O Dimićevom neobičnom i inovativnom čitanju Aristotelove Politike

luka matić — Sun, 21 Aug 2022 06:00:00 GMT

O Aristotelu kao filozofu politike od gimnazijskih dana učimo kao o taksonomu ispravnih i neispravnih oblika vladavine i autoru poznatih definicija čovjeka kao političke ili društvene životinje i životinje koja ima um ili razum. U novoobjavljenoj monografiji Političke životinje i zveri Zoran Dimić »close readingom« Aristotelove Politike nudi interpretaciju ovog kanonskog spisa na kakvu nismo navikli. S jedne strane on izlazi iz filozofije u oblasti antropologije, biologije, historije i sociologije da bi kontekstualizirao Aristotelov spis i predmete njegovog istraživanja. S druge strane, grčkom izvorniku posvećuje se po principu da je najjednostavniji prevod ujedno i najprecizniji. Promatrajući čovjeka u zajednicama koje prethode polisu te razloge i prakse kojima se polis utemeljuje, Dimić sintagmama zoon politikon i zoon logon ehon daje sasvim nova značenja - takva koja omogućavaju da danas o Aristotelovoj filozofiji politike raspravljamo i van uske oblasti historije grčke ili antičke filozofije.

Devet godina nakon što je objavio Rađanje ideje univerziteta (Sremski Karlovci: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, 2013) - seminalnu studiju o izvorima i zanemarenim aspektima evropskog univerzitetskog nasljeđa - Zoran Dimić objavio je novu monografiju Političke životinje i zveri. O Aristotelovom zasnivanju filozofije politike (Novi Sad, Akademska knjiga, 2022). Devet godina kasnije, Dimić je opet napravio istu stvar - uzeo je temu koja se prečesto uzima zdravo za gotovo i onda, minuciozno analizirajući izvorni tekst, pronalazeći skrivene i - u historiji interpretacije previđene motive - konstruirao inovativno razumijevanje kanonskog izvornog teksta.

Inovativna metodologija

Na čisto deskriptivnoj razini, nova Dimićeva studija prostire se 148 stranica (od ukupno 172) i sastoji se od »Uvoda« i četiriju poglavlja: »1. Domestikacija i domaćinstvo«, »2. Domaćinstvo i ekonomija«, »3. Nastanak polisa i razvoj političke prirode čoveka« te »4. Aristotelovo zasnivanje filozofije politike«. Uz to, knjiga sadrži još i kratak autorov predgovor, bibliografiju, indeks imena te belešku o autoru.

Kao što se vidi iz naslova poglavlja u koja je podijelio svoju monografiju, Dimićeva metodologija je neobična za kontinentalne filozofe našeg govornog područja. Za početak, njegov izraz je jasan i proziran, precizan i analitičan. Istovremeno, njegov popis literature je širok i prevazilazi granice pojedinih filozofskih disciplina i uopće filozofije. Dimić se ne libi prekoračivati disciplinarne granice i to ne samo preuzimanjem općih zaključaka. U najboljem smislu nasljedujući Hegelovu maksimu da je filozofija svoje vrijeme obuhvaćeno mislima, a mogli bismo reći i svijest francuskih historičara i teoretičara (poput Braudela ili Lefevbrea) o važnosti [struktura] svakodnevnog života - Dimić predmet svojeg filozofskog proučavanja povezuje sa praksama života koje su u njemu sublimirane. Tako je u njegovoj prvoj monografiji sa univerzitetom, a tako je i ovdje sa politikom. Iako ni blizu nije marksist - a znam i da mi neće zamjeriti - potvrđuje i Marxovu maksimu iz Njemačke ideologije da postoji samo jedna nauka, nauka istorije. Aristotelovu filozofiju politike Dimić će u novoj knjizi prizemljiti, isto kao što je to u svojem prvom izdanju napravio ideji univerziteta. A sjetimo se, tada je pored svih visokih ideja o kojima se u nas govori kada se govori o ideji univerziteta, naprosto podsjetio da je prvi univerzitet u Evropi - onaj 1088. godine u Bolonji - osnovan da bi studenti izborili jeftinije najamnine svojih studentskih soba.

Dimić, dakle, u ovoj studiji ne radi ono što bismo očekivali od prosječnog filozofa. On ne uzima jedan, dva, tri pojma ili pojmovna sklopa pa ih filološki (čitaj: etimološki i frazeološki; za primjer vidi Ladanov prevod Metafizike) i filozofski (u pravilu historijskofilozofski; za primjer vidi bilo koju studiju) nemilosrdno razvlači na 150 stranica. Upravo suprotno, Dimić prvo u potpunosti izađe van svojega predmeta, u biološku antropologiju i kaže otprilike: ključ svega je paleolitski stres i neolitska revolucija koja ga je ukinula. Zašto je to bitno? Pa zato što je politika ljudska djelatnost, i to takva koja se pojavljuje nakon što je čovjek započeo živjeti sjedilačkim načinom života. Tek u sjedilačkoj zajednici - prati Dimić Aristotela - razvija se politika kao jedan od vidova čovjekove praxis. Međutim, ona ne dolazi odmah, nego tek razvojem iz ontički primarnijih ljudskih zajednica, domaćinstva i sela.

