost i napravili od mene čoveka za kojeg verujem da jesam.«⁷

Revolt duha, kontraživot srca

U partizanskoj ideologiji nema koncepta stranca, u njoj ne postoji Drugi. Razlog je jednostavan - tu poziciju zauzimaju Partizan i Partizanovci. Novija partizanština je samorazumijevanje vječitog autsajdera, konstantnog života u okruženju. Govoreći o tome, nezaobilazan je kanonski tekst Marka Lovrića »Hoćemo šarene stolice«⁹ i GTR spin-off, Krcunija pokojnog Nebojše Marčete.¹⁰

Marčeta je bio, priznaje Ivan Lovrić u predgovoru Almanaha, najpolitičniji lik GTR univerzuma. Krcunija je ironija zvezdasrbije, strukture kojoj je temeljna ideologija četnikovanje, a utemeljitelj joj je čovjek koji je uhapsio Dražu Mihajlovića - Slobodan Penezić Krcun. Marčetinoj ironiji nije uspjela izbjeći ni činjenica da ta zvezdasrbija živi od Kosovskog mita, a opljačkala je Kosovo; da se kune u svetosavlje, a društvenu moć osigurava trovanjem i zaglupljivanjem javnosti, Informerom i Pinkom. Koristeći Zvezdu kao metonimiju režima, Marčeta je za par godina trajanja svojega projekta uspio fotomontažama, kolažima i parodijama oslikati blok na vlasti - koaliciju ratnih huškača, ratnih profitera, običnih razbojnika i pljačkaša, nacionalnih ideologa i estradnih umetnika/ca - koji konvergira u Ulicu Ljutice Bogdana.

Nasuprot njima, pretjerano autoironiziran, stoji zagrebački, ustaški, tuđmanovski klub iz Humske - maltene NK Hrvatski Dragovoljac koji domaće utakmice igra na Stadionu Zbora narodne garde. Istini za volju, nije ta vrsta aproprijacije Marčetina inovacija, već je riječ o tradicionalnoj grobarskoj strategiji. Ime Grobari nastalo je kao ureda pa je privaćeno kao ime navijačke grupe. Drugi primjer je pokušaj uvredljivog grafita »Partizan je za devojčice« - nakon čega GTR u sklopu obilježavanja 73. rođendana JSDP-a organizira all female tribinu »Partizan je za devojčice«, a za kompilaciju Apsolutno trash romantično snima se numera »Ja idem na taj stadion« - prva navijačka pjesma u kojoj je lirski subjekt žena.¹¹

»Svi ste vi tumbasi«, rekao je netko s druge strane brda. »Jesmo!«, odgovorio je grobarski univerzum. Miroslav Gajić, kako je bilo svjetovno ime Miše Tumbasa, odnosno »Čovek sa lepim plavim očima« bio je hodajuća esencija posvećenosti i odanosti. Kako mu je napisao Marko Lovrić, čovjek koji nije na Partizanovim utakmicama imao svoje mjesto, nego svoje stadione, hale i ledene dvorane. Bio je otjelotvorenje najviših vrijednosti novije grobarske estetike trash romantizma - čovjek istovremeno sa margine društva i središta partizanštine.Čovjek od kojeg se skandalizirana malograđanština sklanjala, a koji je u svojoj nesavršenosti bio »snažan, prirodan i sa sjajem u očima.«¹²

Prihvaćanje otpisanih, šikaniranje od strane vlasti i permanenentna borba iza neprijateljskih linija. Partizanska ideologija više od čega cijeni časnu i unaprijed izgbljenu borbu, suprotstavljanje autoritarnosti i isključivosti. Ta je ideologija sačuvala grb i ime Partizana, pred onima koji su ga htjeli mijenjati posljednjih godina i desetljeća - sačuvala šest buktinja i pridjev jugoslovensko u imenu sportskog društva. Zato, kada Marko Lovrić piše da Stadion JNA

ima tužnu SA tribinu, ali ima i istočnu i zapadnu, i na njima ljude koji još obožavaju našeg Slovenca Srećka Kataneca (ili Džonija Novaka); našeg Hrvata Stjepana Bobeka (ili Zlatka Čajkovskog); našeg Muslimana Bajra Župića (ili Jusufa Hatunića); našeg Albanca Fadilja Vokrija (ili Dževada Prekazija).

to nije patetika i želja za boljom sadašnjošću. To je društvena činjenica, to je rijedak džep otpora nacionalističkom ludilu, kampanjama mržnje, laži i trovanja. Bočne tribine fudbalskog Hrama u Humskoj ulici rijedak su svjetionik najrevolucionarnijeg osjećanja koje postoji - svjetionik nade koja je u poluvremenu one utakmice s Voždovcem, dok su gosti na JNA vodili 0:1, na poluvremenu povela pjesmu:

Šta Grobari rade kada ne ide? Pevaju još jače sve do pobede!

