Palestina. Bezuvjetno

Ako moram da umrem,
ti moraš živeti
da bi ispričao moju priču
da bi prodao moje stvari,
da bi kupio parče tkanine
i nešto kanapa,
(neka bude beo sa drugim repom)
tako da bi jedno dete, negde u Gazi
dok gleda nebo u oči
čekajući tatu koji je otišao uz bljesak –
i nikom nije rekao zbogom
čak ni svom mesu
čak ni samom sebi –
videlo zmaja, mog zmaja kog si napravio ti,
kako leti visoko
i pomislilo na trenutak da je to anđeo
koji vraća ljubav
Ako moram da umrem
Neka to donese nadu
Neka postane priča
Refaat Alareer (1979-2023), »If I must die«, prevela sa engleskoga @non_alignee

Je li moguće pisati o Gazi? Što znači pisati o Palestini? Što se ima za reći nakon godinu dana razaranja u izravnom prijenosu? Zašto o tome pisati baš danas, od svih dana? Zašto ne jučer, ili sutra? Zašto ne prije tri, šest, ili devet mjeseci? Što ostaje da se kaže nakon svih fotografija i video snimki koje smo vidjeli na društvenim medijima (unatoč shadowbannanju)? Što ima da se kaže nakon čitanja podneska Južnoafričke Republike Međunarodnom sudu pravde?

Godinu dana nakon posljednje eskalacije, Palestina više nije i ne može biti ni pitanje uma, ni pitanje političke prosudbe, ni pitanje politike i geopolitike, strategije i taktike, savezništva i neprijateljstva, ni pitanje etike ili estetike. Pitanje Palestine je jedino i isključivo pitanje stomaka – pitanje reakcije koju doživljavamo kad vidimo još jedno mrtvo tijelo, još jedne uplakane roditelje, još jedno dijete s amputiranim udovima, još jednu srušenu zgradu ili još jednu kolonu izbjeglica koja se kreće kroz ruševine.

I

U političkim reakcijama naših vlasti mnogo je preuzimanja zapadnjačkih pozicija. Lako bi to bilo pripisati njemačkom ili angloameričkom utjecaju na politiku u jugoslavenskom prostoru pa reći da, eto, ove naše političke elite uvoze stavove svojih vanjskopolitičkih sponzora. Zagreb nešto uvijenije, Beograd nešto eksplicitnije, svrstali su se oba na stranu entiteta za koji je Svjetski sud zaključio da vrlo vjerojatno provodi genocid. Jer i Zagreb i Beograd gledaju u Berlin i Washington znajući da o njima ovise i ekonomski i vanjskopolitički. Mnogo je to bečkog konjušarstva u glavnim gradovima dviju najvećih bivših jugoslavenskih republika.

Bilo bi, vjerujem, pogrešno interpretirati pozicioniranje službene Ljubljane u ključu očuvanja jugoslavenskog nasljeđa i politike nesvrstanosti. No bilo bi pogrešno reći i da pozicioniranje Ljubljane nema nikakve veze s tim. Više nego drugdje u Jugoslaviji, u Sloveniji je NOB imao antikolonijalni karakter. I više nego drugdje, u Sloveniji je NOB gradio naciju i nacionalnu svijest. Nasuprot Hitleru, koji je 1941. godine u Mariboru zahtijevao: »Učinite mi ovu zemlju ponovo njemačkom!« – Osvobodilna fronta učinila ju je slovenskom. Zato je zanimljivo promatrati kako i danas potpora palestinskom otporu kolonijalizmu u Sloveniji otprilike prati linije široke društvene koalicije koja je sačinjavala OF.

Generacijski poraz političke generacije kojoj sam pripadao, a koja se klela u nadilaženje nacionalnih podjela iz devedesetih ocrtava se na istoj ovoj liniji. Ono što se iz te generacije politički mejnstrimiziralo i trajno ušlo u predstavnička tijela kao različite političke organizacije zeleno-lijevog profila dijeli se na graničnom prijelazu Bregana. Dok je u Sloveniji Levica iz pozicije vlasti predvodila politički zagovor priznanja palestinske državnosti, njihovi pandani u Hrvatskoj i Srbiji već godinu dana kalkuliraju lagodno iz opozicijskih klupa. Te ovi imaju pravo da se brane, te oni su mračnjaci i religijski fanatici, te evropska krivnja za Holokaust, te vamo, te tamo. Naši bivši drugovi zaboravili su da Brechtova strofa:

Voleo bih i da sam mudar.
U starostavnim knjigama piše šta je mudro:
Ne mešati se u spor u svetu i svoj kratki vek
Proživeti bez straha.
Održati se i bez nasilja,
Zlo uzvraćati dobrim,
Svoje želje ne ispunjavati, nego ih zaboravljati –
Smatra se mudrim.

završava stihovima:

Ja sve to ne mogu:
Zaista, živim u mračno vreme!