Dimićeva rekonstrukcija Aristotelovog teksta

Redak po redak Politike Dimić strpljivo prati Aristotela i uvodi u raspravu spoznaje iz drugih filozofskih djela, ali i iz antropologije, biologije, historije i sociologije, e da bi korak po korak rekonstruirao kako, pod kojim principima, s kojim funkcijama i s kojim svrhama se razvijaju pretpolitički oblici čovjekovog sjedilačkog života. Pritom temeljno, strpljivo i rastvara predodžbe s kojima smo se maltene rodili, a definitivno srodili. Jedna od tih je judeokršćanska predodžba čovjeka kao »slike i prilike« božje. Međutim Dimić nas podsjeća da je i čovjek nekoć bio divlja životinja, ona koja je živjela iz dana u dan, skupljajući plodove i loveći druge životinje. Stalno u neizvjesnosti koliko dugo će moći osiguravati hranu, dok sebe nije domesticirao čovjek nije mogao imati nikakvu egzistencijalnu sigurnost. Tek domesticiravši sebe, čovjek domesticira druga živa bića (a kod Aristotela - vidi: O duši - to su i životinje i biljke).

Na početku posljednjeg poglavlja svoje studije, Dimić nam otkriva ključ za njezino čitanje. To čini suprotstavljajući metodološki Platonovu i Aristotelovu filozofiju politike. S jedne strane, Platonova je intencija (i teorijska i praktična) iznaći idealnu politeju (= ustroj političke zajednice), one-size-fits-all rješenje koje će, deducirano iz ideje Dobra, svaku političku zajednicu svojom primjenom pretvoriti u najbolju moguću. Nasuprot njemu, Aristotel će minuciozno analizirati kako je pojedina politička zajednica nastala, tko ju je i kako tvorio te sa kojim svrhama. Prateći Aristotelovu metodu, Dimić će poput arheologa iskapati sloj po sloj ljudske političnosti da bi plastično rekonstruirao značenja i implikacije popularnih Aristotelovih soundbiteova.

Da bi došao do Aristotelovih razmatranja o polisu, Dimić polazi od neolitske revolucije s kojom je ljudska vrsta počela zasnivati stalna naselja. Prelazak sa lovačko-sakupljačkog na sjedilački način života, kultiviranje biljaka i formiranje zaliha promijenili su i ritam života. Da bi opstali, ljudi su morali izvršavati repetitivne, dosadne i naporne zadatke. Oko zajedničkog izvršavanja tih zadataka formira se i prva zajednica - domaćinstvo (oikos). Zadaća je domaćinstva - njegova narav, ili priroda - da se kroz njega vrsta reproducira. Domaćinstvo osigurava smještaj, hranu i rađanje novih jedinki. Ali domaćinstvo - suprotno uvriježenom mišljenju - nije zajednica ljudi. Ono je zajednica pitomih životinja koje žive pod istim krovom - dakle i ljudi i onih životinja koje nisu ljudi. U domaćinstvu se razvija funkcionalna podjela rada pa se po funkcijama članovi domaćinstva i dijele - na muža i ženu, onoga koji vlada (gospodara) i onoga nad kojim se vlada (roba), na roditelja i djecu. Podjela rada determinira uspješnost domaćinstva da zadovolji svoju svrhu - Aristotel bi rekao prirodu ili narav. Tek na osnovi toga da li u domaćinstvu podjela rada postoji ili ne, odnosno je li efikasno ili ne, Aristotel će dijeliti domaćinstva na grčka i barbarska.

Domaćinstvom upravlja jedna osoba, gospodar domaćinstva - kod nas bi se reklo glava kuće ili kućedomaćin. To je onaj za kojega Aristotel kaže da je u njegovoj prirodi da vlada domaćinstvom. Ali opet, kao i na drugim mjestima, to ne znači da se rodio da bi ispunjavao svrhu, nego da mu se ta svrha prirodila razvojem. U ovom slučaju zato što je stekao vještinu dobrog upravljanja domaćinstvom, ili oikonomiu. Ta vještina, pak, nije isto što i ktetike - vještina sticanja imetka. Slično kao u domaćinstvu je i u selu, kojim se Dimić ne bavi opširnije u ovoj studiji. I selo ima istu svrhu kao i domaćinstvo, samo je obimnije. Funkcionalna podjela rada je također prisutna, kao i upravljanje po vertikali. Na istim principima kao i domaćinstvo, počiva i selo.

