Ako moram da umrem,
ti moraš živeti
da bi ispričao moju priču
da bi prodao moje stvari,
da bi kupio parče tkanine
i nešto kanapa,
(neka bude beo sa drugim repom)
tako da bi jedno dete, negde u Gazi
dok gleda nebo u oči
čekajući tatu koji je otišao uz bljesak –
i nikom nije rekao zbogom
čak ni svom mesu
čak ni samom sebi –
videlo zmaja, mog zmaja kog si napravio ti,
kako leti visoko
i pomislilo na trenutak da je to anđeo
koji vraća ljubav
Ako moram da umrem
Neka to donese nadu
Neka postane priča
Refaat Alareer (1979-2023), »If I must die«, prevela sa engleskoga @non_alignee

Je li moguće pisati o Gazi? Što znači pisati o Palestini? Što se ima za reći nakon godinu dana razaranja u izravnom prijenosu? Zašto o tome pisati baš danas, od svih dana? Zašto ne jučer, ili sutra? Zašto ne prije tri, šest, ili devet mjeseci? Što ostaje da se kaže nakon svih fotografija i video snimki koje smo vidjeli na društvenim medijima (unatoč shadowbannanju)? Što ima da se kaže nakon čitanja podneska Južnoafričke Republike Međunarodnom sudu pravde?

Godinu dana nakon posljednje eskalacije, Palestina više nije i ne može biti ni pitanje uma, ni pitanje političke prosudbe, ni pitanje politike i geopolitike, strategije i taktike, savezništva i neprijateljstva, ni pitanje etike ili estetike. Pitanje Palestine je jedino i isključivo pitanje stomaka – pitanje reakcije koju doživljavamo kad vidimo još jedno mrtvo tijelo, još jedne uplakane roditelje, još jedno dijete s amputiranim udovima, još jednu srušenu zgradu ili još jednu kolonu izbjeglica koja se kreće kroz ruševine.

I

U političkim reakcijama naših vlasti mnogo je preuzimanja zapadnjačkih pozicija. Lako bi to bilo pripisati njemačkom ili angloameričkom utjecaju na politiku u jugoslavenskom prostoru pa reći da, eto, ove naše političke elite uvoze stavove svojih vanjskopolitičkih sponzora. Zagreb nešto uvijenije, Beograd nešto eksplicitnije, svrstali su se oba na stranu entiteta za koji je Svjetski sud zaključio da vrlo vjerojatno provodi genocid. Jer i Zagreb i Beograd gledaju u Berlin i Washington znajući da o njima ovise i ekonomski i vanjskopolitički. Mnogo je to bečkog konjušarstva u glavnim gradovima dviju najvećih bivših jugoslavenskih republika.

Bilo bi, vjerujem, pogrešno interpretirati pozicioniranje službene Ljubljane u ključu očuvanja jugoslavenskog nasljeđa i politike nesvrstanosti. No bilo bi pogrešno reći i da pozicioniranje Ljubljane nema nikakve veze s tim. Više nego drugdje u Jugoslaviji, u Sloveniji je NOB imao antikolonijalni karakter. I više nego drugdje, u Sloveniji je NOB gradio naciju i nacionalnu svijest. Nasuprot Hitleru, koji je 1941. godine u Mariboru zahtijevao: »Učinite mi ovu zemlju ponovo njemačkom!« – Osvobodilna fronta učinila ju je slovenskom. Zato je zanimljivo promatrati kako i danas potpora palestinskom otporu kolonijalizmu u Sloveniji otprilike prati linije široke društvene koalicije koja je sačinjavala OF.

Generacijski poraz političke generacije kojoj sam pripadao, a koja se klela u nadilaženje nacionalnih podjela iz devedesetih ocrtava se na istoj ovoj liniji. Ono što se iz te generacije politički mejnstrimiziralo i trajno ušlo u predstavnička tijela kao različite političke organizacije zeleno-lijevog profila dijeli se na graničnom prijelazu Bregana. Dok je u Sloveniji Levica iz pozicije vlasti predvodila politički zagovor priznanja palestinske državnosti, njihovi pandani u Hrvatskoj i Srbiji već godinu dana kalkuliraju lagodno iz opozicijskih klupa. Te ovi imaju pravo da se brane, te oni su mračnjaci i religijski fanatici, te evropska krivnja za Holokaust, te vamo, te tamo. Naši bivši drugovi zaboravili su da Brechtova strofa:

Voleo bih i da sam mudar.
U starostavnim knjigama piše šta je mudro:
Ne mešati se u spor u svetu i svoj kratki vek
Proživeti bez straha.
Održati se i bez nasilja,
Zlo uzvraćati dobrim,
Svoje želje ne ispunjavati, nego ih zaboravljati –
Smatra se mudrim.

završava stihovima:

Ja sve to ne mogu:
Zaista, živim u mračno vreme!

Politika je u vrijeme genocida u Gazi izgubila karakter javne djelatnosti. Institucije vlasti i akteri koji u njima djeluju održavaju samo privid demokracije, simulaciju. S vremena na vrijeme, političari se, reda radi i vrlo umjereno, oglase. Međutim, sve što čine bez supstance je i bez efekta. Dok podržavaoci cionističkog režima tvrde da se u Palestini vodi borba za spas zapadne civilizacije – puno se točnijom čini dosjetka sa društvenih mreža, da je u Palestini umro mit o humanosti Zapada.

II

Preko kamenih ploča. Čelik, čelik u mesu,
Zatreperen još uvek u bdenju bivšeg dečaka.
Padali su u krv, smrskanog sluha; nisu čuli
Onog što sledi, onog spaljenih očiju,
Ili onog čelikom okresanog kao stablo,
Među zidovima, odebljalim od krikova,
Obogaćenim strahotom. I crvena usta
Svežih rana ostala su nema, puna krvi.
Ivan V. Lalić, »Opelo za sedam stotina iz crkve u Glini« | link

Kako se politika odrekla javnog karaktera zarad interesa anglo-američkih i njemačkih sponzora, tako su i mediji bitno iznevjerili svoju javnu dužnost. Mnogo je sklonosti da se – sve pod krinkom nijansiranog uvida – objašnjavaju geneze i historijati, seciraju ideološke i religijske sklonosti palestinskih organizacija. Isti pristup ne primijenjuje se na cionističkog agresora, vjerojatno iz straha od kritika zbog dovođenja u pitanje arhetipske žrtve.

Mediji iznevjeravaju svoj mandat i javnu dužnost kada ne postavljaju pitanje kako to da je prihvatljivo bezuvjetno podržavati cionistički režim, ali se prema svakom palestinskom podržavatelju inzistira da prije svega osudi Hamas. Ponekad se i od samih Palestinaca zahtijeva se da osude Hamas ako žele govoriti u zapadnim medijima. Kao u lošoj parafrazi jedne druge Brechtove pjesme, zapadni mediji proglašavaju da je palestinski pokret otpora proigrao njihovo povjerenje i spremaju se da izaberu novi. Izrazi žaljenja za 1.200 nevinih žrtava Hamasovog napada 7. oktobra prošle godine i preko stotinu talaca postali su obavezna mantra svakoga tko pretendira na nastup u javnom prostoru. Pritom se uporno izbjegava govoriti o tome koliko je od tih 1.200 ubila cionistička vojska pod Direktivom Hanibal kao i o tome da je palestinski pokret otpora bio spreman već 8. oktobra pustiti sve taoce pod uvjetom da cionistička vojska ne izvrši invaziju na Gazu.

Ilustraciju po motivima Refaatove pjesme napravio je ChatGPT

Antisemitizam je postao lozinka kojom se legitimizira denkverbot. Postao je presuda kojom se iz javnog prostora protjeruje one koji se usude dovesti u pitanje legitimnost i legalnost vojnog odgovora cionističkog režima u Gazi. U krešendu suludosti, jevrejske anti-cioniste proglašavaju antisemitima i hapse zbog antiratnih prosvjeda. Neki autori, poput Sim Kern, predlažu da se upravo zbog toga termin antisemitizam izbaci iz upotrebe u korist starijeg termina Judenhass – mržnja prema Židovima.

Kad govorimo o iznevjerenom mandatu medija, onda u to svakako ulazi i propuštanje prilike da se u ovih preteških godinu dana otvore preteška pitanja. Primjerice, da se otvori pitanje odnosa sa Sjedinjenim Američkim Državama i Izraelom, na isti način na koji se prije dvije godine otvaralo pitanje odnosa s Ruskom Federacijom. Zatim da se otvori pitanje evropskog kolonijalnog nasljeđa i zločina koje su kolonijalne sile činile u svojim kolonijama. Nije da je teško i da se mora čitati Frantza Fanona, imala je engleska kruna koloniju posred Evrope – Irska se zove, pogledajte Wind That Shakes the Barley. Naposljetku, mediji su propustili da se zapitaju da kako to da najcrnja i najtvrđa evropska desnica zdušno podržava cionistički projekt u Palestini. Da nije to možda refleks Judenhassa iz prethodnog odlomka? Evropa je uredno one Židove koje nacisti nisu pobili izvezla na Levant. Sad tim Židovima problem prave neki lokalni muslimani, pa hajd' da im pomognemo da ih riješe, samo da nam se ne vrate u Evropu.

Naposljetku, novinari su izdali sami sebe i svoj ceh. Dok završavam ovaj tekst, čitam na twitteru da je u Jabaliji u pojasu Gaze ubijen 19-godišnji izvjestitelj Hassan Hamad. On je, koliko razumijem, jedan iz plejade mladih u Gazi koji su početkom cionističke invazije preuzeli na sebe zadatak dokumentiranja života pod genocidom. Palestinski izvori kažu da je ubijeno preko 200 novinara i izvjestitelja. Wikipedija ih navodi 139 ubijenih, što je znatno više nego u cijelom Drugom svjetskom ratu. Neki od tih novinara ubijeni su ciljano, kao što je ciljano ubijen filolog i pjesnik Refaat Alaleer čija pjesma stoji na početku ovog teksta.

Broj ubijenih novinara manji je od broja ubijenih humanitarnih radnika, kojih je u prvih šest mjeseci agresije ubijeno 224. Ako na to dodamo procjenu objavljenu prije tri mjeseca u The Lancetu, da se cionističkoj agresiji može pripisati 186.000 smrti, što dođe 7-9% stanovništva Gaze, jasno je o koliko velikom zločinu je riječ. Veliki i teški zločini ištu da se velike i teške diskusije vode u javnom prostoru. Netko bi morao podnijeti račun zašto nije tako.

III

Da živimo u brehtovsko strašno doba, doba straha, nevolje, groba, vjerojatno ništa ne govori toliko rječito kao kad se u konačno rješenje palestinskog pitanja kunu ljudi koji nas okružuju. Isti oni koji se odaju žrtvoslovnom pathosu o datumima obljetnica stradanja svojeg naroda u ratovima devedesetih. Što se mora dogoditi da one kolone koje smo gledali, ili u njima koračali, ne vidimo u kolonama koje koračaju Gazom. Što se dogodi nakon iskustva granatiranja ili bombardiranja, da možemo pomisliti da ima neka granata ili bomba da opravdano pada na civilnu glavu?

Je li stvarno moguće da nas je zlo i trauma koje smo proživjeli desenzitiviralo za tuđu patnju? Da nas je učinilo indiferentnima prema onima koji danas pokapaju svoje mrtve u improvizirane grobove jer do groblja ne mogu doći, koji danas svoje voljene pronalaze u masovnim grobnicama?

Empatija nije, kao što se obično misli, sposobnost suosjećanja. Empatija je sposobnost sagledavanja situacije iz perspektive drugoga. Ali nama sposobnost empatije ne treba u ovom slučaju da bismo znali kako je danas Palestincima. Mi se ne moramo izmjestiti iz sebe da bismo to vidjeli. Mi ta iskustva imamo – iskustva izbjeglištva, iskustva sakrivanja pod bombama i granatama, iskustva neizvjesnog sutra i izvjesne smrti. Mi znamo što znače i kako izgledaju srušene škole, bolnice i mostovi, spaljene kuće. Mi znamo kako izgleda i kako boli zavičaj iz tuđine.

Vjerujte, rat je najveća čovjekova niskost koju je u svojoj raskalašenosti smislio, valjda zato da bi poslije svega u sažaljenju mogao iznova prljati.
Siniša Glavašević, »Riječ prva« u: Priče iz Vukovara | link

Samo ljude sa Zapada može iznenaditi kako cionistički režim gradi novu kulturu sjećanja. Nama je matrica Netanyahuovih zelota dobro poznata jer smo je vidjeli nebrojeno puta. Vidjeli smo kako se od žrtve gradi osnova za mržnju, kako se ne dopušta da rana zacijeli, kako se prisiljava da boli i boli i boli. Neprestano. Već trideset godina traumu slijedi retraumatizacija koja onemogućava komunikaciju izvan kruga supatnika. Retraumatizacija zatvara u zajednice vječne boli i mržnje prema unima koji u te zajednice ne pripadaju.

Paradoksalno, inzistiranje na boli i traumi otuđuje tu bol i traumu od onih koji su ih proživjeli. Vjerojatno nema većeg zločina nacionalističkih politika prema narodima koje navodno predstavljaju od onemogućavanja da se izađe iz pozicije žrtve, iz patnje i boli koju ta pozicija podrazumijeva. Međutim, kad se iz toga probijemo, onda se otvara potencijal da imamo suosjećanje za svakoga tko sada negdje pati, i da se borimo da više nitko ne mora patiti kako smo mi propatili.

Nikad se ne završava. Rat se vucara za tobom kroz kontinente
u dronjavim karavanima. Svaki rat je tvoj. Kad te na granici
američki policajac pita odakle si, ti prstom pokažeš
na sva mjesta koja nestaju.
Selma Asotić, »Lekcije o ratu« | link

Nedavni policy paper udruge Mreža antifašistkinja Zagreba kojim se predlaže da Grad Zagreb osnuje Muzej otpora daje priliku da se razgovara o tome kako parlamentarna i vanparlamentarna ljevica u Hrvatskoj oblikuju rješenja putem kojih žele provoditi svoju političku agendu. Slučaj Muzeja otpora sam je po sebi prilično beznačajan, ali ilustrativan za ignoranciju potreba korisnika i manjak inovativnosti. Obrazloženje u navedenom policy paperu ukratko kaže da iako je suvremena Evropa nastala na tekovinama antifašizma (a nije), zagrebački ilegalni pokret nije adekvatno reprezentiran u postojećim muzejima. Istovremeno, brojni gradovi Evrope (daje se spisak) imaju muzeje otpora. Stoga bi i Zagreb trebao imati muzej otpora te se moli gradska uprava (naklonjena antifašističkim vrijednostima) da takav muzej zasnuje. Riječju se, međutim, ne spominje čemu bi taj muzej služio osim da ga eto ima i Zagreb kad ga već imaju Amsterdam i Lisabon.

MAZ u svojem policy paperu predlaže četiri konkretne mjere Gradu Zagrebu:

1. Osnivanje javne ustanove zadužene za očuvanje, istraživanje i promicanje antifašističke baštine u Gradu Zagrebu.
2. Obnova i vraćanje spomenika, spomen-ploča i drugih simbola antifašističke borbe u Zagrebu te zaštita postojeći[h].
3. Organiziranje obrazovnih programa za djecu i mlade o antifašizmu i borbi protiv fašizma u Hrvatskoj te jačanje položaja istih sadržaja u školskom kurikulumu.
4. Stvaranje digitalne platforme koja će omogućiti slobodan pristup informacijama o antifašističkoj baštini.

