Invazija i zanemarena desna skretanja

U nedavnom članku »Invazija i lijeva vizija« novinar Novosti Jerko Bakotin pita se kako će se ljevica postaviti u situaciji »epohalne povijesne cezure«. U kratkim crtama želim upozoriti na nekoliko problematičnih pretpostavki i postupaka kojima je taj članak prožet.

Agresija Ruske Federacije na Ukrajinu ušla je u drugi mjesec i već ozbiljno prestaje biti medijski zanimljivom temom. Kratkim i eksplozivnim novinskim ciklusima - najzad smo se uvjerili - ni prvi¹ rat na evropskom tlu u ovom stoljeću nije uspio doskočiti. Konzekventno, ni sadržaj masovnih medija ili onih koji to žele postati ne nudi uglavnom nikakvu dodanu vrijednost u vezi toga što se zapravo u Ukrajini događa. Nekad se, naime, u našim školama na nastavnim satovima povijesti do iznemoglosti (pozdrav Mariji Spaić i Zdenku Samaržiji ako ovaj tekst dođe do njih) inzistiralo na shematiziranom prikazu povijesnih događaja u četveročlanom sklopu:

• uzroci;
• povod;
• tijek;
• posljedice.

Izuzev tijeka, o kojem nas u trci za klikovima svakodnevno informira većina news portala s dnevnim vijestima, preostale tri kategorije ili su potpuno zanemarene, ili izvještavanje u njima nalikuje newsletterima interesnih skupina na ovaj ili onaj način zainteresiranima za rat. To je, u najkraćim crtama, kontekst u kojem se Novosti odlučuju objaviti Bakotinov članak koji ne pripada u skupinu propagandnih newslettera - što je razlog zbog kojeg se s njim može raspravljati na načelnoj i meta razini - ali ima svojih vrlo ozbiljnih problema.

Osnova svih tih problema je da autor nema stav ili ga barem vješto prikriva. Uslijed toga, u široki pregled ušlo je sve i svja. Pritom autor ne kontekstualizira i pobliže ne objašnjava pojedine pozicije, nekmoli da ih na ikoji način valorizira. Jedini koji su »fasovali«, s pravom, su uvodno apostrofirani otužno zalutali i moralno odiozni »ljevičari« koji su poduprli Putinovu agresiju na Ukrajinu, mada se u njihove stavove ne ulazi osim kad se navode floskule srbijanske Partije radikalne ljevice. Ponegdje atributi koje autor pripisuje pojedincima navode na krivi trag. Recimo, kad Die Linkeovu Sahru Wageknecht naziva »tvrdom ljevičarkom« iako su njezini populistički i ksenofobni stavovi naširoko poznati. S druge strane, Paula Masona krsti utjecajnim britanskim novinarom - što možda i nije netočno, ali je potpuno nejasno kakve veze njegova utjecajnost ima s ljevicom, osim što Mason redovito pretendira biti lijevi opinion maker. Koliko u tome (ne)uspijeva možda bi se moglo mjeriti po količini odgovora s lijeva na njegove ideje što bi i kako bi ljevica trebala raditi.

Druga razina problema je dekontekstualiziranost pozicija koje autor u članku prikazuje. Primjerice navodi da je vođa Laboura Keir Starmer (u članku prekršten u Keitha, uzgred budi rečeno) zaprijetio jedanaestoro MP-a izbacivanjem iz partije ukoliko ne povuku potpise sa izjave Stop the War Coalition. Kontekst koji tu nedostaje je da Starmer provodi decorbynizaciju britanskih laburista, pomičući ih prema centru, dok je Koalicija najmasovnija antiratna organizacija u anglofonom svijetu, i već puna dva desetljeća se bori za zaustavljanje agresivnih ratova i tzv. humanitarnih intervencija UK-a i SAD-a. Sporna izjava od 14. februara ove godine, koju svatko može pročitati zapravo zahtijeva od torijevske vlade da obustavi zveckanje oružjem i povede mirotvornu politiku koja će osigurati održiv mir na istoku Evrope. Druga informacija važna za kontekst je da na vrhu liste potpisnika stoji ime Jeremyja Corbyna, dojučerašnjeg vođe laburista i već decenijama istaknutog antiratnog aktivista, čije nasljeđe u partiji Starmer iz dana u dan demontira.

Time dolazimo i do trećeg, po meni ključnog problema članka - Bakotinovog izbjegavanja da valorizira pozicije koje prikazuje. Na stranu »utjecajni novinar« Paul Mason koji već nekoliko godina zagovara širenje NATO-a i povećanje budžetskih izdataka za »obranu«, na početku članka autor bez ikakvog komentara prenosi tezu Daniela Marweckog da je Putinova agresija na Ukrajinu transformirala NATO na istoku Evrope u »obrambeni antifašistički savez« te zaključak da se »ljevica mora mijenjati u skladu s vremenima«. Marwecki time valjda hoće reći da se ljevica ne mora zdušno veseliti militarizaciji i ratu, ali da ih mora barem moralno-politički podupirati. Ipak se nalazimo, kako je par dana ranije u New Statesmanu napisao »utjecajni« Mason:

u globalnom sukobu između sistema: demokracije, znanosti i vladavine prava protiv diktature, dezinformacija i naoružanog bezvlašća.