Dimić će reći da domaćinstvo i selo nastaju kao proizvod ljudske tendencije ka udruživanju. Ta tendencija - nastavno na naglašenu ulogu paleolitskog stresa na razvoj ljudske vrste - ima svoju svrhu (ili, Aristotelovskim rječnikom, prirodu) u osiguravanju održanja vrste. Nasuprot tome, polis ne nastaje da bi se osigurao produžetak vrste. Za razliku od domaćinstva i polisa koji počivaju na konsenzusu oko funkcionalne hijerarhije, osnova polisa je disenzus. Na razini višoj od domaćinstva i sela, ljudi mogu živjeti u zajednicama koje su također ustrojene oko relativno nepromjenjivih funkcionalnih hijerarhija.

Ono što polis donosi u evoluciji ljudske vrste je formiranje čovjeka kao zoon politikon. Ta sintagma ne znači - kao što smo učeni od prvih školskih susreta s Aristotelom - da je čovjek političko biće ili društvena životinja. Rekonstruirajući Aristotelovo razumijevanje, Dimić nudi interesantnu interpretaciju. Naime da je čovjek i zoon i politikon. Dakle, i domesticirana životinja koja se udružuje da bi osigurala svoj opstanak, i biće koje živi u političkoj zajednici. Kao zoon jedinka ljudske vrste se funkcionalno upojedinjuje - kao muž ili žena, roditelj ili dijete, gospodar ili rob. Dočim, kao politikon ta jedinka transcendira svoju upojedinjenost u procesu proizvodnje i postaje generičkim političkim bićem - čovjekom. Drugim riječima, ljudi tek političkom praksom postaju čovjekom.

Aristotel u Dimićevoj interpretaciji nije Aristotel gimnazijskih udžbenika i uvoda u grčku filozofiju - puki nabrajač postojećih [političkih uređenja] (https://plato.stanford.edu/entries/aristotle-politics/). Kroz Političke životinje i zveri Dimić nam otkriva eminentno modernističkog Aristotela - autora čija misao nadilazi okvire vremena u kojem je živio i može inspirirati političke diskusije i danas. Ipak, za razliku od Platonovog idealizma nepromjenjivih i vječnih idealnih formi, Dimić naglašava Aristotelov pristup kao suštinski važan za zaključke do kojih je Filozof dolazio. Danas bismo rekli da je Aristotel evidence based filozof.

Aristotel - moderni filozof

Modernistički aspekt Aristotelove političke leži u zaključku koji Dimić ne iskazuje eksplicitno u svojoj studiji, a to je da ono što Aristotel naziva polis mi poznajemo pod pojmom demokracije u različitim konceptualizacijama - bilo liberalističkim ili socijalističkim. Kod Aristotela Dimić će naći princip ograničenja vlasti koji ćemo danas poznavati kao važno obilježje političke filozofije Johna Lockea. Isto tako će pronaći prepoznavanje da se u političkoj zajednici sukobljavaju suprotstavljeni interesi - što možemo prepoznati kao Hegelovu definiciju društva iz Osnovnih crta filozofije prava kao »sistema interesa«. Naposljetku, prepoznat će u Aristotela i fundamentalni sukob politike i ekonomije - za koji možemo reći da je osnovno polazište Marxove filozofije politike (u mjeri u kojoj ona postoji).

Posljednje obilježje politike koje je za Dimićevu interpretaciju Aristotela važno to je da je politika radikalno nestabilna. Ako je funkcija politike da odluči što je dobro i što je pravedno za neku pojedinu političku zajednicu - onda ona ne može pristati na vječna rješenja, nego to dobro i to pravedno mora kontinuirano propitkivati. Stalno propitivanje uostalom je u potpunosti u skladu s izmjenom nosilaca vlasti i potrebom političke zajednice da pronalazi rješenje za sukobe interesa koje u njoj egzistiraju. Polis te sporove prepoznaje i uvažava - on ih ne potiskuje. Oko sporova koji se u zajednici pojavljuju kontinuirano se vodi rasprava u kojoj se čovjek pojavljuje i kao druga poznata Aristotelova definicija - zoon logon ehon, biće koje ima logos.

Dimić u zaključku svoje studije izlazi iz stroge interpretacije Aristotelovog teksta i pokazuje kako se njegove teze, zaključci i metode mogu koristiti i danas. To radi kritizirajući depolitiziranost zajednice u kojoj sam živi, objašnjavajući kako velike sile proizvode stabilnost i konsenzus u zemljama kapitalističke periferije kakva je Srbija. To je samo jedna moguća linija izvođenja rasprave iz ove sjajne studije. Duboko se nadam da neće ostati i jedina, jer Dimićeva interpretacija Aristotelove Politike knjiga je koja svakako zaslužuje živu i široku recepciju.

skribomatić (Postovi o filozofija politike)

O Dimićevom neobičnom i inovativnom čitanju Aristotelove Politike

Inovativna metodologija

Dimićeva rekonstrukcija Aristotelovog teksta

Aristotel - moderni filozof