Ove mjere MAZ predlaže, kažu, »[n]a temelju istraživanja provedenog u sklopu projekta „Sjećanje za budućnost -- antifašistička baština i vrijednosti u javnom prostoru”«. Na drugom mjestu u dokumentu doznajemo da je istraživanje provedeno tako što su istraživači »pristupili [...] odgovornim osobama u institucijama koje su povijesno ili kulturno-umjetnički relevantne za fenomen pokreta otpora u Zagrebu i analizirali do koje mjere se NOP u Zagrebu pojavljivao u stalnim postavima i tematskim izložbama.« Doznajemo i da su rečene institucije Hrvatski povijesni muzej, Muzej Grada Zagreba, Muzej za umjetnost i obrt, Tehnički muzej Nikola Tesla, Hrvatski državni arhiv te Muzej suvremene umjetnosti, a da je razdoblje na koje se odnosilo istraživanje ono posljednjih 20 godina. Kao rezultat istraživanja dobili smo tablicu iz koje se vidi da su u tom periodu Hrvatski povijesni muzej i Muzej Grada Zagreba imali po jednu tematsku izložbu o NOP-u u Zagrebu, dok ostale institucije nisu imale nijednu.

Taj kvantitativni podatak nema druge funkcije osim da sablazni. Zamislite, u dvadeset godina samo dvije izložbe o zagrebačkim ilegalcima i partizanima! Kao da je to nužno loše. Ta mogla se u ovo brojanje ušuljati i izložba o partizanima iz perspektive autora poremećenih pamfleta na desničarskim web portalima. Uostalom, ako je izložba Hrvatskog povijesnog muzeja koja se ovdje broji ona o 1945. godini, onda to i nije daleko od ovog scenarija. Zašto bi sablažnjavao? Pa zato što se ne vrednuje dovoljno činjenica da je Zagreb tokom četiri godine okupacije bio -- nacistima i domaćim izdajnicima -- najnesigurniji grad u okupiranoj Evropi.

Ključno pitanje je mogu li predložene mjere tu poraznu činjenicu promijeniti. Moja je teza da ne mogu jer su autori policy papera pošli od pogrešnih pretpostavki u osmišljavanju rješenja. Pritom ne pretendiram da mogu ponuditi bolje gotovo rješenje. Logika rješenja je top→down institucionalna logika što se vidi u barem trima predloženim mjerama. Od Grada se traži da osnuje ustanovu, od Grada se traži da obnovi i zaštiti spomenike, od Grada se traži da organizira obrazovne programe za djecu i mlade. Iako to ne piše eksplicitno, jedino je logično da se ovo traži od Grada Zagreba, jer su u njegovoj ingerenciji i osnivanje javnih ustanova i spomenici u javnom prostoru i odgoj i obrazovanje na području Grada. Nejasno je tko bi trebao stvoriti digtalnu platformu »koja će omogućiti slobodan pristup informacijama o antifašističkoj spomeničkoj baštini«, ali to su mogli u sklopu projekta napraviti i sami predlagatelji, koristeći digitalnu infrastrukturu projekta Kartografija otpora ili neki od dostupnih digitalnih servisa.

Iako zagovaraju društvenu (re)valorizaciju antifašizma, mjere koje predlažu nemaju veze s društvom ni iz koje perspektive. Osim što zahtijevaju top→down institucionalne intervencije koje po definiciji nisu društvene intervencije, one ne odgovaraju na društvene potrebe. Autori policy papera oblikovali su policy polazeći od apstraktnih, štoviše aksiomatskih, pretpostavki bez da su ih istraživački (koliko nam je poznato iz policy papera) pokušali ovjeriti u društvu, dakle među budućim potencijalnim korisnicima (projektnim jezikom beneficiaries, onima koji imaju korist) predloženih intervencija. Štoviše, u prilici kada su izašli izvan okvira vlastite organizacije u strukovnu javnost krajem 2022. godine, dvije od tri stručnjakinje dale su povratnu informaciju da osnivanje novog muzeja nije [nužno] rješenje za problem izostanka javnog sjećanja na antifašistički otpor u Zagrebu.

S obzirom na to da je jedna od predloženih mjera organiziranje obrazovnih programa za djecu i mlade, minimum korektnosti bio bi provesti makar i kvantitativno istraživanje među onim društvenim skupinama koje bi ti programi zahvaćali. Osim djece i mladih, tu su i njihovi učitelji i nastavnici. Kao neposredni učesnici odgojno-obrazovnog procesa, oni su najpozvaniji dati podatke (kvalitativne i kvantitativne) na kojima bi se temeljio novi obrazovni program o antifašizmu u Zagrebu. Takav pristup ne podrazumijeva da bi ove skupine trebale određivati sadržaj obrazovnog programa -- to neka ostane prerogativ struke. Međutim, đaci i njihovi učitelji mogu dati neprocjenjivo vrijedne informacije o tome koji bi im formati odgovarali, koje metode učenja bi polučile najbolje učinke, kako bi najbolje učenici mogli biti aktivni u ovom programu, koje medije komunikacije bi se u svrhu pojačavanja ishoda programa moglo koristiti i slično. Također, s manjim grupama mogle bi se raditi pilot provedbe novog obrazovnog programa i temeljem prikupljenih povratnih informacija ga rafinirati. Povrh toga, takav pristup bio bi u skladu s postulatima kritičke pedagogije -- kojoj bi predlagatelji, kao nominalno antifašistička organizacija, morali biti skloni -- ali i sa suvremenim okvirima poput product discoveryja ili metodama oblikovanja proizvoda i usluga kao što je design thinking*.

Napravimo misaoni eksperiment. Imamo osnivanje novog muzeja za kojim ne postoji javna potreba i koji nema potencijalnu publiku, a pored toga imamo novi obavezni obrazovni program za djecu i mlade u školama kojima je osnivač Grad Zagreb. Nije teško zamisliti da u takvoj konstelaciji škole dobiju obavezu da barem jednom godišnje dovedu svoje učenike na terensku nastavu u muzej kako ovaj ne bi zjapio prazan. Svaka sličnost s idejom obaveznih ekskurzija u Vukovar ili SUBNOR-ovcima koji drže časove učenicima ne da je namjerna nego je logična. Pitanje je samo želi li MAZ zakucati posljednji čavao u kovčeg antifašističkog nasljeđa inzistiranjem na promašenoj ideji.

Alternativa postoji. Prije svega, kao što sam već rekao, na razini metode osmišljavanja rješenja. Za početak treba na razini ishoda (outcomes) definirati što znači ta prazna fraza »valorizacija antifašizma«. Na kojim se razinama može očitavati da je antifašističko nasljeđe valorizirano? Koje to društvene promjene, u kojim segmentima i ciljnim skupinama proizvodi? Iskamčiti od gradskih vlasti financijska sredstva i dozvole za osnivanje još jednog muzeja ili za ponovno postavljanje svih onih spomen ploča koje su devedesetih devastirane i nije toliki problem. Međutim, ako su muzej i spomen ploče svrha po sebi, onda na isto dođe ima li ih ili nema. No ako je ambicija stvarno proizvesti neku vrstu društvene promjene, onda mora postojati svijest da ona ne dolazi od institucija i simbola u prostoru, nego od promjene društvenih praksi. Ako je cilj valorizacija antifašističkog nasljeđa u Zagrebu -- onda to ne znači samo negdje na Trešnjevki, Gornjem ili Donjem gradu, nego i u Brezovici, Dubravi ili Vrapču. A stanovništvo perifernih gradskih općina ne može se dekretom poslati da ide razgledavati muzejske izložbe, čak i ako se učenike gradskih škola može.

Nasuprot takvim intervencijama odozgo, u suglasju s našim antifašističkim nasljeđem, ali i suvremenim praksama kritičke pedagogije ili razvoja proizvoda i usluga -- takoreći, partizanski -- bilo bi izaći u društvo, među ljude i postaviti pitanje o tome što bi njima značilo da imaju od kulturne produkcije i kulturnih institucija u svojim (mikro)lokalnim zajednicama. Donijeti u brezovice, vrapča i dubrave muzeje susjedstva, prikupljati sjećanja i baštinu odozdo. Otići, kao što sam već naveo, u škole, među đake i nastavno osoblje -- pitati ih kako oni uče, koje sadržaje konzumiraju, koje platforme koriste. A onda producirati sadržaj prilagođen njihovim konzumentskim preferencijama i platformama putem kojih komuniciraju te ih, naposljetku, pozvati da sami produciraju sadržaj. Jer ako govorimo o (re)valorizaciji, onda moramo imati na umu i dimenziju održivosti, kako se kaže u jeziku prijavnih obrazaca, beyond project period. A takva održivost ne znači da neka udruga dobiva projekt za projektom za rad na istoj temi, nego da ishodi projekta zažive u ciljnim skupinama i opstaju neovisno o institucijama koje dodjeljuju projektna sredstva.

Nakon objavljivanja Heideggerovih Crnih sveski nema više nikakve dileme o njegovom antisemitizmu. Međutim, čak ni izravni dokazi pravo iz rukopisne zaostavštine marburškog teologa nisu znatnije naštetile njegovoj reputaciji. Isto se ne može reći za marksističke filozofe koji su u neposrednom poraću Drugog svjetskog rata kritizirali Heideggera i egzistencijalističku filozofiju. U eseju pisanom za emisiju Ogledi i rasprave Trećeg programa Hrvatskoga radija (27. 10. 2022., snimka ovdje) podsjetio sam na zaboravljene i denuncirane napore Rudija Supeka i Đerđa Lukača u kritici egzistencijalizma i iracionalizma.

Nakon što su završili ratni sukobi Drugog svjetskog rata, a svijet se okrenuo obnovi i izgradnji okvira međunarodnih odnosa koji bi trebali onemogućiti da se njegove strahote ponove – neki filozofi poduhvatili su se zadaće da na idejnom planu razjasne vezu između filozofskih pozicija, društvene dinamike i političkih ishoda. Neki drugi filozofi – mahom porijeklom iz Njemačke – poduhvatili su se refleksije o svojim kolegama i učiteljima koji su pristali uz režim Adolfa Hitlera i nacističke partije. Time su, kako se kolokvijalno kaže, razmrdali osinje gnijezdo i stvorili žarište filozofske rasprave koja se – s mjerom paleći i gaseći – održala do dan danas.

Današnji fokus mojega izlaganja bit će na dvije knjige objavljene u prvom poratnom desetljeću i do danas su čak i u širim filozofskim krugovima relativno zaboravljene. Riječ je o knjizi Egzistencijalizam i dekadencija. Dva eseja Rudija Supeka iz 1950. godine te o knjizi Razaranje uma. Put iracionalizma od Šelinga do Hitlera Đerđa Lukača, objavljenoj prvi puta 1954. godine. Iako dijele intenciju i ciljeve, ove knjige se umnogome i razlikuju. Prvo i najprimjetnije – obujmom. Supekovo djelo kratko je i pitko štivo na svega 180-ak stranica džepnog izdanja Matice hrvatske. Naspram toga, Lukačevo je djelo opsežna studija na preko šest stotina stranica. Druga, metodski važnija, razlika je u tome da je Lukač svoje djelo najvećma napisao u periodu između dvaju svjetskih ratova a Supek u poraću rata u kojem se borio. Ne škodi podsjetiti da je Supek pred sam rat otišao na doktorske studije na Sorbonu, da bi tokom rata bio aktivan u ilegalnom pokretu otpora, provaljen i interniran u koncentracijski logor u Buchenwaldu. Po završetku rata, vratio se na Sorbonu i završkio doktorski studij psihologije, a potom se vratio u Jugoslaviju gdje je nastavio profesionalno i politički djelovati. S druge strane, Lukačeva profesionalna i revolucionarna djelatnost seže još u vrijeme prije Prvog svjetskog rata, a posebno je intenzivna u međuratnom razdoblju kada i piše glavninu teksta Razaranja uma. Utoliko, Supekovo je djelo više historijska refleksija, dok je Lukačevo snažno utjecano njegovom uključenošću u intelektualne i političke tokove vremena o kojemu piše.

Bez obzira na razlike, kako među autorima tako i među njihovim djelima, obje knjige djele isti duh – da bi bilo moguće izgraditi novi svijet, potrebno je stari podvrgnuti temeljnoj i nepoštednoj kritici. Supek će u predgovoru svoje knjige reći:

Sigurno je, međutim, jedno: da se u tim problemima ne smije podleći pod plaštem nekih oportunih i neodređenih formula, nikakvom eklekticizmu, nego je potrebno rukovoditi se principijelnim određivanjem stvarnog sadržaja pojedine kulturne pojave i njene unutrašnje vrijednosti za naše neposredno oblikovanje stvarnosti onako kako to ona sama danas traži od nas.

Lukač je također odrješit kada u svojem predgovoru piše da »nema ‘nedužnog’ pogleda na svijet«, kao i da prava kritika:

mora da na samom materijalu konkretno pokaže filozofsku neispravnost, izvitoperenje osnovnih filozofskih pitanja, uništenje filozofskih dostignuća itd. kao nužne, stvarno filozofske posledice takvih stavova.

I Supek i Lukač svoja su djela pisali ne prikrivajući svoja marksistička polazišta i ne bježeći od toga da ih pišu da bi u oblasti ideja dali razvojni resurs socijalističkoj revoluciji. I sin zagrebačkog dimnjačara, kao i sin budimpeštanskog bankara programatski su odani izgradnji socijalističkog društva. Njihova odanost nije došla u pitanje ni nakon što su smatrali da je revolucija zastranila – kada se od nje nisu odmetnuli već su joj kritikom slijeva pokušavali popraviti kurs. Iz njihovog revolucionarnog uvjerenja treba razumijevati i motivaciju za kritiku građanske filozofije. Supek ovako otvara svoje djelo:

Ne smijemo zaboraviti da živimo u prelaznoj epohi. Još je česta pojava da pojedinci po svojoj kritičkoj svijesti pripadaju novim nastojanjima socijalističke kulture, dok po svojim navikama, po svojim podsvjesnim porivima, pa čak i izražajnim mogućnostima pripadaju dobrim dijelom prošloj građanskoj kulturi. Uostalom, nemoguće je osloboditi se u tako kratkom vremenskom razdoblju, u društvenim razmjerima kulturnog stvaranja, prošlosti koja je tako dugo formirala duhove, sa svim njezinim pozitivnim i negativnim stranama, i stvaralački započeti sasvim nov život potpunom preobrazbom svoje ličnosti.

Promjena – kako društvena tako i individualna – zahtijeva dug i naporan rad te izgradnju mikro, mezo i makro struktura društva i društvenih odnosa na osnovama radikalno drugačijima od osnova starog svijeta. To podrazumijeva i strogu kritiku starog svijeta kao kritiku filozofije starog svijeta. Obojica, i Supek i Lukač, nasljeduju hegelovsko razumijevanje da je filozofija svoje vrijeme obuhvaćeno mislima. S tim da će obojica znakove vremena tražiti ne samo u filozofiji, nego i u umjetnosti – Lukač pokušavajući zasnovati marksističku estetiku, a Supek ekstenzivno tematizirajući liriku. Nasljedujući Marxa, hegelovske postavke postavit će obojica sa glave na noge i to vrijeme koje se priopćava kroz filozofiju i umjetnost promatrati materijalistički. Utoliko, Supek će odmjeravati razvoj egzistencijalističke filozofije s razvojem građanskog društva i klasnih borbi od Francuske revolucije do njegove suvremenosti, a Lukač će razvoj iracionalizma specifično odmjeravati spram historijskog razvoja Njemačke.

Za Supekovo razumijevanje, njemu suvremeni egzistencijalizam je izraz tjeskobe građanske klase Zapadne Evrope. Izvorno, egzistencijalizam je izraz straha građanske klase pred proletarijatom nakon revolucija 1848. godine, a po završetku Drugog svjetskog rata on je izraz tjeskobe građanskih ideologa koji su u pobjedi demokratskih snaga nad fašizmom vidjeli opasnost za kapitalistički sistem. Između ta dva uglavio se međuratni egzistencijalizam koji je kritičan i prema sovjetskom marksizmu-lenjinizmu i prema američkom liberalnom kapitalizmu. Taj egzistencijalizam – za koji navodi primjere Andrea Malrauxa i Raymonda Arona – zaziva neku vrstu trećeg puta, novog evropskog poretka. Supekovo je pitanje kakav bi taj poredak bio i po čemu bi se razlikovao od Mussolinijevog i Hitlerovog.

