skribomatić (Posts about rat)

Palestina. Bezuvjetno

luka matić — Sun, 06 Oct 2024 08:00:04 GMT

Ako moram da umrem,
ti moraš živeti
da bi ispričao moju priču
da bi prodao moje stvari,
da bi kupio parče tkanine
i nešto kanapa,
(neka bude beo sa drugim repom)
tako da bi jedno dete, negde u Gazi
dok gleda nebo u oči
čekajući tatu koji je otišao uz bljesak –
i nikom nije rekao zbogom
čak ni svom mesu
čak ni samom sebi –
videlo zmaja, mog zmaja kog si napravio ti,
kako leti visoko
i pomislilo na trenutak da je to anđeo
koji vraća ljubav
Ako moram da umrem
Neka to donese nadu
Neka postane priča
Refaat Alareer (1979-2023), »If I must die«, prevela sa engleskoga @non_alignee

Je li moguće pisati o Gazi? Što znači pisati o Palestini? Što se ima za reći nakon godinu dana razaranja u izravnom prijenosu? Zašto o tome pisati baš danas, od svih dana? Zašto ne jučer, ili sutra? Zašto ne prije tri, šest, ili devet mjeseci? Što ostaje da se kaže nakon svih fotografija i video snimki koje smo vidjeli na društvenim medijima (unatoč shadowbannanju)? Što ima da se kaže nakon čitanja podneska Južnoafričke Republike Međunarodnom sudu pravde?

Godinu dana nakon posljednje eskalacije, Palestina više nije i ne može biti ni pitanje uma, ni pitanje političke prosudbe, ni pitanje politike i geopolitike, strategije i taktike, savezništva i neprijateljstva, ni pitanje etike ili estetike. Pitanje Palestine je jedino i isključivo pitanje stomaka – pitanje reakcije koju doživljavamo kad vidimo još jedno mrtvo tijelo, još jedne uplakane roditelje, još jedno dijete s amputiranim udovima, još jednu srušenu zgradu ili još jednu kolonu izbjeglica koja se kreće kroz ruševine.

I

U političkim reakcijama naših vlasti mnogo je preuzimanja zapadnjačkih pozicija. Lako bi to bilo pripisati njemačkom ili angloameričkom utjecaju na politiku u jugoslavenskom prostoru pa reći da, eto, ove naše političke elite uvoze stavove svojih vanjskopolitičkih sponzora. Zagreb nešto uvijenije, Beograd nešto eksplicitnije, svrstali su se oba na stranu entiteta za koji je Svjetski sud zaključio da vrlo vjerojatno provodi genocid. Jer i Zagreb i Beograd gledaju u Berlin i Washington znajući da o njima ovise i ekonomski i vanjskopolitički. Mnogo je to bečkog konjušarstva u glavnim gradovima dviju najvećih bivših jugoslavenskih republika.

Bilo bi, vjerujem, pogrešno interpretirati pozicioniranje službene Ljubljane u ključu očuvanja jugoslavenskog nasljeđa i politike nesvrstanosti. No bilo bi pogrešno reći i da pozicioniranje Ljubljane nema nikakve veze s tim. Više nego drugdje u Jugoslaviji, u Sloveniji je NOB imao antikolonijalni karakter. I više nego drugdje, u Sloveniji je NOB gradio naciju i nacionalnu svijest. Nasuprot Hitleru, koji je 1941. godine u Mariboru zahtijevao: »Učinite mi ovu zemlju ponovo njemačkom!« – Osvobodilna fronta učinila ju je slovenskom. Zato je zanimljivo promatrati kako i danas potpora palestinskom otporu kolonijalizmu u Sloveniji otprilike prati linije široke društvene koalicije koja je sačinjavala OF.