Vrhunska kontradikcija zaključka do kojeg Marwecki dolazi - a o kojoj u Novostima ne piše ni slova - je to da njegovu apologiju NATO pakta u datom momentu objavljuje politička zaklada koja se zove po antiratnoj i antiimperijalističkoj ikoni, Rosi Luxemburg. Što bi na Marweckijeve pozicije rekla autorica Krize socijaldemokracije iz proljeća 1915. godine ne znamo, ali znamo da je o ratu i ratnoj propagandi zapisala:

Rat je metodično, organizirano, golemo ubijanje. Ali u normalnih ljudi, da bi sistematski ubijali, mora se najprije izazvati prikladna opijenost. Odavna je to dobro utemeljena metoda zavojevača.

Ima u povijesti ljevice sintagma kojom bi se dalo opisati i ono što radi Marwecki, kao i ono što rade putinofili - desna skretanja. I jedni i drugi prilično bjelodano izdaju principe lijeve politike podupirući ili hraneći američko-ruski sukob na ukrajinski račun. Hoće li se dakle, govoriti o invazijama i lijevim vizijama, onda nije pitanje što je rekao ovaj ili onaj - manje ili više utjecajan novinar, politolog ili političar - već kako artikulirati suvislu i održivu antiratnu i mirotvornu poziciju oko koje je moguće političko organiziranje.

Nije da ljevica ne bi imala što interno diskutirati oko rata u Ukrajini - ne samo oko recentne agresije Ruske Federacije, nego oko cijelog osmogodišnjeg sukoba koji je februara ove godine eskalirao. Dobre analize stanja u Ukrajini dali su u posljednje vrijeme u Agelast podcastu Galeba Nikačevića politolog Boris Varga, a zatim i Reutersov novinar Aleksandar Vasović. Obojica su, a pogotovo Vasović govorili i o tome koje će biti dugoročne posljedice agresije u smislu dokidanja ruske kulturne hegemonije u Ukrajini, koju će zamijeniti neki oblik ukrajinskog identiteta.² Drugi važan input za potencijalnu lijevu diskusiju donijele su iste Novosti iz pera istog novinara devet dana prije članka koji ovdje problematiziram, u intervjuu s ukrajinskim sociologom Volodimirom Iščenkom koji pregnantno zaključuje:

Ljevica treba ofenzivne argumente. Ne smijemo pristati na zabranu diskusija o suučesništvu NATO-a i postmajdanskog režima u Ukrajini, o razlozima neprovođenja sporazuma iz Minska ili odnosima NATO-a i Rusije. To bi značilo kapitulaciju, naročito na istoku Europe gdje u eri nadolazećeg neomakartizma možda više ni osnovne lijeve argumente neće biti moguće iznositi bez optužbe da ste ruski špijun.

Nije teško zamisliti situaciju u kojoj bi RLS-ov NATO propagandist Marwecki, »ugledni« Mason i sjevernoatlantskoj sigurnosti predani Keir Starmer stvarno Iščenka proskribirali kao ruskog špijuna. Isto kao i Katarinu Peović, koja u posljednjem dijelu Invazije i lijeve vizije artikulira protivljenje usvojenom tekstu saborske deklaracije o Putinovoj agresiji na Ukrajinu i slanju HV-a na mađarsko-ukrajinsku granicu. Također nije teško zamisliti kako bi iz istih redova stigle pohvale defenzivnom stavu Možemoa artikuliranom na istom mjestu da bi »inzistiranje na osudi uloge NATO-a u parlamentu članice EU [...] Putin i njegova klika sigurno koristili za opravdavanje i relativizaciju agresije«.

Da podvučemo crtu, Novostima i pogotovo Jerku Bakotinu možemo zahvaliti za dobar dio kvalitetnog sadržaja objavljenog u domaćim medijima na temu agresije na Ukrajinu. Ako ništa, uporabna vrijednost ovog članka je da čitatelju štedi sate listanja raznih medija na barem trima različitim jezicima kako bi se informirao o stavovima koje različiti lijevi intelektualci i politički radnici zauzimaju o agresiji. Međutim, apostrofiranim odricanjem od ikakvog vrijednosnog suda gradi se prividno pluralistički horizont u kojem svaki stav ima jednak apstraktni legitimitet. U hrvatskom političkom kontekstu onda se konkretni legitimitet stava izvodi iz opće reputacije nositelja stava pa će stav Radničke fronte lako postati ultraljevičarski zelotizam, a stav Možemoa odgovoran realpolitički stav - jer tako percipiramo donedavne koalicijske partnere. Međutim, normaliziranjem potonjeg zatvara se prostor u kojem je moguće barem voditi diskusiju o artikuliranju idejno i historijski koherentnog lijevog antiratnog i antiimperijalističkog stava, takvog koji bi osporio postojeći politički konsenzus.