Kada gledamo iz današnje perspektive – tri desetljeća otkako je Francis Fukuyama suvereno proglasio kraj povijesti te četiri i pol desetljeća otkako je Francois Lyotard konstatirao kraj velikih narativa – ne razumijemo intuitivno što je točno predmet kritike. Sovjetski socijaizam odavno je upokojen, američki kapitalizam prodro je i u najzabačeniji kutak svijeta, u klasnoj borbi vladajuća klasa niže pobjedu za pobjedom. Marksizam u Evropi dugi niz godina živi pretežito na akademskim katedrama, a masovni radnički pokret u historijskim čitankama. Egzistencijalni pritisci, brzi novinski ciklusi i društveni mediji učinili su da nam vrijeme brže prolazi a koncentracija slabi.

U vremenima o kojima Supek i Lukač pišu, način života i dnevni ritmovi bili su bitno drugačiji. Bitno drugačije bile su i društvene organizacije – primjerice radnička društva i sindikati. Da posudim paralelu iz kinematografije – to nisu scene iz Loachevog I, Daniel Blake nego iz Warchusovog Pridea ili Bertoluccijeva Novecenta. Intenzitet klasnog sukoba u to vrijeme takav je da ima utjecaja čak i na epohalna tehnološka rješenja. U Fosilnom kapitalu to je lijepo prikazao Andreas Malm objasnivši da su se vlasnici tvornica tekstila onomad odlučili za parni nasuprot vodenog pogona svojih tvornica kako bi imali mogućnost da presele svoja postrojenja iz onih krajeva u kojima radnici nisu htjeli raditi za niske nadnice koje su ovi nudili. Naime, ako je pogon bio pogonjen vodom – dakle, mlin – onda su bili neraskidivo vezani uz vodotok, što je značilo da štrajkaši imaju priliku za dugotrajne obustave rada i time znatno jaču poziciju. Međutim, ako pogonske mašine pokreće para, onda u slučaju da ne mogu organizirati rad na jednoj lokaciji, vlasnici tvornica uvijek imaju opciju demontaže i selidbe pogona na lokaciju na kojoj su radnici spremni raditi za niže nadnice. Vrlo simplificirano, Malmov bi se zaključak mogao sažeti u to da klimatskim promjenama uzrokovanima sagorijevanjem fosilnih goriva danas plaćamo poziciju engleskih vlasnika tvornica u klasnom sukobu s radničkom klasom u Engleskoj.

Specifična pozicija Njemačke, naglasit će Lukač, proizlazi iz njezine političke historije, odnosno fragmentiranosti u četrdesetak država i državica prije ujedinjenja u Drugi Reich 1871. godine. Politička razmrvljenost, nastavlja on, pogodovala je i ekonomskom zaostajanju za evropskim zemljama koje su ranije ostvarile svoje nacionalno jedinstvo – posebice za Engleskom i Francuskom. Lukač kaže:

Drugi veliki narodi na Zapadu, naročito Engleska i Francuska, ostvarili su svoje nacionalno jedinstvo već pod apsolutnom monarhijom, tj. nacionalno jedinstvo je kod njih bio jedan od prvih rezultata klasnih borbi između građanstva i feudalizma. U Njemačkoj, naprotiv, građanska revolucija mora tek izboriti ovo nacionalno jedinstvo, mora tek postaviti njegove kamene temeljce.

Pa dodaje opasku:

Samo je Italija prošla kroz sličan razvoj; duhovne posljedice pokazuju također, uz sve druge razlike u historiji oba naroda, izvjesnu srodnost koja se baš u najskorijoj prošlosti očigledno izrazila.

Ujedinjenje Njemačke Lukač promatra kroz optiku sukoba dviju tendencija – jedne koja teži modernističkoj revoluciji na svim poljima i druge koja želi sačuvati političke privilegije zastarjelih feudalnih klasa. Modernizacija – bez obzira na nacionalni predznak – počiva na vjeri u znanstvenu racionalnost, ideju progresa i funkcionalnost sustava. Jedna od lozinki modernizacije je predvidljivost. Uvjerenje da se primjenom znanstvenih načela ili tehnoloških postupaka uvijek dobivaju isti ishodi bez obzira radi li se o znanstvenom istraživanju, ekonomiji ili historijskom kretanju. Kartezijanska pravila znanstvene metode, liberalistička pravila političke procedure, hegelovska povijest filozofije i, kasnije, marksistička filozofija povijesti sve počivaju na toj potki. Stoga su vodeća imena njemačke građanske ideologije – poput Kanta, Herdera, Hegela, Hoelderlina, Goethea i drugih – oduševljeno pozdravljala Francusku revoluciju i, kaže Lukač, »bili naklonjeni napoleonovskom ujedinjenju Njemačke s likvidacijom feudalnih ostataka«.

Nasuprot modernističkim tendencijama rađa se reakcija. Govoreći o egzistencijalizmu kao reakciji na modernizam, Supek uočava da ga karakteriziraju (i) strogi indeterminizam; (ii) krajnji individualizam; (iii) moralni relativizam i politički avanturizam; te (iv) fideizam. Svijet egzistencijalističkog subjekta je nešto poput svijeta lirskog subjekta u »Ne marim da pijem« Vladislava Petkovića Disa »mesto na kome se jadi i poroci zbraše«.

Egzistencijalistički indeterminizam suprotstavlja se svakoj misli o progresu, on ne dozvoljava da sa sigurnošću mislimo da će biti bolje. Krajnji individualizam osamljuje pojedinca iz društva i iz svake zajednice kojoj može pripadati, osuđujući ga da tjeskobu svojeg života proživljava bez oslonca osim u mističnim silama kojima se okreće za utjehu. Moralni relativizam i politički avanturizam takvog osamljenog pojedinca okrenutog mistici time su jedini mogući način djelovanja. Naposljetku, fideizam odbacuje znanstvenu i svaku drugu racionalnost te uzdiže slijepu vjeru na pijedestal relevantnog izvora spoznaje.

Početna točka Supekove kritike egzistencijalizma djelo je Sorena Kierkegaarda, o kojemu piše sljedeće:

Kierkegaard se obara na Hegelov racionalizam uopće, na spekulativni karakter njegove filozofije uime ‘konkretnog’ čovjeka, ali taj konkretni čovjek nije kao kod Feuerbacha stvarno, materijalno postojeći čovjek i čovječanstvo, nego metafizička fikcija čiste individualnosti, racionalno nedokučive, koja se očituje samo u osjećajima tjeskobe i očaja, u unutrašnjem, posve ličnom iskustvu, čime Kierkegaard nastavlja zapravo platonističku filozofiju srednjovjekovnih mistika (sv. Augustina i viktorijanaca). Kierkegaard suprotstavlja apstraktnom mišljenju iskustvo neposredne lične svijesti, ‘čiste individualnosti’.

Kierkegaarda i njegovu metafizičku fikciju unesrećenog čovjeka kritizira zazivajući romantizam:

Njegova nesreća leži u nesposobnosti da donese odluku kojom bi definitivno porekao poredak što ga pritište - patrijarhalno društvo - i založio se za jedan bolji, kao što je to učinio Byron.

Za iracionalističku filozofiju Lukač je smatrao da je nastala kao oblik reakcije na razvoj ljudskog mišljenja, i to reakcije u dvostrukom smislu: prvo kao nečeg sekundarnog, a zatim i kao nečeg nazadnog. U svjetskopovijesnom smislu iracionalizam je reakcija na tekovine Francuske revolucije. Na razini konkretnih primjera, početke iracionalizma Lukač smješta nešto ranije nego Supek – u djelo Friedricha Wilhelma Josepha Schellinga. Za Schellinga će na jednom mjestu reći da je on »objektivno direktni preteča [...] Kierkegaardovog poricanja dijalektike kao sredstva saznanja stvarnosti,«

Naime, za razliku od Hegela koji je svoju dijalektiku razvijao historijski i s obzirom na odnos subjekta i objekta, Schellingova je filozofija ahistorijska filozofija identiteta. Lukač će reći da se Schelling i Hegel razlikuju po tome što je mladog Schellinga primarno zanimala priroda, dok je Hegela zanimalo društvo. No, kao što i sam primjećuje, kod Schellinga ne dolazi do razvoja dijalektike. U svojim djelima s početka 19. stoljeća, kao što su Prikaz mojega sistema filozofije ili Predavanja o metodi akademskoga studija Schelling odustaje od bilo kakvog dijalektičkog procesa, a time i od mogućnosti progresa. Prvo to vidimo kod razlikovanja uma i razuma gdje govori o dvjema potpuno odvojenima sposobnostima koje međusobno ne komuniciraju. Razum spoznaje empirijsku stvarnost, dok je za um rezervirana spoznaja najviših principa. Naravno, umska spoznaja nije dostupna svakome već samo odabranima. Takva postavka eksplicitno je antimodernistička. Moderna filozofija, moglo bi se reći, počinje Descartesovom Raspravom o metodi, a taj spis počinje ovim rečenicama:

Nijedna stvar na svijetu nije bolje raspoređena nego zdrav razum, jer svatko smatra, da ga ima u tolikoj mjeri, da mu ga nije potrebno više negoli ga ima. To znači da je zdrav razum – a to je sposobnost pravilnog suđenja i razlikovanja istine od zablude – od prirode data svim ljudima jednako. A do toga da su jedni pametniji od drugih, dolazi zato što svi kad mislimo nemamo u vidu iste predmete. Zdrav razum jeono što nas čini ljudima i što nas razlikuje od životinja.

Druga Schellingova postavka na kojoj vidimo antimodernizam je apsolutna fiozofija identiteta. U Prikazu mojeg sistema filozofije uspostavit će identitet subjekta i objekta, a onda u Predavanjima o metodi akademskoga studija razviti filozofiju znanosti i obrazovanja koja počiva na pretpostavci da postoji jedno pra-znanje koje se otkriva u svim formama znanja i spoznaje.

I Supekova kritika egzistencijalizma i Lukačeva kritika iracionalizma danas su, svaka na svoj način nepoćudne i neprisutne u akademskim kurikulumima i u filozofskim diskusijama. Supek je, skupa s ostatkom praxis-grupe od početka devedesetih u filozofiji proskribiran kao relikt nepoželjne prošlosti i, kao takav, ignoriran. Lukač je prošao još nepovoljnije pa je zbog Razaranja uma denunciran kao staljinist. Štoviše, u nedavnom reizdanju ove studije na engleskom jeziku, pisac predgovora, talijansko-francuski historičar filozofije Enzo Traverso ocijenio je da je Lukačeva studija prethodnica kasnijih sporova o odnosu Friedricha Nietzschea, Martina Heideggera i Carla Schmitta s nacional-socijalizmom. Lukač je, kaže Traverso, neugodno i sramotno začeo trend optužbi koji će nastaviti autori poput Victora Fariasa, Richarda Wolina i drugih. Štoviše, zaključuje Traverso:

Mnoge osobitosti njemačkog iracionalizma koje je Lukač istaknuo u svojoj knjizi naknadno su se pojavile u različitim oblicima, ponekad potpuno nevezane – da se ne kaže kao antipodi – konzervativizmu i radikalnoj desnici, Posljednjih desetljeća, kritika prosvjetiteljstva preselila se s desnice na ljevicu, do te mjere da je postala svod pod koji se smiještaju različiti post- i -izmi. Antiuniverzalizam, antihumanizam, antihistoricizam, subjektivizam, kulturni relativizam i rasijalizam postali su barjaci mnoštva filozofskih struja, od poststrukturalizma do postmodernizma, prožimajući postkolonijalne studije i feminizam. Ta simetrija s predratnim iracionalizmom nema ništa s homologijom ili konvergencijom – njihove putanje prate potpuno druge smjerove i postižu različite svrhe – ali svejedno zabrinjava i zaslužuje biti vrednovana.

Imenovani dvojac »tužilaca«, dakle Victor Farias i Richard Wolin jedni su od važnijih aktera treće (od dosad četiriju) debata o Heideggerovom nacizmu koja datira u posljednje godine Hladnog rata. Naime, nekadašnji Heideggerov frajburški student Victor Farias istraživač je koji je nedvojbeno dokazao da je Heidegger do kraja rata plaćao članarinu nacističkoj partiji. Richard Wolin priređivač je jednog od najboljih zbornika o kontroverzi Heidegger te autor dviju knjiga važnih knjiga o političkim implikacijama Heideggerove filozofije i političkim implikacijama protu-prosvjetiteljstva na razvoj nove desnice.

Kritika Heideggera, kao i dalje jednog od najpopularnijih i najcitiranijih filozofa 20. stoljeća, bilo kod Supeka bilo kod Lukača daleko je od Traversovih optužbi za staljinizam. Lukač mu, naime, zamjera da je pod firmom zasnivanja fundamentalne ontologije kao nove filozofske znanosti o bitku isporučio:

apstraktno-mitski, antropološki opis ljudske egzistencije, a što se u njegovim konkretnim fenomenološkim opisima neprimjetno pretvara u – često uzbudljivo interesantan – opis intelektualne filistarske egzistencije u vrijeme krize imperijalističkog perioda.

Drugim riječima, Lukač nešto slikovitijim jezikom Heideggeru zamjera slično što i Husserl. Dakle zamjera mu napuštanje projekta filozofije kao stroge znanosti u korist snažno teološki utjecanog subjektivizma. Nerazumljivost jezika kojim piše proizvodi mistifikaciju čije značenje nije moguće objektivno utvrditi. Nasljedujući ranije opisani Schellingov anti-modernistički manir, Heideggerova filozofija dijeli ljude na dostojne i nedostojne primanja visoke filozofske poruke. Ili, Supekovim riječima:

Ova filozofija prilazi mu lakajski, uslužno i drsko. Ona mu laska time što mu govori da su njegove brige - brige čovjeka uopće, da su njegove mane - nedostaci ljudske prirode uopće, da su njegovi bolovi - pokora čovječanstva kao takva. Ona ulazi u intimni život buržuja, prikazujući ga kao čovjeka par exellence, kao ‘čovjeka po sebi’.

Bez obzira na to što nikad nije pristao uz najvulgarniji biologistički nacizam, nakon objavljivanja Crnih sveski koje sadržavaju pregršt antisemitskih iskaza, nedvojbeno je da je Heideggerovo pristajanje uz nacistički režim bilo stvar najdubljeg uvjerenja. Objavljivanje tih Heideggerovih filozofskih dnevnika u kojima je židovstvo proglasio esencijom propasti Zapadapost hoc potvrdilo je čitav niz kritika njegove filozofije – kako Supekovu i Lukačevu o kojima je bilo riječi ovdje, tako i Fariasovu, Wolinovu ili onu Karla Loewitha. Međutim, što vidimo po Traversovom predgovoru Lukačevoj studiji, akademskim filozofima još nije stigao dopis da je njihov heroj sada i materijalno dokazani antisemit.

Iluzorno bi bilo očekivati da bi dokazani antisemitizam bio osnova da Heidegger bude denunciran i prognan iz akademskih kurikuluma na način na koji se to dogodilo njegovim kritičarima. Evropa i Sjedinjene Američke Države ipak su se dokazale u rehabilitaciji bivših nacista koji su im bili potrebni – bilo inženjera, sudaca i tužitelja ili vojnika. Jedan filozof ne radi tu nikakvu razliku.

O Aristotelu kao filozofu politike od gimnazijskih dana učimo kao o taksonomu ispravnih i neispravnih oblika vladavine i autoru poznatih definicija čovjeka kao političke ili društvene životinje i životinje koja ima um ili razum. U novoobjavljenoj monografiji Političke životinje i zveri Zoran Dimić »close readingom« Aristotelove Politike nudi interpretaciju ovog kanonskog spisa na kakvu nismo navikli. S jedne strane on izlazi iz filozofije u oblasti antropologije, biologije, historije i sociologije da bi kontekstualizirao Aristotelov spis i predmete njegovog istraživanja. S druge strane, grčkom izvorniku posvećuje se po principu da je najjednostavniji prevod ujedno i najprecizniji. Promatrajući čovjeka u zajednicama koje prethode polisu te razloge i prakse kojima se polis utemeljuje, Dimić sintagmama zoon politikon i zoon logon ehon daje sasvim nova značenja - takva koja omogućavaju da danas o Aristotelovoj filozofiji politike raspravljamo i van uske oblasti historije grčke ili antičke filozofije.