I sve pare sveta da mi ponude, ja nikad ne bi prestao da volim te.

A poruka za Vučića i cigane, da mogu samo kurac da nam popuše.

Bilješke

Ivan Lovrić, »Reč autora« u: Гробарски Треш Романтизам против форме невероватног зла (Beograd: Ivan Lovrić [samizdat], ?). Ovo izdanje, popularno poznato kao GTR almanah je zapravo zbornik koji uz Lovrićev autorski uvod donosi preštampanih svih 12 brojeva GTR fanzina, iz broja u broj podnaslovljenog »časopis za umetnost i filozofiju«. Kao takvo, ovo je izdanje od neprocijenjive arhivske vrijednosti jer omogućuje praćenje GTR-a iz godine u godinu kroz čitavu jednu deceniju. ↩
O historiji grobarskog fanzinaštva najuputnije je vidjeti: Vojkan Kostić, Dušan Mihajilović, Mirko Vuković, Sloboda ili ništa (Pregled nezavisnih štampanih izdanja inspirisanih Partizanom) (Beograd: Mirko Vuković [samizdat], 2016). ↩
»Reč autora - Ivan Lovrić«, u: Ivan Lovrić i Filip Jerinić, Crno-bela ideologija. Razgovori sa Partizanovcima (Beograd: Filip Jerinić [samizdat], 2018). Ova knjiga obuhvaća, redom, razgovore sa: Dževadom Prekazijem, Janom Maričić, Sergejem Trifunovićem, Duškom Vujoševićem, Markom Trnčićem Krsmom, Sinanom Gudževićem, Gorčinom Stojanovićem, Muharemom Bazduljem, Dejanom Mijačem, Božom Koprivicom, Milanom Milosavljevićem Deroksom, Novicom Veličkovićem i Leom Westermannom. ↩
Izvrsnu, ne samo po tome što je bezmalo jedina, analizu poetike grobarskog treš romantizma dala je Jelena Lalatović, »ГРОБАРСКИ ТРЕШ РОМАНТИЗАМ: ПОЕТИКА РАЊИВОСТИ И РЕВОЛТА«, ПОЉА 526, год. LXV, новембар-децембар 2020, str. 80-83. Članak je dostupan i online. ↩
Želju spominjem zbog angažiranosti protagonista novoprimitivizma među Manijacima osamdesetih godina prošlog stoljeća, što je rezultiralo jednom od najsimpatičnijih navijačkih pjesama ovih prostora u izvedbi Bombaj Štampe. Reminiscenciju tog vremena nudi i - tad već odavna zagrebačko - Zabranjeno pušenje u pjesmi Nije to (čuva Bog Želju svog) sa albuma Muzej revolucije iz 2009. godine. ↩
Punim imenom Dušan Radović (Niš 1922 - Beograd 1984), ili jednostavno Čika Duško, bio je književnik za djecu i novinar. Njegov smisao i značaj, ipak, ne stane ni u enciklopedijsku natuknicu ni u jednu fusnotu. Rođeni Nišlija, Čika Duško je ključan za oblikovanje beogradske ideologije druge polovice prošlog stoljeća, putem aforizama koje je izgovarao u radijskoj emisiji Beograde, dobro jutro, a koji su potom odštampani u seriji istoimenih knjiga. Partizansku ideologiju oblikovao je pišući i uređujući Partizanov vesnik, kao i knjigom Parni valjak, koja je uvod u partizanštinu za najmlađe. O partizanštini Duška Radovića lijepo je pisao Sinan Gudžević u svojemu tekstu »Ćirilični partizan«, objavljenom u zagrebačkim Novostima. ↩
Lauvergneovo pismo može se naći ovdje. ↩
Milan Galić (1938-2014) je, za stariju generaciju, epitom Partizana. Ratno siroče odraslo u zbjegovima i domovima za ratnu siročad. Kasnije jedan od najtalentiranijih igrača Jugoslavije. O Galićevom životnom putu i loptačkom umijeću najljepše je pisao Božo Koprivica u nekrologu »Bajka o krpenjači« u Vremenu i jednom poglavlju svoje knjige Samo bogovi mogu obećati. Oba teksta mogu se pročitati ovdje. ↩
Tekst je dostupan ovdje. ↩
Nekrolog »Nebojša Marčeta (1970-2017): Krcunijo, laku noć« objavljen je na blogu Crno-bela nostalgija. ↩
Tekst Ive Parađanin o Partizanu i devojčicama pod naslovom »Zašto je super što u Srbiji imamo ovu navijačku pesmu« je dostupan ovdje, a pjesma ovdje. ↩
Tako stoji pred kraj teksta »Čovek sa lepim plavim očima« na trećoj stranici petog broja GTR-a - časopisa za umetnost i filozofiju, br. 5, godina II, novembra 2013. godine. ↩

