Markovinina građanska kontrarevolucija

U posljednjem u nizu svojih komentara krize u Srbiji, Dragan Markovina ispravno detektira da je režim prešao u fazu kontrarevolucije. Međutim, ono što ne vidi činjenica je da režimska kontrarevolucija nije jedina. Pored nje postoji i građanska antidemokratska kontrarevolucija, čiji Markovina bira biti glas u hrvatskim opozicionim medijima.

Kada su prije pet mjeseci studenti u Srbiji iznijeli svoja originalna četiri zahtjeva¹ uz poruku da ne žele promjenu garniture na vlasti, nego promjenu sistema funkcioniranja države to je mnogima – uključujući i potpisnika ovog teksta – izgledalo kao vrlo pametan način za postizanje smjene vlasti bez da studentski pokret itko može optužiti za petljanje u dnevnu politiku. Bilo bi nepošteno da ne priznam da je napisati 1. januara da »ovaj pokret ne govori o promjeni vlasti, nego o promjeni paradigme«, što više da tu promjenu paradigme »iz dana u dan prakticira« bilo vrlo optimistično i utemeljeno u vrlo malom broju primjera transformativnih i transformacijskih, da ne kažem revolucionarnih, praksi. Međutim, studenti su u narednim mjesecima uistinu dokazali da njihova akcija ima stvarni društveno-transformativni potencijal.

U neku ruku, studenti su već pobijedili. Ne Vučića, niti SNS, niti koju god drugu babarogu se hoće crtati na poster kao pra-neprijatelja pristojne, prosvijećene i dobronamjerne građanske Srbije. Studenti su pobijedili otuđenje, samoću, beznadežnost, nemoć, bezidejnost i učmalost. Njihov visoki cilj pratile su inovativne metode. Da su babaroge problem, davno bi ih liberalna opozicija uspjela izazvati umjesto da tavori u svojih 3-10% na parlamentarnim izborima. Međutim prođe – kao u pjesmi Zabranjenog pušenja – trinaest Bajrama naprednjačke vlasti, ali opozicija nikako pa nikako.

Eto, međutim, sad opozicije i njezinih malobrojnih podržavatelja da predlože da se društvena kriza u Srbiji riješi tako što će se formirati prelazna vlada. S kojim mandatom? S mandatom, kažu iz različitih opozicijskih grupa, da omogući izbore na kojima će opozicija imati šansu. Tu u igru ulazi Markovinin komentar objavljen na Telegramu i prilika da raspravljamo o konceptima i idejama (što je razlog zašto objavljujem ovaj blog) umjesto razbacivanja jeftinim političkim analizama i jetkim humorom.

Najprije – iako to prije ide uredništvo Telegrama nego njihovog komentatora – postaviti podnaslov koji glasi »Beogradski studenti trebaju se okaniti naivnih tlapnji o direktnoj demokraciji i prihvatiti plan rušenja vlasti« otkriva fundamentalno nerazumijevanje onoga što se u Srbiji događa posljednjih pet mjeseci.

Kolika je dubina tog nerazumijevanja, vidjet ćemo analizom dvaju pasusa iz samog teksta u kojima Markovina komentira nevoljkost studenata beogradskog univerziteta da podrže ideju prelazne vlade kako je zamišlja parlamentarna opozicija i njezini civilnodruštveni partneri:

Na beogradskom sveučilištu se to još nije dogodilo, ponajprije zbog raznih utopijskih ideja o narodnim zborovima, direktnoj demokraciji, prevladanosti liberalne demokracije i slično. Sve su to naivne tlapnje koje ne dijele profesori tog sveučilišta i koje ni na koji način ne mogu pritisnuti Vučića. Da ga najviše žulja upravo ideja prijelazne vlade, potvrdio je i spomenutim hapšenjem Dejana Ilića zbog davne izjave da je takva vlada jedino rješenje ako ne želimo gledati ozbiljno nasilje.