Devet godina nakon što je objavio Rađanje ideje univerziteta (Sremski Karlovci: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, 2013) - seminalnu studiju o izvorima i zanemarenim aspektima evropskog univerzitetskog nasljeđa - Zoran Dimić objavio je novu monografiju Političke životinje i zveri. O Aristotelovom zasnivanju filozofije politike (Novi Sad, Akademska knjiga, 2022). Devet godina kasnije, Dimić je opet napravio istu stvar - uzeo je temu koja se prečesto uzima zdravo za gotovo i onda, minuciozno analizirajući izvorni tekst, pronalazeći skrivene i - u historiji interpretacije previđene motive - konstruirao inovativno razumijevanje kanonskog izvornog teksta.

Inovativna metodologija

Na čisto deskriptivnoj razini, nova Dimićeva studija prostire se 148 stranica (od ukupno 172) i sastoji se od »Uvoda« i četiriju poglavlja: »1. Domestikacija i domaćinstvo«, »2. Domaćinstvo i ekonomija«, »3. Nastanak polisa i razvoj političke prirode čoveka« te »4. Aristotelovo zasnivanje filozofije politike«. Uz to, knjiga sadrži još i kratak autorov predgovor, bibliografiju, indeks imena te belešku o autoru.

Kao što se vidi iz naslova poglavlja u koja je podijelio svoju monografiju, Dimićeva metodologija je neobična za kontinentalne filozofe našeg govornog područja. Za početak, njegov izraz je jasan i proziran, precizan i analitičan. Istovremeno, njegov popis literature je širok i prevazilazi granice pojedinih filozofskih disciplina i uopće filozofije. Dimić se ne libi prekoračivati disciplinarne granice i to ne samo preuzimanjem općih zaključaka. U najboljem smislu nasljedujući Hegelovu maksimu da je filozofija svoje vrijeme obuhvaćeno mislima, a mogli bismo reći i svijest francuskih historičara i teoretičara (poput Braudela ili Lefevbrea) o važnosti [struktura] svakodnevnog života - Dimić predmet svojeg filozofskog proučavanja povezuje sa praksama života koje su u njemu sublimirane. Tako je u njegovoj prvoj monografiji sa univerzitetom, a tako je i ovdje sa politikom. Iako ni blizu nije marksist - a znam i da mi neće zamjeriti - potvrđuje i Marxovu maksimu iz Njemačke ideologije da postoji samo jedna nauka, nauka istorije. Aristotelovu filozofiju politike Dimić će u novoj knjizi prizemljiti, isto kao što je to u svojem prvom izdanju napravio ideji univerziteta. A sjetimo se, tada je pored svih visokih ideja o kojima se u nas govori kada se govori o ideji univerziteta, naprosto podsjetio da je prvi univerzitet u Evropi - onaj 1088. godine u Bolonji - osnovan da bi studenti izborili jeftinije najamnine svojih studentskih soba.

Dimić, dakle, u ovoj studiji ne radi ono što bismo očekivali od prosječnog filozofa. On ne uzima jedan, dva, tri pojma ili pojmovna sklopa pa ih filološki (čitaj: etimološki i frazeološki; za primjer vidi Ladanov prevod Metafizike) i filozofski (u pravilu historijskofilozofski; za primjer vidi bilo koju studiju) nemilosrdno razvlači na 150 stranica. Upravo suprotno, Dimić prvo u potpunosti izađe van svojega predmeta, u biološku antropologiju i kaže otprilike: ključ svega je paleolitski stres i neolitska revolucija koja ga je ukinula. Zašto je to bitno? Pa zato što je politika ljudska djelatnost, i to takva koja se pojavljuje nakon što je čovjek započeo živjeti sjedilačkim načinom života. Tek u sjedilačkoj zajednici - prati Dimić Aristotela - razvija se politika kao jedan od vidova čovjekove praxis. Međutim, ona ne dolazi odmah, nego tek razvojem iz ontički primarnijih ljudskih zajednica, domaćinstva i sela.

Dimićeva rekonstrukcija Aristotelovog teksta

Redak po redak Politike Dimić strpljivo prati Aristotela i uvodi u raspravu spoznaje iz drugih filozofskih djela, ali i iz antropologije, biologije, historije i sociologije, e da bi korak po korak rekonstruirao kako, pod kojim principima, s kojim funkcijama i s kojim svrhama se razvijaju pretpolitički oblici čovjekovog sjedilačkog života. Pritom temeljno, strpljivo i rastvara predodžbe s kojima smo se maltene rodili, a definitivno srodili. Jedna od tih je judeokršćanska predodžba čovjeka kao »slike i prilike« božje. Međutim Dimić nas podsjeća da je i čovjek nekoć bio divlja životinja, ona koja je živjela iz dana u dan, skupljajući plodove i loveći druge životinje. Stalno u neizvjesnosti koliko dugo će moći osiguravati hranu, dok sebe nije domesticirao čovjek nije mogao imati nikakvu egzistencijalnu sigurnost. Tek domesticiravši sebe, čovjek domesticira druga živa bića (a kod Aristotela - vidi: O duši - to su i životinje i biljke).

Na početku posljednjeg poglavlja svoje studije, Dimić nam otkriva ključ za njezino čitanje. To čini suprotstavljajući metodološki Platonovu i Aristotelovu filozofiju politike. S jedne strane, Platonova je intencija (i teorijska i praktična) iznaći idealnu politeju (= ustroj političke zajednice), one-size-fits-all rješenje koje će, deducirano iz ideje Dobra, svaku političku zajednicu svojom primjenom pretvoriti u najbolju moguću. Nasuprot njemu, Aristotel će minuciozno analizirati kako je pojedina politička zajednica nastala, tko ju je i kako tvorio te sa kojim svrhama. Prateći Aristotelovu metodu, Dimić će poput arheologa iskapati sloj po sloj ljudske političnosti da bi plastično rekonstruirao značenja i implikacije popularnih Aristotelovih soundbiteova.

Da bi došao do Aristotelovih razmatranja o polisu, Dimić polazi od neolitske revolucije s kojom je ljudska vrsta počela zasnivati stalna naselja. Prelazak sa lovačko-sakupljačkog na sjedilački način života, kultiviranje biljaka i formiranje zaliha promijenili su i ritam života. Da bi opstali, ljudi su morali izvršavati repetitivne, dosadne i naporne zadatke. Oko zajedničkog izvršavanja tih zadataka formira se i prva zajednica - domaćinstvo (oikos). Zadaća je domaćinstva - njegova narav, ili priroda - da se kroz njega vrsta reproducira. Domaćinstvo osigurava smještaj, hranu i rađanje novih jedinki. Ali domaćinstvo - suprotno uvriježenom mišljenju - nije zajednica ljudi. Ono je zajednica pitomih životinja koje žive pod istim krovom - dakle i ljudi i onih životinja koje nisu ljudi. U domaćinstvu se razvija funkcionalna podjela rada pa se po funkcijama članovi domaćinstva i dijele - na muža i ženu, onoga koji vlada (gospodara) i onoga nad kojim se vlada (roba), na roditelja i djecu. Podjela rada determinira uspješnost domaćinstva da zadovolji svoju svrhu - Aristotel bi rekao prirodu ili narav. Tek na osnovi toga da li u domaćinstvu podjela rada postoji ili ne, odnosno je li efikasno ili ne, Aristotel će dijeliti domaćinstva na grčka i barbarska.

Domaćinstvom upravlja jedna osoba, gospodar domaćinstva - kod nas bi se reklo glava kuće ili kućedomaćin. To je onaj za kojega Aristotel kaže da je u njegovoj prirodi da vlada domaćinstvom. Ali opet, kao i na drugim mjestima, to ne znači da se rodio da bi ispunjavao svrhu, nego da mu se ta svrha prirodila razvojem. U ovom slučaju zato što je stekao vještinu dobrog upravljanja domaćinstvom, ili oikonomiu. Ta vještina, pak, nije isto što i ktetike - vještina sticanja imetka. Slično kao u domaćinstvu je i u selu, kojim se Dimić ne bavi opširnije u ovoj studiji. I selo ima istu svrhu kao i domaćinstvo, samo je obimnije. Funkcionalna podjela rada je također prisutna, kao i upravljanje po vertikali. Na istim principima kao i domaćinstvo, počiva i selo.

Dimić će reći da domaćinstvo i selo nastaju kao proizvod ljudske tendencije ka udruživanju. Ta tendencija - nastavno na naglašenu ulogu paleolitskog stresa na razvoj ljudske vrste - ima svoju svrhu (ili, Aristotelovskim rječnikom, prirodu) u osiguravanju održanja vrste. Nasuprot tome, polis ne nastaje da bi se osigurao produžetak vrste. Za razliku od domaćinstva i polisa koji počivaju na konsenzusu oko funkcionalne hijerarhije, osnova polisa je disenzus. Na razini višoj od domaćinstva i sela, ljudi mogu živjeti u zajednicama koje su također ustrojene oko relativno nepromjenjivih funkcionalnih hijerarhija.

Ono što polis donosi u evoluciji ljudske vrste je formiranje čovjeka kao zoon politikon. Ta sintagma ne znači - kao što smo učeni od prvih školskih susreta s Aristotelom - da je čovjek političko biće ili društvena životinja. Rekonstruirajući Aristotelovo razumijevanje, Dimić nudi interesantnu interpretaciju. Naime da je čovjek i zoon i politikon. Dakle, i domesticirana životinja koja se udružuje da bi osigurala svoj opstanak, i biće koje živi u političkoj zajednici. Kao zoon jedinka ljudske vrste se funkcionalno upojedinjuje - kao muž ili žena, roditelj ili dijete, gospodar ili rob. Dočim, kao politikon ta jedinka transcendira svoju upojedinjenost u procesu proizvodnje i postaje generičkim političkim bićem - čovjekom. Drugim riječima, ljudi tek političkom praksom postaju čovjekom.

Aristotel u Dimićevoj interpretaciji nije Aristotel gimnazijskih udžbenika i uvoda u grčku filozofiju - puki nabrajač postojećih [političkih uređenja] (https://plato.stanford.edu/entries/aristotle-politics/). Kroz Političke životinje i zveri Dimić nam otkriva eminentno modernističkog Aristotela - autora čija misao nadilazi okvire vremena u kojem je živio i može inspirirati političke diskusije i danas. Ipak, za razliku od Platonovog idealizma nepromjenjivih i vječnih idealnih formi, Dimić naglašava Aristotelov pristup kao suštinski važan za zaključke do kojih je Filozof dolazio. Danas bismo rekli da je Aristotel evidence based filozof.

Aristotel - moderni filozof

Modernistički aspekt Aristotelove političke leži u zaključku koji Dimić ne iskazuje eksplicitno u svojoj studiji, a to je da ono što Aristotel naziva polis mi poznajemo pod pojmom demokracije u različitim konceptualizacijama - bilo liberalističkim ili socijalističkim. Kod Aristotela Dimić će naći princip ograničenja vlasti koji ćemo danas poznavati kao važno obilježje političke filozofije Johna Lockea. Isto tako će pronaći prepoznavanje da se u političkoj zajednici sukobljavaju suprotstavljeni interesi - što možemo prepoznati kao Hegelovu definiciju društva iz Osnovnih crta filozofije prava kao »sistema interesa«. Naposljetku, prepoznat će u Aristotela i fundamentalni sukob politike i ekonomije - za koji možemo reći da je osnovno polazište Marxove filozofije politike (u mjeri u kojoj ona postoji).

Posljednje obilježje politike koje je za Dimićevu interpretaciju Aristotela važno to je da je politika radikalno nestabilna. Ako je funkcija politike da odluči što je dobro i što je pravedno za neku pojedinu političku zajednicu - onda ona ne može pristati na vječna rješenja, nego to dobro i to pravedno mora kontinuirano propitkivati. Stalno propitivanje uostalom je u potpunosti u skladu s izmjenom nosilaca vlasti i potrebom političke zajednice da pronalazi rješenje za sukobe interesa koje u njoj egzistiraju. Polis te sporove prepoznaje i uvažava - on ih ne potiskuje. Oko sporova koji se u zajednici pojavljuju kontinuirano se vodi rasprava u kojoj se čovjek pojavljuje i kao druga poznata Aristotelova definicija - zoon logon ehon, biće koje ima logos.

Dimić u zaključku svoje studije izlazi iz stroge interpretacije Aristotelovog teksta i pokazuje kako se njegove teze, zaključci i metode mogu koristiti i danas. To radi kritizirajući depolitiziranost zajednice u kojoj sam živi, objašnjavajući kako velike sile proizvode stabilnost i konsenzus u zemljama kapitalističke periferije kakva je Srbija. To je samo jedna moguća linija izvođenja rasprave iz ove sjajne studije. Duboko se nadam da neće ostati i jedina, jer Dimićeva interpretacija Aristotelove Politike knjiga je koja svakako zaslužuje živu i široku recepciju.

Supek je praxis filozof koji to nije. S jedne strane, kroz rad u Pogledima on je prethodnik Praxisa i kasnije njegov glavni urednik i predsjednik Korčulanske ljetne škole. S druge strane on generacijski ne pripada društvu praxista od kojih je bar desetljeće stariji,¹ a istom društvu ne pripada ni metodološki kao društvenjački multipraktik, to jest i filozof i psiholog i sociolog u istoj osobi. Tako formatiran, Supek je kontinuirano kroz svoju akademsku karijeru nadilazio kontekste koje je suoblikovao i u njima djelovao. Ovdje hoću u kratkim crtama postaviti problem odnosa čovjek-priroda u praxisu, po mom sudu relevantnog za analizu Supekovih pogleda na ekologiju i rješenja koja je nudio.

Praxis se razvija kao filozofija revolucionarne nade, itekako svjesna problema u svijetu koji je okružuje. Na drugom mjestu pisao sam više o počecima časopisa Pogledi i Praxis te njihovim unutarnjim i vanjskim vezama. Sad bih ponudio jednu drugu opservaciju a to je da su 1952. godine Pogledi okrenuti budućnosti i mobiliziraju znanost u potporu revolucionarnoj djelatnosti. Dvanaest godina i jednu kubansku krizu kasnije, Praxis je programatski puno svjesniji opasnosti koje vrebaju čovjekov svijet, kao primjerice opasnosti od nuklearne kataklizme.

Međutim, nijedan od ovih časopisa nije se programatski orijentirao prema problemima prirodnog okoliša, u smislu ekologije kakva se razvija nakon objavljivanja Limits to Growth 1972. godine. Štoviše, ta studija nije čak ni prikazana u Praxisu, iako bi se to možda moglo očekivati s obzirom na činjenicu da je Supek aktivno sudjelovao u međunarodnim diskusijama koje su uslijedile nakon njezinog objavljivanja. Ipak, ovdje je interesantnije ono čega je u Praxisu bilo, nego ono čega nije bilo.