Gornjodravska obala: sukobljeni interesi i zaboravljene urbanističke vizije

luka matić — Thu, 04 Feb 2021 11:49:47 GMT

Posljednjih tjedana u osječkoj javnosti aktualna je tema izgradnje poliklinike i hotela investitora Žito d.o.o. na atraktivnoj parceli Bijele lađe, stotinjak metara od glavnog gradskog trga. U trenutku kad se sukobljavaju interesi investitora i stanovnika centra Osijeka, gradska uprava pere ruke od odgovornosti za nastalu situaciju. U članku ću analizirati spor oko gradnje te pokušati ponuditi rješenje. Pritom ću se osloniti na urbanističku viziju Osijeka koju je artikulirao Radovan Miščević, autor mjerodavnih urbanističkih planova od kasnih pedesetih pa do sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je Osijek zadobio današnju urbanu strukturu. Povratak na Miščevićevu, međunarodno priznatu, viziju koristit ću kao uporište za odgovor na pitanje kako (gornjo)gradski centar Osijeka može biti oblikovan u najboljem javnom interesu.

Što kažu činjenice?

U ponedjeljak 28. 12. od 11 do nešto iza 13 sati, održano je izlaganje prijedloga izmjena i dopuna Urbanističkog plana uređenja (UPU) središta Osijeka. Kako se kaže u Obrazloženju, razlog izmjena je inicijativa tvrtke Žito d.o.o. da se na dvjema katastarskim česticama u njezinom vlasništvu (k.č.br.1366/2 i 1366/5 k.o. Osijek u Osijeku, Gornjodravska obala) dozvoli izgradnja „višenamjenske zgrade poslovne namjene (poliklinika i hotel) ukupnog broja etaža: podrum i pet (5) nadzemnih etaža”. Cilj izmjena i dopuna plana je „stvaranje planskih pretpostavki za aktiviranje prostora bivše 'Bijele lađe' na desnoj obali rijeke Drave omogućavanjem izgradnje moderne multifunkcionalne poslovne zgrade,zdanja koje bi u svakom smislu (oblikovno-arhitektonskom i sadržajnom) dodalo kvalitetu urbanom prostoru središta grada”. Nadalje, cilj je izmjena i dopuna „stvaranje prostornih i planskih pretpostavki za održivi urbani razvitak grada i svrhovito gospodarenje prostorom, uz uvažavanje vlasničkih interesa i prava svih korisnika prostora, na način da time nije ugrožen javni interes”.

Na javnoj raspravi održanoj preko videokonferencijske platfoorme čuli su se prigovori stanara i odgovori izrađivača izmjena i dopuna UPU-a te pročelnika gradskog ureda za urbanizam. O tome su izvijestili Radio Osijek i Glas Slavonije. Sukus prigovora stanara u tome je da će ova izgradnja na različite načine ugroziti kvalitetu života u neposrednom susjedstvu. Sukus odgovora izrađivača projekta izmjena i dopuna te gradskog Ureda za urbanizam je da predmet rasprave nije kvaliteta života nego povećanje dopuštene katnosti na predmetnoj katastarskoj čestici sa četiri na pet nadzemnih etaža. Da situacija bude kompliciranija, obje trane su u pravu - stanari stvarno, a grad formalno.

Čitaj dalje… (12 minuta preostalo za čitanje)