Generacijski poraz političke generacije kojoj sam pripadao, a koja se klela u nadilaženje nacionalnih podjela iz devedesetih ocrtava se na istoj ovoj liniji. Ono što se iz te generacije politički mejnstrimiziralo i trajno ušlo u predstavnička tijela kao različite političke organizacije zeleno-lijevog profila dijeli se na graničnom prijelazu Bregana. Dok je u Sloveniji Levica iz pozicije vlasti predvodila politički zagovor priznanja palestinske državnosti, njihovi pandani u Hrvatskoj i Srbiji već godinu dana kalkuliraju lagodno iz opozicijskih klupa. Te ovi imaju pravo da se brane, te oni su mračnjaci i religijski fanatici, te evropska krivnja za Holokaust, te vamo, te tamo. Naši bivši drugovi zaboravili su da Brechtova strofa:

Voleo bih i da sam mudar.
U starostavnim knjigama piše šta je mudro:
Ne mešati se u spor u svetu i svoj kratki vek
Proživeti bez straha.
Održati se i bez nasilja,
Zlo uzvraćati dobrim,
Svoje želje ne ispunjavati, nego ih zaboravljati –
Smatra se mudrim.

završava stihovima:

Ja sve to ne mogu:
Zaista, živim u mračno vreme!

Politika je u vrijeme genocida u Gazi izgubila karakter javne djelatnosti. Institucije vlasti i akteri koji u njima djeluju održavaju samo privid demokracije, simulaciju. S vremena na vrijeme, političari se, reda radi i vrlo umjereno, oglase. Međutim, sve što čine bez supstance je i bez efekta. Dok podržavaoci cionističkog režima tvrde da se u Palestini vodi borba za spas zapadne civilizacije – puno se točnijom čini dosjetka sa društvenih mreža, da je u Palestini umro mit o humanosti Zapada.

II

Preko kamenih ploča. Čelik, čelik u mesu,
Zatreperen još uvek u bdenju bivšeg dečaka.
Padali su u krv, smrskanog sluha; nisu čuli
Onog što sledi, onog spaljenih očiju,
Ili onog čelikom okresanog kao stablo,
Među zidovima, odebljalim od krikova,
Obogaćenim strahotom. I crvena usta
Svežih rana ostala su nema, puna krvi.
Ivan V. Lalić, »Opelo za sedam stotina iz crkve u Glini« | link

Kako se politika odrekla javnog karaktera zarad interesa anglo-američkih i njemačkih sponzora, tako su i mediji bitno iznevjerili svoju javnu dužnost. Mnogo je sklonosti da se – sve pod krinkom nijansiranog uvida – objašnjavaju geneze i historijati, seciraju ideološke i religijske sklonosti palestinskih organizacija. Isti pristup ne primijenjuje se na cionističkog agresora, vjerojatno iz straha od kritika zbog dovođenja u pitanje arhetipske žrtve.

Mediji iznevjeravaju svoj mandat i javnu dužnost kada ne postavljaju pitanje kako to da je prihvatljivo bezuvjetno podržavati cionistički režim, ali se prema svakom palestinskom podržavatelju inzistira da prije svega osudi Hamas. Ponekad se i od samih Palestinaca zahtijeva se da osude Hamas ako žele govoriti u zapadnim medijima. Kao u lošoj parafrazi jedne druge Brechtove pjesme, zapadni mediji proglašavaju da je palestinski pokret otpora proigrao njihovo povjerenje i spremaju se da izaberu novi. Izrazi žaljenja za 1.200 nevinih žrtava Hamasovog napada 7. oktobra prošle godine i preko stotinu talaca postali su obavezna mantra svakoga tko pretendira na nastup u javnom prostoru. Pritom se uporno izbjegava govoriti o tome koliko je od tih 1.200 ubila cionistička vojska pod Direktivom Hanibal kao i o tome da je palestinski pokret otpora bio spreman već 8. oktobra pustiti sve taoce pod uvjetom da cionistička vojska ne izvrši invaziju na Gazu.

Ilustraciju po motivima Refaatove pjesme napravio je ChatGPT

Antisemitizam je postao lozinka kojom se legitimizira denkverbot. Postao je presuda kojom se iz javnog prostora protjeruje one koji se usude dovesti u pitanje legitimnost i legalnost vojnog odgovora cionističkog režima u Gazi. U krešendu suludosti, jevrejske anti-cioniste proglašavaju antisemitima i hapse zbog antiratnih prosvjeda. Neki autori, poput Sim Kern, predlažu da se upravo zbog toga termin antisemitizam izbaci iz upotrebe u korist starijeg termina Judenhass – mržnja prema Židovima.