Praxisovska orijentacija na teorijsko podupiranje revolucionarne socijalističke transformacije - kako jugoslavenskog društva, tako i svijeta - bila je zasnovana na antropocentričnoj koncepciji marksističke filozofije. Kao što nam je u međuvremenu postalo poznato, antropocentrizam nije bio defaultna marksistička ili Marxova pozicija. O tome je u svojoj knjizi o Marxovoj političkoj ekologiji pisao John Bellamy Foster, a u posljednje vrijeme je dva teksta na svom blogu objavio Aleksandar Matković (ovdje i ovdje). Kako Bellamy Foster kaže, bavljenje Marxovom ekologijom blokirala je tradicija hegelijanskog Marxizma Korscha, Gramscija i Lukača, koja je izdominirala marksističkim diskusijama od 1920-ih nadalje. Dodatno, praxisovski marksizam bio je, kako su ga sami nazivali, humanistički. On je razvijan na zasadama Marxovih i Engelsovih Ranih radova, što je u bitnome ograničilo tematske domene i metodologiju praxisa. Potvrdu ovome možemo naći u Historiji marksizma Predraga Vranickog - dugo vremena najprevođenijoj i najobuhvatnijoj historiji marksizma na svijetu - u kojoj nisu obrađene ekološke teme čak ni u kontekstu Engelsove Dijalektike prirode.

Na teorijskoj razini - dakle ontološki i epistemološki - u praxisu dolazi do izjednačavanja čovjeka i svijeta. Kod Gaje Petrovića (»Povijest i priroda«, Praxis 1/1966) čovjek je transnaturalno bivstvovanje čija slobodna stvaralačka djelatnost proizvodi povijesni svijet - nasuprot prirodi koja je domena slijepe nužnosti (prirodni zakoni) i slijepe slučajnosti (prirodni razvoj). Godinama kasnije, Dimitar Dimitrov (»Teorijska iskušenja na fonu naučno-tehnološkog razvoja«, Praxis 1-2/1974) to će artikulirati tako da pravo ljudsko djelovanje odlikuje svrhovita cjelovitost.

Milan Kangrga, koji je u praxisovskoj podjeli rada bio zadužen za praktičku filozofiju, na više će mjesta tokom svoje karijere ustanoviti da svijet ne postoji izvan ljudske djelatnosti. U svojim predavanjima o klasičnom njemačkom idealizmu (Klasični njemački idealizam (predavanja), Zagreb: FFPress, 2008) kaže:

A kada imamo pitanje, po čemu su subjekt i objekt mogući, onda imamo odmah pitanje koje je tu implicirano: po čemu je taj čovjekov svijet moguć? Pa, onda imamo ono što je za nas u svakidašnjem životu ili malo pretjerano ili čak nekako nebulozno: čovjek = svijet. Pa kad kažete čovjekov svijet, to vam je tautologija. ima tu onda puno nerazumijevanja, naročito od ovih takozvanih fenomenoloških mislilaca, koji onda govore o »svijetu života«. Kojega života? valjda čovjeka! onda ne treba reći svijet života, Lebenswelt, to je Husserl, onda svi ponavljaju, pa ne znaju što su govorili. dovoljno je reći svijet, ili dovoljno je reći čovjek, jer je to jedno te isto. nema čovjeka bez svijeta niti nema svijeta bez čovjeka. čovjek je par excellence, dakle po svojoj bîti, svjetovno biće. a budući da je svijet zapravo njegov vlastiti povijesni proizvod, on je praktičko biće, odnosno, svijet je povijesno događanje, to jest, proizvođenje sebe i svijeta u istom činu, kao — vremenovanju.

U tom smislu, čovjek je stvaratelj svijeta i sebe kao svijeta, odnosno povijesti kao jedine svrhovite cjeline. Priroda je takvom čovjeku drugo i strano, domena nedovatljiva kreativnoj ljudskoj djelatnosti. Takva je konceptualizacija fundamentalno suprotstavljena ekološkom razumijevanju prirode, koje ju ontološki demistificira i znanstveno opisuje te na temeljutog opisa informira ljudsko djelovanje kako bi onaj čovjekov svijet mogao održivo opstati. U odnosu spram prirode Supek početkom 1970-ih divergira od praxisa i Ovom jedinom Zemljom zasniva socijalnu ekologiju u Jugoslaviji te omogućuje da naš marksizam - bilo filozofski, bilo sociološki - opstane kao relevantan teorijski pristup u odnosu na nove probleme i izazove.

Treći mjesec teče otkako je Ruska Federacija izvršila agresiju na Ukrajinu, o čemu redovito možemo čitati vojno-strateške, (geo)političke ili ekonomske analize. Međutim, iako je rat u Ukrajini razoran, u medijskom mainstreamu ne govori se o njegovim posljedicama na okoliš. Ovaj tekst je nastao kao bilješka o utjecajima ratnih razaranja na okoliš i međunarodnom okviru zaštite okoliša od ratnih sukoba.

U knjizi kojom je utemeljio socijalnu ekologiju u Jugoslaviji - Ova jedina zemlja. Idemo li u katastrofu ili u treću revoluciju? iz 1973. godine - Rudi Supek donosi nekoliko tekstova kao priloge¹, međutim samo jedan tekst preuzima u glavni tekst knjige ravnopravan svojem autorskom tekstu - izvještaj američkog biologa Arthura H. Westinga »Ekocid u Vijetnamu«, napisan za nezavisnu konferenciju Dai Dong u Stockholmu 1972. godine. Otkako je rat u Ukrajini eskalirao agresijom Ruske Federacije 24. februara, medijsko praćenje sukoba i javna rasprava - o čemu sam nešto pisao u prošlom blogpostu - rijetko do nimalo govori o posljedicama koje će ostati nakon rata. No i kada se govori, riječ je uglavnom o geopolitičkim i u manjoj mjeri o ekonomskim posljedicama. Odličnu opservaciju dao je u nedavnom intervjuu Borisu Paveliću za Forum politolog Dejan Jović:

Klimatska pitanja su pitanja treće generacije, kojima se zemlje posvećuju nakon što učvrste svoju državnost odnosno suverenitet, i nakon što postignu ekonomski razvoj. No, ratovi kao što je ovaj nas vraćaju nazad na prvu generaciju pitanja, a imaju posljedice i na drugu – jer, posljedice ratova i sankcija na razvoj i bogatstvo društava bit će velike ne samo za Rusiju nego i za nas ostale. Nažalost, očekujem da će se stoga pitanja treće generacije ukloniti s dnevnog reda, makar privremeno. Šteta.

Erica Sweeney prošlog je mjeseca, kad smo ulazili tek u treću sedmicu rata, u reportaži za Business Insider izvijestila da su kratkoročno najveći problemi šteta na energetskim i industrijskim postrojenjima. Međutim, dugoročno nas očekuju rizici od toksične kontaminacije iz elektrana, kemijske i metalske industrije, kao i od odlagališta nuklearnog otpada koja su se našla u zonama ratnih djelovanja. Sweeneyini sugovornici u linkanom članku bilo je i osoblje Conflict and Environment Observatoryja, nevladine organizacije koja prati posljedice oružanih sukoba na okoliš i redovito dopunjava podatke o okolišnom utjecaju ratova u Afganistanu, Kolumbiji, Iraku, Libiji, okupiranim teritorijima Palestine, Južnom Sudanu, Siriji, Jemenu i, naravno, Ukrajini. Već dva dana po agresiji izlistali su osam okolišnih rizika:

• onečišćenje iz vojnih objekata i od vojnih materijala uslijed napada ruske vojske na vojnu infrastrukturu, uključujući i onu u blizini civilnih područja, kao što su skladišta oružja i vojne opreme te skladišta goriva za vojne namjene; uz to, navodi se i zagađenje od stradalih (tj. izgorjelih) oklopnih vozila, oborenih aviona i slično;
• rizici zagađenja iz nuklearnih postrojenja i od radijacije koji se odnose na moguća oštećenja nuklearnih elektrana, spremišta nuklearnog otpada, nuklearnih materijala koji se koriste izvan energetskog sektora (npr. u medicini) te od potencijalne upotrebe municije koja sadrži osiromašeni uranijum;
• vodoopskrba je problem na krimskom poluotoku s obzirom da na njemu nema izvora pitke vode, stoga su česte nestašice pogađale stanovništvo te regije, a probleme s vodoopskrbom imale su i druge regije na istoku Ukrajine;
• upotreba eksplozivne municije u ratu u gradovima generira zagađenje zraka česticama građevinskog materijala, a može dovesti i do zagađenja tla, vodoopskrbnih sistema i vodotoka;
• industrijska infrastruktura, kao što su rudnici te tvornice kemijske i metalske industrije, potencijalni je izvor različitih vrsta onečišćenja okoliša - tome je posebno izložena rudarsko-industrijska regija Donbas, u kojoj rat neprekinuto traje od 2014. godine;
• okoliš i staništa su podložni promjenama već samim time što je u rat uključena teška vojna mehanizacija, a ne smije se smetnuti s uma ni korištenje mina; također, registrirani su i požari uzrokovani ratnim djelovanjima;
• klima će se također naći na udaru ratnih djelovanja zbog povećanih emisija stakleničkih plinova; no isto tako otkazivanje planova za plinovod Sjeverni tok 2 otvara prostor da Evropa deficit energije prouzrokovan smanjenjem isporuke ruskog plina kompenzira kroz obnovljive izvore energije.

Već desetljeće Komisija za međunarodno pravo Organizacije ujedinjenih nacija razvija nacrt principa za zaštitu okoliša u odnosu na oružane sukobe (draft principles on the Protection of the environment in relation to armed conflicts - PERAC). PERAC principi osmišljeni su tako da obuhvate cijeli ciklus konflikta - od pretkonfliktnog stanja, preko trajanja konflikta do postkonfliktnog stanja. Svrha im je da poboljšaju »zaštitu okoliša u odnosu na oružani sukob, uključujući preventivne mjere za minimiziranje štete okolišu i kroz korektivne (remedial) mjere«. Među njima, s obzirom na situaciju u Ukrajini, posebno je zanimljiv dvadeseti od tih principa koji se odnosi na opće obaveze okupacione sile i glasi:

1. An Occupying Power shall respect and protect the environment of the occupied territory in accordance with applicable international law and take environmental considerations into account in the administration of such territory.
2. An Occupying Power shall take appropriate measures to prevent significant harm to the environment of the occupied territory that is likely to prejudice the health and well-being of the population of the occupied territory.
3. An Occupying Power shall respect the law and institutions of the occupied territory concerning the protection of the environment and may only introduce changes within the limits provided by the law of armed conflict.

PERAC principi zasad su artikulirani, objašnjeni i komentirani. Također, svoje primjedbe na prvu verziju dale su različite zainteresirane države, prethodno formuliranju konačnog teksta koji će Komisija usvojiti i podnijeti na usvajanje Općoj skupštini OUN-a. CEOBS je pripremio izvještaj o tim komentarima koji možete pročitati ovdje. Ishod, odnosno njihova konačna verzija koja će biti usvojena (ako će biti usvojena), još je neizvjestan jer je proces sada iz faze izrade nacrta pravnog teksta prešao u fazu političkih pregovora. Pritom, kao što se da vidjeti iz CEOBS-ovog izvještaja, zemlje koje su komentirale nacrt u prvom čitanju imale su različite komentare - od onih koje su tražile rezolutnije formulacije i progresivniji tekst (npr. nordijske zemlje, Španija ili Libanon i Cipar), do onih koje su tražile »labavije« formulacije poput SAD-a i SR Njemačke. Ipak, kako je upozorila profesorica prava sa Queen's University Belfast Rachel Killean, i u postojećem pravnom okviru postoji instrument kojim se može pozvati na kaznenu odgovornost za uništavanje okoliša u oružanom sukobu. Naime, Člankom 8(b)(iv) Rimskog Statuta Međunarodnog kaznenog suda uzrokovanje »teške, dugoročne i opsežne štete u prirodnom okolišu koja bi očito bila prevelika u odnosu na očekivani konkretan i izravan vojni dobitak« smatra se ratnim zločinom.

Ekološki razlozi za antiratni angažman mogu - s obzirom na naše iskustvo rata i poraća - zvučati kontraintuitivno. Međutim, ne treba zaboraviti da je Antiratna kampanja Hrvatske nastala, između ostalih, trudom ekoloških aktivist(kinj)a iz Zelene akcije, a da je u svojoj povelji objavljenoj u nultom broju ARKzina navodila mir kao osnovu i za »ekološko blagostanje«.

Na međunarodnoj razini djeluju organizacije i think tankovi koji/e se bave environmental peacebuildingom i promatraju međudjelovanje okoliša i okolišnih problema s oružanim sukobima - bilo kroz prizmu uzroka ili kroz prizmu posljedica. Kako kažu Conca i Debelko: »Ako okoliš može biti okidač za sukob, možda okolišni imperativi mogu biti okidač za mir.«² Oni navode i tri premise za okolišnu izgradnju mira:

1. okolišni izazovi ne mare za ljudske granice, uslijed čega zahtijevaju premošćivanje tih granica u svrhu svojeg rješavanja;
2. okoliš može ljudima ponuditi duboko ukorijenjen osjećaj pripadanja, što se može koristiti za jačanje dijeljenih identiteta i prevenciju konflikta;
3. okolišni problemi zahtijevaju kompleksna tehnička rješenja koja zhtijevaju zamišljanje budućnosti i učenje - to može biti zajednički poduhvat kroz koji sse može uspostaviti povjerenje među sukobljenim grupama.

Marie G.Jacobsson, nekadašnja specijalna izvjestiteljica za zaštitu okoliša u odnosu na oružane sukobe i članica ranije spomenute UN-ove Komisije za međunarodno pravo podsjeća da svijest o potrebi zaštite okoliša u situacijama oružanih sukoba u međunarodnim dokumentima raste od Štokholmske deklaracije (1972), preko Convention on the Prohibition of Military or Any Other Hostile Use of Environmental Modification Techniques (1976) i Prvog dopunskog protokola Ženevske konvencije (1977). Kasnije konferencije i djelovanje kroz različite organizacije, uključujući Crveni križ i Međunarodni kazneni sud, stvarali su daljnje pretpostavke za unaprjeđenje zaštite okoliša od oružanjih sukoba.³

Informacije koje sam ovdje skupio samo su površinski sloj diskusije o utjecaju ratnih razaranja na okoliš. S obzirom na to da nije za očekivati opći prekid svih neprijateljstava na planeti u dogledno vrijeme, kao i to da na našem prostoru stasavaju stranke zelenog predznaka s pretenzijama na značajnu ulogu u parlamentarnom životu, ovu bi diskusiju bilo uputno produbiti i razvijati, kako u smjeru zaštite okoliša, tako i u smjeru antiratne politike i politike održivog mira.

U nedavnom članku »Invazija i lijeva vizija« novinar Novosti Jerko Bakotin pita se kako će se ljevica postaviti u situaciji »epohalne povijesne cezure«. U kratkim crtama želim upozoriti na nekoliko problematičnih pretpostavki i postupaka kojima je taj članak prožet.

Agresija Ruske Federacije na Ukrajinu ušla je u drugi mjesec i već ozbiljno prestaje biti medijski zanimljivom temom. Kratkim i eksplozivnim novinskim ciklusima - najzad smo se uvjerili - ni prvi¹ rat na evropskom tlu u ovom stoljeću nije uspio doskočiti. Konzekventno, ni sadržaj masovnih medija ili onih koji to žele postati ne nudi uglavnom nikakvu dodanu vrijednost u vezi toga što se zapravo u Ukrajini događa. Nekad se, naime, u našim školama na nastavnim satovima povijesti do iznemoglosti (pozdrav Mariji Spaić i Zdenku Samaržiji ako ovaj tekst dođe do njih) inzistiralo na shematiziranom prikazu povijesnih događaja u četveročlanom sklopu:

• uzroci;
• povod;
• tijek;
• posljedice.

Izuzev tijeka, o kojem nas u trci za klikovima svakodnevno informira većina news portala s dnevnim vijestima, preostale tri kategorije ili su potpuno zanemarene, ili izvještavanje u njima nalikuje newsletterima interesnih skupina na ovaj ili onaj način zainteresiranima za rat. To je, u najkraćim crtama, kontekst u kojem se Novosti odlučuju objaviti Bakotinov članak koji ne pripada u skupinu propagandnih newslettera - što je razlog zbog kojeg se s njim može raspravljati na načelnoj i meta razini - ali ima svojih vrlo ozbiljnih problema.

