Društveni smisao novije grobarske estetike

Dok se čeka koga će BIA zaposliti na mjesto vođe Partizanovih navijača na južnoj tribini, kako se ovih dana zafrkava Njuz.net, bočne tribine stadiona u Humskoj najglasniji su opozicioni forumi u Srbiji. Toliko glasni da Arena sport TV utišava zvuk sa stadiona kako se u izravnom prijenosu ne bi čulo skandiranje protiv Predsjednika, a Uprava FK Partizan izdaje saopćenja kojima se ograđuje od vlastitih navijača. Što je to u grobarskom biću, da ga vodi mržnji ka Vučiću?

Bio je 13. maja 2017. godine, mjesec i pol nakon što sam se doselio u Beograd, otišao sam na Stadion JNA da pogledam Partizanovu utakmicu. Utakmica protiv Voždovca nije bila obična. U slučaju pobjede, Partizan bi stekao teško nadoknadivu prednost u borbi za titulu koja je mjesecima prije završetka sezone bila upisana Zvezdi. Budući da je Partizan to kolo bio kažnjen suspenzijom stadiona, publika se okupila na platou između zapadne i sjeverne tribine, na događaju najavljenom kao Najveća pank žurka na Balkanu: Neka grmi van tribine naše, ne vide nas a ipak nas se plaše.

Pet godina ranije, 2012. godine dogodile su se dvije bitne stvari. Tomislav Nikolić, političar Srpske napredne stranke, pobijedio je dotadašnjeg predsjednika Borisa Tadića, a njegova koalicija Pokrenimo Srbiju osvojila je relativnu većinu na parlamentarnim izborima te formirala vlast u postizbornoj koaliciji sa socijalistima Ivice Dačića i URS-om jagodinskog seksualnog manijaka Dragana Markovića Palme. Potpredsjednik vlade postao je Aleksandar Vučić, glavni operativac ušminkanih radikala. Program je, u oblasti sporta, najsažetije te pobjedničke 2012. godine formulirao Nebojša Čović rekavši da će se u Srbiji lakše živjeti kad Zvezda bude šampion. Najveću pobjedu u toj oblasti režim je doživio 2016. godine, kada je trofejni trener i ikona Partizana - istovremeno i trener seniorske košarkaške ekipe i predsjednik Jugoslovenskog sportskog društva - prisiljen da napusti klub. Rezultati su uslijedili - Zvezda je prvak svega u svemu, a Srbija je, kako je Vučić nedavno primijetio, ekonomski tigar Balkana. U paralelnom univerzumu, Ivan Lovrić je načrčkao profil žene ispod kojeg je parodirao Byronove stihove u: She walks in beauty, like the night / a ja živim za Partizan i fajt i time začeo avangardni navijačko-umjetnički pravac grobarski trash romantizam (GTR). Pobjeda Nikolića i koalicije oko post-šešeljevih radikala stvorila je preduvjete da glavni operativac te stranke nerealiziranih ratnih zločinaca, kroz godine koje su uslijedile, akumulira sve više i više političke moći u Srbiji. Lovrićeva parodija Byrona omogućila je da se posije sjeme propasti Vučićevog režima.

Antidemokratska Vučićeva politička agenda jasna je od devedesetih, kad je bio propagandist i operativac Šešeljevih radikala na zadatku podstrekivanja ratnih sukoba u Bosni i Hrvatskoj. Kasnije se potvrdio kao dobar autoritarac krajem devedesetih, kao ministar informisanja u jednoj od vlada Miloševićevog režima. Nakon desetljeća u opoziciji, Vučićev uspon od relativne moći do apsolutne vlasti u Srbiji obilježen je širenjem njegovog utjecaja u svim sferama javnog života. U oblasti medija to se očitovalo tako da su se njemu lojalni mediji širili dok nisu potpuno zagušili medijski prostor. U oblasti parlamentarne politike to je proveo kooptiranjem dijela anti-miloševićevske opozicije u lojalnu opoziciju režimu - primjerice Nenada Čanka, Čede Jovanovića ili Gordane Čomić - dok je ostatak opozicije izgurao iz parlamentarnog života. I dok za medijsku i političku ofenzivu koje je poduzeo nije teško naći razloge, sportska ofenziva Vučićevog režima teško je objašnjiva osim totalitarnim tendencijama. Pritom, kad kažem totalitarne tendencije ne mislim to u suvremenom smislu liberaškog diskursa o totalitarizmu, nego u izvornom smislu Mussolinijeve doktrine o stato totalitario: »Sve u okviru države, ništa izvan države, ništa protiv države.«