Politika je u vrijeme genocida u Gazi izgubila karakter javne djelatnosti. Institucije vlasti i akteri koji u njima djeluju održavaju samo privid demokracije, simulaciju. S vremena na vrijeme, političari se, reda radi i vrlo umjereno, oglase. Međutim, sve što čine bez supstance je i bez efekta. Dok podržavaoci cionističkog režima tvrde da se u Palestini vodi borba za spas zapadne civilizacije – puno se točnijom čini dosjetka sa društvenih mreža, da je u Palestini umro mit o humanosti Zapada.

II

Preko kamenih ploča. Čelik, čelik u mesu,
Zatreperen još uvek u bdenju bivšeg dečaka.
Padali su u krv, smrskanog sluha; nisu čuli
Onog što sledi, onog spaljenih očiju,
Ili onog čelikom okresanog kao stablo,
Među zidovima, odebljalim od krikova,
Obogaćenim strahotom. I crvena usta
Svežih rana ostala su nema, puna krvi.
Ivan V. Lalić, »Opelo za sedam stotina iz crkve u Glini« | link

Kako se politika odrekla javnog karaktera zarad interesa anglo-američkih i njemačkih sponzora, tako su i mediji bitno iznevjerili svoju javnu dužnost. Mnogo je sklonosti da se – sve pod krinkom nijansiranog uvida – objašnjavaju geneze i historijati, seciraju ideološke i religijske sklonosti palestinskih organizacija. Isti pristup ne primijenjuje se na cionističkog agresora, vjerojatno iz straha od kritika zbog dovođenja u pitanje arhetipske žrtve.

Mediji iznevjeravaju svoj mandat i javnu dužnost kada ne postavljaju pitanje kako to da je prihvatljivo bezuvjetno podržavati cionistički režim, ali se prema svakom palestinskom podržavatelju inzistira da prije svega osudi Hamas. Ponekad se i od samih Palestinaca zahtijeva se da osude Hamas ako žele govoriti u zapadnim medijima. Kao u lošoj parafrazi jedne druge Brechtove pjesme, zapadni mediji proglašavaju da je palestinski pokret otpora proigrao njihovo povjerenje i spremaju se da izaberu novi. Izrazi žaljenja za 1.200 nevinih žrtava Hamasovog napada 7. oktobra prošle godine i preko stotinu talaca postali su obavezna mantra svakoga tko pretendira na nastup u javnom prostoru. Pritom se uporno izbjegava govoriti o tome koliko je od tih 1.200 ubila cionistička vojska pod Direktivom Hanibal kao i o tome da je palestinski pokret otpora bio spreman već 8. oktobra pustiti sve taoce pod uvjetom da cionistička vojska ne izvrši invaziju na Gazu.

Ilustraciju po motivima Refaatove pjesme napravio je ChatGPT

Antisemitizam je postao lozinka kojom se legitimizira denkverbot. Postao je presuda kojom se iz javnog prostora protjeruje one koji se usude dovesti u pitanje legitimnost i legalnost vojnog odgovora cionističkog režima u Gazi. U krešendu suludosti, jevrejske anti-cioniste proglašavaju antisemitima i hapse zbog antiratnih prosvjeda. Neki autori, poput Sim Kern, predlažu da se upravo zbog toga termin antisemitizam izbaci iz upotrebe u korist starijeg termina Judenhass – mržnja prema Židovima.

Kad govorimo o iznevjerenom mandatu medija, onda u to svakako ulazi i propuštanje prilike da se u ovih preteških godinu dana otvore preteška pitanja. Primjerice, da se otvori pitanje odnosa sa Sjedinjenim Američkim Državama i Izraelom, na isti način na koji se prije dvije godine otvaralo pitanje odnosa s Ruskom Federacijom. Zatim da se otvori pitanje evropskog kolonijalnog nasljeđa i zločina koje su kolonijalne sile činile u svojim kolonijama. Nije da je teško i da se mora čitati Frantza Fanona, imala je engleska kruna koloniju posred Evrope – Irska se zove, pogledajte Wind That Shakes the Barley. Naposljetku, mediji su propustili da se zapitaju da kako to da najcrnja i najtvrđa evropska desnica zdušno podržava cionistički projekt u Palestini. Da nije to možda refleks Judenhassa iz prethodnog odlomka? Evropa je uredno one Židove koje nacisti nisu pobili izvezla na Levant. Sad tim Židovima problem prave neki lokalni muslimani, pa hajd' da im pomognemo da ih riješe, samo da nam se ne vrate u Evropu.