Osnova svih tih problema je da autor nema stav ili ga barem vješto prikriva. Uslijed toga, u široki pregled ušlo je sve i svja. Pritom autor ne kontekstualizira i pobliže ne objašnjava pojedine pozicije, nekmoli da ih na ikoji način valorizira. Jedini koji su »fasovali«, s pravom, su uvodno apostrofirani otužno zalutali i moralno odiozni »ljevičari« koji su poduprli Putinovu agresiju na Ukrajinu, mada se u njihove stavove ne ulazi osim kad se navode floskule srbijanske Partije radikalne ljevice. Ponegdje atributi koje autor pripisuje pojedincima navode na krivi trag. Recimo, kad Die Linkeovu Sahru Wageknecht naziva »tvrdom ljevičarkom« iako su njezini populistički i ksenofobni stavovi naširoko poznati. S druge strane, Paula Masona krsti utjecajnim britanskim novinarom - što možda i nije netočno, ali je potpuno nejasno kakve veze njegova utjecajnost ima s ljevicom, osim što Mason redovito pretendira biti lijevi opinion maker. Koliko u tome (ne)uspijeva možda bi se moglo mjeriti po količini odgovora s lijeva na njegove ideje što bi i kako bi ljevica trebala raditi.

Druga razina problema je dekontekstualiziranost pozicija koje autor u članku prikazuje. Primjerice navodi da je vođa Laboura Keir Starmer (u članku prekršten u Keitha, uzgred budi rečeno) zaprijetio jedanaestoro MP-a izbacivanjem iz partije ukoliko ne povuku potpise sa izjave Stop the War Coalition. Kontekst koji tu nedostaje je da Starmer provodi decorbynizaciju britanskih laburista, pomičući ih prema centru, dok je Koalicija najmasovnija antiratna organizacija u anglofonom svijetu, i već puna dva desetljeća se bori za zaustavljanje agresivnih ratova i tzv. humanitarnih intervencija UK-a i SAD-a. Sporna izjava od 14. februara ove godine, koju svatko može pročitati zapravo zahtijeva od torijevske vlade da obustavi zveckanje oružjem i povede mirotvornu politiku koja će osigurati održiv mir na istoku Evrope. Druga informacija važna za kontekst je da na vrhu liste potpisnika stoji ime Jeremyja Corbyna, dojučerašnjeg vođe laburista i već decenijama istaknutog antiratnog aktivista, čije nasljeđe u partiji Starmer iz dana u dan demontira.

Time dolazimo i do trećeg, po meni ključnog problema članka - Bakotinovog izbjegavanja da valorizira pozicije koje prikazuje. Na stranu »utjecajni novinar« Paul Mason koji već nekoliko godina zagovara širenje NATO-a i povećanje budžetskih izdataka za »obranu«, na početku članka autor bez ikakvog komentara prenosi tezu Daniela Marweckog da je Putinova agresija na Ukrajinu transformirala NATO na istoku Evrope u »obrambeni antifašistički savez« te zaključak da se »ljevica mora mijenjati u skladu s vremenima«. Marwecki time valjda hoće reći da se ljevica ne mora zdušno veseliti militarizaciji i ratu, ali da ih mora barem moralno-politički podupirati. Ipak se nalazimo, kako je par dana ranije u New Statesmanu napisao »utjecajni« Mason:

u globalnom sukobu između sistema: demokracije, znanosti i vladavine prava protiv diktature, dezinformacija i naoružanog bezvlašća.

Vrhunska kontradikcija zaključka do kojeg Marwecki dolazi - a o kojoj u Novostima ne piše ni slova - je to da njegovu apologiju NATO pakta u datom momentu objavljuje politička zaklada koja se zove po antiratnoj i antiimperijalističkoj ikoni, Rosi Luxemburg. Što bi na Marweckijeve pozicije rekla autorica Krize socijaldemokracije iz proljeća 1915. godine ne znamo, ali znamo da je o ratu i ratnoj propagandi zapisala:

Rat je metodično, organizirano, golemo ubijanje. Ali u normalnih ljudi, da bi sistematski ubijali, mora se najprije izazvati prikladna opijenost. Odavna je to dobro utemeljena metoda zavojevača.

Ima u povijesti ljevice sintagma kojom bi se dalo opisati i ono što radi Marwecki, kao i ono što rade putinofili - desna skretanja. I jedni i drugi prilično bjelodano izdaju principe lijeve politike podupirući ili hraneći američko-ruski sukob na ukrajinski račun. Hoće li se dakle, govoriti o invazijama i lijevim vizijama, onda nije pitanje što je rekao ovaj ili onaj - manje ili više utjecajan novinar, politolog ili političar - već kako artikulirati suvislu i održivu antiratnu i mirotvornu poziciju oko koje je moguće političko organiziranje.

Nije da ljevica ne bi imala što interno diskutirati oko rata u Ukrajini - ne samo oko recentne agresije Ruske Federacije, nego oko cijelog osmogodišnjeg sukoba koji je februara ove godine eskalirao. Dobre analize stanja u Ukrajini dali su u posljednje vrijeme u Agelast podcastu Galeba Nikačevića politolog Boris Varga, a zatim i Reutersov novinar Aleksandar Vasović. Obojica su, a pogotovo Vasović govorili i o tome koje će biti dugoročne posljedice agresije u smislu dokidanja ruske kulturne hegemonije u Ukrajini, koju će zamijeniti neki oblik ukrajinskog identiteta.² Drugi važan input za potencijalnu lijevu diskusiju donijele su iste Novosti iz pera istog novinara devet dana prije članka koji ovdje problematiziram, u intervjuu s ukrajinskim sociologom Volodimirom Iščenkom koji pregnantno zaključuje:

Ljevica treba ofenzivne argumente. Ne smijemo pristati na zabranu diskusija o suučesništvu NATO-a i postmajdanskog režima u Ukrajini, o razlozima neprovođenja sporazuma iz Minska ili odnosima NATO-a i Rusije. To bi značilo kapitulaciju, naročito na istoku Europe gdje u eri nadolazećeg neomakartizma možda više ni osnovne lijeve argumente neće biti moguće iznositi bez optužbe da ste ruski špijun.

Nije teško zamisliti situaciju u kojoj bi RLS-ov NATO propagandist Marwecki, »ugledni« Mason i sjevernoatlantskoj sigurnosti predani Keir Starmer stvarno Iščenka proskribirali kao ruskog špijuna. Isto kao i Katarinu Peović, koja u posljednjem dijelu Invazije i lijeve vizije artikulira protivljenje usvojenom tekstu saborske deklaracije o Putinovoj agresiji na Ukrajinu i slanju HV-a na mađarsko-ukrajinsku granicu. Također nije teško zamisliti kako bi iz istih redova stigle pohvale defenzivnom stavu Možemoa artikuliranom na istom mjestu da bi »inzistiranje na osudi uloge NATO-a u parlamentu članice EU [...] Putin i njegova klika sigurno koristili za opravdavanje i relativizaciju agresije«.

Da podvučemo crtu, Novostima i pogotovo Jerku Bakotinu možemo zahvaliti za dobar dio kvalitetnog sadržaja objavljenog u domaćim medijima na temu agresije na Ukrajinu. Ako ništa, uporabna vrijednost ovog članka je da čitatelju štedi sate listanja raznih medija na barem trima različitim jezicima kako bi se informirao o stavovima koje različiti lijevi intelektualci i politički radnici zauzimaju o agresiji. Međutim, apostrofiranim odricanjem od ikakvog vrijednosnog suda gradi se prividno pluralistički horizont u kojem svaki stav ima jednak apstraktni legitimitet. U hrvatskom političkom kontekstu onda se konkretni legitimitet stava izvodi iz opće reputacije nositelja stava pa će stav Radničke fronte lako postati ultraljevičarski zelotizam, a stav Možemoa odgovoran realpolitički stav - jer tako percipiramo donedavne koalicijske partnere. Međutim, normaliziranjem potonjeg zatvara se prostor u kojem je moguće barem voditi diskusiju o artikuliranju idejno i historijski koherentnog lijevog antiratnog i antiimperijalističkog stava, takvog koji bi osporio postojeći politički konsenzus.

Prije desetak dana zakuhao sam diskusiju o Heideggerovom nacizmu na svojim profilima na društvenim mrežama. Stajališta koja su se u tim diskusijama javljala u osnovnim su crtama odgovarala pozicijama u korist kojih se već sedamdesetak godina argumentira u diskusijama o ovom filozofu. Međutim, primijetio sam da na našem jeziku nedostaje pregled tih diskusija. Ovaj blog post je nastao da bi ta praznina bar donekle bila popunjena.

Kontroverza Heidegger postoji već tri četvrt stoljeća, iako se u nas tematizira tek marginalno. U odlomcima koji slijede skicirao sam četiri kruga diskusije o Heideggerovom nacističkom nasljeđu, najviše sa ciljem da čitateljstvu koje nije upoznato s temom dublje od sadržaja enciklopedijske/wikipedijske natuknice mapiram neku relevantnu literaturu za prvu ruku samostalnog čitanja. Sva literatura koju sam u ovom blogu referirao dostupna je online - ako referenca ne sadrži link, onda je adresa na kojoj treba tražiti ona Library Genesisa.

Sintetizirajući prije tridesetak godina slučaj Heidegger, Slobodan Žunjić zapisao je da su se od završetka Drugog svjetskog rata do stogodišnjice rođenja marburškog teologa 1989. godine vodile tri velike debate o pristajanju Martina Heideggera uz nacionalsocijalizam, manifestiranog najočitije u preuzimanju rektorata Univerziteta u Freiburgu 1933/34. Žunjićeva knjiga Martin Hajdeger i nacionalsocijalizam (Novi Sad: Književna zajednica Novog Sada, 1992) sastoji se od autorove sintetske studije »Filozof na univerzitetu Trećeg rajha« te cjelina »Hajdegerovi govori i odbrana« i »Svedočanstva, reagovanja, preispitivanja«. Kompozicijom i sadržajem - koji se donekle i preklapa - Žunjićeva knjiga srodna je godinu dana ranije objavljenom zborniku The Heidegger Controversy. A Critical Reader urednika Richarda Wolina,¹ koja također donosi ključne Heideggerove tekstove iz razdoblja rektorata - na prvom mjestu rektorski govor pod naslovom »Selbstbehauptung der deutschen Universität«, zatim tekstove u kojima se Heidegger u poraću branio od optužbi za nacizam, ali i tekstove koji daju kontekst vremena, kao i prosudbe Heideggera iznesene od strane njegovih učenika i kolega.

Žunjić početkom devedesetih nije mogao predvidjeti da će četvrt stoljeća kasnije, povodom objavljivanja Crnih sveski,² rasprava o Heideggerovom nacizmu doživjeti i četvrti val. No prije nego pređemo na to, pobrojimo prve tri diskusije.³

Tri debate o slučaju Heidegger

Prvu debatu o Heideggeru otvorio je njegov učenik Karl Löwith objavivši 1946. godine tekst »Političke implikacije Heideggerovog egzistencijalizma«, u kojemu je postavio tezu o intrinzičnoj povezanosti Heideggerovih pozicija iz Bitka i vremena (1927) i njegovog pristajanja uz nacizam šest godina kasnije.

Druga debata o Heideggeru, prema Žunjićevoj periodizaciji, nastala je nakon objavljivanja knjiga Theodora Adorna Žargon autentičnosti, Guida Schneebergera Pabirci uz čitanje Heideggera te Paula Hinerfelda Sporni Heidegger.

Naposljetku, treću debatu pokrenuo je Viktor Farias svojom knjigom Heidegger i nacizam 1987. godine (Pariz: Editions Verdier, 1987).⁴ Fariasovo istraživanje zaoštrilo je argumentacijsku liniju koju je inicirao Löwith koristeći se dokumentima na čije je postojanje ukazao Schneeberger. Teza koju je postavio u sažetom obliku je sljedeća: Heideggerova odluka da pristane uz nacizam posljedica je njegovog intelektualnog razvoja koji polazi od konzervativizma i antisemitizma austrijskog kršćanskog socijalizma i regije Messkircha i Konstanza gdje je započeo svoje studije, a koje je produbio svojim prvim spisima o Abrahamu a Sancta Clara te razvojem u smjeru autoritarizma i ultranacionalizma; naposljetku to je pristajanje uz nacionalizam povezano s njegovim pisanjem u Bitku i vremenu, napose o povijesnosti, autentičnom bitku-u-zajednici, heroju i borbi.⁵ Fariasovo arhivsko istraživanje iznijelo je na vidjelo činjenicu da je Heidegger plaćao članarinu NSDAP-u do kraja rata. Izdvojio bih još dva Fariasova uvida koja smatram važnima. Heideggerovo odstupanje sa rektorske dužnosti on povezuje sa padom Röhma i SA, uz koje se Heidegger politički vezao nasuprot biologističkoj liniji nacizma Rosenberga i Kriecka. Drugo je da temeljem analize arhivskih dokumenata te politčkog konteksta, Farias dolazi do ocjene da se Heideggerovo pristajanje uz nacizam ne može smatrati taktičkom odlukom ili oportunizmom, nego najdubljim uvjerenjem.

Kao najradikalnija, Fariasova kritika Heideggera izazvala je i najviše reakcija. Na sve strane pisani su i objavljivani odgovori na ovu studiju, e ne bi li lik i djelo Heideggera bili spašeni od denuncijacije. U Zagrebu, Hrvatsko filozofsko društvo objavilo je knjigu Optuženik Heidegger. Esej o opasnosti filozofije (1991), djelo Željka Loparića - Hrvata s brazilskom adresom. Loparić je, u skladu s duhom vremena, Fariasu odgovorio nabrajanjem zločina počinjenih, kako je tvrdio, u ime Marxove filozofije. Skupljačima trivije zanimljiv može biti podatak može biti da je Loparićevu knjigu s portugalskog izvornika prevela Kolinda Grabar.

Krajem istog desetljeća, kao zakašnjelu reakciju na Fariasovu studiju dobili smo, u izdanju Matice hrvatske i prijevodu Dunje Melčić izdanje Rektorski govor, koje objedinjuje Heideggerov rektorski govor, naknadno napisani spis »Rektorat 1933/34. Činjenice i misli« te filozofsko-filološki komentar prevoditeljice. Melčić, o čemu sam već pisao en bloc odbacuje kritike Heideggera proglašavajući ih ideološki motiviranima. Isto kao i kod Loparića, najjednostavnijim načinom obrane nacističkog filozofa ispostavlja se proglašavanje njegovih kritičara komunjarama.

Iako nije izravno povezana ni sa jednom od navedenih diskusija, u kontekstu domaćih apologetskih recepcija Heideggera ne smije se izostaviti Vanja Sutlić koji je u dodatku knjizi Kako čitati Heideggera njegov rektorat proglasio padom ispod razine mišljenja, i time ga kao irelevantnog isključio iz diskusije o Heideggerovoj filozofiji.

Crne sveske: hajdegerofetišizam na putu antisemitizma

Međutim, koliko god je do kraja prošlog stoljeća, a i nešto nakon toga, bilo moguće Heideggera opravdavati na različite načine, uključujući i denuncijacije, objavom Crnih sveski to postaje nemoguće. Naime do njihovog objavljivanja Heideggerovo se nasljeđe moglo braniti razgraničenjem između filozofskog i političkog u Heideggerovu djelu. Kao kod posljednjenavedenog Sutlića, ili revizionističkog historičara Ernsta Noltea, pristajanje ovog filozofa uz nacistički poredak u prvoj godini diktature moglo se pravdati zabludama i vjerom da se novi poredak mogao iskoristiti za postizanje akademskih ciljeva - u smislu ojačanja pozicije filozofije na njemačkom univerzitetu. Kako je rekao Nolte jednom prilikom - tko duboko misli, taj duboko i griješi. Pritom se moglo braniti i Heideggerove propagandne istupe u korist nacizma kao pragmatični čin, koncesiju danu zarad višeg cilja - nipošto integralni privatni, intimni ili politički stav.