Kad govorimo o iznevjerenom mandatu medija, onda u to svakako ulazi i propuštanje prilike da se u ovih preteških godinu dana otvore preteška pitanja. Primjerice, da se otvori pitanje odnosa sa Sjedinjenim Američkim Državama i Izraelom, na isti način na koji se prije dvije godine otvaralo pitanje odnosa s Ruskom Federacijom. Zatim da se otvori pitanje evropskog kolonijalnog nasljeđa i zločina koje su kolonijalne sile činile u svojim kolonijama. Nije da je teško i da se mora čitati Frantza Fanona, imala je engleska kruna koloniju posred Evrope – Irska se zove, pogledajte Wind That Shakes the Barley. Naposljetku, mediji su propustili da se zapitaju da kako to da najcrnja i najtvrđa evropska desnica zdušno podržava cionistički projekt u Palestini. Da nije to možda refleks Judenhassa iz prethodnog odlomka? Evropa je uredno one Židove koje nacisti nisu pobili izvezla na Levant. Sad tim Židovima problem prave neki lokalni muslimani, pa hajd' da im pomognemo da ih riješe, samo da nam se ne vrate u Evropu.

Naposljetku, novinari su izdali sami sebe i svoj ceh. Dok završavam ovaj tekst, čitam na twitteru da je u Jabaliji u pojasu Gaze ubijen 19-godišnji izvjestitelj Hassan Hamad. On je, koliko razumijem, jedan iz plejade mladih u Gazi koji su početkom cionističke invazije preuzeli na sebe zadatak dokumentiranja života pod genocidom. Palestinski izvori kažu da je ubijeno preko 200 novinara i izvjestitelja. Wikipedija ih navodi 139 ubijenih, što je znatno više nego u cijelom Drugom svjetskom ratu. Neki od tih novinara ubijeni su ciljano, kao što je ciljano ubijen filolog i pjesnik Refaat Alaleer čija pjesma stoji na početku ovog teksta.

Broj ubijenih novinara manji je od broja ubijenih humanitarnih radnika, kojih je u prvih šest mjeseci agresije ubijeno 224. Ako na to dodamo procjenu objavljenu prije tri mjeseca u The Lancetu, da se cionističkoj agresiji može pripisati 186.000 smrti, što dođe 7-9% stanovništva Gaze, jasno je o koliko velikom zločinu je riječ. Veliki i teški zločini ištu da se velike i teške diskusije vode u javnom prostoru. Netko bi morao podnijeti račun zašto nije tako.

III

Da živimo u brehtovsko strašno doba, doba straha, nevolje, groba, vjerojatno ništa ne govori toliko rječito kao kad se u konačno rješenje palestinskog pitanja kunu ljudi koji nas okružuju. Isti oni koji se odaju žrtvoslovnom pathosu o datumima obljetnica stradanja svojeg naroda u ratovima devedesetih. Što se mora dogoditi da one kolone koje smo gledali, ili u njima koračali, ne vidimo u kolonama koje koračaju Gazom. Što se dogodi nakon iskustva granatiranja ili bombardiranja, da možemo pomisliti da ima neka granata ili bomba da opravdano pada na civilnu glavu?

Je li stvarno moguće da nas je zlo i trauma koje smo proživjeli desenzitiviralo za tuđu patnju? Da nas je učinilo indiferentnima prema onima koji danas pokapaju svoje mrtve u improvizirane grobove jer do groblja ne mogu doći, koji danas svoje voljene pronalaze u masovnim grobnicama?

Empatija nije, kao što se obično misli, sposobnost suosjećanja. Empatija je sposobnost sagledavanja situacije iz perspektive drugoga. Ali nama sposobnost empatije ne treba u ovom slučaju da bismo znali kako je danas Palestincima. Mi se ne moramo izmjestiti iz sebe da bismo to vidjeli. Mi ta iskustva imamo – iskustva izbjeglištva, iskustva sakrivanja pod bombama i granatama, iskustva neizvjesnog sutra i izvjesne smrti. Mi znamo što znače i kako izgledaju srušene škole, bolnice i mostovi, spaljene kuće. Mi znamo kako izgleda i kako boli zavičaj iz tuđine.