Jedno brdo - dva simulakruma: alternativne stvarnosti

Vučićev režim počiva na proizvodnji simulakruma. To se najbolje vidi tamo gdje se prepleću mediji i politika. Sve televizije sa nacionalnom frekvencijom sklone su režimu i emitiraju režimsku propagandu. Prema režimu je godinama kritična samo televizija N1, ali ona je kablovski program čiji je doseg, pa time i gledanost, vrlo ograničen. Dodatno, kooptiranjem niza antirežimskih političara iz Miloševićevog razdoblja, Vučićev režim stvorio je simulakrum demokratske opozicije. Tako se u talk showovima na Vučiću sklonim televizijama sukobljavaju rivali iz devedesetih, primjerice nekadašnji antiratni prodemokratski vojvođanski političar Nenad Čanak te ratni zločinac Vojislav Šešelj.

Kao što je Vučić proizveo svoj simulakrum - tako i GTR proizvodi svoj. Ili, kako idejni začetnik GTR-a Ivan Lovrić svjedoči o onoj prvoj fotomontaži s parodijom Byrona:

Taj veliki prasak napravio je ceo jedan GTR univerzum u kome je jedina podela na svetu na Grobare i cigane, pa su u GTR kosmosu svi ljudi, strip i filmski junaci, pisci, pesnici, političari, duhovnici podeljeni na Grobare i cigane.«¹

Univerzum GTR-a ne nastaje ni iz čega, on nasljeduje - čemu svjedoči i Lovrić u svojem autorskom uvodu u Almanah - bogatu grobarsku fanzinašku tradiciju.² Povrh toga, GTR dograđuje na prethodno postojeću partizansku ideologiju. Upravo pojam ideologije, i to crno-bele, Lovrić i njegov suradnik Filip Jerinić izvukli su u naslov knjige razgovora s Partizanovcima, knjige kojoj su namijenili da »bude vanvremenska knjiga koja će imati smisla i podsticati na neprihvatanje (lakšeg izbora) i 2086. godine.«³

(Pret)historija partizanske ideologije

Po tome što ima vlastitu mitologiju, Partizan se ne razlikuje od drugih klubova i sportskih društava. Međutim, ta mitologija se ne svodi na sam klub, klupsku ikonografiju te globalno i lokalno gotovo obavezne mačističke i ultranacionalističke simbole.⁴ Ono čime Partizan odskače od svih jugoslovenskih sportskih kolektiva - izuzev možda sarajevskog Željezničara⁵ - je to da su njegovu mitologiju i poetiku oblikovali umjetnici, medijski radnici i intelektualci u najširem smislu.

Prvi među njima je Duško Radović, dugogodišnji urednik Partizanovog vesnika.⁶ Čika Duškove pjesme, priče i aforizmi posvećeni Partizanu, zaglavni su kamen partizanske ideologije, njezine etike i estetike. On pred Partizanovce postavlja vječiti zadatak: širiti dobrotu, ljepotu i ljubav prema Partizanu. Navijačkoj strasti nameće zadatak da bude primjer (»Deco, vodite računa kako se ponašate na Jugu. Niste u školi.«), a navijače iz pasivnih promatrača pretvara u aktivne učesnike sportskih događaja (»U tome je snaga Partizana, igrači i navijači pobeđuju zajedno.«). U skladu s potonjim, on, parafrazirajući partizanku Mitru Mitrović, veže Partizanovce uz Partizan bez obzira na rezultatske trendove (»Nije uvek lako, ali je uvek lepo navijati za Partizan«). Naposljetku, objašnjavajući da je odlazak na utakmicu za svakog pravog navijača plemenita nadogradnja na njegov emocionalni život, on (»Partizan je dobar, toliko dobar da ne moramo mrzeti druge.«) zajedno sa Partizanovim asom iz šezdesetih, Milanom Galićem⁸ (»Mi ćemo biti prvaci, a ostali neka se poređaju kako ih volja.«) utemeljuje partizanocentrični univerzum partizanske ideologije.