Međutim, Crne sveske upravo su privatne bilješke kojima nije bilo namijenjeno da do objavljivanja kompletnog javnog Heideggerovog djela budu objavljene. One su istraživačke bilješke, dnevni komentari, nerafinirani koncepti. Fred Dallmayr uspoređuje ih sa onime što u suvremenosti funkcionalno predstavljaju blogovi i novinski komentari,⁶ čemu bih još dodao i postove na društvenim mrežama. Međutim, kaže Dallmayr, bilo bi pogrešno sveske svesti na blog, jer da one predstavljaju i nešto poput intelektualnog i duhovnog dnevnika u turbulentnim vremenima. Dallmayr u Heideggerovu obranu nalazi da se ovaj nije priklonio biologističkom shvaćanju rase koje je prevladalo u nacističkom pokretu - pa, po ekstenziji, bilo provedeno u pseudozakonodavstvima okupirane Evrope. Stoga odlučuje ostati pri tome da i sveske sadržavaju dijelove koji imaju paidetički⁷ potencijal i vrijedni su daljnjeg filozofiranja.

Nasuprot tome stoji interpretacija sveski kao konačne potvrde Heideggerove ambicije »den Führer führen« (voditi Vođu), koju su još prije [više od] pola stoljeća artikulirali Jaspers i Pöggeler. Gregory Fried piše da se u sveskama pokazuje »intenzitet Heideggerovih ambicija za nacističku revoluciju na način koji pokazuje i njegovu gordost, čak i megalomaniju«.⁸ On razlaže Heideggerovo smatranje da njemački Volk ima navlastitu moć da povede zapadnu civilizaciju prema njezinom novom početku. Ta obnova, smatrao je Heidegger, potrebna je da bi se izašlo iz sveopće dekadencije i ponovo stavilo bitak u središte egzistencije. Dekadenciju je, prema njemu, proizvela tradicija zapadne filozofije kao »zaborav bitka«, a u povijesnom smislu instrumentalna racionalnost kao princip »svjetskog Židovstva« (Weltjudentum). Kako navodi Goran Gretić u prvoj problemskoj recepciji Crnih bilježnica u nas, Heidegger je židovsko-kršćanski monoteizam vidio kao izvor modernih revolucija, prosvjetiteljstva i liberalizma, amerikanizma i boljševizma - odnosno osebujnih oblika razaranja zapadne civilizacije koje će nacistička revolucija prevazići i omogućiti duhovnu obnovu Zapada.⁹

Kako sam Heidegger kaže u četrnaestoj od svojih sveski: »Pitanje uloge svjetskog Židovstva nije rasno, no je metafizičko pitanje.«¹⁰ Ili, dvije bilježnice ranije:

Rasno mišljenje pretvara ‘život’ u oblik uzgoja, što je neka vrsta proračunatosti. Svojom naglašenom darovitošću za proračunatost, Židovi su najdulje ‘živjeli’ u skladu s principom rase, što je i razlog zašto nude najvehementniji otpor neobuzdanoj primjeni principa rase.¹¹

Razvijajući analizu povezanosti upisa o Židovima i židovstvu sa drugim sadržajima sveski i cjelinom Heideggerove pisane zaostavštine Borislav Mikulić dolazi do zaključka da je:

posebna, ‘židovska’ narav tehnike izvor njezine kasnije opće kritike kod Heideggera: sâmo židovstvo nije, naime, tek opći, svjetski fenomen, ono je bît same metafizičke bîti marksizma, komunizma i amerikanizma

nasuprot »‘izvorno grčkoj bîti’ téchne i epistéme koja će pripasti odredbi ‘njemaštva’ (Deutschtum)«¹² i koja se ima obnoviti nacističkom revolucijom.¹³

Zaključak

Odmaknimo se na trenutak od Heideggera i sveski i pogledajmo u svijet oko nas. U svijet make America great again Trumpa, QAnona, teorija zavjere oko cjepiva protiv COVID-19. Kako bi se u taj svijet i u taj sklop svijesti uklopio filozof koji uviđa da postoji jedna esencijalizirana skupina ljudi koja svojim povijesnim bivstvovanjem proizvodi raspad i dekadenciju naše civilizacije? Kako bi se u svijet oko nas uklopio filozof koji bi zagovarao potpuno napuštanje tekovina modernog društva i povratak u ono što percipira kao doba izvornosti? Netko tko bi zagovarao temeljni raskid s modernošću u korist istinitih i iskonskih vrijednosti naše civilizacije - tko bi pozivao da se istrijebe aberacije tog iskona?

Utoliko ukoliko je odgovor na prethodna pitanja pozitivan, Heideggerovo nasljeđe je danas filozofski relevantno. Prema tome kakav stav zauzimamo prema opisanim stremljenjima, odabrat ćemo kako se prema tom nasljeđu ophoditi - da li ga konceptualno razvijati ili destruirati. Pritom će, fihteovski, svatko odabrati pristup ovisno o tome kakav je tko čovjek. Razlika je, otkako su objavljene Crne sveske u tome da oni koji odaberu Heideggerovu misao konceptualno razvijati i njegove metode slijediti više ne mogu reći da to rade iz čisto filozofskih pobuda i ograđivati se od Heideggerovog nacizma i antisemitizma pod izlikom da je to od te filozofije odijeljeno. Svaka apologija Heideggera danas ne može nego nositi pečat antimodernizma i reakcionarnosti.

Bilješke

Dok se čeka koga će BIA zaposliti na mjesto vođe Partizanovih navijača na južnoj tribini, kako se ovih dana zafrkava Njuz.net, bočne tribine stadiona u Humskoj najglasniji su opozicioni forumi u Srbiji. Toliko glasni da Arena sport TV utišava zvuk sa stadiona kako se u izravnom prijenosu ne bi čulo skandiranje protiv Predsjednika, a Uprava FK Partizan izdaje saopćenja kojima se ograđuje od vlastitih navijača. Što je to u grobarskom biću, da ga vodi mržnji ka Vučiću?

Bio je 13. maja 2017. godine, mjesec i pol nakon što sam se doselio u Beograd, otišao sam na Stadion JNA da pogledam Partizanovu utakmicu. Utakmica protiv Voždovca nije bila obična. U slučaju pobjede, Partizan bi stekao teško nadoknadivu prednost u borbi za titulu koja je mjesecima prije završetka sezone bila upisana Zvezdi. Budući da je Partizan to kolo bio kažnjen suspenzijom stadiona, publika se okupila na platou između zapadne i sjeverne tribine, na događaju najavljenom kao Najveća pank žurka na Balkanu: Neka grmi van tribine naše, ne vide nas a ipak nas se plaše.

Pet godina ranije, 2012. godine dogodile su se dvije bitne stvari. Tomislav Nikolić, političar Srpske napredne stranke, pobijedio je dotadašnjeg predsjednika Borisa Tadića, a njegova koalicija Pokrenimo Srbiju osvojila je relativnu većinu na parlamentarnim izborima te formirala vlast u postizbornoj koaliciji sa socijalistima Ivice Dačića i URS-om jagodinskog seksualnog manijaka Dragana Markovića Palme. Potpredsjednik vlade postao je Aleksandar Vučić, glavni operativac ušminkanih radikala. Program je, u oblasti sporta, najsažetije te pobjedničke 2012. godine formulirao Nebojša Čović rekavši da će se u Srbiji lakše živjeti kad Zvezda bude šampion. Najveću pobjedu u toj oblasti režim je doživio 2016. godine, kada je trofejni trener i ikona Partizana - istovremeno i trener seniorske košarkaške ekipe i predsjednik Jugoslovenskog sportskog društva - prisiljen da napusti klub. Rezultati su uslijedili - Zvezda je prvak svega u svemu, a Srbija je, kako je Vučić nedavno primijetio, ekonomski tigar Balkana. U paralelnom univerzumu, Ivan Lovrić je načrčkao profil žene ispod kojeg je parodirao Byronove stihove u: She walks in beauty, like the night / a ja živim za Partizan i fajt i time začeo avangardni navijačko-umjetnički pravac grobarski trash romantizam (GTR). Pobjeda Nikolića i koalicije oko post-šešeljevih radikala stvorila je preduvjete da glavni operativac te stranke nerealiziranih ratnih zločinaca, kroz godine koje su uslijedile, akumulira sve više i više političke moći u Srbiji. Lovrićeva parodija Byrona omogućila je da se posije sjeme propasti Vučićevog režima.

Antidemokratska Vučićeva politička agenda jasna je od devedesetih, kad je bio propagandist i operativac Šešeljevih radikala na zadatku podstrekivanja ratnih sukoba u Bosni i Hrvatskoj. Kasnije se potvrdio kao dobar autoritarac krajem devedesetih, kao ministar informisanja u jednoj od vlada Miloševićevog režima. Nakon desetljeća u opoziciji, Vučićev uspon od relativne moći do apsolutne vlasti u Srbiji obilježen je širenjem njegovog utjecaja u svim sferama javnog života. U oblasti medija to se očitovalo tako da su se njemu lojalni mediji širili dok nisu potpuno zagušili medijski prostor. U oblasti parlamentarne politike to je proveo kooptiranjem dijela anti-miloševićevske opozicije u lojalnu opoziciju režimu - primjerice Nenada Čanka, Čede Jovanovića ili Gordane Čomić - dok je ostatak opozicije izgurao iz parlamentarnog života. I dok za medijsku i političku ofenzivu koje je poduzeo nije teško naći razloge, sportska ofenziva Vučićevog režima teško je objašnjiva osim totalitarnim tendencijama. Pritom, kad kažem totalitarne tendencije ne mislim to u suvremenom smislu liberaškog diskursa o totalitarizmu, nego u izvornom smislu Mussolinijeve doktrine o stato totalitario: »Sve u okviru države, ništa izvan države, ništa protiv države.«

Jedno brdo - dva simulakruma: alternativne stvarnosti

Vučićev režim počiva na proizvodnji simulakruma. To se najbolje vidi tamo gdje se prepleću mediji i politika. Sve televizije sa nacionalnom frekvencijom sklone su režimu i emitiraju režimsku propagandu. Prema režimu je godinama kritična samo televizija N1, ali ona je kablovski program čiji je doseg, pa time i gledanost, vrlo ograničen. Dodatno, kooptiranjem niza antirežimskih političara iz Miloševićevog razdoblja, Vučićev režim stvorio je simulakrum demokratske opozicije. Tako se u talk showovima na Vučiću sklonim televizijama sukobljavaju rivali iz devedesetih, primjerice nekadašnji antiratni prodemokratski vojvođanski političar Nenad Čanak te ratni zločinac Vojislav Šešelj.

Kao što je Vučić proizveo svoj simulakrum - tako i GTR proizvodi svoj. Ili, kako idejni začetnik GTR-a Ivan Lovrić svjedoči o onoj prvoj fotomontaži s parodijom Byrona:

Taj veliki prasak napravio je ceo jedan GTR univerzum u kome je jedina podela na svetu na Grobare i cigane, pa su u GTR kosmosu svi ljudi, strip i filmski junaci, pisci, pesnici, političari, duhovnici podeljeni na Grobare i cigane.«¹

Univerzum GTR-a ne nastaje ni iz čega, on nasljeduje - čemu svjedoči i Lovrić u svojem autorskom uvodu u Almanah - bogatu grobarsku fanzinašku tradiciju.² Povrh toga, GTR dograđuje na prethodno postojeću partizansku ideologiju. Upravo pojam ideologije, i to crno-bele, Lovrić i njegov suradnik Filip Jerinić izvukli su u naslov knjige razgovora s Partizanovcima, knjige kojoj su namijenili da »bude vanvremenska knjiga koja će imati smisla i podsticati na neprihvatanje (lakšeg izbora) i 2086. godine.«³

(Pret)historija partizanske ideologije

Po tome što ima vlastitu mitologiju, Partizan se ne razlikuje od drugih klubova i sportskih društava. Međutim, ta mitologija se ne svodi na sam klub, klupsku ikonografiju te globalno i lokalno gotovo obavezne mačističke i ultranacionalističke simbole.⁴ Ono čime Partizan odskače od svih jugoslovenskih sportskih kolektiva - izuzev možda sarajevskog Željezničara⁵ - je to da su njegovu mitologiju i poetiku oblikovali umjetnici, medijski radnici i intelektualci u najširem smislu.

Prvi među njima je Duško Radović, dugogodišnji urednik Partizanovog vesnika.⁶ Čika Duškove pjesme, priče i aforizmi posvećeni Partizanu, zaglavni su kamen partizanske ideologije, njezine etike i estetike. On pred Partizanovce postavlja vječiti zadatak: širiti dobrotu, ljepotu i ljubav prema Partizanu. Navijačkoj strasti nameće zadatak da bude primjer (»Deco, vodite računa kako se ponašate na Jugu. Niste u školi.«), a navijače iz pasivnih promatrača pretvara u aktivne učesnike sportskih događaja (»U tome je snaga Partizana, igrači i navijači pobeđuju zajedno.«). U skladu s potonjim, on, parafrazirajući partizanku Mitru Mitrović, veže Partizanovce uz Partizan bez obzira na rezultatske trendove (»Nije uvek lako, ali je uvek lepo navijati za Partizan«). Naposljetku, objašnjavajući da je odlazak na utakmicu za svakog pravog navijača plemenita nadogradnja na njegov emocionalni život, on (»Partizan je dobar, toliko dobar da ne moramo mrzeti druge.«) zajedno sa Partizanovim asom iz šezdesetih, Milanom Galićem⁸ (»Mi ćemo biti prvaci, a ostali neka se poređaju kako ih volja.«) utemeljuje partizanocentrični univerzum partizanske ideologije.

Nije stoga čudno, kada su GTR i Deroks krenuli u oslikavanje Beograda muralima poznatih Grobara, da je prvi mural bio posvećen upravo Dušku Radoviću. Na njega su se onda nadovezali murali pjesnika i glumaca koji su za života imali maltene inventarni broj na Stadionu JNA - Brane Petrovića, Slobodana Aligrudića, Bore Todorovića. Pa uz njih reggae muzičar Eddy Grant, Bogdan Diklić i pokojni Zoran Radmilović. Svi su oni, na svoj način doprinosili proširenju, kako kaže Lalatović, mreže značenja i interpretacija odanosti Partizanu.

U posljednjem desetljeću, ključni utječaj na partizansku ideologiju izvršio je Duško Vujošević. Njegov utjecaj širok je s obzirom na različita svojstva u kojem je tih godina prisutan u partizanskom univerzumu. Kao uspješni i trofejni trener košarkaške sekcije, Vujošević je odredio kakav odnos igrač Partizana mora imati prema igri i prema timu u kojemu igra, kao i očekivanja koja će publika imati od igrača. Kao predsjednik Jugoslovenskog sportskog društva Partizan, oblikovao je razumijevanje identiteta JSDP-a sa svim njegovim sekcijama. Naposljetku, nakon što je 2016. godine otjeran iz košarkaškog kluba i sportskog društva, kao disident oblikovao je stav partizanske ideologije prema režimu.