Vjerujte, rat je najveća čovjekova niskost koju je u svojoj raskalašenosti smislio, valjda zato da bi poslije svega u sažaljenju mogao iznova prljati.
Siniša Glavašević, »Riječ prva« u: Priče iz Vukovara | link

Samo ljude sa Zapada može iznenaditi kako cionistički režim gradi novu kulturu sjećanja. Nama je matrica Netanyahuovih zelota dobro poznata jer smo je vidjeli nebrojeno puta. Vidjeli smo kako se od žrtve gradi osnova za mržnju, kako se ne dopušta da rana zacijeli, kako se prisiljava da boli i boli i boli. Neprestano. Već trideset godina traumu slijedi retraumatizacija koja onemogućava komunikaciju izvan kruga supatnika. Retraumatizacija zatvara u zajednice vječne boli i mržnje prema unima koji u te zajednice ne pripadaju.

Paradoksalno, inzistiranje na boli i traumi otuđuje tu bol i traumu od onih koji su ih proživjeli. Vjerojatno nema većeg zločina nacionalističkih politika prema narodima koje navodno predstavljaju od onemogućavanja da se izađe iz pozicije žrtve, iz patnje i boli koju ta pozicija podrazumijeva. Međutim, kad se iz toga probijemo, onda se otvara potencijal da imamo suosjećanje za svakoga tko sada negdje pati, i da se borimo da više nitko ne mora patiti kako smo mi propatili.

Nikad se ne završava. Rat se vucara za tobom kroz kontinente
u dronjavim karavanima. Svaki rat je tvoj. Kad te na granici
američki policajac pita odakle si, ti prstom pokažeš
na sva mjesta koja nestaju.
Selma Asotić, »Lekcije o ratu« | link

Par bilješki o ratu i okolišu

luka matić — Sun, 08 May 2022 07:09:09 GMT

Treći mjesec teče otkako je Ruska Federacija izvršila agresiju na Ukrajinu, o čemu redovito možemo čitati vojno-strateške, (geo)političke ili ekonomske analize. Međutim, iako je rat u Ukrajini razoran, u medijskom mainstreamu ne govori se o njegovim posljedicama na okoliš. Ovaj tekst je nastao kao bilješka o utjecajima ratnih razaranja na okoliš i međunarodnom okviru zaštite okoliša od ratnih sukoba.

U knjizi kojom je utemeljio socijalnu ekologiju u Jugoslaviji - Ova jedina zemlja. Idemo li u katastrofu ili u treću revoluciju? iz 1973. godine - Rudi Supek donosi nekoliko tekstova kao priloge¹, međutim samo jedan tekst preuzima u glavni tekst knjige ravnopravan svojem autorskom tekstu - izvještaj američkog biologa Arthura H. Westinga »Ekocid u Vijetnamu«, napisan za nezavisnu konferenciju Dai Dong u Stockholmu 1972. godine. Otkako je rat u Ukrajini eskalirao agresijom Ruske Federacije 24. februara, medijsko praćenje sukoba i javna rasprava - o čemu sam nešto pisao u prošlom blogpostu - rijetko do nimalo govori o posljedicama koje će ostati nakon rata. No i kada se govori, riječ je uglavnom o geopolitičkim i u manjoj mjeri o ekonomskim posljedicama. Odličnu opservaciju dao je u nedavnom intervjuu Borisu Paveliću za Forum politolog Dejan Jović:

Klimatska pitanja su pitanja treće generacije, kojima se zemlje posvećuju nakon što učvrste svoju državnost odnosno suverenitet, i nakon što postignu ekonomski razvoj. No, ratovi kao što je ovaj nas vraćaju nazad na prvu generaciju pitanja, a imaju posljedice i na drugu – jer, posljedice ratova i sankcija na razvoj i bogatstvo društava bit će velike ne samo za Rusiju nego i za nas ostale. Nažalost, očekujem da će se stoga pitanja treće generacije ukloniti s dnevnog reda, makar privremeno. Šteta.