Prije svega, treba moći i znati razlikovati između ideja i praksi. Naime, studentski plenumi, narodni zborovi i druge »naivne tlapnje« nisu utopijske ideje nego transformativne prakse. Nisu ideje, naprosto zato što se u praksi odvijaju i realiziraju te proizvode konkretne promjene u stvarnosti – društvenoj, političkoj i ekonomskoj. Plenumi su od početka ove krize temeljna organizacijska jedinica studentskog pokreta, izvor njegovog legitimiteta i osigurač njegove održivosti. Zahvaljujući plenumima, odluke u studentskom pokretu ne donose nikakvi vođe (izabrani, prepoznati ili nametnuti) nego kolektiv. Također, plenumske prakse i inzistiranja na ideološkom minimumu kao platformi okupljanja sačuvala su studentski pokret od ozbiljnih unutarnjih cjepanja, kakva ne bi bilo moguće izbjeći da su studenti pribjegli poznatim i višestruko viđenim praksama strančarenja unutar svojih redova.

Ključni transformativni događaj ovog društvenog pokreta ipak nisu studentske blokade fakulteta nego izlazak extra muros universitatis i, recimo to tako, forumizacija javnog prostora. Studentska pobuna unutar univerzitetskih zidova – mogli smo vidjeti na primjeru studentskih blokada u Hrvatskoj 2009. godine – može proizvesti novu generaciju društvenih mislilaca i, u nedostatku suvremenijeg izraza, društveno-političkih radnika pa čak i organizacija.² Međutim, tek izlazak na ulice i trgove, u javne prostore koji nisu zaštićeni univerzitetskom autonomijom, ima potencijal za neposredni društveni utjecaj.

Taj neposredni društveni utjecaj studenti su realizirali društvenim aktiviranjem otuđenih, atomiziranih, obeznađenih i zaboravljenih stanovnika Srbije. Šetajući se između gradova, studenti su povezivali ljude na način na koji ih nije povezivao nitko nakon partizanske vojske. Nemalo puta, gledajući studentske kolone kroz Srbiju i dočeke koje im je narod priređivao, sjetio sam se stihova Naše pjesme Ivana Gorana Kovačića:

A kad rujno jutro grane

Iznad naših tihih sela,

Gosti narod partizane

Jelom svojih skromnih zdjela.

Narodni zborovi nisu ništa drugo doli način da se protestne aktivnosti održe u javnom prostoru bez da je nužno da u njima direktno učestvuju studenti kao organizatori ili predvodnici. Pozivom da se samoorganizira u zborove, studenti su narod pozvali da vrati svoju autonomiju, nasuprot heteronomiji koju mu nude bilo vlast bilo opozicija. Vlast razvozeći ih kao statiste na političke skupove diljem zemlje, opozicija imperativno tražeći da se za njih glasa jer su bolji, pošteniji i napredniji od vlasti. Zato nije čudno da ni vlast ni opozicija na te oblike samoorganiziranja ne gledaju sa blagonaklonošću. Naprosto, samoorganizacijom po različitim horizontalama i vertikalama, narod preuzima političku moć i mijenja paradigmu svoje uloge iz pasivnosti biračkog tijela u aktivnost nosioca izvornog suvereniteta. Odjednom, narod samoorganiziran u zborove u svojim mjesnim zajednicama diskutira o problemima s kojima se susreće, zamišlja i predlaže njihova rješenja.

Plenumi i blokade na univerzitetima, zborovi u mjesnim zajednicama, protesti svuda po zemlji – i sad je potpuno nebitno što je riječ o Srbiji, jučer je bilo na nekom drugom mjestu, sutra će biti na trećem – dovode u pitanje hegemoni politički okvir koji je na snazi već tri i pol decenije. Monopol klase profesionalnih političara na politiku je dokinut. Demokracija je, to znamo, stvar procesa a ne ishoda. Tehnokracija, znamo i to, stvar je ishoda, a ne procesa. Nepredvidivošću ishoda, time što ne znamo što će biti sutra i kako će završiti glasanje o nekom pitanju grade se društva. Demokratsko samoorganiziranje i odlučivanje omogućuje nam da umjesto vječnog vraćanja istog imamo pravu budućnost – takvu koja jest neizvjesna, ali se u njoj imamo čemu nadati. zato je sasvim logično da oni koji su politiku oduzeli profesionalnim političarima jedne stranke, istu ne predaju u ruke profesionalnim političarima druge stranke. Refleks dijela humanističke inteligencije – uključujući Markovinu – da takvu borbu omalovažava nije ništa drugo doli izdaja njezine društvene misije.