Jedna od važnijih Vujoševićevih lekcija ona je da se može pogriješiti kakav je tko igrač, ali da se ne smije pogriješiti u procjeni kakav je tko čovjek. U tako selektiranom timu svaki igrač baca se na glavu da bi ispravio pogrešku svojeg suigrača, a tada se - kako je rekao Dule - »pali mašina« (video). Sportsku potvrdu njegov je trenerski pristup dobio u godinama dominacije jugoslavenskom, i relevantnosti u evropskoj košarci. Možda najpoznatije pedagoško priznanje Vujoševićevog pristupa pismo je koje je suigračima, klubu i navijačima prilikom odlaska uputio Joffrey Lauvergne. Ono pismo u kojem Žopri - kako je prvog Partizanovog stranca kapetana zvao Miša Tumbas - piše: »Hvala vam što ste verovali u mene, radili sa mnom, nadgradili ono što sam doneo iz svoje kuće i iz Francuske, na ličnom i profesionalnom nivou, što ste mi pokazali šta su ljubav, strast i posvećenost i napravili od mene čoveka za kojeg verujem da jesam.«⁷

Revolt duha, kontraživot srca

U partizanskoj ideologiji nema koncepta stranca, u njoj ne postoji Drugi. Razlog je jednostavan - tu poziciju zauzimaju Partizan i Partizanovci. Novija partizanština je samorazumijevanje vječitog autsajdera, konstantnog života u okruženju. Govoreći o tome, nezaobilazan je kanonski tekst Marka Lovrića »Hoćemo šarene stolice«⁹ i GTR spin-off, Krcunija pokojnog Nebojše Marčete.¹⁰

Marčeta je bio, priznaje Ivan Lovrić u predgovoru Almanaha, najpolitičniji lik GTR univerzuma. Krcunija je ironija zvezdasrbije, strukture kojoj je temeljna ideologija četnikovanje, a utemeljitelj joj je čovjek koji je uhapsio Dražu Mihajlovića - Slobodan Penezić Krcun. Marčetinoj ironiji nije uspjela izbjeći ni činjenica da ta zvezdasrbija živi od Kosovskog mita, a opljačkala je Kosovo; da se kune u svetosavlje, a društvenu moć osigurava trovanjem i zaglupljivanjem javnosti, Informerom i Pinkom. Koristeći Zvezdu kao metonimiju režima, Marčeta je za par godina trajanja svojega projekta uspio fotomontažama, kolažima i parodijama oslikati blok na vlasti - koaliciju ratnih huškača, ratnih profitera, običnih razbojnika i pljačkaša, nacionalnih ideologa i estradnih umetnika/ca - koji konvergira u Ulicu Ljutice Bogdana.

Nasuprot njima, pretjerano autoironiziran, stoji zagrebački, ustaški, tuđmanovski klub iz Humske - maltene NK Hrvatski Dragovoljac koji domaće utakmice igra na Stadionu Zbora narodne garde. Istini za volju, nije ta vrsta aproprijacije Marčetina inovacija, već je riječ o tradicionalnoj grobarskoj strategiji. Ime Grobari nastalo je kao ureda pa je privaćeno kao ime navijačke grupe. Drugi primjer je pokušaj uvredljivog grafita »Partizan je za devojčice« - nakon čega GTR u sklopu obilježavanja 73. rođendana JSDP-a organizira all female tribinu »Partizan je za devojčice«, a za kompilaciju Apsolutno trash romantično snima se numera »Ja idem na taj stadion« - prva navijačka pjesma u kojoj je lirski subjekt žena.¹¹

»Svi ste vi tumbasi«, rekao je netko s druge strane brda. »Jesmo!«, odgovorio je grobarski univerzum. Miroslav Gajić, kako je bilo svjetovno ime Miše Tumbasa, odnosno »Čovek sa lepim plavim očima« bio je hodajuća esencija posvećenosti i odanosti. Kako mu je napisao Marko Lovrić, čovjek koji nije na Partizanovim utakmicama imao svoje mjesto, nego svoje stadione, hale i ledene dvorane. Bio je otjelotvorenje najviših vrijednosti novije grobarske estetike trash romantizma - čovjek istovremeno sa margine društva i središta partizanštine.Čovjek od kojeg se skandalizirana malograđanština sklanjala, a koji je u svojoj nesavršenosti bio »snažan, prirodan i sa sjajem u očima.«¹²

Prihvaćanje otpisanih, šikaniranje od strane vlasti i permanenentna borba iza neprijateljskih linija. Partizanska ideologija više od čega cijeni časnu i unaprijed izgbljenu borbu, suprotstavljanje autoritarnosti i isključivosti. Ta je ideologija sačuvala grb i ime Partizana, pred onima koji su ga htjeli mijenjati posljednjih godina i desetljeća - sačuvala šest buktinja i pridjev jugoslovensko u imenu sportskog društva. Zato, kada Marko Lovrić piše da Stadion JNA

ima tužnu SA tribinu, ali ima i istočnu i zapadnu, i na njima ljude koji još obožavaju našeg Slovenca Srećka Kataneca (ili Džonija Novaka); našeg Hrvata Stjepana Bobeka (ili Zlatka Čajkovskog); našeg Muslimana Bajra Župića (ili Jusufa Hatunića); našeg Albanca Fadilja Vokrija (ili Dževada Prekazija).

to nije patetika i želja za boljom sadašnjošću. To je društvena činjenica, to je rijedak džep otpora nacionalističkom ludilu, kampanjama mržnje, laži i trovanja. Bočne tribine fudbalskog Hrama u Humskoj ulici rijedak su svjetionik najrevolucionarnijeg osjećanja koje postoji - svjetionik nade koja je u poluvremenu one utakmice s Voždovcem, dok su gosti na JNA vodili 0:1, na poluvremenu povela pjesmu:

Šta Grobari rade kada ne ide? Pevaju još jače sve do pobede!

I sve pare sveta da mi ponude, ja nikad ne bi prestao da volim te.

A poruka za Vučića i cigane, da mogu samo kurac da nam popuše.

Bilješke

Pred odlazak u ZeKaeM da pogledamo predstavu Eichmann u Jeruzalemu Jerneja Lorencija, razmišljao sam - baveći se već dulje vrijeme i problematikom Heideggerova nacizma i srodnim temama - o tome koliko su ograničeni apstrakcijom metonimijski postupci suočavanja s prošlošću. Zašto metonimijski? Hannah Arendt, čijom istoimenom knjigom je inspirirana Lorencijeva predstava uzela je suđenje Eichmannu kako bi izvela neke teorijske zaključke o naravi nacizma. U taj red spada njezin najpoznatiji sud iz te knjige, koji se uostalom nalazi i u podnaslovu - banalnost zla. Eichmann je tu metonimija, pars pro toto, nacističkog režima koji je u logorima smrti i na druge načine ubio šest miliona Židova u sklopu tzv. konačnog rješenja židovskog pitanja.

Zločin, metonimija, kontekst

Prva razina metonimičnosti je u tome da je suočavanje sa zločinima protiv čovječnosti nacističkog režima sprovedeno putem suđenja generalnom sekretaru konferencije u Wannseeu, na kojoj je konačno rješenje uobličeno u strukturirani - današnjim rječnikom - policy Trećeg Reicha. Druga razina metonimičnosti ta je da se sa policyjem istrebljenja Trećeg Reicha i njegovih satelitskih režima obračunava suočavanjem s politikom istrebljenja Židova iako to nije jedini nacistički projekt istrebljenja - jer isti su postojali i za Rome i Sintije, komuniste, homoseksualce, psihički bolesne osobe i druge.

Povrh toga, i zemlja u kojoj živimo i njezino bliže okruženje imaju svoju vlastitu historiju genocida, etničkog čišćenja i političkih progona. Ne zaboravimo da je na samo stotinjak kilometara od ZeKaeMa od ljeta '41. do proljeća '45. radio logor smrti u kojemu je ubijeno 83.145 žrtava kojima znamo ime. Ima naša zemlja i svoju ružnu sadašnjost - sistemsku diskriminaciju Roma, zamrznuti društveni konfllikt hrvatske većine i srpske manjine, policijsko nasilje nad izbjeglicama i tražiteljima azila na granicama.

Razmišljao sam stoga, u satima koji su prethodili predstavi, ne bi li od Eichmanna u Jeruzalemu našem kontekstu - i historijskom i sadašnjem - možda bolje odgovarao Artuković u Zagrebu. [Za one koji ne znaju, Andrija Artuković bio je, da se vrlo slobodno izrazim, prvi policajac tzv. NDH koji je nakon rata pobjegao u SAD-odakle je izručen sredinom osamdesetih te mu je suđeno u Zagrebu. Osuđen je na smrt, ali smrtna kazna nikad nije izvršena jer je bio teško narušenog zdravlja pa je umro u zatvorskoj bolnici.] Nemalo sam bio iznenađen, i vrlo zadovoljan, kada sam shvatio da se drugi čin predstave središti upravo oko zagrebačkog suđenja Artukoviću. I važno je, što u dovoljnoj mjeri Lorencijeva predstava i uspijeva, govoriti i o lokalnim žrtvama. Dakle ne samo o broju Židova koji su iz Hrvatske deportirani u Auschwitz, nego i o konkretnim sudbinama Srba koji su internirani u Jasenovac. [Predstava ima i svoje manjkavosti i propuste, ali o tome drugom prigodom.]

Adorno i važnost pamćenja

Prije pedeset godina - 20 dana gore-dole - Theodor Adorno jedno je od svojih predavanja iz Uvoda u filozofiju¹ posvetio cedulji sa prigovorom koju mu je uputio netko od slušatelja kolegija. Prigovor se odnosi na način polemike protiv Heideggera, koju je Adorno poduzeo u ranijim predavanjima, ali i u nekim objavljenim spisima.²

U horizontu koji otvara Lorencijev Eichmannom u Jeruzalemu iz tog predavanja naveo bih jedan dulji i jedan kraći Adornov citat. Najprije Adorno kaže:

Dopustite mi još da dodam ovo: poslije onoga što se događalo i ο čemu mladi među vama mogu imati samo blijede predstave, koje su, zahvaljujući svim mogućim uticajima, vjerovatno još paralizovane i prigušene, poslije svega što se događalo, nema, više ničeg bezopasnog i neutralnog. Nakon toga što su milioni nedužnih ljudi ubijeni, kao filozof pona­šati se kao da ima nečeg što nije opasno, ο čemu se, kako se to kazivalo, može diskutovati, a ne filozofira­ti, tako da čovjek ne mora pri tom da se stidi pred ubijenima, to bi mi se, svakako, činilo prekršajem protiv one uspomene, protiv one mnemosyne, koju je već Platon smatrao nervom filozofije. Iz toga ja, svakako, izvlačim konsekvenciju — i u tome, vjeru­jem, da mi nije strana tradicija filozofije, već da se priključujem upravo onoj tradiciji filozofske gra­đanske hrabrosti, koja, recimo, doseže od Fichtea do Nitzschea, da čovjek dalje misli i tamo gdje boli, pa i ako to njemu samom pričinjava bol. (nav. dj., str. 152)

Zatim postavlja modernu filozofiju u tradiciju teodiceje počevši od Leibniza, naglašavajući Hegelovu transformaciju teodiceje iz opravdanja boga u opravdanje patnje [u svjetskoj povijesti, vrhovnoj strukturi smisla, koju Hegel prepoznaje kao klaonicu]. Adorno predavanje zaključuje pledirajući za promjenu kursa pa kaže:

Ja mislim, ako hoćete da se oslobodite tih lažnih predstava dubine u filozofiji, onda je, među veoma važnim uslovima, oslobađanje od ovog davanja ta­kozvanog smisla patnji. (nav. dj., str 158)

Zadaća koju Adorno pred filozofiju postavlja je ta da preispita vlastiti kategorijalni i konceptualni aparat, ne bi li na taj način ustanovila kako je bilo moguće da se dogodi da filozofske premise dovedu do nacističkih zaključaka. Time ne inovira mnogo. Naime, kada on drži ova predavanja već je puno desetljeće prošlo od objavljivanja Supekovog Egzistencijalizma i dekadencije (1952), a nešto kraće od Lukacseve studije Razaranje uma. Put iracionalizma od Schellinga do Hitlera (1954), obiju knjiga vrlo sličnog tematskog sklopa.

I Supek i Lukacs, kao i Adorno, svaki na svoj način obračunavaju se s temeljnim kategorijama i pojmovima Heideggerove filozofije. No bilo bi pogrešno misliti da je ta vrsta kritike bila rezervirana za marksističke mislioce - kao što apologeti Heideggera često insinuiraju.³ Naime, jedan od prvih takvih, ali i najdalekosežnijih poduhvata poduzeo je Heideggerov predratni učenik Karl Löwith u sklopu svoje studije o nihilizmu u evropi, a pod naslovom »Politički horizont Heideggerove egzistencijalne ontologije«⁴ objavio kod Sartrea u Les Temps Modernes neposredno nakon završetka drugog svjetskog rata.

Lažna predstava dubine o kojoj Adorno govori ima, pokazuju Lukacseva i Supekova analiza, dva vida. Prvo, to je agregat mudrih misli egzistencijalističke filozofije koji naglašavaju individualnost, slobodu i navlastitu izgradnju odnosa sa svijetom ili bogom, onkraj disciplinarnih pravila koja mišljenju osiguravaju koherentnost i suvislost. Drugi je vid teško prohodni mistificirani jezik, na čemu i Adorno inzistira u Žargonu autentičnosti. Od misticizma kasnog Schellinga, preko aforističnosti Nietzschea, do neobičnih Heideggerovih neologizama i nekonvencionalne upotrebe leksema vernakulara - egzistencijalisti su svoju iracionalističku misao tradicionalno izražavali jezičnim kodom koji je hermetičan i teško prohodan pa time i podložan korištenju u svrhe manipulacije, pogotovo utoliko što ukazuje na neki viši smisao pojedinačnog ljudskog postojanja.

Adorno će zato reći da iz odgovornosti prema milionima nedužnih žrtava, odgovornost filozofa leži u kritici takvih oblika mišljenja. U prihvaćanju te odgovornosti leži razlog za povratak Heideggeru.

Eichmann u Jeruzalemu, Artuković u Zagrebu, a Heidegger na pijedestalu

Marijan Cipra u svakako najduhovitijem filozofskom obračunu s Heideggerom napisanom na našem jeziku šali se:

Pokojni profesor [Vladimir] Filipović pričao mi je kako mu je ostarjeli Heidegger u trenutku iskrenog razgovora povjerio svoju brigu za sudbinu vlastitog djela poslije njegove smrti. Na što je Filipović svojim poznatim humorom odgovorio: Poštovani kolega, budite bez brige, u Zagrebu ćete uvijek važiti za velikog mislioca (!).⁵

Cipra je još jedan od Heideggerovih kritičara, koje ni pod kojim uvjetima ne možemo svrstati u marksiste, ili vođene »različitim ideološko-političkim interesima«, kako to svim kritičarima pripisuje Dunja Melčić. On je, nasuprot tome, kritiku Heideggera u navedenom članku temeljio u unutarnjim kontradikcijama Heideggera i heideggerijanstva te sa pozicije konkurentske interpretacije antičke grčke filozofije te ponudio sud da Heidegger dovodi do najdublje točke silazak filozofije s uma u razdoblju nakon Hegela, te njegovu filozofiju naziva »mrkla crna noć, u kojoj nisu čak ni sve ‘krave crne’, jer uopće niti krava, niti zvijezda, niti prirode, niti svijeta, niti čovjeka, niti boga, niti bitka, niti bića, niti ničega uopće više nema, nego noć sama svojim teškim i tamnim sjajem vlada i gospodari svime.« (Cipra, nav. dj., str. 527)

Ciprinoj i Löwithovoj kritici Heideggera, kao niti marksističkim kritikama poput Adornove, Lukacseve ili Supekove, u pravilu nema mjesta u suvremenim reprodukcijama Heideggerove filozofije. Naši kurikulumi studija filozofije, kao ni izdanja posvećena Heideggeru [čega je izdanje Rektorskog govora dobar, iako ne jedini primjer] Heideggerov eksplicitini pristanak uz nacizam [Heidegger je plaćao članarinu NSDAP-u do posljednjeg mjeseca rata] ili preskaču, ili opravdavaju »razumijevanjem Heideggerovih životnih odabira u svojemu vremenu« (Melčić).

U svakom slučaju, nacizam »najznačajnijeg filozofa 20. stoljeća« smatra se kod nas potpuno filozofski irelevantnim. Zanemarimo li čak u potpunosti filozofski program kritike Heideggera i suočavanja s prošlošću, filozofiji koja gaji takav pristup ne ostaje ništa osim da bude jednostrana i jednodimenzionalna. Takva se zatvara u svoj bubble i postaje irelevantna za vođenje ikakve relevantne diskusije.

Bilješke