Adorno o važnosti pamćenja. Uz Heideggerov nacizam i Lorencijevog Eichmanna u Jeruzalemu

Pred odlazak u ZeKaeM da pogledamo predstavu Eichmann u Jeruzalemu Jerneja Lorencija, razmišljao sam - baveći se već dulje vrijeme i problematikom Heideggerova nacizma i srodnim temama - o tome koliko su ograničeni apstrakcijom metonimijski postupci suočavanja s prošlošću. Zašto metonimijski? Hannah Arendt, čijom istoimenom knjigom je inspirirana Lorencijeva predstava uzela je suđenje Eichmannu kako bi izvela neke teorijske zaključke o naravi nacizma. U taj red spada njezin najpoznatiji sud iz te knjige, koji se uostalom nalazi i u podnaslovu - banalnost zla. Eichmann je tu metonimija, pars pro toto, nacističkog režima koji je u logorima smrti i na druge načine ubio šest miliona Židova u sklopu tzv. konačnog rješenja židovskog pitanja.

Zločin, metonimija, kontekst

Prva razina metonimičnosti je u tome da je suočavanje sa zločinima protiv čovječnosti nacističkog režima sprovedeno putem suđenja generalnom sekretaru konferencije u Wannseeu, na kojoj je konačno rješenje uobličeno u strukturirani - današnjim rječnikom - policy Trećeg Reicha. Druga razina metonimičnosti ta je da se sa policyjem istrebljenja Trećeg Reicha i njegovih satelitskih režima obračunava suočavanjem s politikom istrebljenja Židova iako to nije jedini nacistički projekt istrebljenja - jer isti su postojali i za Rome i Sintije, komuniste, homoseksualce, psihički bolesne osobe i druge.

Povrh toga, i zemlja u kojoj živimo i njezino bliže okruženje imaju svoju vlastitu historiju genocida, etničkog čišćenja i političkih progona. Ne zaboravimo da je na samo stotinjak kilometara od ZeKaeMa od ljeta '41. do proljeća '45. radio logor smrti u kojemu je ubijeno 83.145 žrtava kojima znamo ime. Ima naša zemlja i svoju ružnu sadašnjost - sistemsku diskriminaciju Roma, zamrznuti društveni konfllikt hrvatske većine i srpske manjine, policijsko nasilje nad izbjeglicama i tražiteljima azila na granicama.

Razmišljao sam stoga, u satima koji su prethodili predstavi, ne bi li od Eichmanna u Jeruzalemu našem kontekstu - i historijskom i sadašnjem - možda bolje odgovarao Artuković u Zagrebu. [Za one koji ne znaju, Andrija Artuković bio je, da se vrlo slobodno izrazim, prvi policajac tzv. NDH koji je nakon rata pobjegao u SAD-odakle je izručen sredinom osamdesetih te mu je suđeno u Zagrebu. Osuđen je na smrt, ali smrtna kazna nikad nije izvršena jer je bio teško narušenog zdravlja pa je umro u zatvorskoj bolnici.] Nemalo sam bio iznenađen, i vrlo zadovoljan, kada sam shvatio da se drugi čin predstave središti upravo oko zagrebačkog suđenja Artukoviću. I važno je, što u dovoljnoj mjeri Lorencijeva predstava i uspijeva, govoriti i o lokalnim žrtvama. Dakle ne samo o broju Židova koji su iz Hrvatske deportirani u Auschwitz, nego i o konkretnim sudbinama Srba koji su internirani u Jasenovac. [Predstava ima i svoje manjkavosti i propuste, ali o tome drugom prigodom.]

Adorno i važnost pamćenja

Prije pedeset godina - 20 dana gore-dole - Theodor Adorno jedno je od svojih predavanja iz Uvoda u filozofiju¹ posvetio cedulji sa prigovorom koju mu je uputio netko od slušatelja kolegija. Prigovor se odnosi na način polemike protiv Heideggera, koju je Adorno poduzeo u ranijim predavanjima, ali i u nekim objavljenim spisima.²

U horizontu koji otvara Lorencijev Eichmannom u Jeruzalemu iz tog predavanja naveo bih jedan dulji i jedan kraći Adornov citat. Najprije Adorno kaže:

Dopustite mi još da dodam ovo: poslije onoga što se događalo i ο čemu mladi među vama mogu imati samo blijede predstave, koje su, zahvaljujući svim mogućim uticajima, vjerovatno još paralizovane i prigušene, poslije svega što se događalo, nema, više ničeg bezopasnog i neutralnog. Nakon toga što su milioni nedužnih ljudi ubijeni, kao filozof pona­šati se kao da ima nečeg što nije opasno, ο čemu se, kako se to kazivalo, može diskutovati, a ne filozofira­ti, tako da čovjek ne mora pri tom da se stidi pred ubijenima, to bi mi se, svakako, činilo prekršajem protiv one uspomene, protiv one mnemosyne, koju je već Platon smatrao nervom filozofije. Iz toga ja, svakako, izvlačim konsekvenciju — i u tome, vjeru­jem, da mi nije strana tradicija filozofije, već da se priključujem upravo onoj tradiciji filozofske gra­đanske hrabrosti, koja, recimo, doseže od Fichtea do Nitzschea, da čovjek dalje misli i tamo gdje boli, pa i ako to njemu samom pričinjava bol. (nav. dj., str. 152)

Zatim postavlja modernu filozofiju u tradiciju teodiceje počevši od Leibniza, naglašavajući Hegelovu transformaciju teodiceje iz opravdanja boga u opravdanje patnje [u svjetskoj povijesti, vrhovnoj strukturi smisla, koju Hegel prepoznaje kao klaonicu]. Adorno predavanje zaključuje pledirajući za promjenu kursa pa kaže:

Ja mislim, ako hoćete da se oslobodite tih lažnih predstava dubine u filozofiji, onda je, među veoma važnim uslovima, oslobađanje od ovog davanja ta­kozvanog smisla patnji. (nav. dj., str 158)

Zadaća koju Adorno pred filozofiju postavlja je ta da preispita vlastiti kategorijalni i konceptualni aparat, ne bi li na taj način ustanovila kako je bilo moguće da se dogodi da filozofske premise dovedu do nacističkih zaključaka. Time ne inovira mnogo. Naime, kada on drži ova predavanja već je puno desetljeće prošlo od objavljivanja Supekovog Egzistencijalizma i dekadencije (1952), a nešto kraće od Lukacseve studije Razaranje uma. Put iracionalizma od Schellinga do Hitlera (1954), obiju knjiga vrlo sličnog tematskog sklopa.

I Supek i Lukacs, kao i Adorno, svaki na svoj način obračunavaju se s temeljnim kategorijama i pojmovima Heideggerove filozofije. No bilo bi pogrešno misliti da je ta vrsta kritike bila rezervirana za marksističke mislioce - kao što apologeti Heideggera često insinuiraju.³ Naime, jedan od prvih takvih, ali i najdalekosežnijih poduhvata poduzeo je Heideggerov predratni učenik Karl Löwith u sklopu svoje studije o nihilizmu u evropi, a pod naslovom »Politički horizont Heideggerove egzistencijalne ontologije«⁴ objavio kod Sartrea u Les Temps Modernes neposredno nakon završetka drugog svjetskog rata.

Lažna predstava dubine o kojoj Adorno govori ima, pokazuju Lukacseva i Supekova analiza, dva vida. Prvo, to je agregat mudrih misli egzistencijalističke filozofije koji naglašavaju individualnost, slobodu i navlastitu izgradnju odnosa sa svijetom ili bogom, onkraj disciplinarnih pravila koja mišljenju osiguravaju koherentnost i suvislost. Drugi je vid teško prohodni mistificirani jezik, na čemu i Adorno inzistira u Žargonu autentičnosti. Od misticizma kasnog Schellinga, preko aforističnosti Nietzschea, do neobičnih Heideggerovih neologizama i nekonvencionalne upotrebe leksema vernakulara - egzistencijalisti su svoju iracionalističku misao tradicionalno izražavali jezičnim kodom koji je hermetičan i teško prohodan pa time i podložan korištenju u svrhe manipulacije, pogotovo utoliko što ukazuje na neki viši smisao pojedinačnog ljudskog postojanja.

Adorno će zato reći da iz odgovornosti prema milionima nedužnih žrtava, odgovornost filozofa leži u kritici takvih oblika mišljenja. U prihvaćanju te odgovornosti leži razlog za povratak Heideggeru.

Eichmann u Jeruzalemu, Artuković u Zagrebu, a Heidegger na pijedestalu

Marijan Cipra u svakako najduhovitijem filozofskom obračunu s Heideggerom napisanom na našem jeziku šali se:

Pokojni profesor [Vladimir] Filipović pričao mi je kako mu je ostarjeli Heidegger u trenutku iskrenog razgovora povjerio svoju brigu za sudbinu vlastitog djela poslije njegove smrti. Na što je Filipović svojim poznatim humorom odgovorio: Poštovani kolega, budite bez brige, u Zagrebu ćete uvijek važiti za velikog mislioca (!).⁵

Cipra je još jedan od Heideggerovih kritičara, koje ni pod kojim uvjetima ne možemo svrstati u marksiste, ili vođene »različitim ideološko-političkim interesima«, kako to svim kritičarima pripisuje Dunja Melčić. On je, nasuprot tome, kritiku Heideggera u navedenom članku temeljio u unutarnjim kontradikcijama Heideggera i heideggerijanstva te sa pozicije konkurentske interpretacije antičke grčke filozofije te ponudio sud da Heidegger dovodi do najdublje točke silazak filozofije s uma u razdoblju nakon Hegela, te njegovu filozofiju naziva »mrkla crna noć, u kojoj nisu čak ni sve ‘krave crne’, jer uopće niti krava, niti zvijezda, niti prirode, niti svijeta, niti čovjeka, niti boga, niti bitka, niti bića, niti ničega uopće više nema, nego noć sama svojim teškim i tamnim sjajem vlada i gospodari svime.« (Cipra, nav. dj., str. 527)

Ciprinoj i Löwithovoj kritici Heideggera, kao niti marksističkim kritikama poput Adornove, Lukacseve ili Supekove, u pravilu nema mjesta u suvremenim reprodukcijama Heideggerove filozofije. Naši kurikulumi studija filozofije, kao ni izdanja posvećena Heideggeru [čega je izdanje Rektorskog govora dobar, iako ne jedini primjer] Heideggerov eksplicitini pristanak uz nacizam [Heidegger je plaćao članarinu NSDAP-u do posljednjeg mjeseca rata] ili preskaču, ili opravdavaju »razumijevanjem Heideggerovih životnih odabira u svojemu vremenu« (Melčić).

U svakom slučaju, nacizam »najznačajnijeg filozofa 20. stoljeća« smatra se kod nas potpuno filozofski irelevantnim. Zanemarimo li čak u potpunosti filozofski program kritike Heideggera i suočavanja s prošlošću, filozofiji koja gaji takav pristup ne ostaje ništa osim da bude jednostrana i jednodimenzionalna. Takva se zatvara u svoj bubble i postaje irelevantna za vođenje ikakve relevantne diskusije.

Bilješke