Nije stoga čudno, kada su GTR i Deroks krenuli u oslikavanje Beograda muralima poznatih Grobara, da je prvi mural bio posvećen upravo Dušku Radoviću. Na njega su se onda nadovezali murali pjesnika i glumaca koji su za života imali maltene inventarni broj na Stadionu JNA - Brane Petrovića, Slobodana Aligrudića, Bore Todorovića. Pa uz njih reggae muzičar Eddy Grant, Bogdan Diklić i pokojni Zoran Radmilović. Svi su oni, na svoj način doprinosili proširenju, kako kaže Lalatović, mreže značenja i interpretacija odanosti Partizanu.

U posljednjem desetljeću, ključni utječaj na partizansku ideologiju izvršio je Duško Vujošević. Njegov utjecaj širok je s obzirom na različita svojstva u kojem je tih godina prisutan u partizanskom univerzumu. Kao uspješni i trofejni trener košarkaške sekcije, Vujošević je odredio kakav odnos igrač Partizana mora imati prema igri i prema timu u kojemu igra, kao i očekivanja koja će publika imati od igrača. Kao predsjednik Jugoslovenskog sportskog društva Partizan, oblikovao je razumijevanje identiteta JSDP-a sa svim njegovim sekcijama. Naposljetku, nakon što je 2016. godine otjeran iz košarkaškog kluba i sportskog društva, kao disident oblikovao je stav partizanske ideologije prema režimu.

Jedna od važnijih Vujoševićevih lekcija ona je da se može pogriješiti kakav je tko igrač, ali da se ne smije pogriješiti u procjeni kakav je tko čovjek. U tako selektiranom timu svaki igrač baca se na glavu da bi ispravio pogrešku svojeg suigrača, a tada se - kako je rekao Dule - »pali mašina« (video). Sportsku potvrdu njegov je trenerski pristup dobio u godinama dominacije jugoslavenskom, i relevantnosti u evropskoj košarci. Možda najpoznatije pedagoško priznanje Vujoševićevog pristupa pismo je koje je suigračima, klubu i navijačima prilikom odlaska uputio Joffrey Lauvergne. Ono pismo u kojem Žopri - kako je prvog Partizanovog stranca kapetana zvao Miša Tumbas - piše: »Hvala vam što ste verovali u mene, radili sa mnom, nadgradili ono što sam doneo iz svoje kuće i iz Francuske, na ličnom i profesionalnom nivou, što ste mi pokazali šta su ljubav, strast i posvećenost i napravili od mene čoveka za kojeg verujem da jesam.«⁷

Revolt duha, kontraživot srca

U partizanskoj ideologiji nema koncepta stranca, u njoj ne postoji Drugi. Razlog je jednostavan - tu poziciju zauzimaju Partizan i Partizanovci. Novija partizanština je samorazumijevanje vječitog autsajdera, konstantnog života u okruženju. Govoreći o tome, nezaobilazan je kanonski tekst Marka Lovrića »Hoćemo šarene stolice«⁹ i GTR spin-off, Krcunija pokojnog Nebojše Marčete.¹⁰