Erica Sweeney prošlog je mjeseca, kad smo ulazili tek u treću sedmicu rata, u reportaži za Business Insider izvijestila da su kratkoročno najveći problemi šteta na energetskim i industrijskim postrojenjima. Međutim, dugoročno nas očekuju rizici od toksične kontaminacije iz elektrana, kemijske i metalske industrije, kao i od odlagališta nuklearnog otpada koja su se našla u zonama ratnih djelovanja. Sweeneyini sugovornici u linkanom članku bilo je i osoblje Conflict and Environment Observatoryja, nevladine organizacije koja prati posljedice oružanih sukoba na okoliš i redovito dopunjava podatke o okolišnom utjecaju ratova u Afganistanu, Kolumbiji, Iraku, Libiji, okupiranim teritorijima Palestine, Južnom Sudanu, Siriji, Jemenu i, naravno, Ukrajini. Već dva dana po agresiji izlistali su osam okolišnih rizika:

onečišćenje iz vojnih objekata i od vojnih materijala uslijed napada ruske vojske na vojnu infrastrukturu, uključujući i onu u blizini civilnih područja, kao što su skladišta oružja i vojne opreme te skladišta goriva za vojne namjene; uz to, navodi se i zagađenje od stradalih (tj. izgorjelih) oklopnih vozila, oborenih aviona i slično;
rizici zagađenja iz nuklearnih postrojenja i od radijacije koji se odnose na moguća oštećenja nuklearnih elektrana, spremišta nuklearnog otpada, nuklearnih materijala koji se koriste izvan energetskog sektora (npr. u medicini) te od potencijalne upotrebe municije koja sadrži osiromašeni uranijum;
vodoopskrba je problem na krimskom poluotoku s obzirom da na njemu nema izvora pitke vode, stoga su česte nestašice pogađale stanovništvo te regije, a probleme s vodoopskrbom imale su i druge regije na istoku Ukrajine;
upotreba eksplozivne municije u ratu u gradovima generira zagađenje zraka česticama građevinskog materijala, a može dovesti i do zagađenja tla, vodoopskrbnih sistema i vodotoka;
industrijska infrastruktura, kao što su rudnici te tvornice kemijske i metalske industrije, potencijalni je izvor različitih vrsta onečišćenja okoliša - tome je posebno izložena rudarsko-industrijska regija Donbas, u kojoj rat neprekinuto traje od 2014. godine;
okoliš i staništa su podložni promjenama već samim time što je u rat uključena teška vojna mehanizacija, a ne smije se smetnuti s uma ni korištenje mina; također, registrirani su i požari uzrokovani ratnim djelovanjima;
klima će se također naći na udaru ratnih djelovanja zbog povećanih emisija stakleničkih plinova; no isto tako otkazivanje planova za plinovod Sjeverni tok 2 otvara prostor da Evropa deficit energije prouzrokovan smanjenjem isporuke ruskog plina kompenzira kroz obnovljive izvore energije.

Već desetljeće Komisija za međunarodno pravo Organizacije ujedinjenih nacija razvija nacrt principa za zaštitu okoliša u odnosu na oružane sukobe (draft principles on the Protection of the environment in relation to armed conflicts - PERAC). PERAC principi osmišljeni su tako da obuhvate cijeli ciklus konflikta - od pretkonfliktnog stanja, preko trajanja konflikta do postkonfliktnog stanja. Svrha im je da poboljšaju »zaštitu okoliša u odnosu na oružani sukob, uključujući preventivne mjere za minimiziranje štete okolišu i kroz korektivne (remedial) mjere«. Među njima, s obzirom na situaciju u Ukrajini, posebno je zanimljiv dvadeseti od tih principa koji se odnosi na opće obaveze okupacione sile i glasi:

An Occupying Power shall respect and protect the environment of the occupied territory in accordance with applicable international law and take environmental considerations into account in the administration of such territory.

An Occupying Power shall take appropriate measures to prevent significant harm to the environment of the occupied territory that is likely to prejudice the health and well-being of the population of the occupied territory.

An Occupying Power shall respect the law and institutions of the occupied territory concerning the protection of the environment and may only introduce changes within the limits provided by the law of armed conflict.

