Rađanje novog svijeta
Petnaestominutna šutnja obilježila je i kalendarski ulazak u 2025. godinu. U jednom smislu, nova godina počela je i ranije – razvojem masovnog direktnodemokratskog studentskog pokreta na univerzitetima Sribije. U nekom drugom smislu, nova godina ne može početi dok se društvena energija koja se razvila iz odavanja pošte ubijenima ne razvije do svojih krajnjih granica. Koje su to granice, i u kojem odnosu s političkim i institucionalnim statusom quo će biti, ne možemo unaprijed znati. U prilog boljem razumijevanju onoga što se trenutno događa na ulicama i univerzitetima Srbije, htio bih u skici otvoriti tri teme vezane uz studentsko organiziranje i zahtjeve koje su uputili vlastima.
Extra muros universitatis
Univerzitet je odavna u krizi legitimiteta. Već dugo nema više ni i od ideje univerziteta kao formativne ideje evropskog moderniteta. Nema ni u od univerziteta kao formativne institucije humanističkog obrazovanja evropskog građanstva, nositeljske snage evropske modernizacije. To »odavna« ne traje ni blizu od stavljanja visokog obrazovanja u funkciju tržišta koje je dovršeno bolonjskom reformom unazad posljednjih 25 godina. Kriza legitimiteta evropskih univerziteta traje već stotinu godina, koliko traju i filozofske diskusije o tome kako se univerzitet može re-legitimizirati.
Posljednjih mjesec i nešto vidimo obrat – univerziteti su u Srbiji odjednom najvažnije društvene institucije. Kako? Zašto? Zato što se na njima dogodio back to the roots moment. U svojoj sjajnoj monografiji Rađanje ideje univerziteta Zoran Dimić podsjeća nas da su srednjovjekovni evropski univerziteti nastajali kao interesna udruženja studenata. Ne zbog uzvišenih ideala potrage za znanjem, nego zbog svakodnevnih izazova borbe s preskupim smještajem i hranom. Tako je i ovdje. Nisu studenti u Srbiji pošli u proteste jer su u kružocima raspravljali visoke ideje Lockea, de Tocquevillea ili, ako hoćete, Zorana Đinđića. Jok, oni su prvo izašli na ulicu da odaju poštu petnaestero ljudi koje je ubila država sistematskom korupcijom, e da bi ih pritom kojekakvi batinaši batinali i gazili kolima. Iz protesta protiv potonjega, rodile su se blokade. Time je bilo izgrađen bilo osvojen prostor slobodan i siguran za artikulaciju novih društvenih i političkih ideja. Na drugom mjestu Dimić podsjeća kako je Jürgen Habermas šezdesetih godina prošlog stoljeća pozivao na politizaciju nauke i demokratizaciju univerziteta jer je u tome vidio potencijal da se društvena relevantnost, rečeni legitimitet, univerziteta vrati na scenu.
Baš to se trenutno na univerzitetima Srbije događa – studenti su unijeli na univerzitet najvažnije društvene probleme i kolektivno odlučili o rješenjima koja za njih traže. Prekinuli su uobičajeni režim rada, reprodukciju radne snage, i autonomnom odlukom univerzitete pretvorili u laboratorije za izradu društvenih rješenja.
Error: It does not compute
Studentski zahtjevi za kaznenopravnim procesuiranjem odgovornih i objavljivanjem cjelokupne dokumentacije o rekonstrukciji Železničke stanice u Novom Sadu dovele su režim u Srbiji u ideološki, politički i psihološki bezizlaznu situaciju.
Naime, srbijanski režim – kao, uostalom, i hrvatski i bošnjački – funkcionira iz nacionalističke matrice koja je fundamentalno viktimološka i nekrofilna. Bez šire elaboracije, jedni žive od protjerivanja Srba iz Hrvatske i sa Kosova, drugi od razaranja Vukovara, treći od genocida u Srebrenici.
Poziciju žrtve koju bezobzirno konstruiraju za unutarnjepolitičku upotrebu, nacionalistički uzurpatori institucija koriste kako bi legitimizirali nasilje nad političkim neistomišljenicima i opozicijom te generalno političko i ekonomsko nasilje. Kako to izgleda, barem u Srbiji, moguće je vidjeti svakog dana u televizijskim gostovanjima Predsjednika Republike u lajv televizijskim programima i na društvenim mrežama.