Marčeta je bio, priznaje Ivan Lovrić u predgovoru Almanaha, najpolitičniji lik GTR univerzuma. Krcunija je ironija zvezdasrbije, strukture kojoj je temeljna ideologija četnikovanje, a utemeljitelj joj je čovjek koji je uhapsio Dražu Mihajlovića - Slobodan Penezić Krcun. Marčetinoj ironiji nije uspjela izbjeći ni činjenica da ta zvezdasrbija živi od Kosovskog mita, a opljačkala je Kosovo; da se kune u svetosavlje, a društvenu moć osigurava trovanjem i zaglupljivanjem javnosti, Informerom i Pinkom. Koristeći Zvezdu kao metonimiju režima, Marčeta je za par godina trajanja svojega projekta uspio fotomontažama, kolažima i parodijama oslikati blok na vlasti - koaliciju ratnih huškača, ratnih profitera, običnih razbojnika i pljačkaša, nacionalnih ideologa i estradnih umetnika/ca - koji konvergira u Ulicu Ljutice Bogdana.

Nasuprot njima, pretjerano autoironiziran, stoji zagrebački, ustaški, tuđmanovski klub iz Humske - maltene NK Hrvatski Dragovoljac koji domaće utakmice igra na Stadionu Zbora narodne garde. Istini za volju, nije ta vrsta aproprijacije Marčetina inovacija, već je riječ o tradicionalnoj grobarskoj strategiji. Ime Grobari nastalo je kao ureda pa je privaćeno kao ime navijačke grupe. Drugi primjer je pokušaj uvredljivog grafita »Partizan je za devojčice« - nakon čega GTR u sklopu obilježavanja 73. rođendana JSDP-a organizira all female tribinu »Partizan je za devojčice«, a za kompilaciju Apsolutno trash romantično snima se numera »Ja idem na taj stadion« - prva navijačka pjesma u kojoj je lirski subjekt žena.¹¹

»Svi ste vi tumbasi«, rekao je netko s druge strane brda. »Jesmo!«, odgovorio je grobarski univerzum. Miroslav Gajić, kako je bilo svjetovno ime Miše Tumbasa, odnosno »Čovek sa lepim plavim očima« bio je hodajuća esencija posvećenosti i odanosti. Kako mu je napisao Marko Lovrić, čovjek koji nije na Partizanovim utakmicama imao svoje mjesto, nego svoje stadione, hale i ledene dvorane. Bio je otjelotvorenje najviših vrijednosti novije grobarske estetike trash romantizma - čovjek istovremeno sa margine društva i središta partizanštine.Čovjek od kojeg se skandalizirana malograđanština sklanjala, a koji je u svojoj nesavršenosti bio »snažan, prirodan i sa sjajem u očima.«¹²

Prihvaćanje otpisanih, šikaniranje od strane vlasti i permanenentna borba iza neprijateljskih linija. Partizanska ideologija više od čega cijeni časnu i unaprijed izgbljenu borbu, suprotstavljanje autoritarnosti i isključivosti. Ta je ideologija sačuvala grb i ime Partizana, pred onima koji su ga htjeli mijenjati posljednjih godina i desetljeća - sačuvala šest buktinja i pridjev jugoslovensko u imenu sportskog društva. Zato, kada Marko Lovrić piše da Stadion JNA

ima tužnu SA tribinu, ali ima i istočnu i zapadnu, i na njima ljude koji još obožavaju našeg Slovenca Srećka Kataneca (ili Džonija Novaka); našeg Hrvata Stjepana Bobeka (ili Zlatka Čajkovskog); našeg Muslimana Bajra Župića (ili Jusufa Hatunića); našeg Albanca Fadilja Vokrija (ili Dževada Prekazija).

to nije patetika i želja za boljom sadašnjošću. To je društvena činjenica, to je rijedak džep otpora nacionalističkom ludilu, kampanjama mržnje, laži i trovanja. Bočne tribine fudbalskog Hrama u Humskoj ulici rijedak su svjetionik najrevolucionarnijeg osjećanja koje postoji - svjetionik nade koja je u poluvremenu one utakmice s Voždovcem, dok su gosti na JNA vodili 0:1, na poluvremenu povela pjesmu:

Šta Grobari rade kada ne ide? Pevaju još jače sve do pobede!

I sve pare sveta da mi ponude, ja nikad ne bi prestao da volim te.

A poruka za Vučića i cigane, da mogu samo kurac da nam popuše.

Bilješke