Naposljetku, novinari su izdali sami sebe i svoj ceh. Dok završavam ovaj tekst, čitam na twitteru da je u Jabaliji u pojasu Gaze ubijen 19-godišnji izvjestitelj Hassan Hamad. On je, koliko razumijem, jedan iz plejade mladih u Gazi koji su početkom cionističke invazije preuzeli na sebe zadatak dokumentiranja života pod genocidom. Palestinski izvori kažu da je ubijeno preko 200 novinara i izvjestitelja. Wikipedija ih navodi 139 ubijenih, što je znatno više nego u cijelom Drugom svjetskom ratu. Neki od tih novinara ubijeni su ciljano, kao što je ciljano ubijen filolog i pjesnik Refaat Alaleer čija pjesma stoji na početku ovog teksta.

Broj ubijenih novinara manji je od broja ubijenih humanitarnih radnika, kojih je u prvih šest mjeseci agresije ubijeno 224. Ako na to dodamo procjenu objavljenu prije tri mjeseca u The Lancetu, da se cionističkoj agresiji može pripisati 186.000 smrti, što dođe 7-9% stanovništva Gaze, jasno je o koliko velikom zločinu je riječ. Veliki i teški zločini ištu da se velike i teške diskusije vode u javnom prostoru. Netko bi morao podnijeti račun zašto nije tako.

III

Da živimo u brehtovsko strašno doba, doba straha, nevolje, groba, vjerojatno ništa ne govori toliko rječito kao kad se u konačno rješenje palestinskog pitanja kunu ljudi koji nas okružuju. Isti oni koji se odaju žrtvoslovnom pathosu o datumima obljetnica stradanja svojeg naroda u ratovima devedesetih. Što se mora dogoditi da one kolone koje smo gledali, ili u njima koračali, ne vidimo u kolonama koje koračaju Gazom. Što se dogodi nakon iskustva granatiranja ili bombardiranja, da možemo pomisliti da ima neka granata ili bomba da opravdano pada na civilnu glavu?

Je li stvarno moguće da nas je zlo i trauma koje smo proživjeli desenzitiviralo za tuđu patnju? Da nas je učinilo indiferentnima prema onima koji danas pokapaju svoje mrtve u improvizirane grobove jer do groblja ne mogu doći, koji danas svoje voljene pronalaze u masovnim grobnicama?

Empatija nije, kao što se obično misli, sposobnost suosjećanja. Empatija je sposobnost sagledavanja situacije iz perspektive drugoga. Ali nama sposobnost empatije ne treba u ovom slučaju da bismo znali kako je danas Palestincima. Mi se ne moramo izmjestiti iz sebe da bismo to vidjeli. Mi ta iskustva imamo – iskustva izbjeglištva, iskustva sakrivanja pod bombama i granatama, iskustva neizvjesnog sutra i izvjesne smrti. Mi znamo što znače i kako izgledaju srušene škole, bolnice i mostovi, spaljene kuće. Mi znamo kako izgleda i kako boli zavičaj iz tuđine.

Vjerujte, rat je najveća čovjekova niskost koju je u svojoj raskalašenosti smislio, valjda zato da bi poslije svega u sažaljenju mogao iznova prljati.
Siniša Glavašević, »Riječ prva« u: Priče iz Vukovara | link

Samo ljude sa Zapada može iznenaditi kako cionistički režim gradi novu kulturu sjećanja. Nama je matrica Netanyahuovih zelota dobro poznata jer smo je vidjeli nebrojeno puta. Vidjeli smo kako se od žrtve gradi osnova za mržnju, kako se ne dopušta da rana zacijeli, kako se prisiljava da boli i boli i boli. Neprestano. Već trideset godina traumu slijedi retraumatizacija koja onemogućava komunikaciju izvan kruga supatnika. Retraumatizacija zatvara u zajednice vječne boli i mržnje prema unima koji u te zajednice ne pripadaju.

Paradoksalno, inzistiranje na boli i traumi otuđuje tu bol i traumu od onih koji su ih proživjeli. Vjerojatno nema većeg zločina nacionalističkih politika prema narodima koje navodno predstavljaju od onemogućavanja da se izađe iz pozicije žrtve, iz patnje i boli koju ta pozicija podrazumijeva. Međutim, kad se iz toga probijemo, onda se otvara potencijal da imamo suosjećanje za svakoga tko sada negdje pati, i da se borimo da više nitko ne mora patiti kako smo mi propatili.

Nikad se ne završava. Rat se vucara za tobom kroz kontinente
u dronjavim karavanima. Svaki rat je tvoj. Kad te na granici
američki policajac pita odakle si, ti prstom pokažeš
na sva mjesta koja nestaju.
Selma Asotić, »Lekcije o ratu« | link