PERAC principi zasad su artikulirani, objašnjeni i komentirani. Također, svoje primjedbe na prvu verziju dale su različite zainteresirane države, prethodno formuliranju konačnog teksta koji će Komisija usvojiti i podnijeti na usvajanje Općoj skupštini OUN-a. CEOBS je pripremio izvještaj o tim komentarima koji možete pročitati ovdje. Ishod, odnosno njihova konačna verzija koja će biti usvojena (ako će biti usvojena), još je neizvjestan jer je proces sada iz faze izrade nacrta pravnog teksta prešao u fazu političkih pregovora. Pritom, kao što se da vidjeti iz CEOBS-ovog izvještaja, zemlje koje su komentirale nacrt u prvom čitanju imale su različite komentare - od onih koje su tražile rezolutnije formulacije i progresivniji tekst (npr. nordijske zemlje, Španija ili Libanon i Cipar), do onih koje su tražile »labavije« formulacije poput SAD-a i SR Njemačke. Ipak, kako je upozorila profesorica prava sa Queen's University Belfast Rachel Killean, i u postojećem pravnom okviru postoji instrument kojim se može pozvati na kaznenu odgovornost za uništavanje okoliša u oružanom sukobu. Naime, Člankom 8(b)(iv) Rimskog Statuta Međunarodnog kaznenog suda uzrokovanje »teške, dugoročne i opsežne štete u prirodnom okolišu koja bi očito bila prevelika u odnosu na očekivani konkretan i izravan vojni dobitak« smatra se ratnim zločinom.

Ekološki razlozi za antiratni angažman mogu - s obzirom na naše iskustvo rata i poraća - zvučati kontraintuitivno. Međutim, ne treba zaboraviti da je Antiratna kampanja Hrvatske nastala, između ostalih, trudom ekoloških aktivist(kinj)a iz Zelene akcije, a da je u svojoj povelji objavljenoj u nultom broju ARKzina navodila mir kao osnovu i za »ekološko blagostanje«.

Na međunarodnoj razini djeluju organizacije i think tankovi koji/e se bave environmental peacebuildingom i promatraju međudjelovanje okoliša i okolišnih problema s oružanim sukobima - bilo kroz prizmu uzroka ili kroz prizmu posljedica. Kako kažu Conca i Debelko: »Ako okoliš može biti okidač za sukob, možda okolišni imperativi mogu biti okidač za mir.«² Oni navode i tri premise za okolišnu izgradnju mira:

okolišni izazovi ne mare za ljudske granice, uslijed čega zahtijevaju premošćivanje tih granica u svrhu svojeg rješavanja;

okoliš može ljudima ponuditi duboko ukorijenjen osjećaj pripadanja, što se može koristiti za jačanje dijeljenih identiteta i prevenciju konflikta;

okolišni problemi zahtijevaju kompleksna tehnička rješenja koja zhtijevaju zamišljanje budućnosti i učenje - to može biti zajednički poduhvat kroz koji sse može uspostaviti povjerenje među sukobljenim grupama.

Marie G.Jacobsson, nekadašnja specijalna izvjestiteljica za zaštitu okoliša u odnosu na oružane sukobe i članica ranije spomenute UN-ove Komisije za međunarodno pravo podsjeća da svijest o potrebi zaštite okoliša u situacijama oružanih sukoba u međunarodnim dokumentima raste od Štokholmske deklaracije (1972), preko Convention on the Prohibition of Military or Any Other Hostile Use of Environmental Modification Techniques (1976) i Prvog dopunskog protokola Ženevske konvencije (1977). Kasnije konferencije i djelovanje kroz različite organizacije, uključujući Crveni križ i Međunarodni kazneni sud, stvarali su daljnje pretpostavke za unaprjeđenje zaštite okoliša od oružanjih sukoba.³

Informacije koje sam ovdje skupio samo su površinski sloj diskusije o utjecaju ratnih razaranja na okoliš. S obzirom na to da nije za očekivati opći prekid svih neprijateljstava na planeti u dogledno vrijeme, kao i to da na našem prostoru stasavaju stranke zelenog predznaka s pretenzijama na značajnu ulogu u parlamentarnom životu, ovu bi diskusiju bilo uputno produbiti i razvijati, kako u smjeru zaštite okoliša, tako i u smjeru antiratne politike i politike održivog mira.

Riječ je o »Poruci iz Mentona«, Deklaraciji Dai Donga o okolišu te Deklaraciji o ljudskom okolišu konferencije Ujedinjenih naroda. ↩
Ken Conca, Geoff Debelko »On Being A Trigger for Peace: Using Environmental Cooperation to Alleviate End, and Hopefully Prevent Armed Conflict«, Environmental Peacebuilding Perspectives 5, dostupno ovdje. ↩
Marie G. Jacobsson, »Armed Conflict and Protection of the Environment: Possible or Not?« , Environmental Peacebuilding Perspectives 4, dostupno ovdje. ↩