I dok je u sferi spekulacije što bi se moglo vidjeti iz dokumenata o rekonstrukciji i koje bi kazeneno-pravne i političke reperkusije imalo po pojedince bliske vrhu vlasti, ako bi objavio dokumente i obračunao se s odgovornima za ubojstvo petnaestero civila u Novom Sadu, režim bi morao izaći iz uloge žrtve. To bi značilo preuzeti odgovornost, a posljedično i izložiti se preispitivanju vlastitog djelovanja.
Dok zadržava ulogu žrtve, režim može predstavljati sve što radi kao reakcije na ugrozu od unutarnjeg i vanjskog neprijatelja, bio taj hrvatska služba koja šalje studente-agente da rovare protiv Srbije ili Generalna skupština Ujedinjenih nacija koja Srbe proglašava genocidnim narodom. Matrica je, rekoh, ista. Pa zato kad treba opravdati trošenje ogromnih budžetskih sredstava za vojnu opremu, onda se evocira da ni Hrvatska ne bi bila žrtvom velikosrpske agresije da je 1991. godine bila članica NATO saveza ili da je imala preskupe francuske borbene avione.
Studenti su napustili ideološko-političku matricu koja je na našim prostorima dominantna u posljednjih 35 godina, dakle od raspada Jugoslavije, a realno i koju godinu ranije u nacionalističkim pripremama za razbijanje Jugoslavije. Zato režim ne zna kako da na njihove zahtjeve odgovori. Zato građani vjeruju da studentski pokret može donijeti supstancijalnu društvenu promjenu, kakvu je prethodni masovni pokret u Srbiji – onaj petookrotbarski – propustio jer unutar sebe nije imao konsenzus o društvenim promjenama koji je prevazilazio smjenu vlasti. Nasuprot tome, ovaj pokret ne govori o promjeni vlasti, nego o promjeni paradigme. I ne samo da o njoj govori, on je iz dana u dan prakticira.
Izgradnja nove društvenosti
Treća važna tema koju ovi protesti studenata otvaraju izgradnja je nove društvenosti. S jedne strane, u lajv prenosu na TikToku i instagramu pratimo rađanje nove političke generacije na platformi direktne demokracije i direktne akcije, s minimalnim programom izgradnje funkcionalne demokracije. S druge strane, vidimo kako ta generacija demokratizira svoje obrazovne ustanove, univerzitete i srednje škole, u punom smislu.
Prilično širok odaziv građana da na fakultete dostave hranu, pokrivače, jastuke i razne druge potrepštine pokazuje da i oni vide studentsku borbu kao nešto važno. U prvim danima blokade, kad se tek širila po fakultetima, poljoprivrednici su odigrali važnu ulogu preuzimajući na sebe dio pritiska represivnog sistema. Kako se razvojem blokada studenti sve više nalaze izloženi represiji, advokati se organiziraju za pružanje besplatne pravne pomoći.
Prvi rezultat ove ekspanzije socijalnih interakcija i taktičkih savezništava bio je veličanstveni skup na Slaviji, prema podacima Arhiva javnih skupova vjerojatno veći i od petooktobarskih demonstracija. Sinoćnji ispraćaj stare godine, bez obzira na broj okupljenih, nije izgledao ništa manje impresivno.
Iako su brojna strateška pitanja u vezi trenutnog studentskog pokreta ne samo neodgovorena nego i uopće neotvorena, neosporno je da je ovaj pokret, nadajmo se bespovratno, promijenio neke socijalne dinamike. Usamljeni, otuđeni, ustrašeni pojedinci – takoreći defaultni građani postjugoslavenskih država – dobili su preko noći snagu i nadu da učestvuju u nečemu što debelo nadilazi njihove živote. Tišina i stamenost studenata u odavanju pošte ubijenima izgurala je strah, taj najpouzdaniji mehanizam kontrole stanovništva, iz javnosti. Njihova odlučnost osnažila je oslabljene dajući im nadu. Malo li je!